Današnji moderni sustav uređenja sa svom svojom tehnološkom nadmoći od pojedinca čini puki objekt kauzalnih relacija kôda. Iako je moderni svijet po Baconovoj[1] ideji trebao podrediti prirodu čovjeku, rezultirao je, ne samo podređivanjem prirode, nego i samog čovjeka, i to ne toliko drugom čovjeku koliko modernom sustavu općenito. Današnji pojedinac slobodu sanja kao nostalgičnu apstrakciju nekadašnjeg stanja veće spontanosti i intuitivne spoznaje. Ususret takvom ograničenom svijetu javlja se literatura koja pojedincu daje priliku katarzično premostiti svoje iskustvo praznine i razočaranja artikulacijom aktualnog stanja. U osnovici ove niše nalaze se dva epohalna djela, a to su Vrli novi svijet Aldousa Huxleya i 1984. Georgea Orwella. Nije pretjerano reći da se ove knjige već nalaze duboko u raljama žargona oronulog mainstreama i da ih većina vjernih obožavatelja možda u cijelosti nije niti pročitala. U svakom slučaju može se zaključiti da su ova djela zahvatila jedan bitan trenutak u epohi aktualne civilizacije i da su utvrđena kao neizostavan dio kolektivne svijesti sveopće populacije.
S jedne strane, Vrli novi svijet vrlo hrabro i odvažno ukazuje na realno stanje moderne porobljenosti u kojem ljudi ne robuju toliko okovima i lancima, koliko vlastitim čežnjama i diktaturi stagnantnog komfora. S druge strane, 1984. daje sliku kapaciteta tehnički potpomognute autoritarnosti čiji su elementi bili jasno vidljivi prilikom orkestriranja COVID krize. Obje knjige daju zanimljiv uvid u možebitne oblike kasnijih stadija modernog svijeta. Nema dvojbe i da je njihov nedavni rascvjet popularnosti u principu simptom obrata iz optimističnog viđenja utopijske budućnosti u pesimistično viđenje nekog fatalnog budućeg vremena u kojoj je otvorena Pandorina kutija distopije a živima i novorođenima preostaje sudbina da trpe posljedice. U ovom tekstu ponudit će se selektivni ogled Orwellovog koncepta inženjerski stvorenog jezika odnosno Novozbora[2] (Newspeak) i misaonog pravca duplozofije (Doublethink) očitovanog u poznatoj krilatici autoritarnog sustava iz Orwellovog djela “rat je mir, sloboda je ropstvo, ignorantnost je snaga”.[3] U principu, cilja se na kritiku Orwellove prognoze i ukazivanje na to da bi epistemološki temelj onoga što je Orwell zvao Novogovor i duplozofija mogao biti jedina stvarna alternativa autoritarnom kôdu modernog sustava.
Novogovor
20. stoljeće obilježava filozofska fascinacija jezikom, bilo kroz ideju jezičnih igara Ludwiga Wittgensteina kao najpoznatijeg predstavnika filozofije jezika ili cijeli korpus strukturalističkog djelovanja. Jezik je u strukturalističkoj misli viđen kao označitelj koji postoji u ambivalentnom odnosu naspram nekog označenog koncepta. Taj jezik nije samo puki alat za označavanje neke pojave ili objekta u stvarnosti već segment šireg jezičnog sustava u kojem tek i poprima svoj puni oblik. Ovo znači da sam jezik više ovisi o relacijama prema drugim jezičnim tvorevinama nego prema objektivnoj stvarnosti koju u idealnom svijetu označuje. Dodatno, jezik nije samo neutralni opis svijeta i čovjeka nego ujedno i konstitutivni element koji oblikuje čovjeka i njegovo viđenje stvarnosti kao takve. Neki kasniji strukturalisti poput Jacquesa Lacana ovaj pravac fetišizacije jezika dovode do vrhunca raznolikim razjašnjenima poput onoga da je ljudska podsvijest strukturirana kao jezik. U svakom slučaju ovi pristupi predstavljaju odraz kolektivne misli toga vremena prema kojoj je čovjek uvjetovan jezikom kojeg od djetinjstva uči kako bi pokušao ostvariti svoje želje i potrebe jezičnim iskazivanjem čežnji.
Ni Orwell nije bio odvojen od te fascinacije jezikom pa je, da bi pridao važnost moći jezika, skovao ideju Novogovora odnosno Novozbora. U romanu 1984. Novozbor označava posebno stvoreni jezik kojim autoritarna vlast fiktivne zemlje Oceanije nastoji usmjeriti i ograničiti javni tok misli. Sam jezik je skovan inženjerski s ciljem da obuzda svijest i misao te ih svede na ono što bi bilo prigodno vladajućem sustavu. Poznato je da se racionalno svjesno promišljanje oblikuje jezično. Teško da se može zamisliti neko dubinsko promišljanje o bilo čemu, a da ta misao nije u obliku jezika, odnosno razgovora čovjeka samoga sa sobom. Prema tome bi, u teoriji, prigodno oblikovanje jezika moglo rezultirati određenom kontrolom nad ljudima. Najveći izazov u pokušaju ovakve mjere bila bi dovoljna razina kontrole kroz koju bi se ljudima mogao nametnuti jezik koji će govoriti na svakodnevnoj razini.
Konkretan opis baze ovoga Novozbora u samoj knjizi glasi;
“Uporabni rječnik Novozbora bio je sastavljen tako da daje točan i često vrlo istančan izraz za svako značenje koje bi član Partije mogao poželjeti pravilno izraziti, a da pritom isključuje sva druga značenja, pa čak i mogućnost da se do njih dođe okolnim putevima. To se postizalo dijelom izmišljanjem novih riječi, ali uglavnom eliminacijom nepoželjnih riječi ili, ako bi takve riječi i ostale, ogoljavanjem tih riječi od svih neispravnih značenja i, koliko je moguće, svih sekundarnih značenja uopće.”[4]
Stoga, cilj implementacije jezika koji se oslanja na sustavno poželjne riječi bio bi pokušaj direktne kolonizacije svijesti pojedinca. U doba nastanka romana, ovakva insinuacija o jeziku koji utvrđuje okove nad razumom pojedinca se činila kao sljedeća karika u lancu evolucije manipulacijskog procesa. U vrijeme procvata manipulacije kao tehnike, Joseph Goebbels s jedne i Edward Bernays s druge strane Atlantskog oceana uspješno pokazuju moć kontrole masa sredstvom strateški oblikovane kulture.
Konkretno, u slučaju Novozbora, postoje dvije osnovne mehanike koje bi trebale poslužiti utvrdi moći vladajućih nad jezičnim korisnicima. Radi se o količinskom smanjenju broja riječi u rječniku i o uvođenju pojmova koji sadrže kontradikcije. Prva je sužavanje jezičnog korpusa kako se strastvene kritike sustava ne bi mogle niti izraziti jer za to ne bi bilo riječi na raspolaganju. U samoj knjizi to je opisano ovako: “Novozbor je bio smišljen ne da proširi nego da smanji opseg mišljenja i ta se svrha postizala neizravno ograničavanjem izbora riječi na puki minimum”.[5] U knjizi ovu karakteristiku dodatno predstavlja i jedan od likova, filolog Syme koji je zadužen za osmišljanje i upravljanje Novozborom, a njegov razgovor s glavnim likom Winstonom sadrži opise poput: “Ti ne shvaćaš ljepotu uništavanja riječi. Znaš li ti daje Novozbor jedini jezik na svijetu u kojem rječnik biva svake godine sve manji?”[6] i “Zar ne razumiješ da je cijela svrha Novozbora da suzi opseg mišljenja? Na kraju ćemo misaoni zločin učiniti doslovno nemogućim jer neće biti više riječi kojima bi se izrazio”.[7]
Duplozofija
Druga ključna mehanika Novozbora je korištenje kontradiktornih pojmova kao istinitih, čime se otvara prostor relativizacije i oportunog poimanja objektivne stvarnosti. Ovakav princip je u romanu predstavljen kao osnovna tekovina filozofskog pravca duplozofije ili dvomišljenja. Najkonzistentniji opis pravca duplozofije iz knjige glasi: “Dvomišljenje znači sposobnost da se u glavi drže dva proturječna mišljenja istodobno i da ih se oba prihvaća. Partijski intelektualac zna u kojem se smjeru mora mijenjati njegovo sjećanje; on je stoga svjestan kako se poigrava sa zbiljom, ali primjenom dvomišljenja uvjerava se kako zbilja time nije oskvrnuta”.[8] Princip duplozofije je tu kako bi dionicima banalnosti zla aktualnog sustava ponudio lako dohvatljivi obruč za izvedbu mentalne gimnastike kojom mogu zaobići sve slabosti ideologije državnog uređenja. U knjizi stoji navod: “Često je nužno da član uže Partije, u svojstvu upravljača, sazna kako je ova ili ona ratna vijest neistinita, i možda mu često dođe do svijesti, kako je cijeli rat lažan, i kako se ili uopće ne vodi ili vodi s ciljevima potpuno drukčijim od deklariranih, ali takve se spoznaje lako neutraliziraju tehnikom dvomišljenja.”[9]
U praksi primjena sustava duplozofije tehnikom dvomišljenja znači korištenje kontradiktornog pojma kao što je bijelocrn. U samom tekstu taj pojam u okviru duplozofskog pristupa biva objašnjen ovako:
“Ali budući da u zbilji Veliki Brat nije svemoćan, a Partija nije nepogrešiva, postoji stalna potreba za neumornom i uvijek budnom elastičnošću u postupanju s činjenicama. Ključna je riječ u tome bijelocrn. Kao i mnoge novozborne riječi, ta riječ ima dva uzajamno protuslovna značenja. Kad se primjenjuje na protivnika, ona znači sklonost drskom tvrđenju da je crno ustvari bijelo, u suprotnosti s očitim činjenicama. Kad se primjenjuje na člana Partije, znači odani i voljki pristanak da se kaže da je crno bijelo kad god to partijska disciplina zahtijeva. Ali to isto tako znači i vjerovati da je crno ustvari bijelo, štoviše, znati da je crno ustvari bijelo i zaboraviti da je čovjek ikad i mislio drukčije. To zahtijeva neprestano mijenjanje prošlosti, što se opet omogućuje načinom mišljenja koji zapravo obuhvaća sva ostala, i koji se na Novozboru naziva dvomišljenjem, a kao sustav duplozofijom.”[10]
Vidljivo je da osnovni način djelovanja sustava duplozofije podrazumijeva fleksibilnost u ideološkom viđenju stvarnosti koja bi uspostavljenom autoritarnom režimu trebala osigurati legitimitet. Kriterij istine više nije objektivna stvarnost, nego u principu korist sustava. Garancija istine više nije Bog kao kod Descartesa ili znanstvena spoznaja, nego Veliki Brat koji stoji kao državotvorni vođa. Bijelo je bijelo ako to odgovara sustavu, a bijelo je crno ako to u određenom trenutku postane pogodno.
Ogled o Novozboru i duplozofiji
Na prvu loptu, čini se da je Orwell dobro poentirao i istaknuo ključne segmente koji sačinjavaju sustav koji nastoji utvrditi vlastitu poziciju moći i kontrole, ali uz malo detaljniji pregled situacija može se uvidjeti da 1984. ipak ne predstavlja potpuno legitimnu prognozu trenutnog stanja.
Novozbor kojem je zadaća bila sužavanje jezičnog korpusa kako bi se suzio okvir misli pojedinca zvuči kao primamljiv koncept, no ono što vrijedi priupitati jest: znači li sužavanje kvantitete riječi doista i ograničenje kvalitete misli onih koji te riječi upotrebljavaju? Jasno je da onaj koji ne poznaje riječi nema alata da razradi misao, ali znači li to da neograničeni set i inflacija informacija nudi i višu razinu slobode misli? Ono što je vidljivo u suvremenom svijetu je tendencija suprotna ovoj. Pojavom interneta i sustava masovne komunikacije, ne samo da se zadržao postojeći sustav riječi, nego je došlo do oceanskog upliva novih jezika, informacija i značenja u svakodnevni život na svim prostorima ljudskog djelovanja. Prema jednostavnoj logici kojoj se Novozbor suprotstavlja i koja je ranije predstavljena, više riječi i informacija trebalo bi nositi i veću razinu slobode jer ljudi imaju prilike proširiti svoj mentalni sklop i promišljati o stvarima koje ruše neodržive konvencije. Naravno, situacija koja je vidljiva danas, a nije bila vidljiva u Orwellovo vrijeme je destruktivnost inflacije informacija. Problem današnjeg svijeta nije u tome što neki autoritarni režim drži monopol nad korpusom postojećih riječi i znanja, problem je dijametralno suprotan, a odražen je u tome da postoji previše informacija ususret kojima bombardirani pojedinci nemaju sposobnost razabrati koje su dovoljno bitne i koje nose neku kvalitetu.
Sama situacija inflatornog pritoka informacija i jezika nije autoritarna, ali također ima kobnu posljedicu po pitanju slobode pojedinca. Čovjek koji je suočen s količinom informacija i jezika koje ne može adekvatno procesuirati biva zatočen u situaciji gdje ne postoji samo jedno prihvatljivo mišljenje već milijardu njih od kojih je ne moguće probrati ono koje mu istinski pripada. Prema tome, potpuna kontrola jezika i informacija formom Novozbora i potpuna radikalna sloboda interneta u konačnici imaju isti rezultat, mentalno okovanog pojedinca koji je u prvom slučaju nema čime misliti, a u drugom nema o čemu misliti od preopterećenosti svime. Dvije krajnosti susreću se u zajedničkoj točki destruktivnosti. Ono o čemu aktualni svijet treba brinuti, nije autoritarni sustav koji nameće svoj Novozbor već lobotomizirane generacije kojima je koncentracija u okviru uniformnog jezičnog sustava neostvariva. Onaj koji ima što reći može naći način da se izrazi i jednom riječju, a onom koji nema što reći neće biti dovoljan ni cijeli rječnik. Stoga, poanta nije ciljano širenje ili sužavanje broja riječi, već imati jezik koji daje kontekst za misleće pojedince koji nisu niti ograničeni u uskogrudnosti izražavanja niti utopljeni u inflaciji opisa stvarnosti koji u silnom opsegu postaju stvarniji od stvarnosti. Problem aktualnog poretka nije u tome što je istina prikrivena ili nedostupna, nego u tome što postoji milijardu egalitarno poredanih istina u čijem se labirintu moderni pojedinac gubi uz prigodnu ideologiju maksimizacije količine iskustva umjesto kvalitete iskustva.
Drugi princip Novozbora iskazan u kontekstu njegovog rječnika je sustav duplozofije. Tvorba kontradiktornih pojmova koji subjektu ostavljaju prostor za oportunu interpretaciju je, prema Orwellu, autoritarna tekovina koja njegovim političarima i pristašama otvara pristup selektivne interpretacije stvarnosti koja se koristi za krivotvorenje povijesti i slične neispravne postupke inženjeringa istinom. Ova teza ne samo da je kriva nego je ujedno i potpuno promašena. Ako išta u ovom svijetu vodi do istine, onda je to ponizno uvažavanje čovjeku neshvatljivih kontradiktornosti, odnosno paradoksa kao istinitih.
Prihvaćanje paradoksalnosti čovjeka vodi iz oba pola neke opreke do istine oko koje se ti polovi zapleću. Pojednostavljeno, u prirodnim znanostima uvažavanje paradoksa kao stanja stvari bi označavalo naglasak na proučavanje anomalija koje ukazuju na nepotpunost sveopćih teorija kako bi se poimanje stvarnosti kontinuirano ažuriralo. S druge strane, u društveno-humanističkom sektoru uvažavanje paradoksalnosti bi značilo plodotvorno preuzimanje kontradiktornih koncepcija, ovisno o objektivnoj situaciji vođeno intuitivnom spoznajom. Na primjeru neke konkretne opreke kao što je ekonomska podjela na zagovaranje slobodnog i upravljanog tržišta, najkomfornije je preuzeti dogmatsku poziciju kapitalista ili socijalista. No, ispravnost odluke o razini kontrole tržišta ovisi o trenutku i situaciji, a za to je potrebna fleksibilnost nekog čiji ego nije zaboden u univerzalističku krajnost jedne moderne ideologije. Na sreću, Orwell sam nudi idealan primjer svoje prozivke duplozofije u obliku tri uzastopne fraze:
Rat je mir. (War is peace)
Sloboda je ropstvo. (Freedom is slavery)
Ignorantnost je snaga.[11] (Ignorance is strength)
Orwellov cilj pri ispisu ova tri iskaza bio je ukazati na apsurd autoritarnog režima koji je izgubio doticaj sa stvarnošću. No ako se ove teze kritički propitaju Orwell u svojoj težnji može ispasti ograničen.
Rat je mir na prvi pogled zvuči kao očiti apsurd i provokacija pacifističkog viđenja svijeta. Kako rat može biti mir kad je ratno stanje valjda najgori poznati izvor nemira u svakodnevnim životima ljudi čije svakodnevne čežnje često ne koreliraju s ratnim ciljevima naroda i država? No, ovo uskogrudno shvaćanje samo je jedna od perspektiva, odnosno vizija rata i mira kao takvog. Rat jest nasilno stanje promjene, dok mir podrazumijeva nenasilno stanje mirovanja. Mir je bitak, rat je postajanje. Do problematike dolazi kad se uzmu u obzir ideološke legitimacije bilo kojeg stanja kad je ono aktualno. U vremenima rata, često se govori o nekom nadolazećem miru koji vreba iza kuta iduće pobjede. Retorika koja prati motivaciju vojske koja vodi rat često se svodi na uzrečice prema kojima obje zaraćene strane žele mir, ali ne bilo kakav mir, nego mir koji uključuje pobjedu u ratu. Ova poslijeratna čežnja za mirom možda nije univerzalna kulturna pojava, već stanje modernog vremena u kojem je narušen ideal ratničkog herojstva i uloge ratnika o kojem je pisao Ernst Jünger, no bez obzira na to činjenično stanje jest da danas svaka vizija i legitimacija rata cilja na iščekivanje i ostvarenje nekog mira, a ne na sam rat kao cilj po sebi. Stanje mira, uzeto kao stvarna datost, je također neodvojivo od pojave rata. Trenutno stanje mira, ma koliko nam ono prihvatljivo bilo, ideološki se i stvarnosno temelji na pozitivnom poimanju ratova koji su do tog stanja doveli. Najmoćniji primjer toga je poimanje pobjede Saveznika u Drugom svjetskom ratu. Situacija je takva da rat, iako kontradiktoran miru, u stvarnosti postaje njegov konstitutivni element, isto kao što je i mir u patološkom stanju društva konstitutivan svakom novom ratu.
Gledano s psihičke strane čovjeka, ova formulacija poprima i razumljiviji oblik. Rat uistinu je jedini način unutarnjeg mira kad je netko suočen sa neprijateljstvom civilizacijskih proporcija. Glede onoga koji bi se kastrirano oslonio na ideologiju tolerancije i opstruirao vlastitu reakciju na percipiranu nepravdu, rat u koji se trebao uključiti u fizičkom svijetu bi se jednostavno prenio na njegovo psihičko stanje. Rat svakako jest nepoželjno stanje, kao i svako stanje promjene, jer često sa sobom nosi popratnu patnju i neugodu prilagodbe. No čovjek koji nema nešto zbog čega je spreman podnijeti žrtvu i ići u rat vjerojatno nema niti viši smisao kojim je vođen u životu. Moderni pacifisti koji ne vide dalje od osobnog komfora i glumačke empatije zapadaju u insinuiranje onoga što je Orwell ovdje naumio iskazati, a to je poistovjećivanje rata s apsolutnim zlom nekog režima koji ne vidi dalje od vlastite koristi. Moderni ratovi uistinu često i poprimaju oblik u kojem pravde, herojstva i časti nema, a sve je svedeno na materijalnu korist igrača čije karte stoje na drugom stolu. Bez obzira na to, zabadanje u pacifistički kraj binarne podjele na rat i mir, i shvaćanje dvije koncepcije kao jednostavne podjele na vodoravnoj liniji nema konkretnu korespondenciju s istinom. Stvarna posljedica toga je komfor formiranja ega onog pojedinca koji u vlastitoj nesigurnosti stabilni identitet traži u krajnosti ideološke binarne podjele. Ovaj proces je u principu bijeg od istine, a ne njezino rasvjetljenje, istina na kraju jest da rat je mir, nekad, ako si misaoni subjekt stanje dozvoli promatrati poniznim pogledom u paradoks.
Sloboda je ropstvo također bjelodano ukazuje na problematiku režima koji svojim podređenicima, uz tvrdnju da je sloboda ropstvo, ne dopuštaneki romantizirani vid slobode, što god artikulacija te slobode bila. No, isto kao i u situaciji s prvotnim dijelom krilatice, korelacija ove teze i istine ovisi o načinu shvaćanja stanja ovih pojmova. Sloboda kao takva može značiti svašta, a u svojim modernim pojavnostima uglavnom označava mogućnost aktualizacije volje pojedinca. Takva vizija slobode ima artikulaciju u liberalnom viđenju prema kojem u svijetu postoji volja pojedinca i temeljni princip je izbjegavanje nadstruktura koje bi tu volju sebi podredile. S druge strane, socijalistička vizija uređenja predstavlja princip nametanja volje nekoj široj masi ljudi, a ta volja je često upakirana u neke priče općeg dobra. U oba slučaja volja je centralna točka i subjekt u praksi modernog svijeta jest ta volja.[12] Najbolji artikulator volje kao koncepta bio je Nietzsche koji je govorio o volji za moć. Radi se o ideji koju je preuzeo od Schopenhauera, i pridao joj pozitivan predznak. Sam koncept volje za moć označava energiju života koja ostvaruje svoje postojanje osvajačkom težnjom koja se artikulira kroz izuzetne pojedince i stabilna je poput univerzalnog zakona. Dok je Schopenhauer u ovome vidio okove čovjeka koji mu osiguravaju garanciju života kao patnje, Nietzsche je tu vidio ideal života kao takvog, koji treba slaviti i čiji val snage pojedinac treba zajahati da bi ispunio svoj potencijal za ostvarenje vlastite slobode ususret raznim ideologijama koje vuku užitak iz apstinencije jahanja ovog vala.
Problem svih ovih viđenja je što su u srži individualistička i primjenjiva isključivo na ogoljenog pojedinca modernog svijeta koji podsvjesno ne vjeruje u ništa osim vlastitih čežnji i želja koje ostvaruje slobodom, odnosno nametanjem volje. Ali sloboda, u smislu nametanja vlastite volje, teško da je ikakva sloboda u pravom smislu riječi. Sama volja ne počiva na nekoj romantičnoj individualnosti koja čezne za egzistencijalnom slobodom, nego je primarno ostatak primalnih i primitivnih elemenata čovjeka čije obuzdavanje je bila okosnica, a ne prepreka u stadiju razvoja bilo koje civilizacije. Sloboda, ako se shvati kao nametanje volje, i jest samo ropstvo, ropstvo divljačkim nagonima i slabostima onoga koji u svojoj neispunjenosti odbija prihvatiti neki transcendentni ideal prema kojemu se živi. Konkretno, bjelodano je da onaj koji teži egzotičnim iskustvima koja su svrha sama sebi, promiskuitetnosti i ostalim oblicima anarhističkog samozadovoljavanja nema nikakvu slobodu, dok sam sebi često prodaje bajkovitu priču da je slobodniji od onih koji pripadaju nekom sustavu koji vjeruje u više principe. Danas je takvih ljudi više nego ikad. To su oni koji ni zbog kojeg principa ne bi bili spremni ići u rat, ili oni koji u podizanju obitelji vide samo teret i muku jer im to uskraćuje vrijeme za putovanja i karijere. Doduše svjetovna osuda takvih “slobodnih” duhova bila bi suvišna, jer nema veće osude od one koja ih čeka svaki put kada se pogledaju u ogledalo i shvate da ne postoje.
Dakle, sloboda, shvaćena u nekoj romantičnoj anarhističkoj viziji i jest ropstvo. Autoritarizam u kojem pojedinac nije sposoban artikulirati i služiti kao nositelj neke kulture je također ropstvo. Obje krajnosti se u obliku potkove spajaju u isti rezultat, kontroliranog i predvidivog čovjeka koji nema kuda. Postavljenjem ove opreke slobode i ropstva u paradoksalnu koncepciju otvara prostor za shvaćanje obje krajnosti kao destruktivne. Stvarana sloboda, u kojoj ovaj romantični koncept ima nekog smisla, očituje se upravo kroz paradoks, kada postoji sustav koji ima potencijal nametanja “ropstva” kako bi se unutar toga sustava slobodno djelovalo. Ako ne postoji neki sustav onda pojedinac nema u okviru čega i naspram kojem artikuliranom dobru slobodno djelovati, jedino što mu preostaje kao smjernica su vlastiti nagoni. Ovakav pristup inače ima svoju artikulaciju u filozofijama koje naglasak stavljaju na važnost duhovnosti i vjere u transcendentno. Pod to bi recimo spadao George Weigel za kršćansku perspektivu i koncept slobode za izvrsnost koju je preuzeo od Tome Akvinskog,[13] ili, za neku ezoteričnu duhovnu perspektivu, Evola u poznatoj knjizi Zajahati tigra koncepcijom djelovanja bez čežnje.[14]
Treći dio Orwellove krilatice, Ignorantnost je snaga, također može biti raščlanjen na sličan način, iako sama po sebi i nije opreka. Opreka ignorantnosti bila bi upućenost, a snazi slabost. Orwell ovim iskazom ironično podrazumijeva da je znanje i upućeno suočavanje s činjenicama zapravo snaga, a ignorantnost slabost, odnosno nešto što autoritarni režim Oceanije zagovara iz oportune potrebe kontrole populacije. Ovo je možda i najjednostavnija teza za raščlaniti od navedenih. Da, ignorantnost je slabost kad je pojedinac ignorantan naspram objektivnih okolnosti vlastitog života, svijeta i kulture. Ovo je zapravo česta pojava u svijetu za neke pojedince koji se svedu na jednu dimenziju života i ignoriraju ostale u nadi da će se sve samo posložiti. Primjerice, netko će se jednodimenzionalno fokusirati na profesionalni razvoj dok ignorira intelektualni, duhovni ili ljubavni život, i onda se čudom čuditi što živi nezadovoljavajućim životom dok visi sa stabla života držeći se jednom rukom za jednu granu. No, naravno, ususret Orwellovoj krilatici postoje vrlo važne situacije kada ignorantnost uistinu jest snaga. U svijetu koji ima milijune prilika i inflaciju svog znanja postavljanje prioriteta postaje važnije nego ikad, a ignorantnost naspram stvari koje su čovjeku nebitne postaje snaga. Ignorantan na konzumeristički otpad koji se vrti po multi-medijskim kanalima i platformama je nužna za dugotrajno kognitivno funkcioniranje čovjeka.
Ako se govori isključivo paradoksalnom pristupu, binarna opreka ignorantnosti i snage se ne može tretirati takvom jer se ne radi o opreci. Ako se govori o slabosti i snazi, onda je slabost snaga, u smislu da ponizno prepoznavanje vlastite slabosti u principu čovjeka čini snažnijim. Ignorantnost je upućenost, s obzirom da čovjek mora intuitivno prepoznati što bi mogao ignorirati da može u išta konkretno biti upućen. Dodatno, što se tiče ignorantnosti kao alata opstojnosti nekog autoritarnog režima, postoji šansa da zlo u nekom krugu poprimi mogućnost samo-opravdanja i ignorantnosti naspram posljedica vlastitog djelovanja, i to je stvarna opasnost. S druge strane potpuna neignorantnost (ili upućenost) koja uvažava sve različite pristupe i perspektive u principu ruši identitet i mogućnost stabilnog djelovanja pojedinca. Potpuna neignorantnost je romantični ideal liberalnog subjekta koji postoji u ideološkoj superpoziciji, vjeruje u sve a zapravo ništa. Obje krajnosti ove situacije rezultiraju pogubljenošću pojedinca koji je u nastojanju zadovoljenja neke ideološke forme pobjegao od stvarnosti. Najbolje rješenje je vjerojatno zlatna srednost u kojoj pojedinac ima nešto principijelno naspram čega jest ignorantan ali opet je dovoljno otvoren da se suoči sa stvarnošću koju treba prepoznati da bi mogao braniti tekovine principa.
Prema novom duplozofskom Novozboru
Nema sumnje da je Orwell imao plemenite namjere kad je prozivao svojevremene autoritarne tendencije psihopatski uređenih umjetnih tvorevina čemu je najbolji primjer bio Sovjetski Savez. Ipak, takvi režimi nisu nikad trijumfirali na kontradiktornostima i paradoksima duplozofije, već su uglavnom zastupali vlastiti pol neke binarne podjele, što je suprotan pristup uvažavanju paradoksalne istine. Činjeničnost paradoksalnosti uzima žezlo omnipotencije modernim bogovima poput znanosti i modernom svijetu vraća poniznost koja je jedini put stvarnom napretku, koji uključuje i povratak smisla a ne samo slijepu akumulaciju materijalnih dobara uz popratnu žrtvu prirode i kulture. I sam Orwell je promašeno u znanosti vidio žrtvu autoritarizma. U 1984. stoji:
“U današnje je vrijeme u Oceaniji znanost u starom smislu riječi gotovo prestala postojati. Na Novozboru i nema riječi za »Znanost«. Empirijska metoda mišljenja, na kojoj su se temeljila sva znanstvena ostvarenja u prošlosti, protivi se najosnovnijim načelima Anglosoca.”[15]
Ovaj narativ prema kojem znanost postaje žrtvom autoritarnosti je suprotan stvarnosti. Najaktualniji primjer su autoritarni elementi koji se zazivaju za suočavanje s klimatskim promjenama i nedavni fijasko COVID totalitarizma koji je jahao na vjernom konju ideologije znanosti. Povijesni primjeri također ne ukazuju na negiranje znanosti od strane režima u konfliktima i autoritarnih režima već njeno strateško korištenje za inovacije u području ratovanja, manipulacije i kontrole. U svojoj osnovi znanost je tu kao alat manipulacije stvarnosti, i svaki režim moći je koristi i koristit će je za osiguranje svoje dominacije.
Bez obzira na to, znanost kao takvu ne treba stavljati u karantenu i poistovjetiti sa svim najgorim tekovinama modernoga svijeta, već joj treba pripisati prigodan status, a to je ponizan status otkrivanja stvarnosti iz određenog kuta gledišta za određene potrebe. Od dva centralna pristupa u filozofiji znanosti, a to su pristup Thomasa Kuhna o paradigmatskim revolucijama kroz proučavanje anomalija (paradoksa)[16] i pristup Karla Poppera koji zaziva znanost kao evoluirajući odraz stvarnosti i naglašava njen neprestani progres[17], čini se da je prvotni prigodniji ako se znanost želi izostaviti iz arogantnog književnog korpusa koji služi manipulatorskim legitimacijama autoritarizma. Važno je da se znanost shvati kao stalno traganje za istinom u dimenziji postajanja, a paradoksi i kontradikcije nisu samo izolirani slučajevi nego direktni mostovi i zagonetke koje vode do višeg stupnja istine. Zabadanje u jednu stranu neke binarne podjele, bila to podjela na ideološkoj razini ili pak opredjeljenje za neku kanonsku paradigmu u znanosti, nije put istini nego put komfornoj iluziji, u kojoj pripadnost ideološkom pravcu nesigurnom pojedincu prodaje priču da postoji.
[1] Bacon, Francis. Novum Organum. 1620.
[2] str. 9, Orwell, G. 1984. Šareni dućan: Koprivnica, 2015.
[3] Ibid.
[4] str. 323, Orwell, G. 1984. Šareni dućan: Koprivnica, 2015.
[5] Ibid.
[6] str. 61, Ibid.
[7] Ibid.
[8] str. 232. Ibid.
[9] str. 210. Ibid.
[10] str 230. Ibid.
[11] Najčešći lokalni prijevod za eng. ignorance iz knjige 1984. je neznanje (iz Orwell, G. 1984. Šareni dućan: Koprivnica, 2015.). Za potrebne ovog rada iskorišten je anglizam ignorancija, jer je riječju neznanje gubi moć i dio smisla osnovne krilatice. Ignorancija kao takva imo daleko maliciozniju notu od pukog neznanja i ona podrazumijeva gotovo svjesno otklanjanje odnosno nebrigu za stjecanje znanja i subjekta koji aktivno odbija shvatiti i ignorira stvarnost oko sebe, s druge strane neznanje je uglavnom neutralno i podrazumijeva nekoga tko stjecajem okolnosti još nije preuzeo potrebnu informaciju da bi nešto znao.
[12] Ovo je na taj način opisao i Weigel, G. (2001). Two ideas of freedom. Ethics & Public Policy Center https://eppc.org/publication/two-ideas-of-freedom/
[13] Ibid.
[14] Evola, J. (2003). Ride the tiger: A survival manual for the aristocrats of the soul (J. Godwin, Trans.). Inner Traditions.
[15] str. 211, Orwell, G. 1984. Šareni dućan: Koprivnica, 2015.
[16] Kuhn, T. S. (1996). The structure of scientific revolutions (3rd ed.). University of Chicago Press.
[17] Popper, K. R. (1959). The logic of scientific discovery. Hutchinson.
