Neven Sesardić: Logička policija odgovara na žalbu Karmen Ratković

Nedavno je Heretica objavila članak Logička policija u prekršaju — analitička dekonstrukcija metode Nevena Sesardića, u kojem Karmen Ratković kritizira moj tekst Pohvale bez mjere — slučaj Milivoja Solara. Budući da se autorica požalila da je logička policija u ovom slučaju zakazala, unutarnja kontrola Logičke policije (Postaja Zagreb-Centar, Ulica logičkih pozitivista br. 1.) po službenoj je dužnosti pokrenula istragu te podnijela sljedeći izvještaj koji je Heretica pristala objaviti u cijelosti.

Izvještaj unutarnje kontrole Logičke policije
u vezi sa žalbom K. Ratković na postupak N. Sesardića, djelatnika Logičke policije

U žalbi se tvrdi da je naš djelatnik Sesardić prekršio temeljna pravila logike na tri načina. Razmotrit ćemo ih redom.

1. Fetišiziranje bibliometrijskih pokazatelja

Ratković prigovara Sesardiću da citiranost u bazama podataka (poput npr. Web of Science) može biti mjerilo znanstvene izvrsnosti u znanosti i analitičkoj filozofiji, ali ne i u teoriji književnosti kontinentalne tradicije (Solarovu području).

No, Web of Science (WoS), uz prirodne znanosti, pokriva i humanistiku u svom Arts & Humanities Citation Indexu koji registrira članke iz filozofije, teorije književnosti te mnogih drugih disciplina, i to bez ikakvog isključivanja kontinentalnog pristupa bilo čemu. Neke discipline, doduše, mogu biti više orijentirane na knjige nego na članke u časopisima pa će se ondje više pozornosti obraćati na one baze podataka (npr. Google Scholar) koje donose informacije i o citiranosti knjiga. Ali teško je razumjeti zašto bi neka ozbiljna disciplina pri vrednovanju akademske produkcije potpuno ignorirala citiranost radova publiciranih u vlastitim časopisima. Kad bi se to dogodilo, stručnjaci u toj disciplini bi vjerojatno uvelike prestali objavljivati članke jer bi shvatili da se to ne cijeni te bi mnogi ti časopisi zamrli. No, upravo suprotno, i u humanistici, kao i drugdje, broj časopisa ne opada nego je u stalnom porastu.

Ratković kritizira sljedeći zaključak koji naziva “Sesardićevim silogizmom“:

1. Vrijedna znanost se mjeri citatima u WoS-u. (Premisa 1)
2. Solar nema citate u WoS-u. (Premisa 2)
3. Ergo, Solarova znanost nije vrijedna. (Konkluzija)

Ona pritom komentira: “Iako je [taj] argument validan (zaključak slijedi iz premisa), on nije istinit (unsound) jer je prva premisa lažna.”

U toj su rečenici počinjene dvije pogreške. Prvo, argument ne može biti ni istinit ni neistinit. Premise i konkluzija imaju istinosnu vrijednost, ali samom argumentu nema smisla pripisivati istinitost ili neistinitost (kao što to Ratković čini). Engleska riječ “sound“ označava argument koji je validan i ima istinite premise. A “unsound“ se prevodi na hrvatski kao “nesiguran“, “neosnovan“ ili “nepouzdan“, ali nikako kao “neistinit“.

Nadalje, Ratković kaže za “Sesardićev silogizam“ da je taj argument validan. To je druga pogreška. Naime, validan argument je onaj u kojem je nemoguće da premise budu istinite, a konkluzija neistinita. A Sesardićev silogizam nije validan, što ne znači da je to loš argument. (Većina argumenata koje koristimo i u znanosti i u običnom životu ne pretendira na validnost.) To je bilo vrlo lako prepoznati u samom Sesardićevom tekstu gdje on za argument vrlo sličan spomenutom silogizmu kaže da dvije premise “snažno podržavaju“ konkluziju. Dakle, podržavaju snažno, ali ne stopostotno. Drugim riječima, radi se o induktivnom, a ne deduktivnom argumentu (koji pretendira na validnost).

Kako pak znamo da argument o kojem raspravlja Ratković nije validan, tj. da je moguće da obje premise budu istinite, a da konkluzija bude neistinita? Jednostavno, visoka citiranost u WoS-u je statistički indikator znanstvene izvrsnosti, ali ne i nepogrešiv indikator. Osim toga, postoje i drugi indikatori izvrsnosti koji ponekad mogu staviti u pitanje negativnu ocjenu nečijeg opusa zbog slabe citiranosti (npr. prestižne stručne nagrade, pozvana predavanja, počasni doktorati, profesure na slavnim sveučilištima, Festschrifti s težinom…).

Pokušavajući dokazati da bibliometrijska metrika izvrsnosti ne vrijedi za kontinentalnu filozofiju, Ratković tvrdi da “većina kanonskih filozofa kontinentalne tradicije (od Heideggera do Gadamera) u trenutku svog djelovanja ne bi zadovoljila [takve] kriterije ‘izvrsnosti’“. U stvari, premda za Heideggerova života još nisu bili razvijeni indeksi citiranosti za humanistiku, prema izračunavanjima u kasnijim izvorima njegov tzv. “h-indeks“ je vrlo visok i zapravo nedostižan većini najpoznatijih analitičkih filozofa.

Treba naglasiti da, protivno dojmu koji tekst Ratkovićeve može stvoriti, Sesardićeva se kritika Solara ne svodi samo na to da Solar slabo kotira po bibliometrijskim kriterijima. Dapače, jedan od dodatnih i važnih argumenata je da Solar nema praktično nikakvu međunarodnu prepoznatljivost.

Bilo da je riječ o fizičaru, filozofu ili teoretičaru književnosti, onaj tko (a) nije objavio nijedan rad u iole cijenjenom međunarodnom časopisu iz svoje struke, (b) nema nijednu objavljenu knjigu kod respektabilnog inozemnog izdavača i (c) čije ideje nisu naišle na ikakav značajniji odjek izvan Hrvatske, nije ispunio osnovna očekivanja svog poziva. Glorifikacija takvih ljudi navest će mnoge od mlađih i sposobnijih da izbjegavaju područja s niskim akademskim standardima, dok će druge upravo te discipline privlačiti kao prilika za lakšu karijeru u tim manje zahtjevnim uvjetima. Neizbježan rezultat bit će samo daljnja intelektualna degeneracija tih struka zaraženih parohijalnošću.

2. Genetička pogreška

Ratković prigovara Sesardiću da čini genetičku pogrešku time što navodno dolazi do negativne ocjene o Solarovim zrelim radovima (npr. njegovoj Teoriji književnosti) na temelju kritike njegovog priručnika za partijske škole, Osnova marksističke nauke o društvu iz 1962.

Lako je pokazati da je ta kritika neodrživa. Naime, Sesardićev članak ima dva glavna i međusobno vrlo jasno odvojena dijela: prvi posvećen Solaru kao političaru, a drugi Solaru kao profesoru. Međutim, agitpropovski pamflet se spominje samo u prvom dijelu, a o njemu uopće nema riječi u drugom dijelu (u kojem se raspravlja o Solarovim stručnim radovima). Dakle, taj zaključak da se Sesardić u kritici opusa kasnog Solara poziva i na njegov mladenački staljinistički spis nema nikakvog uporišta u Sesardićevom članku te se razotkriva kao bizarni pseudoargument.

3. Pojmovna ekvivokacija

Ratković osporava Sesardićevu kritiku nekih komparatista koji su tvrdili da ih je Solar “naučio misliti“ jer smatra da su oni pod “mišljenjem“ podrazumijevali nešto znatno kompleksnije nego što ta riječ sama po sebi sugerira. Ovo je njezino čitanje:

Kada Solarovi studenti kažu ”mišljenje“, oni se referiraju na refleksiju, sintezu, razumijevanje konteksta i estetsku prosudbu (u duhu njemačkog Bildunga).

Problem je, opet, da Ratković ničim ne potkrepljuje svoju interpretaciju onoga što je studente u “Solarovoj školi za mišljenje“ toliko impresioniralo. Ako nitko od njih ne spominje Bildung, na temelju čega Ratković pretpostavlja da su oni imali u vidu baš taj pojam? Također, zašto bi mišljenje uključivalo samo sintezu, a ne i analizu? I što je uopće refleksija ako nije stanoviti oblik mišljenja, što očito dovodi do problema cirkularnosti u objašnjenju pojma mišljenja oslanjanjem na refleksiju. Sve to na kraju počinje sličiti na nespretni i nedomišljeni pokušaj da se spasi ideja da je Solar svoje studente naučio misliti, a da se pritom zapravo ništa sadržajno i relevantno ne kaže.

Pohvala Solara kao učitelja mišljenja potječe od njegovog nekadašnjeg studenta i kasnije kolege koji je rekao da je kao mlad čovjek imao problem jer mu se činilo da “ne zna misliti“. Taj problem je riješen, kaže on, time što je Solar ne samo njega nego i njegove kolege s odsjeka “naučio misliti“.

U recentnom pregledu suvremenih istraživanja o učenju mišljenja, vodeći stručnjak postavlja pitanje je li moguće ostvariti poboljšanje mišljenja te odmah odgovara: “U vezi s tim pitanjem postoje razumni razlozi za skepticizam.“ I to nije izolirani stav jednog eksperta.

Još jedan problem: čovjek od kojeg potječe priča o Solaru kao učitelju mišljenja kaže da ga je Solar naučio misliti na prvoj godini studija komparatistike, a to je bilo samo 2-3 godine nakon što je Solar objavio već spomenutu knjigu prepunu najsirovije ideološke indoktrinacije sovjetskim marksizmom. Kako je Solar tada ikoga drugog mogao išta naučiti ako je sâm još do sasvim nedavno tvrdio, na primjer, da “nije potrebno ni govoriti o buržoaskoj nauci i filozofiji koje službeno predaju službeni profesori radi zaglupljivanja omladine iz redova imućnih klasa“?

Ratković smatra da Sesardić krši tzv. “načelo dobrohotnosti“ prema kojem nečije riječi trebamo uvijek tumačiti tako da maksimiziramo istinitost i racionalnost govornikovih uvjerenja. Ali tu ne treba pretjerivati. Smisao tog načela svakako nije da imamo pravo dodavati sasvim proizvoljne pretpostavke kako bismo maksimizirali govornikovu racionalnost. A to je upravo ono što Ratković čini kad posve proizvoljno modificira značenje riječi “misliti“.

Kad bi takav gambit bio dopustiv, to bi imalo apsurdnu konzekvenciju da bismo onda mogli (trebali?) tvrditi da su i ravnozemljaši u stvari u pravu jer bi nam ovakvo ekstremno liberalno načelo dobrohotnosti nalagalo da maksimiziramo njihovu racionalnost tako da u njihovoj tvrdnji “Zemlja je ravna ploča“ izraz “ravna ploča“ benevolentno protumačimo kao da znači “sfernog oblika“. Da, načelo dobrohotnosti ima smisla, ali samo ako se primjenjuje disciplinirano i u granicama razuma.

Na osnovi svega navedenog moramo odbaciti žalbu gospođe Ratković na postupak našeg djelatnika Sesardića. Njezina briga za logičnost javnog diskursa je u načelu svakako pohvalna. Međutim, pomalo ironično, naša analiza pokazuje da su sva tri njezina glavna kritička argumenta upravo logički problematična.