Neven Sesardić: Pohvale bez mjere – slučaj Milivoja Solara

Osoba X umre. Uslijede panegirici kojima se neodmjereno veličaju X-ova akademska postignuća, ali i njegovo političko djelovanje, koje neki drugi na temelju solidnih argumenata smatraju u najmanju ruku kontroverznim, ako ne i nečim gorim. Treba li u takvoj situaciji samo odmahnuti rukom i sve to odšutjeti?

Dva su razloga protiv. Prvo, ako bismo se svi konzekventno držali parole “O mrtvima samo dobro“, posthumne lijepe riječi uvelike bi izgubile svoj pozitivni naboj, a i informativnu vrijednost. Jednostavno, smrt bi maltene svakoga magičnim načinom učinila dobrim. Zaslužena slavljenja bila bi degradirana sveopćom inflacijom nekritičkog uzdizanja svih umrlih bez razlike. Stanovita povisilica onog pozitivnog smatra se u tim situacijama prihvatljivom, ali odlaženje u ekstrem najčešće ne bi bilo dobro primljeno.

Drugo, ako svog “heroja“ posmrtno javno glorificirate tako da u njegov životopis upakirate teško razlučivu mješavinu činjenica i dokazivih neistina, nećete biti u dobroj poziciji kasnije prosvjedovati zbog tobožnjeg kršenja pijeteta te osuđivati onoga tko odluči ispraviti vaše netočne tvrdnje. Jer da vam je stvarno bilo stalo do pijeteta, pobrinuli biste se da ne odlutate tako daleko od istine u tom žalobnom času.

Želimo li ovaj problem podrobnije razmotriti, najbolje je to učiniti na nekom konkretnom primjeru. Zašto sam u tu svrhu izabrao Milivoja Solara? Nisam nikad s njim imao ikakav konflikt, uostalom nisam ga nikad niti upoznao, premda smo kao nastavnici godinama bili kolege na fakultetu. Ali odavno mi se činilo da je on bio konstantno kovan u zvijezde, a da su gotovo sasvim izostajali kritički tonovi za koje je, po mom mišljenju, često bilo puno opravdanja. Prvo, u Solarovom angažiranju u politici mnogi nisu vidjeli ništa sporno, premda je tu bilo prostora i za ozbiljne prigovore. I drugo, budući da je Solar po obrazovanju bio filozof koji je u svojim djelima znao praviti izlete u filozofiju, to me je navelo da s vremena na vrijeme zavirim u njegove knjige pri čemu sam neočekivano naišao na dosta toga vrlo problematičnog.

Zato sam tim dvama aspektima Solarova javnog djelovanja (kao političara i kao profesora) posvetio dva glavna dijela ovog članka.

1. Političar

Početni i završni period Solarove karijere u prvih tridesetak godina (od 1959. do 1990.) obilježeni su intenzivnim angažiranjem na partijskoj propagandi (onome što se nekada zvalo “agitprop“, a kasnije “idejno-teorijski rad“).

1.1. Priručnik za partijske škole

Nakon što je 1959. diplomirao filozofiju i jugoslavistiku, Solar je par godina predavao na političkoj školi na Trešnjevci. Plod toga bila je i prva njegova knjiga pod naslovom Osnovi marksističke nauke o društvu (1962.). Riječ je u biti o priručniku za ideološku indoktrinaciju, i to na najnižoj razini jer, kao što je autor objasnio u predgovoru, priručnik je “u potpunosti namijenjen slušačima političkih škola… bez obzira na njihovo prethodno obrazovanje“ (kurziv: N. S.). Izvori koje je autor preporučio polaznicima bila su tri priručnika dijalektičkog i historijskog materijalizma, djela Marxa, Engelsa, Lenjina, Broza i Kardelja, a uz to i VII. Kongres Saveza komunista Jugoslavije te Program Saveza komunista Jugoslavije.

Slijedi nekoliko karakterističnih odlomaka koji dobro ilustriraju o kakvoj se knjizi radi. Najprije ovo:

Pretpostavimo kapitalista koji proizvodi u svojoj tvornici neku robu, npr. automobile. Profit ostvaruje na taj način što radnicima u obliku nadnica ne isplaćuje stvarnu vrijednost njihovih proizvoda, nego veći dio te vrijednosti zadržava za sebe. Naravno, da bi došao do novca on mora tu vrijednost, tj. robu koju proizvodi prodati. A kome će je prodati? Njegovi radnici moraju biti manje plaćeni no što vrijede svi proizvedeni automobili, jer inače se ne bi mogao stvoriti profit. Kada bi naime kapitalist [svojim radnicima] povisio nadnicu do te mjere da mogu nazad kupiti sve što su proizveli, otkuda bi izvlačio profite? Njegovi radnici dakle neće moći kupiti sve automobile koje su proizveli; njihova kupovna moć ne može nikada u kapitalizmu biti toliko velika da pokupuju sve vlastite proizvode. Tako kapitalist u našem primjeru mora automobile, barem jedan veći dio tih automobila, prodati nekom drugom a ne vlastitim radnicima. [str. 39-40. kurziv: N. S.]

Solar misli da bi radnici po pravdi trebali dobiti cijelu vrijednost onih automobila na čijoj su proizvodnji radili. Ali ne ulazi li u punu cijenu proizvedenih stvari, osim radničkog doprinosa, također vrijednost strojeva i sirovina korištenih za proizvodnju automobila, cijena transporta, amortizacija za istrošene strojeve, reklamiranje, menadžerski posao, istraživanje tržišta itd.? No, nemojmo zaboraviti ni samog kapitalista i profit koji on očekuje (jer kad bi znao da neće biti profita, on ne bi imao nikakvog interesa investirati u projekt koji je uvijek nužno povezan s rizikom financijskog gubitka). E sada, što bi se dogodilo kad bi se stvari, po Solarovom receptu, “pravedno“ organizirale i kad bi se znalo unaprijed da će radnici u tvornici automobila između sebe raspodijeliti sve što je dobiveno prodajom automobila (što Solar smatra “njihovim vlastitim proizvodom“)? Očigledno je što bi bio ishod: nitko ne bi htio imati posla s tom tvornicom za koju bi se znalo da njezini radnici neće nikoga kompenzirati za njegov doprinos, već da će sve zadržati za sebe. I poduzetnici bi se samo nasmijali sugestiji da ulažu u posao za koji je unaprijed jasno ne samo da im neće donijeti profit, nego da će dovesti i do gubitka glavnice. Tu vidimo Solarovo frapantno nepoznavanje bazične ekonomije, što naravno nikada nije predstavljalo prepreku predavačima marksizma da “objašnjavaju“ ekonomiju u političkim školama.

Sljedeći primjer:

Velika je zasluga francuskih materijalista što su smjelo razotkrili ulogu crkve i neoborivim dokazima pokazali besmislenost religioznog učenja… [str. 60. — kurziv: N. S.] Religija kao obmana potlačene klase služi održanju klasnog poretka. U socijalizmu je ona ostatak prošlosti… Borba protiv religije mora biti uperena, prije svega, na uništenje korijena religije. Već smo napomenuli da ćete uzalud nekome dokazivati neistinitost religioznih dogmi ako on još uvijek osjeća potrebu religije. Može je osjećati u prvom redu zbog toga, što je još uvijek nesiguran, pritisnut jadnim ekonomskim uvjetima, jednom riječju: nesretan. Zato je najviši oblik borbe protiv religije borba za ostvarenje socijalizma… [str. 64.] …crkva danas nastupa manje više neprijateljski u političkom smislu protiv socijalizma i komunizma ne birajući pri tom sredstva. Ukoliko crkva nastupa rukovođena takvim interesima, borbu protiv nje moramo voditi nesmiljenom žestinom i svim sredstvima koje ona upotrebljava protiv nas. [str. 65.]

Dakle, zagovara se borba Partije protiv Crkve nesmiljenom žestinom. Gotovo bi se moglo reći, poznatim riječima: do istrage vaše ili naše. (S time da je ta nemilosrdna borba bila i neravnopravna jer Crkva nije imala oružje.)

Nadalje:

Uspostavljanje ljubavi i braka na temelju ljubavi moguće je dakle samo ako brak i porodica prestanu biti čisto ekonomske zajednice i ako izgube ostatke klasne nejednakosti i težnje k podjarmljivanju. To se može ostvariti jedino u komunizmu. [str. 76.]

Izbor je komunizam plus ljubav, ili ni komunizam ni ljubav. Nema trećega.

Još jedan primjer:

Marxovo učenje je svemoćno, jer je ono tačno. [str. 98.]

I tačka (valjda).

I na kraju:

Nije potrebno ni govoriti o buržoaskoj nauci i filozofiji koje službeno predaju službeni profesori radi zaglupljivanja omladine iz redova imućnih klasa i radi njenog “dresiranja“ protiv vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. [str. 218.]

Prilično je ironično da jedan diplomirani filozof odbacuje cijelu zapadnu znanost i filozofiju kao “zaglupljivanje“.

Solar je priručnik iz kojeg potječu ovi citati jedno vrijeme navodio u popisu svojih radova pod kategorijom “publicistika“, a u nekom trenutku ga je jednostavno prestao spominjati. Knjiga je bila odbačena, poput Wittgensteinovih ljestvi, nakon što je ispunila svoju funkciju. Koju funkciju?

Odgovor na to pitanje s priličnom vjerojatnošću nudi kronologija. Priručnik o kojem je riječ objavljen je krajem 1962. Solar je pak izabran za asistenta na Odsjeku za komparativnu književnost u listopadu 1963., a doktorirao je u siječnju 1964. Dakle, za manje od tri mjeseca. Je li na tu sasvim neuobičajenu brzinu možda utjecala doktorandova moralno-politička podobnost potkrijepljena njegovim predavanjem marksizma te objavljivanjem agitpropovskog priručnika, i to u vrijeme kada je, prije pada Rankovića, partijska kontrola nad visokim obrazovanjem morala biti znatno jača nego u razdoblju nakon toga? Ne može se reći sa sigurnošću, ali tu hipotezu svakako dodatno podržava činjenica da je Solara na fakultet doveo Svetozar Petrović koji je, također na samom početku šezdesetih, bio suurednik apologetske knjige Plameni cvjetovi: narodne pjesme o borbi i revoluciji.

Petrović je i autor predgovora te knjige u kojem piše kako “malograđani“ nikad neće razumjeti “pjesme o Partiji i komunistima“ poput ove:

Udat ću se za člana Partije,
Pa da nema kuće ni avlije.
Što će nama kuća i avlija,
Kad nas dvoje školuje Partija.

Čini se da su dvojica budućih komparatista tada bila ideološki istomišljenici do te mjere da je to njihovo veliko političko slaganje vrlo lako moglo utjecati i na neke odluke o čisto akademskim stvarima.

1.2. Ministrovo “čudo“

Solar je godinama nastavio biti član Saveza komunista, a u toj je ulozi došao u fokus javnosti tek krajem osamdesetih pred sam krah jednopartijskog sustava kad je bio izabran na razne visoke partijske i republičke funkcije, među kojima vrijedi izdvojiti sljedeće:

• predsjednik Republičkog komiteta za prosvjetu i kulturu
• predsjednik Komisije CK SKH za idejno-teorijski rad
• član CK SKH
• član Savjeta Centra CK SKH za idejno-teorijski rad
• član Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske.

U svojevrsnom nekrologu Solaru Jurica Pavičić, novinar Jutarnjeg lista, konstatira da Hrvatska ima viši postotak završavanja srednje škole od svih zemalja EU, kao i neke druge odlične rezultate u školstvu. I potom komentira:

Ti sociološki pokazatelji nisu pali s neba po Duhu Svetom. Oni su čedo te ere, kasnih osamdesetih. U nekoj — teško mi je procijeniti kolikoj — mjeri za te je pokazatelje zaslužan i tadanji “zapovjedno odgovorni“ ministar — Solar. [Kurziv: N. S.]

Je li Solar svojim djelovanjem prije više od 35 godina zaslužan za današnje komparativno dobre rezultate hrvatskih srednjoškolaca? Pavičić ničim ne potkrepljuje tu svoju tvrdnju. Izgleda da on uopće nije svjestan toga koliko je teško tu kauzalnu atribuciju učiniti bar donekle plauzibilnom, a kamoli dokazati njezinu istinitost. Štoviše, da je pratio Solarove intervjue, mogao se uvjeriti da je sâm njegov idol jasno i rezolutno negirao postignuća kakva mu on danas proizvoljno pripisuje. Jednom je Solar rekao kako je u svom mandatu krajem osamdesetih osnovao radno tijelo s jednim profesorom pedagogije na čelu da razrađuje probleme školstva te da bi — da nije bilo raspada Jugoslavije — oni za nekoliko godina predložili neku strategiju. Dakle, ne samo da ministar Solar nije otkrio neki spektakularan način poboljšanja hrvatskog školstva, nego je i sâm priznao da tada uopće nije imao nikakvu ideju za takvo što! Drugdje je pak Solar znao reći da više utjecaja na reformu ima ministar financija nego ministar prosvjete, što pokazuje da je on glavno rješenje problema obrazovanja vidio u što većem upumpavanju novca u taj sektor. A povećano financiranje bilo je na razne načine isprobavano u mnogim zemljama, no bez značajnijeg učinka na obrazovne ishode (vidi 3. poglavlje moje knjige Konsenzus bez pokrića).

Zanimljivo je da je po nekim istraživanjima i Srbija bila vrlo uspješna upravo prema pokazateljima srednjoškolskog uspjeha o kojima govori Pavičić. Jesu li Srbi možda ukrali “Solarovu formulu“? Ako ne, što se zapravo događa? Jedno je moguće objašnjenje da se u nekim zemljama od učenika traži manje znanja da bi prešli u sljedeći razred i da je to uzrok njihovog visokog postotka završavanja srednjoškolskog obrazovanja. U tom slučaju, taj visoki postotak, sam po sebi, očigledno ne bi uopće bio znak boljeg obrazovnog sustava u tim zemljama. I tada, unatoč Pavičićevom oduševljenju postignućima hrvatskih đaka, niti Solar niti itko drugi ne bi imao zasluge za taj “podvig“, koji bi zapravo bio pseudouspjeh. Isto kao što, na primjer, ne bismo imali razloga slaviti to da u nekoj zemlji ima više odlikaša nego drugdje ako je to postignuto tako što se nastavnicima sugeriralo da daju više petica.

Pavičić smatra da je Solar — ne zna se uopće kako — davno unaprijedio hrvatsko školstvo, i to na način da te blagotvorne posljedice misteriozno još uvijek traju i nakon više desetljeća i tektonskih političkih promjena. On zaključuje:

Mnoge druge [s]tvari smo u ovom društvu u međuvremenu uspjeli pokvariti. Ove [tj. Solarovo “briljantno“ rješenje] nismo — a nije da se nismo trudili (i da se još ne trudimo vrlo orno).

Čekajte, tko smo to “mi“? Tko se uopće mogao “truditi“ pokvariti toliko toga? Po svemu izgleda da se misli na političku vlast u Republici Hrvatskoj od nastanka te države do danas. Na što se pak odnosi izraz “u međuvremenu“? Očigledno, na vrijeme od kraja Solarova ministriranja naovamo. Dakle, slika je ova. Posljednjih godina komunističke Jugoslavije zahvaljujući Solarovim idejama hrvatsko školstvo je procvjetalo postižući zavidne rezultate, dok se s druge strane nova vlast nakon 1990. “orno“ trudila sva ta (a i mnoga druga) postignuća pokvariti, premda u tom namjernom kvarenju nije uvijek bila uspješna. Ukratko, Pavičić želi reći da se u nekadašnjem jednopartijskom sustavu događalo puno toga pozitivnog — čak je i notorna Šuvarova reforma prikazana kao dobra u srži — a poslije prvih slobodnih izbora potpuno je zavladao “majstor kvariš“. Yeah, right.

1.3. Predstavnik omrznute politokracije?

Nasuprot mitu o velikom uspjehu Solara kao ministra, postoji njegov važan istup iz tog vremena koji ni Pavičić ni drugi prigodničari ne spominju. Naime, početkom 1989. rasplamsala se rasprava o prijedlogu da se iz članka 138. u hrvatskom Ustavu iz 1974. izbaci formulacija da je u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj “u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik“ i da se ona zamijeni nekim riječima koje ne bi imale “nacionalističku“ konotaciju. To je vrijeme kad je Milošević već bio učvrstio svoju vlast u Srbiji, kad je krenulo “događanje naroda“ i kad su se javljali pritisci da se smanji dotadašnja autonomija federalnih jedinica. Upravo kao takvo miješanje u unutrašnje poslove SR Hrvatske bila je u Hrvatskoj naširoko percipirana i odluka Ustavnog suda Jugoslavije da spomenuti članak 138. hrvatskog Ustava krši Ustav Jugoslavije. To je kasnije potvrdio i tadašnji savezni ustavni sudac delegiran iz Slovenije koji je u svojim memoarima napisao da u tom periodu “postaje jasno da u Ustavnom sudu Jugoslavije postoji ‘prosrpski lobi’, tj. većina koja donosi odluke shodno diktatu koji je dolazio iz Beograda“. Toj većini pripadao je i sudac delegiran iz Hrvatske (Srbin Dušan Štrbac).

Krajem siječnja 1989. Društvo književnika Hrvatske organiziralo je raspravu o tom pitanju. Ogromna je većina bila za to da se zadrži postojeća formulacija s “hrvatskom književnim jezikom“, a Solar je bio jedan od rijetkih koji se izjasnio protiv — nakon čega je bio isfućkan. Tako žestoku negativnu reakciju nije dobio zbog pukog neslaganja s većinom, nego zato što je obrazložio svoje protivljenje tvrdnjom da je važeća ustavna odredba o jeziku opterećena hipotekom prošlosti. Prisutni su to s dobrim razlogom protumačili kao poziv da Hrvatska zbog učestalih optužbi za ustaštvo i genocidnost odustane od tobože “provokativnog“ naziva za svoj vlastiti jezik, a sve u nadi da bi takvom popustljivošću mogli zaustaviti val sve agresivnijeg srpskog nacionalizma.

Solar je i sâm rekao da je na tom skupu bio dočekan kao “predstavnik omrznute politokracije“. No ako je pod “omrznutom politokracijom“ mislio na tadašnju komunističku vlast u Hrvatskoj, treba reći da je ta politokracija u tom konkretnom slučaju pokazala veću čvrstinu od njega i odlučnost da se suprotstavi političkom tsunamiju s istoka. Naime, u lipnju iste godine zastupnici u Saboru (od kojih je, prema jednom izvoru, 95% imalo crvene knjižice) znatnom su većinom glasali protiv amandmana prema kojem bi izraz “hrvatski književni jezik“ trebao biti izbrisan iz teksta hrvatskog Ustava.

1.4. “I čak do oružja“

Za razliku od Sabora koji je bar u toj jednoj stvari branio stečeni stupanj hrvatske autonomije, Solar je veću opasnost vidio u hrvatskom nacionalizmu. On je na sjednici Predsjedništva CK SKH, održanoj 15. 2. 1989. (otprilike 2 tjedna poslije rečenog sastanka u Društvu književnika Hrvatske), nasuprot hrvatskoj liniji zastupao jugoslavenski program:

… Mi trebamo doista pokušati očuvati ovaj jugoslavenski legitimitet. Medjutim, činjenica je da je ova naša pozicija jugoslavenske sinteze, kako bi rekao zbiljski slaba, mislim vrlo je teško osim argumentima u zbilji braniti, sve u zbilji ide protiv nje. …moramo elaborirati neku vrstu republičkog programa, pazite, koji je jugoslavenski, ali mi tu u elaboraciji još dovoljno nemamo… mi ćemo ući u to da će nacionalni program koji će, ne znam, Veselica, ili tko, ja, [sic] najavio, izraditi, taj će biti potpuno prazan ali će imati pet udarnih rečenica na koje će se javnost uloviti…. mi moramo pokušati republički program jasnije elaborirati, reći da on nije identičan sa hrvatskim nacionalnim programom… [Kurziv: N. S.]

A nešto ranije (na istoj sjednici) bio je čak mnogo oštriji:

Pretpostavljajući ako, ima samo dvije varijante, onda ta socijalna pobuna recimo u Hrvatskoj može dovesti do toga da rukovodstvo padne i da se konstituira nacionalističko rukovodstvo, pa ćemo onda se s njim obračunati — kako znamo i čak do oružja ili da se konstituira naše rukovodstvo. [Kurziv: N. S.]

Uh, tako znači: “I čak do oružja!“ Najgore je što je tada već moralo biti razgovjetno da su te ministrove prijetnje, kao i oružje, bili upereni u pogrešnom smjeru.

Netko će se ovdje pobuniti da je takav “ispad“ apsolutno nespojiv sa Solarovom mirnoćom i neagresivnošću. Problem s tim pokušajem ekskulpiranja je, prvo, da te riječi potječu iz službenog stenograma skinutog s magnetofonske vrpce. Drugo, znamo iz različitih izvora da su partijski sastanci često znali iz čovjeka izvući ono najgore u njemu. I treće, tom istupu nije prethodila nikakva incidentna situacija, svađa, povišeni tonovi, itd. Dakle, sve govori u prilog tome da je Solar u tom inače sasvim nekonfrontacijskom razgovoru jednostavno rekao ono što je tog trenutka doista mislio.

A misliti da se 1989. trebalo pripremati za novi obračun s Veselicom (koji je iza sebe već imao više od 11 godina teškog tamnovanja) i za gušenje svojevrsnog Maspoka 2.0 — i to u vrijeme kad se počela raspadati Jugoslavija i kad se već išlo prema višestranačju u Hrvatskoj — bio je znak Solarove političke dezorijentacije začuđujućih razmjera.

Solar se nije bolje snašao ni kada ga je u srpnju 1989. Predsjedništvo SR Hrvatske odredilo da govori na skupu u Kninu povodom proslave 600. godišnjice Kosovske bitke. U militantno nacionalističkim istupima lokalnih Srba bilo je parola o “pravoslavnoj Dalmaciji“, “Slobodane, slobodo, dođi čekamo te“, “Ovo je Srbija“ i “Od Peći do Knina sve je Srbin do Srbina“. Solar je pak govorio o sudjelovanju Hrvata u Kosovskoj bitci tvrdeći da joj to daje “jugoslavenski karakter“. Na pitanje što misli o osnivanju Srpskog kulturnog društva “Zora“ u toj eksplozivnoj atmosferi, Solar je odgovorio da se nada da članovi tog udruženja “ne moraju biti samo Srbi“. Ali što bi se uopće dobilo time da su se tada Hrvatima otvorila vrata tog udruženja? S obzirom na sve što se tamo događalo bilo je jasno da nijedan tamošnji Hrvat s minimumom zdravog razuma ne bi razmišljao o učlanjivanju u tu velikosrpsku organizaciju čiji su vođe već tada, kao prvi korak, planirali nasilno stvaranje velike srpske provincije u Hrvatskoj sa središtem u Karlovcu.

2. Profesor 

2.1. Učitelj mišljenja

Jurica Pavičić kaže da je tek neko vrijeme nakon studiranja komparativne književnosti shvatio koliko ga je Solar formirao i koliko ga je “armirala“ Solarova “škola za mišljenje“. To zapažanje je sasvim na liniji duljeg eseja Pavla Pavličića koji Jurica Pavičić i spominje te u kojem se ovako govori o Solaru kao učitelju mišljenja:

Solar nije izlagao znanje, nego je demonstrirao mišljenje… za sebe osobno mogu reći da sam bio impresioniran kako Solar znade misliti… Solar mi je [rekao]: “Mišljenje je obrt, može se naučiti.“ Malo me je što toliko impresioniralo, pa sam se na to u sebi vraćao uvijek kad je trebalo da nešto domislim. Ali, naravno, nisam siguran da sam u tom obrtu, u kojem je Solar majstor, ja stigao makar i do statusa kalfe… A da je Solar na svakoga od nas djelovao, o tome ne može biti nikakve sumnje. Djelovao je tako što nas je naučio misliti…

Postoje ozbiljni problemi s idejom “učenja mišljenja“, o čemu sam pisao u knjizi Konsenzus bez pokrića (odjeljak 3.4.). Tamo sam citirao i sljedeći komentar Roberta Sternberga, američkog psihologa koji se bavi upravo tim pitanjima:

Nema ničeg toliko patetičnog kao što je nastavnik koji pokušava studenta naučiti kako da misli svojom glavom.

U stvari, postoji nešto još puno patetičnije, a to je kad sâm student vjeruje da ga je neki nastavnik naučio kako da misli svojom glavom! Teško je predočiti kako bi u tom scenariju izgledao život dotičnog studenta da nije imao sreću nabasati na tog (ili nekog drugog) učitelja mišljenja te da je poput zombija cijeli svoj vijek nastavio okolo lutati praznog pogleda, bez ikoga da aktivira njegov res cogitans.

Tu je na djelu i neka morbidna samoinfantilizacija koja dodatno dolazi do izražaja na završetku kolumne Jurice Pavičića, gdje kaže kako tisuće onih koji su u određenom periodu u Zagrebu studirali komparativnu književnost, današnji “sveučilišni profesori, novinari, kritičari, nakladnici, TV voditelji, romansijeri, filmski i kazališni režiseri, dramaturzi, prevoditelji ili gimnazijski nastavnici“, imaju nešto zajedničko, a to je: “Svi su bili, i jesu, Solarova djeca.“

Lijepo je pohvaliti nekoga koga poštujete, ali nema potrebe da čovjek pritom druge i samoga sebe ponižava. Recimo, premda su predavanja Gottloba Fregea znatno utjecala na filozofa Rudolfa Carnapa na početku njegove karijere, Carnapu sigurno nije kasnije padala na pamet groteskna ideja da kaže kako je bio, i još uvijek jest, Fregeovo dijete! Unatoč tome što je Frege, za razliku od Solara, tada razvio ideje koje su ne samo dovele do epohalne transformacije cijele njegove discipline (logike) nego je on naširoko smatran i začetnikom analitičke filozofije.

2.2. Zamke loše filozofije

Pavao Pavličić opisuje kako je Solar, kao filozof po obrazovanju, studente zainteresirao za filozofske ideje koje su im na početku izgledale “zapetljane i odbojne“, ali koje je on (Solar) onda uspio “svesti na neku jednostavnu jezgru“. Moj je dojam, naprotiv, da kad je u svojim knjigama pisao o filozofiji, Solar je običavao koristiti duge rečenice i nepotrebno komplicirane pojmove koji su ostajali nerazjašnjeni, tako da je čak katkad bilo upitno je li i on sâm do kraja razumio svoj vlastiti tekst.

Evo dvaju primjera:

Lukácsa ne zanima toliko fakticitet izoliranog fenomena romana koliko ga zanimaju transcendentalni uvjeti pojavljivanja romana kao reprezentativnog književnog oblika građanske epohe. Lukácsa ne zanima čak prvenstveno ni geneza romana kao književne vrste — na bi [sic] se moglo reći da njega zanima dijakronija prema dominantnom interesu ruskih formalista za sinkroniju (kako to interpretira suvremeni strukturalizam) — nego ga zanima što je smisao romana unutar jednog nacrta smislene povijesti reprezentativnih književnih oblika od antike do danas. Pretpostavljeni fenomen, roman, Lukács ne želi izolirati i objasniti njegovu “jednosmjernu“ funkciju; on želi roman “zahvatiti“ na takav način da njegova pojavnost bude objašnjena iz uvjeta koji je omogućavaju. (Teorija proze, 1989., str. 117-118.)

…Lukácseova rasprava ne rješava zapravo nikakav problem, a pitanje je da li uopće neki problem i postavlja. Naravno, na osnovu Lukácseva spisa mogu se neki problemi postaviti i pokušati riješiti, ali sam spis ne postavlja nikakav problem nego naprosto opisuje kako se pojavljuju veliki oblici evropske književnosti, ne respektirajući pri tome ništa poput provjerljivih odgovora na bilo kakva pitanja. Opisivanje je stoga kod Lukácsa samo po sebi metoda, odnosno, takvo opisivanje kakvo poduzima Lukács — a kakvo je i preuzeo od Hegela — smatra da je već unaprijed, unutar same stvari i da mu zato i ne treba neko posebno objašnjenje „pristupa“. Metoda je tu istovjetna s vlastitim predmetom; Lukács zapravo ništa ne dokazuje, niti išta pokušava dokazati; on naprosto konstatira da je roman umjetnički oblik koji odgovara neskladu duše i svijeta i da je stoga ironija romana „najviši oblik slobode koji je moguć u svijetu bez Boga“. (Uvod u filozofiju književnosti, str. 15.)

György Lukács je jedan od Solarovih omiljenih autora. On ga u svojim knjigama često s velikim uvažavanjem citira i komentira, a u Teoriji proze (1989.) ga spominje čak 70 puta. Leszek Koakowski, vjerojatno najbolji poznavatelj povijesti marksizma, s pravom je nazvao Lukácsa “najizrazitijim primjerom onoga što bi se moglo nazvati izdajom razuma od strane onih čiji je poziv da razum koriste i brane“.

Mnogi studenti (a i profesori) komparativne književnosti koji nisu studirali filozofiju bili su vjerojatno impresionirani tim Solarovim inspirativno zvučećim komentarima, misleći da su bar donekle — premda (zbog svoje filozofske insuficijencije) ne sasvim — shvatili te dubokoumne spoznaje. Oni nisu bili svjesni da mnogi filozofi odbacuju takav teško razumljivi način pisanja kao pretenciozni i isprazni žargon kojim se nema puno smisla baviti. Uostalom, nakon slavne Sokalove psine iz 1996. i sličnih demontaža proširilo se uvjerenje da upravo teorija književnosti spada u glavna legla akademskog bullshita.

Solar je ponekad znao biti neoprezan i iznositi sudove o temama za koje nije imao ni minimalne kompetencije. Navest ću samo jedan upečatljiv primjer:

Činjenica je da postoji u svijetu, koji obuhvaća i čovjeka, kako objektivno vrijeme tako i subjektivno vrijeme. No, ako nesumnjivo postoji “moje“ vrijeme i “vrijeme izvan mene“, tada je vrijeme kao vrijeme, vrijeme svijeta u cjelini (svijeta koji, dakako, uključuje i “mene“), stvarno postojeće konkretno vrijeme od kojeg treba da pođemo, jedinstvo jednoga i drugoga, tj. to je vrijeme koje uključuje i subjektivno i objektivno vrijeme (što zaboravljaju i Meyerhoff i njegov učitelj Reichenbach i cjelokupna “znanstvena“ filozofija). (Pitanja poetike, 1971, str. 163. — kurziv: N. S.)

Solarova tvrdnja da “postojeće konkretno vrijeme od kojeg treba da pođemo, jedinstvo jednoga i drugoga […] je vrijeme koje uključuje i subjektivno i objektivno vrijeme“ ima jedan problem. Sve postojeće mora biti logički konzistentno. A vrijeme koje bi uključivalo u sebi i subjektivno i objektivno vrijeme bilo bi nekonzistentno jer procjene vremenskih veličina iz tih dviju perspektiva često proturječe jedna drugoj. Štoviše, subjektivno vrijeme je već i sâmo nekonzistentno jer se različite osobe često ne slažu u svojim vremenskim prosudbama, a to se čak događa i s prosudbama jedne te iste osobe u raznim trenutcima.

Dakle, Reichenbach i ostali filozofi znanosti imali su odlične razloge zašto im takva ideja nekog subjektivnog-plus-objektivnog vremena nikako ne bi bila prihvatljiva. Filozofija vremena je davno postala zasebna pod-disciplina filozofije znanosti, čiji su začetnici bili Carnap, Schlick, Reichenbach, Grünbaum, Salmon, Smart, Van Fraassen, itd. Koliko je Solar uopće bio upoznat sa svim tim (ponekad vrlo tehničkim) radovima da bi mogao rezolutno tvrditi kako je ta cjelokupna filozofija nešto jako bitno “zaboravila“? Ili je to možda ipak bio izraz onog tada u Hrvatskoj gotovo univerzalnog, ali ignorantskog prezira prema angloameričkoj filozofiji? (Prva otvorena apologija analitičkog pristupa filozofiji bila je u nas objavljena tek 1978.)

U već spomenutom vrlo opsežnom eseju u kojem je Pavao Pavličić slavio Solara nema uopće govora o značaju Solarovih radova, njegovim najvažnijim idejama, međunarodnom odjeku, itd. Slično je i s onim što se o Solaru može pročitati na mrežnim stranicama HAZU, Filozofskog fakulteta, Matice hrvatske i mnogim drugim mjestima. Navode se samo osnovni biografski podaci, fakultetski izbori u zvanja, objavljene knjige i nagrade.

No, nagrada je uvijek puki epifenomen, tj. nešto što je posljedica nečeg drugog, ali sâmo nema neki impakt (vrijedan spomena). Ono što je esencijalno i jedino važno jest neko veliko postignuće za koje se nagrada dodjeljuje. Zato ima smisla ono što je rekao genijalni ruski matematičar Grigorij Perelman nakon što je dobio više najprestižnijih nagrada za svoja rješenja nekih od najtežih matematičkih problema današnjice. Premda su te nagrade uključivale i novčani bonus u milijunima dolara, Perelman ih je sve glatko odbio rekavši: “Meni su nagrade potpuno irelevantne. Svatko razumije da, ako je dokaz točan, nikakvo drugo priznanje nije potrebno.“

Posebice u humanistici i društvenim znanostima u Hrvatskoj česta je praksa da se spominju nečije nagrade, ali ne i zašto su dodijeljene. Problem je u tome što u nas ima sveučilišnih nastavnika koji su izabrani u najviše zvanje redovitog profesora, autori su brojnih knjiga i članaka, ovjenčani su raznim nagradama, ali unatoč svemu tome uopće nemaju nikakvu međunarodnu prepoznatljivost. Na žalost, nije teško postići karijeru koja izvana izgleda jako uspješna, ali iza koje ne stoje stvarno značajni doprinosi.

Govoreći o tome u vezi sa Solarom, njegov je veliki problem u tome da, osim par sitnih izuzetaka, nije objavljivao radove na stranim jezicima. Da je bio kroatist, to bi se još nekako moglo opravdavati tvrdnjom da je riječ o području za koje nema baš puno interesa u inozemstvu. Ali za nekoga tko se bavio komparativnom književnošću i teorijom književnosti takva isprika ne postoji.

Ni sâm Solar nikad nije navodio ikakve svoje publikacije kod inozemnih izdavača ili u inozemnim časopisima. U najrelevantnijoj bazi podataka o akademskim publikacijama, Web of Science, koja pokriva široki spektar najvažnijih časopisa u svijetu iz raznih područja, registrirana su samo dva Solarova rada, koja nemaju status značajnijeg doprinosa (tj. “izvornog znanstvenog članka“ u hrvatskoj terminologiji). Ta dva rada nisu nijedanput citirana i objavljena su u jednom hrvatskom te u jednom crnogorskom časopisu. To nam jasno govori da on nikada nije želio (ili nije uspio) svoje poglede prezentirati na međunarodnoj pozornici i testirati na kakav bi prijem njegove glavne ideje naišle kod inozemnih kolega sa sličnim interesima. Stoga njegovi doprinosi u njegovoj vlastitoj disciplini nisu mogli biti verificirani na taj najrelevantniji način. A sama činjenica da nije moglo doći do takve verifikacije već je određena vrsta (negativne) evaluacije.

2.3. Mjerila znanstvene izvrsnosti

Neki nastoje osporiti taj za Solara nepovoljan zaključak, ali bezuspješno. Na primjer, Jurica Pavičić piše:

Kao znanstvenik, Solar je bio potpuno neuklopiv u današnju znanstvenu ideologiju, scientometriju, mjerljivu izvrsnost, radove a1 i a2. Njegovi najvažniji tekstovi bili su popularizatorski… Danas se te knjige uopće ne bi poimale kao znanost, što pokazuje koliko je današnje poimanje humanistike uskogrudno i nekorisno.

Argument koji Pavičić želi osporiti ide otprilike ovako:

1. Današnji bibliometrijski kriteriji su dobro mjerilo znanstvene izvrsnosti.
2. Prema tim kriterijima Solarov opus ne dobiva visoku ocjenu.

Dakle:

3. Solarov opus nema visoku znanstvenu izvrsnost.

Pavičić odbacuje konkluziju tog argumenta, odnosno stav (3). Budući da (1) i (2) snažno podržavaju (3), Pavičić onda mora osporiti (1) ili (2). On osporava (1).

Pavičić, međutim, ima problem i sa svojim odbacivanjem stava (3) i s odbacivanjem stava (1). Prije svega, izgleda da je zaboravio da je on sâm dao vrlo jak razlog zašto ne bi trebalo odbaciti (3). U istom odlomku iz kojeg sam citirao, Pavičić piše o Solaru: “Njegovi najvažniji tekstovi bili su popularizatorski.“ Iz toga logički slijedi da su Solarovi znanstveni tekstovi manje važni od onih popularizatorskih. Ne zvuči baš kao preporuka za znanstvenu izvrsnost.

Najvažnije je pak da čak i kad bi stav (3) bio odbačen, to ne bi značilo da treba odbaciti (1). Razlog je u tome što primjena bibliometrijskih kriterija nije nikad pretendirala na nepogrešivost. Ta metoda pouzdano daje dobre rezultate, statistički gledano, i zato je u širokoj upotrebi. Publikacije u vrhunskim časopisima te kod uglednih izdavača i citiranost su neke od stvari na koje se obraća velika pozornost pri zapošljavanjima na fakultetu, izborima u viša zvanja, dodjeljivanju nagrada, primanju u nacionalne akademije, itd. One su solidan i objektivan indikator znanstvene izvrsnosti, ali nije tajna da ti kriteriji ponekad zakažu — ili tako da pogrešno odreknu izvrsnost ili da je pogrešno pripišu. Činjenica da ti kriteriji nisu savršeni ne znači da su oni “nekorisni“ (kao što prenagljeno i bez argumenata tvrdi Pavičić).

Da sumiramo: svaki hrvatski sveučilišni profesor koji misli da je došao do nekih posve novih i vrlo zanimljivih uvida u svojoj disciplini nastojat će ta svoja važna otkrića objaviti kod što uglednijeg izdavača ili u što čitanijem časopisu. Ne učini li to, imamo razloga vjerovati da nije došao do takvih otkrića — dok se eventualno ne dokaže suprotno. U Solarovu slučaju, nakon čitanja njegovih glavnih djela, ne vidim da ima prostora da se dokaže suprotno.

2.4. Teorija književnost i šah

U predgovoru šesnaestom izdanju Teorije književnosti (iz 1994.) koja se smatra njegovom najpoznatijom i čak kultnom knjigom, Solar to djelo naziva “elementarnim uvodom u teoriju književnosti“, a u predgovoru prvom izdanju (iz 1974.) čak eksplicitno upozorava čitatelje na ograničenost vlastitih ambicija:

Želim jedino u tom smislu upozoriti kako ovu knjigu ne treba shvatiti i ocijeniti kao izlaganje sustavne znanstvene teorije književnosti, nego kao izlaganje koje treba služiti kao uvod u razumijevanje odnosno sustavno razvijanje znanstvene teorije književnosti. Rečeno u poredbi: ona se odnosi prema teoriji književnosti kao što se prema teoriji šahovske igre odnosi početnica u kojoj se doduše usput spominju načela kombinatorike i pozicione igre, ali u kojoj je ipak najveći dio posvećen uputama o pravilima kretanja figura kako se uopće može završiti šahovska partija. [Kurziv i bold: N. S.]

Ovom ogradom Solar je možda mogao razoružati potencijalne kritičare koji bi bili razočarani dosegom dotične knjige, ali s druge strane on je kao autor uvelike sâm umanjio vrijednost upravo onog vlastitog djela po kojem je najpoznatiji. Povrh toga, čak i ako se radi o priručniku namijenjenom studentima, autor koji je sveučilišni profesor obično će se potruditi ubaciti i ponešto naprednijeg materijala kako bi pobudio više interesa za te probleme kod intelektualno znatiželjnijih čitatelja. I da se na trenutak vratimo Solarovoj analogiji sa šahom, ne bi li bilo čudno da vrhunski stručnjak za šahovsku teoriju bude najpoznatiji po svojoj knjizi pod naslovom Šahovska teorija u kojoj objašnjava kako se kreću šahovske figure?

U predgovoru šesnaestom, prerađenom i dopunjenom izdanju Teorije književnosti Solar govori o razlici od prethodnog izdanja iz 1991. te kao jedan od razloga unošenja znatnijih izmjena baš u tom trenutku navodi i “promjene u nastavi književnosti, koje prirodno prate politička i kulturna zbivanja u Hrvatskoj“ (kurziv: N. S.). Ali zašto bi Solar u tom trenutku trebao nešto mijenjati u svom pristupu nastavi književnosti zbog nekih političkih zbivanja? Odgovor: ne zato što je nova vlast uvela neku svoju novu službenu i obaveznu ideologiju, nego zato što je Solarov pristup u toj knjizi (kao i u mnogim drugima) bio ranije poprilično opterećen marksističkom ideologijom jednopartijskog političkog sustava na izdisaju. Da je on nakon 1991. odlučio i dalje pretiskavati tu knjigu u više-manje istom obliku, bilo je jasno da bi se ubrzo pojavili pritisci da se u nastavi koristi neko drugo djelo koje, za razliku od njegovog, ne bi bilo kontaminirano političkom ideologijom onih totalitarnih režima koji su tako naglo i spektakularno krahirali s padom Berlinskog zida. Drugim riječima, pozamašnije revidiranje Teorije književnosti nije bilo rezultat autonomne odluke autora, nego je bilo uvelike isforsirano novonastalim političkim okolnostima kad više nije bilo bilo centara za idejno-teorijski rad i kada je ukinuta silom nametnuta dominacija “avangardne doktrine“.

Bilo je, naravno, i raznih drugih izmjena u tom novom izdanju, ali jedine intervencije koje su mogle biti objašnjene “političkim zbivanjima u Hrvatskoj“ ticale su se uklanjanja onog neprestanog i iritirajućeg preferiranja i nametanja tzv. “naprednih“ mislilaca, tako karakterističnog za Solarovo pisanje svih ranijih godina. No nakon “prevrata“ naprasno je iz knjige izbačen dio pod naslovom “Marksizam i proučavanje književnosti“ iz ranijih izdanja te su bez objašnjenja nestale mnoge stranice posvećene Marxu, Engelsu, Lukácsu, Blochu, Lenjinu… U Solarovoj knjizi Književna kritika i filozofija književnosti iz 1976. više od jedne trećine teksta zauzimaju poglavlja koja u naslovu imaju riječ “marksizam“ ili “marksistička“.

Bilo je i drugih profesora (poput, recimo, Viktora Žmegača) koji su, u nastojanju da se prilagode novom dobu, diskretno čistili kasnija izdanja vlastitih knjiga od sadržaja koji su gotovo preko noći postali anakroni. Ljudi bi ih vjerojatno više poštovali da su nastavili pisati u istom duhu kao ranije te time pokazali da svoje stavove ne mijenjaju ovisno o tome kakvi politički vjetrovi pušu. Na kraju krajeva, ne bi im se ništa strašno dogodilo. Ne bi izgubili posao niti bi završili u zatvoru.

2.5. Profesori pod skutom opresivne države

Jedna stvar me oduvijek intrigirala kod sveučilišnih nastavnika u Jugoslaviji koji su se deklarirali kao marksisti. Oni su morali biti svjesni da brane stajalište koje je u to vrijeme bilo državna ideologija i iza koje je u krajnjoj liniji stajala sila kojom je ta nedemokratska država raspolagala i koju je bila spremna upotrijebiti kad god bi to smatrala potrebnim. Malo ljudi to zna, ali od početka osamdesetih nemarksističko tumačenje prirodnih i društvenih pojava u školama i na fakultetima u Hrvatskoj bilo je — protuzakonito (vidi “Zakon o usmjerenom obrazovanju“, članak 139., Narodne novine, 1982.). Kako su se tada osjećali i što su mislili profesori-marksisti znajući da, u situaciji eventualne zaoštrenije diskusije sa zlim antimarksistma i eventualnog ugrožavanja “tekovina revolucije“, mogu računati na to da će im tada priteći u pomoć Partija sa svojim ubojitim “argumentima“? Jesu li imali bar neku nelagodu da su bili tretirani kao “zaštićena vrsta“ koju treba spašavati ako zagusti i ako sami ne bi bili u stanju izaći na kraj s protivnikom u borbi ideja?

I jesu li se oni od njih koji su bili true believers (a bilo je takvih!) ikad zapitali kako su došli do tih svojih uvjerenja? Naime, ako si marksist u totalitarnoj ili autoritarnoj državi u kojoj je silom nametnuta upravo ta ideologija i ako si svjestan da je komunizam vrlo nepopularan u slobodnim zemljama te da nikada nije došao na vlast slobodnim izborima ili voljom naroda, čini se da ti jednostavno mora pasti na pamet mogućnost da je tvoje iskreno prihvaćanje tog stajališta zapravo rezultat bilo indoktrinacije bilo karijerizma koji nisi osvijestio ili ga ne želiš priznati. I, naravno, to nije samo mogućnost, nego to objašnjenje tvoje situacije ima vrlo visoku vjerojatnost. Ali, s druge strane, jasno je da postoje psihološki mehanizmi pomoću kojih se takve ideje mogu relativno lako odagnati i potisnuti.

3. Zaključak

Premda je Milivoj Solar glavni predmet ovog teksta, osnovna mi je namjera bila analizom tog jednog slučaja ukazati na mnogo širi problem i naznačiti mogući putokaz za njegovo rješavanje. Problem je kako ozdraviti one discipline koje su u Hrvatskoj bile kadrovski i na druge načine najviše devastirane za vrijeme komunizma i u kojima su tragovi entropije još itekako vidljivi. Čini mi se da je nužni prvi korak prestati s mitovima i samozavaravanjem te se frontalno suočiti s mnogim neugodnim istinama.

U Hrvatskoj je posebice u društvenim i humanističkim znanostima bilo sveučilišnih profesora koji su godinama bili vodeći autoriteti u svojim disciplinama unatoč tome što nisu uspjeli izaći izvan svoje uske sredine te svojim publikacijama ostaviti imalo primjetan trag u međunarodnim okvirima. Za to postoje i objektivni i subjektivni razlozi. Nema danas smisla te ljude okrivljavati zbog toga što nisu napravili više. Ali treba se usprotiviti potpuno neprimjerenom veličanju onih koji, budimo ipak pošteni, prema meritornoj prosudbi nisu bili veliki. Naime, ako se nastavi pretjerano hvaljenje tih profesora i akademika koji su se s jedne strane i u svojim člancima i knjigama klanjali ideologiji nekadašnjeg totalitarnog sustava, a s druge strane imali supstandardnu stručnu produkciju, to će područje biti percipirano kao “bolesna“ disciplina pa će ju mnogi talentiraniji i ambiciozniji mlađi ljudi izbjegavati u širokom luku. Oporavak bi mogao biti nepotrebno dugotrajan i mučan.