Petar Vladimirović: ‘Tvrđava’ – između stvarnosti i mitomanije

Srpska serija Tvrđava, koja je emitirana krajem 2025. godine na RTS-u, na zanimljiv način pokazuje suvremene tendencije i perspektive jednog dijela srpske javnosti, kako na povijest, tako i na ulogu Srba i Srbije prilikom raspada SFRJ. Serija govori o Srpskoj autonomnoj oblasti Krajini/Republici Srpskoj Krajini, događajima od 1990. do 1995. godine s naglaskom na mnogobrojne događaje u i oko SAO Krajine i Srbije te odnos Knin-Banja Luka-Beograd. Određeni srpski narativi iz doba raspada SFRJ, koji su dijelom i danas prisutni u srpskom društvu, veoma se dobro ogledaju u ovoj seriji.

Vječne prijetnje Srbima izvana i iznutra

Uvodno je važno naglasiti kako je serija kvalitetne produkcije, što i nije čudno s obzirom na srpski filmsku tradiciju, i onu naslijeđenu iz Jugoslavije. Radnja počinje 1990. godine te se odmah na početku naglašavaju tenzije između Srba i Hrvata zbog kojih Hrvati počinju odlaziti iz SAO Krajine. Naravno, taj odlazak u seriji je prikazan kao dobrovoljan ili pod malim pritiskom, kao na primjer kad su Hrvati počeli dobivati otkaze po lokalnim poduzećima, a nije pak prikazano nasilje koje je pratilo protjerivanje Hrvata iz SAO Krajine 1990. godine. Zato je itekako (pre)naglašeno nasilje koje je pratilo Srbe 1995. godine za vrijeme vojno-redarstvene operacije Oluja, kad su Hrvati u posljednjoj epizodi prikazani kao krvoločni zločinci koji ubijaju sve i svakog tko je ostao u SAO Krajini.

Istina, dogodili su se pojedini zločini iz osvete nakon oslobođenja okupiranih područja pod kontrolom srpskih pobunjenika koje je Hrvatska, uostalom, sama procesuirala. „Pritisnuta međunarodnom zajednicom i uz njezino odobrenje, Hrvatska je zbog kriminalnih radnji nakon Oluje uhapsila 70 policajaca, 65 vojnika i 260 civila“ (Nobilo, 2000: 490). Međutim, u seriji je prikazano sveopće klanje Srba, čak i Hrvata koji su ostali u Krajini. Nastavlja se graditi jedan od najvažnijih mitova koji je prisutan u srpskoj politici i društvu, a to je vječna žrtva kako „susjedskih urota“ tako i „bjelosvjetske urote“ protiv Srba te domaćih srpskih izdajnika koji im u tom pomažu svojim djelovanjem i/ili nedjelovanjem. Još se nekoliko mitova može uvidjeti u seriji.

Mit 1941.=1991.

Mit o žrtvi prikazan je u seriji i kroz narativ koji se često može čuti u Srbiji, a riječ je o gledanju sukoba u Jugoslaviji 1990-ih kao nastavku sukoba iz 1940-ih, što se konstantno ponavlja po nekoliko puta u gotovo svakoj epizodi: „Iz prošlog rata računi još nisu poravnati“, „Ne bojte se, nije ovo 1941. godina“. Riječ je srpskom pokušaju prikazivanja rata 1991. godine kao nastavka sukoba iz Drugog svjetskog rata, što u svojoj esenciji ima za cilj poistovjetiti današnje Hrvate s ustašama. To je, tvrdim, nemoguće iz nekoliko razloga:

1) gotovo pa svi ustaše (i domobrani i mnogobrojni hrvatski civili) ubijeni su u poratnom razdoblju, od Bleiburga nadalje te po cijeloj Jugoslaviji;

2) politička elita Republike Hrvatske iz 1990-ih nastojala se legitimirati upravo pozivanjem na ZAVNOH i narodnooslobilačku borbu u kojoj je sudjelovao i prvi predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman. Osim toga većinu novouspostavljenog političkog sustava Hrvatske činili su bivši kadrovi iz institucija SFRJ, dok su ostali kadrovi novopridošli u sustav;

3) nemoguće je izjednačavati ratove 1941.-1945. te ratove 1991.-1995. zbog u potpunosti različitih konteksta. NDH, kao satelitska država Trećeg Reicha, nije demokratski potvrđena, dok se u Domovinskom ratu Hrvatska borila za neovisnost na temelju legitimne narodne volje hrvatskih građana izražene kroz izbore i referendum. Današnja suvremena Hrvatska niti na koji način nije povezana s NDH, uostalom jer ni ne bi mogla postojati kao takva zbog post-jaltskog međunarodnog sustava.

Međutim, jedan dio Srba danas perfidno pokušava 1991. godinu izjednačiti s 1941. godinom, a navedena slika im, čega mnogi nisu svjesni, djelomično uspijeva u državama izvan Europe. Govorim o Africi, dijelu Azije, ali i Kini i Rusiji, gdje je glavni fokus ovakve anti-hrvatske propagande. Uistinu je žalosno što Hrvatska trenutačno i ne pokušava ukazati na srpsku propagandu i objasniti svoju borbu za slobodu i sigurnost od Beograda u 1990-ima. To bi u budućnosti moglo možda čak predstavljati i uteg u vanjskopolitičkim odnosima s tim dijelovima svijeta. Hrvati ne mogu kontrolirati kako će sve Srbi pokušavati prikazati Hrvatsku zlom silom u svijetu, ali može se oduprijeti gradeći i argumentirajući ono što Hrvatska uistinu jest: jedna od najsigurnijih država svijeta, utemeljena na nadi, solidarnosti i ljubavi. I to ne samo na europskoj razini, nego i svjetskoj, što svake godine dokazuju i svjedoče milijunski brojevi turista koji dolaze u Hrvatsku. Tu ćemo završiti digresiju, budući da je ovo razmišljanje o hrvatskoj mekoj moći (soft power) zaista zasebna i opširna tema.

Dio srpske javnosti često ne shvaća da istovremeno negiranje postojanje Hrvata, smatrajući da su oni svi ustvari Srbi katolici, a onda izjednačavanje Hrvata s ustašama koje činili zločine nad Srbima stvara jednostavan logički problem. Ako su Hrvati Srbi, a Hrvati su ustaše, onda su Srbi ustaše koje su ubijali druge Srbe. Ovo govori o jednoj od mnogobrojnih proturječnosti, a do određene mjere i šizofrenom stanju u Srbiji. Narativi u seriji o 1941. godini pokazuju i jedan aspekt, koji je potencijalno i povijesno točan, a to je tadašnje postojanje hrvatofobije među Srbima u Hrvatskoj, upravo zato što su izjednačavali sadašnjicu s 1941. godinom. Iracionalan strah od Hrvata, pomiješan sa strateškim velikosrpskim planovima koji su se godinama pripremali, poveo je Srbe iz SAO Krajine u „balvan revoluciju“, koja, indikativno, uopće nije prikazana u seriji. Najvažniji događaj početka separatističkog pokreta – postavljanje balvana, kamenja i ostalih prepreka nije prikazan u seriji, nego se cijelo vrijeme govori o tome kako dvoje glavnih likova, ljubavni par, a kasnije muž i žena, Srbin Luka i Hrvatica Darija, namjeravaju otputovati u Istru zbog loše situacije, kao da je to bilo sasvim jednostavno.

Ovdje je važno napraviti malu digresiju o konstantnoj konstrukciji kako u Hrvatskoj postoji srbofobija. Navedeno je daleko od istine s obzirom na broj radnika iz Srbije u Hrvatskoj, ali i mirovnog odnosa Hrvata kao pobjednika u Domovinskom ratu. Uostalom, Hrvatska se nema radi čega bojati države koja ne kontrolira čak niti cjelokupni teritorij koji svojata (Kosovo). Okvirno hipotetski možemo govoriti o četiri načina gledanja Hrvata na Srbe (od kojih je strah potencijalno najmanji): 1) fobija – Hrvati koji osjećaju iracionalni strah od Srba (malen dio); 2) filija – Hrvati koji osjećaju iracionalnu povezanost, afinitet i svojevrsnu zaljubljenost prema Srbima (ovdje spadaju i ostaci jugo-nostalgičnih građana Hrvatske); 3) indiferentnost (iz traume) – Hrvati koji ne žele imati gotovo pa nikakvu vrstu odnosa sa Srbima zbog trauma iz Domovinskog rata (ili drugih razloga) te su indiferentni prema Srbima (Srbi imaju Srbiju, Hrvati Hrvatsku, svako dobro si želimo); 4) racionalni-pragmatični Hrvati koji žele graditi bilateralne strateške odnose sa Srbima jer je Srbija susjedna država koja nikamo neće otići i nužno je postupno zatvarati sva otvorena pitanja (po vanjskopolitičkim analizama riječ je o oko 6-7 otvorenih pitanja, ovisno o klasifikaciji i postavljanju agende bilateralnih pregovora).

Dilpara – simbol izdaje i dekadencije

Jedan od zanimljivijih likova u seriji Tvrđava je Veselin Dilparić – Dilpara. Riječ je o čovjeku onog što bi se zvalo duboka država, koji je prvo uvjeravao Srbe u SAO Krajini „da su sigurniji oni ovdje, nego on u Beogradu“, pa potom organizira specijalne postrojbe u SAO Krajini, a onda ih postupno sve izdaje zbog privatnih interesa. Radi za jednu od tajnih sigurnosnih službi koja se ne imenuje u samoj seriji. Osim što je prikazan kao dekadentan lik s još dekadentnijim sinom narkomanom i manijakom, koji je pušten iz talijanskog zatvora i dolazi u gotovo pa jednako dekadentan Beograd, Dilpara je također prikazan kao lik u službi stranih centara moći. U seriji je to Srbin iz Njemačke, koji plete svoju mrežu interesa. Zanimljivo je kako je za strani centar moći uzeta Njemačka, koja se u to vrijeme ujedinjuje dok se Jugoslavija razjedinjuje, a ne strani centri moći koji su imali mnogo veći utjecaj na procese u tadašnjoj Jugoslaviji, poput Velike Britanije, SAD-a i Francuske. Očigledno se željelo očuvati još jedan lažan mit, taj da su Njemačka i Vatikan pomagali rušenje Jugoslavije izvana.

Dilpara je prikazan kao izdajnik srpskih boraca kojima je središnjica iz Beograda davala lažne informacije ili ih povlačila iz misija u kojima su navodno pobjeđivali, a sve za svoje sebične interese: novac, moć, utjecaj, taštinu. Osim toga, Dilpara izdaje i samog glavnog protagonista serije, Luku Bašu, kad mu namješta da ga se uhvati na granici kako trguje sa srpskim oružjem s Hrvatima. Cilj prikaza takvih scena je konstruirati da su takve prljave poslove dogovarale tajne službe Jugoslavije, a ne da su Srbi, Hrvati i Muslimani uistinu međusobno trgovali sa svakakvim „dobrima“ (oružje, cigarete, alkohol, gorivo, droga i drugo). Na kraju serije jasno se pokazuje da je Beograd taj koji je izdao i Banju Luku i Knin, zaokupljen vlastitom dekadencijom i nezainteresiran za „surovu stvarnost“ Srba u BiH i Hrvatskoj. U beogradskom noćnom klubu djevojke i ne znaju gdje je Knin. Centrale u Beogradu koje su i zakuhale situaciju sa Srbima izvan Srbije u Jugoslaviji na kraju su izdale Srbe izvan Srbije (i u BiH i u Hrvatskoj). Tako će nešto vjerojatno biti prikazano i u budućim serijama o Srbima  na Kosovu.

Ono što je dobro prikazano u Tvrđavi, uz dekadenciju Beograda i Dilpare, jest i dekadencija u samoj SAO Krajini kroz likove koji imaju problem s alkoholom i heroinom kojeg su švercale snage UN-a. Socijalan aspekt i mnogobrojni društveni problemi kako u Beogradu, tako i u samoj SAO Krajini, koji su često zanemarivani u serijama i filmovima, ovdje su naglašeni, što doprinosi značaju serije. Slični društveni izazovi i problemi kroz koje je prolazila SAO Krajina bili su vidljivi i u Hrvatskoj, ali i drugim područjima pogođenima ratom u BiH i kasnije na Kosovu.

U današnjim nacionalnim interesima Srbije sekundarna je, ako ne i tercijarna, kvartarna, pomisao o vraćanju područja koje je nekad okupirala, ili separatistima potpomognut držao Beograd u Hrvatskoj, znajući koliko su ti interesi nerealni. Pitanje koje je danas u Srbiji izuzetno važno i oko kojega je usmjerena srpska vanjska politika jest upravo Kosovo. Proputovavši gotovo cijelu Srbiju i Republiku Srpsku, uistinu se vidi važnost tog pitanja koje mnogobrojni Hrvati ne razumiju i nisu ga svjesni. To pokazuje veliku razinu nerazumijevanja i akademsko-istraživačku nezainteresiranost za današnju Srbiju u Hrvatskoj, što Hrvate u budućnosti može ozbiljno stajati. Jedan od glavnih faktora uspjeha Hrvatske u Domovinskom ratu je Tuđmanovo razumijevanje Srbije u kojoj je živio i radio 18 godina. Samo Kosovo spominje se u seriji Tvrđava nekoliko puta, kada ga se dovodi u vezu s Krajinom. Naime, Krajina se naziva „dalmatinskim Kosovom“, što je samo dio srpske mitomanije i nema ustvari nikakvog smisla čak ni iz njihove perspektive, budući da SAO Krajina, za razliku od Kosova, nikad nije bila dio Srbije. Ovo je prikazano u molitvi svećenika Srpske pravoslavne crkve, što nas vodi do sljedeće zanimljive teme prikazane u seriji.

Prikaz Katoličke i Srpske pravoslavne crkve te velikosrpstvo kao anti-srpstvo

Prikaz Katoličke i Srpske pravoslavne crkve također je na samoj granici stvarnosti. Pohvalno je da se konačno moglo čuti u jednoj srpskoj seriji kako su spaljeni objekti Katoličke crkve na području SAO Krajine, o čemu u seriji govori katolički svećenik Hrvatu Zdravku Tolju. Lik svećenika Katoličke crkve prikazan je odmah na početku, te govori Tolju kako se nešto loše sprema i da vlada neizvjesnost oko suživota sa Srbima koji „samo čekaju i da će biti svega“. Mnogo bi kvalitetnija i realnija slika bila da su se uzele u obzir mnogobrojne mirotvorne poruke kardinala Franje Kuharića, koji je konstantno pozivao na mir i prekid nasilja. Navedeno bi bilo zanimljivo vidjeti upravo zbog trenutačnog anti-kršćanskog duha vremena u Europi i nužnosti suradnje poglavito Katoličke i Pravoslavne (svih autokefalija) crkve zbog njihove ujedinjenosti u euharistiji kao centralnom esencijalnom momentu katoličke i pravoslavne liturgije.

U seriji se Hrvat, Zdravko Tolj, pojavljuje kao pokatoličeni Srbin iz vremena NDH kad je postojala politika „pokrštavanja Srba u katolike“. Za početak, možda se trebalo malo teološki upoznati s crkvenim terminima budući da se bilo kojeg pravoslavca ne može pokrstiti ili prekrstiti, kad je on već kršten kao pravoslavac. Nemoguće je isti sakrament po prvi put primiti dvaput. Krštenje se, kao i drugi sakramenti poput crkvenog braka, priznaje jednako između Katoličke i Pravoslavne crkve. Osoba krštena u Katoličkoj crkvi ne krsti se ponovno ako prelazi u Pravoslavnu, i obratno.

Osim toga, ono što je malo teže za shvatiti u Srbiji je djelovanje Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu. Ona je koristila instrument prebacivanja stanovništva s pravoslavlja na katolicizam kako bi spašavala mnogobrojno srpsko pravoslavno stanovništvo od ustaškog progona. Oni koje se uistinu pokrštavalo za vrijeme NDH su Židovi, jer oni nikad nisu bili kršteni. Osim toga, po političkoj ideologiji nacionalizma nakon Francuske revolucije, može se biti Srbin koji je po vjeri katolik, isto tako kao što se može biti Hrvat koji je bilo koje druge religije, pravoslavne, protestantske, židovske i drugo. Međutim, vjerski identitet u jugoistočnoj Europi prvenstveno je snažan u sukobu između Hrvata i Srba i to je razlog srpskog naglašavanja prelaska srpskog pravoslavnog stanovništva na katolicizam. I to bilo ono prisilno, bilo u svrsi spašavanja od fašista/ustaša, bilo zbog mnogobrojnih socijalnih razloga i preživljavanja u teškim krajevima kroz povijest kad je Katolička crkva pomagala u hrani i drugim potrepštinama pravoslavno stanovništvo.

Srpska pravoslavna crkva je u seriji u mnogočemu romantizirana i prikazana kao zaštitnica i spasiteljica Srba, kako od povijesnih neprijatelja ustaša, tako i duboke države Jugoslavije, nasilnika Dilpare. Srpska pravoslavna crkva pruža direktnu zaštitu Luki, koji je unuk pravoslavnog svećenika, ali ne ide u crkvu i otuđio se od vjere. Ukratko, ono što govori i kako se prikazuje Srpska pravoslavna crkva u seriji, je ono što bi u stvarnosti Pravoslavna crkva uistinu trebala raditi, a često ne radi. Prema seriji, svi su se urotili protiv Srba, osim Srpske pravoslavne crkve. Međutim, kako su tajne službe utjecale na Srbe i njihove separatističke pokušaje izgradnje Velike Srbije, takav utjecaj je imala i Srpska pravoslavna crkva, što nije prikazano u seriji. Ona je prikazana kao tihi pasivni zaštitnik i promatrač, ne aktivni akter, dok je u stvarnosti ona jedan od jačih aktera i promotora velikosrpskih ideja i promotor hrvatofobije među Srbima. Srpska pravoslavna crkva bila je ideološki politički akter koji je zagovarao velikosrpski imperijalizam umjesto evangelizacije i kršćanskog suživota s Hrvatima. Mnogo bi realniji prikaz Srpske pravoslavne crkve bio kao produžene ruke (duboke) države, odnosno Dilpare, da izdaju Luku i predaju ga Dilpari, a ne da ga skrivaju i da se radi njega tuku s nasilnicima iz Beograda.

Naravno da se navedeno ne može prikazati u današnjoj Srbiji, budući da je Srpska pravoslavna crkva još uvijek jedini politički akter koji djeluje od 1990-ih u istoj funkciji ujedinjavanja Srba, dok su ostali politički akteri u strukturama država otišli, ili pomrli, ili se politički usmrtili kroz korupciju, afere i zločine koje su počinili i za koje su suđeni. Srpska pravoslavna crkva ostala je kako glavni akter srpske mitomanije, tako i njezin čuvar i zaštitnik, a katarza Srbije, koju mnogobrojni u Hrvatskoj iščekuju, možda započinje djelomično s Karlom Marxom. U svojem djelu Prilog židovskom pitanju Marx kaže: „Emancipacija države od religije nije emancipacija zbiljskog čovjeka od religije. Društvena emancipacija Židova je emancipacija društva od židovstva“ (Marks, 1844). Za Srbiju bi navedeno značilo odvojiti državu Srbiju od Srpske pravoslavne crkve i depolitizirati Srpsku pravoslavnu crkvu fokusirajući je na istinski religiozna pitanja poput obitelji, konzervativnih vrijednosti, ljubavi, nade, pomoći slabijima i odbačenima, a ne traženju vječnih neprijatelja Srba svugdje gdje nije srpsko pravoslavno (ili svetosavsko) kršćanstvo.

Navedeno također ne znači da se treba ukidati ili negirati srpski nacionalni identitet, nego graditi istinski nacionalni srpski identitet koji neće imati cilj prisvajanja tuđih teritorija, osvete i ratnohuškačke retorike, nego suživota i pronalaska modusa vivendi s drugim nacijama na područjima gdje žive i Srbi izvan nacionalne države Srbije. Ideja koja negira Hrvate ne može nikako biti nacionalna, nego je ona imperijalistička. Srbin, koji se smatra nacionalistom, u ideološki ispravnom značenju nacionalizma, ne može negirati Hrvate koji se vide kao nacionalisti. Bit i esencija nacije i nacionalnog identiteta je samoodređenje utemeljeno na nacionalnim idejama Francuske revolucije.

Hrvati se vide kao nacija svakako znatno prije 1918. godine kad formirana srpska i formirana hrvatska nacija, zajedno sa slovenskom, stvaraju novu državu – Kraljevinu SHS. Zato su Hrvati stvorili nacionalnu državu Hrvatsku te ih Srbin nacionalist ne može negirati smatrajući ih Srbima, jer onda taj Srbin nije nacionalist, nego je imperijalist. Stoga bi preciznije bilo govoriti da izazov u Hrvatskoj nisu srpski nacionalisti, koliko srpski imperijalisti koji se prekrivaju celofanom nacionalizma kako bi prikrili svoje imperijalističke težnje. Biti Srbin u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Albaniji, Poljskoj, Kanadi, ne znači da je to Srbija, kako je to mitološki gajila (i potencijalno još uvijek gaji) Srpska pravoslavna crkva, nego da su to područja gdje postoje bilo građani Srbije bilo vjernici Srpske pravoslavne crkve, koji žive u miru s drugim nacijama, na tom području u drugoj državi.

Nerazumijevanje katarze Srbije

U Hrvatskoj se mnogo govori o toj čuvenoj katarzi koja je potrebna Srbiji, ali nitko ne govori što je ona točno i kako bi trebala izgledati. Etimološki govoreći katarza dolazi iz grčkog jezika i znači „pročišćenje (grč. kátharsis). U antičkoj filozofiji i književnosti, duhovno pročišćenje, oslobađanje koje dovodi do duhovne ravnoteže“ (Hrvatski jezični portal, 2025). U seriji Tvrđava možemo vidjeti prvu ekranizaciju onog što bi bila katarza Srbije, u liku koji je i svojevoljno utjelovljenje Srbije, a to je Luka Baša. Ispovijed Luke u posljednjoj epizodi je prikaz onoga što se u Hrvatskoj na neki način očekuje od Srbije – pročišćenje i priznanje svega što je bilo u 1990-ima. Kako je sam Luka rekao: „Mnogo ljudi je umrlo, a mogli su biti živi“. Na upit svećenika: „Jesi li ih ti ubio?“ Luka odgovara: „Neke jesam, a neke nisam, a kao da jesam. Kriv sam što su mrtvi. Mnogo se zla dogodilo. Žao mi je. Mnogo mi je žao zbog svega što je bilo i što sam uradio, što znam i što ne znam da sam uradio. Oprosti Bože. Sve sam zaslužio“.

Osim što je prošao katarzu i mnogobrojne poroke i zlodjela koja je napravio, Luka je i oženio Hrvaticu Dariju (koja je na kraju saznala da je ustvari Srpkinja jer su joj oca ustaše „prekrstili“), što pokazuje otvorenost Srba prema Hrvatima, ali uz perfidnost da ih se među jednim dijelom srpskog društva smatra Srbima katolicima. Kako su u SFRJ svi bili jedan narod, jugoslavenski, tako se danas smatra da su svi još uvijek jedan narod, samo srpski, međutim, ako smo svi jedan narod, zašto onda ne bi bili hrvatski narod? To je razlika između srpskog kvazi-nacionalizma (prikrivenog imperijalizma) i hrvatskog istinskog nacionalizma. Srpski ima ofenzivne imperijalne silnice negirajući druge identitete i naglašavajući srpski identitet kao nastavak jugoslavenskog identiteta (svi su Srbi, kao što su svi bili Jugoslaveni), dok je hrvatski defenzivnog karaktera, braneći svoj hrvatski nacionalni identitet, zbog čega gotovo pa nitko u Hrvatskoj neće negirati da postoje Srbi kao nacija.

Nikica – težina jugoslavenskog identiteta 1990-ih

Prije zaključka nužno je obraditi još jednog lika koji je u seriji odlično prikazan kao tragičan lik, a riječ je o Nikici Baši, ocu Luke Baše. On je, kao jugoslavenski inspektor u mirovini slika onog što propada zajedno s Jugoslavijom, a to je jugoslavenski identitet. Taj identitet nije mogao uspjeti budući da su prilikom nastanka Kraljevine SHS već bila izgrađena dva glavna nacionalna identiteta te države, hrvatski i srpski. Dokaz za postojanje izgrađenog hrvatskog nacionalnog identiteta je upravo stvaranje Banovine Hrvatske i obnova hrvatskih institucija Sabora i bana. Međutim, taj jugoslavenski identitet je uvijek bio prisutan, naročito u Hrvatskoj, što je i logično jer jugoslavenski identitet i jest ideja Hrvata, Josipa Jurja Strossmayera, jednog od najjačih ljudi Vatikana u 19. stoljeću, koji je imao grandiozan ambiciozan plan pomirenja Prvog (Rim) i Trećeg (Moskva) Rima, kad već ne može Drugog (Konstantinopola) koji je u rukama Osmanskog carstva. Strossmayerovo katoličko-pravoslavno savezništvo prvotno je eksperimentalno isprobano upravo na katoličkim i pravoslavnim stanovništvom jugoistočne Austro-Ugarske istovremeno kad se grade paralelno hrvatska i srpska nacionalna ideja. Stoga je danas jugoslavenstvo problematično jednako i za hrvatske nacionaliste, kao i za srpske. Lik Nikice Baše prikazan je kao onaj koji je bio na svom vrhuncu na početku serije, a do kraja serije on propada i izgleda sve lošije i slabije, kao i jugoslavenski identitet, koji na kraju serije umire isto kao i Nikica, ubijen od strane onih koji su i stvorili jugoslavenski identitet – Hrvata. Brat Nikice, Momčilo, je onaj koji ga stalno upozorava da ništa od te Jugoslavije neće biti i da se ne uzda u pomoć Beograda i struktura SFRJ.

Zanimljivo kako je pred kraj raspada SFRJ najviše Jugoslavena na razini republika bilo u Hrvatskoj, oko 8%, po popisu stanovništva (skoro dvostruko više nego danas nacionalnih manjina u Hrvatskoj) i raspad Jugoslavije i svega u što su vjerovali na tim individualnim razinama je za njih bio uistinu katastrofalan (Jović, 2018). Na posljednjem popisu stanovništva 2021. godine u Republici Hrvatskoj bilo je 942 pojedinaca koji su se izjasnili kao Jugoslaveni, što je značajni porast u komparaciji s 2001. godinom kad ih je bilo samo 176. (Državni zavod za statistiku, 2021) (Jurišić, 2024).

Zaključak

Serija Tvrđava je vjerojatno prva serija ovakvog tipa u Srbiji, koja se odmakla od potpune srpske mitomanije i mnogobrojnih laži te napravila korak prema stvarnosti i realnosti razdoblja raspada Jugoslavije, iako su pojedini mitološki elementi još uvijek ostali. Pohvalno je da se u seriji realno prikazuje moć Dilpare, odnosno duboke države i jugoslavenskih tajnih službi, stranih centara utjecaja (iako pogrešno prikazanih), protjerivanje Hrvata (doduše umanjeno u dobrovoljni odlazak pod pritiskom), paljenje i uništavanje katoličke baštine (kao na kraju i pravoslavnih objekata), društvenih i socijalnih izazova, problema i devijacija/dekadencija u Beogradu, kao i u samoj SAO Krajini, propadanje jugoslavenskog identiteta i ono možda najznačajnije – i prvi prikaz kako bi izgledala katarza Srbije.

U seriji su još uvijek prikazani mitovi koji su prisutni u Srbiji o sukobima u Jugoslaviji kao nastavku sukoba iz 1940-ih godina i „ustaša“ koji samo čekaju neku priliku, a ne odvojenom zasebnom sukobu Hrvatske za neovisnost od SFRJ, zatim romantiziran prikaz Srpske pravoslavne crkve, a ne njezina uloga koja je bila mnogo sličnija Dilparinoj lutkici koja i danas igra tu igru, te perfidno prikazivanje Hrvata kao Srba katolika, što je ideja od koje bi se kroz katarzu i u ime modusa vivendi s Hrvatima Srbi trebali distancirati. Nadalje, zločin na Petrovačkoj cesti koji je prikazan u seriji, za koji u stvarnosti postoji realna sumnja da su ga izvršili upravo agenti Dilpare i JNA, a ne hrvatske zračne snage. To je možda jedno od posljednjih zlodjela Dilpare nad Srbima iz SAO Krajine uz njihovo preseljenje na Kosovo. O ovom narativu o izdaji Srba iz Beograda je 2025. godine govorio i hrvatski admiral u mirovini, Davor Domazet Lošo, o tome kako je Oluja između ostalog spašavanje Srba iz Krajine od zločinačke srpske (beogradske Dilparine) politike (Meter, 2025). Ta se ideja se u pozadini cijele serije može vidjeti – izdaja Srba izvan Srbije od Srba u Srbiji (ponajviše otuđenog dekadentnog Beograda), a ona je i danas prisutna u srpskom društvu.

Osim onog što je rečeno u seriji, mnogo toga je oko SAO Krajine i Domovinskog rata ostalo nerečeno, a važno je istaknuti, poput „balvan revolucije“ i odvajanje Srba iz Krajine od ostatka Hrvatske u ljeto 1990. godine što je rezultiralo promjenom Ustava Hrvatske na Božić 1990. godine. U seriji su se mogli prikazati hrvatski pozivi na predaju i amnestiju Srbima iz Krajine te ponude autonomije i to vrlo visoke autonomije kroz primjerice američko-ruski Plan Z-4. „Hrvatska je pitanje SAO Krajine prije svega pokušala riješiti diplomatskim metodama, nudeći SAO Krajini Plan Z-4, koji je sastavljen uz pomoć UN-a, američkih, ruskih i europskih posrednika za mirno rješenje rata za Hrvatsku nezavisnost od Jugoslavije. Planom Z-4 predviđao se veliki stupanj autonomije Srbima u SAO Krajini, primjerice uz kulturnu i identitetsku autonomiju, govorilo se o srpskoj policiji i ekonomsko-financijskoj autonomiji“ (Holjevac Tuković, 2009: 225-226). SAO Krajina postala bi samostalan entitet u Hrvatskoj, „odnosno država u državi. Imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika vlade i sudove, grb i zastavu, novac, policiju, ali ne i vojsku“ (Horvatić, 2020).

Nakon odbijanja Plana Z-4, američki i ruski veleposlanici, Peter Galbraith i Leonid Vladimirovič Kerestedžijanc, bili su šokirani postupkom Milana Martića i srpskih čelnika. Američki veleposlanik rekao je da pobunjenim Srbima zbog navedenog slijede teški dani, da SAD neće pomagati onima koji im zatvaraju vrata i da je Srbima ovo „kardinalna greška te da i ne znaju kakve će sve posljedice imati“ (Radoš, 2015). Ruski veleposlanik naglasio je da se sa Srbima uopće nije dalo razgovarati jer njih autonomija u Hrvatskoj nije zanimala te kako je „otvoreno rekao Milanu Martiću da je odbijanjem Plana Z-4 potpisana smrtna presuda Krajini i srpskoj nazočnosti na tom području“ (Holjevac Tuković, 2009: 226). Ukratko, Srbi iz SAO Krajine nisu htjeli živjeti ni u kakvom obliku Hrvatske i odbijali su suradnju i kompromis s Hrvatima (Jović, 2018).

Po uzoru na prvog hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana, koji je zagovarao primirje i dogovor sa Srbima, možda će mnogo realnija serija ili film biti napravljena jednog dana u budućnosti kada se skupi hrabrosti i volje za zajedničku hrvatsko-srpsku produkciju filma o SAO Krajini i VRO Oluji. U tom fiktivnom djelu, naglasak bi bio i na hrvatskim i na srpskim žrtvama, te na traženju načina suživota i miroljubive koegzistencije između Hrvata, koji od Srba očekuju katarzu kakvu je prošao Luka Baša, i Srba, koji pretpostavljam od Hrvata žele razumijevanje i prihvaćanje oprosta. To je možda realno, ali možda žele i ono nerealno – službeni oprost i kolektivnu krivnju za zločine iz NDH, što Hrvati niti mogu dati niti osjećaju. Također je za budućnost vrlo izazovno negiranje nacionalnog identiteta kako Srba, tako i Hrvata, kroz ponovno nadnacionalno jugoslavenstvo ili pak da Hrvati negiraju postojanje Srba (čega u Hrvatskoj gotovo da i nema), ili što je u seriji Tvrđava prikazano, da Srbi negiraju postojanje Hrvata. Kroz priznanje postojanja odvojenih srpskih i hrvatskih nacionalnih identiteta i entiteta, može se pragmatičnom racionalnom realpolitikom, koja rješava bilateralna otvorena pitanja, omogućiti kvalitetnija hrvatsko-srpska miroljubiva koegzistencija i suradnja.

Izvori

Državni zavod za statistiku. 2024. Objavljeni konačni rezultati Popisa 2021. Dostupno: https://dzs.gov.hr/vijesti/objavljeni-konacni-rezultati-popisa-2021/1270

Holjevac Tuković, Ana. 2009. Kraj srpske paradržavne vlasti u Hrvatskoj kroz tjedni jugoslavenski tisak. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 41(1): 223-255.

Horvatić, Petar. 2020. Plan Z-4 – pobunjeni Srbi odbili život u Hrvatskoj i planirali okupirane teritorije pripojiti Srbiji. Dostupno: https://narod.hr/kultura/6-ozujka-1995-plan-z-4- odmetnuti-srbi-nisu-htjeli-zivjeti-u-hrvatskoj-vec-samo-u-jugoslaviji-kao-prosirenoj-srbiji

Jović, Dejan. 2018. Fraktura: Rat i mit, Dejan Jović, 23.03.2018. Dostupno: https://www.youtube.com/watch?v=wlqlJuDQAAI&t=5874s

Jurišić, Ivana. 2024. Opet bi se mogla zaoriti ‘Hej, Slaveni’: Raste broj Jugoslavena u Hrvatskoj. Dostupno: https://www.dnevno.hr/vijesti/opet-bi-se-mogla-zaoriti-hej-slaveni-raste-broj-jugoslavena-u-hrvatskoj-2424402/

Marks, Karl. 1844. Prilog jevrejskom pitanju. Dostupno: https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1844/prilog-jevrejskom-pitanju/ch02.htm

Meter, Zoran. 2025. Intervju Zorana Metera s admiralom Domazetom Lošom: Oluja je spasila srpske živote od srpske zločinačke politike. Dostupno: https://www.geopolitika.news/razgovori/intervjui/intervju-zorana-metera-s-admiralom-domazetom-losom-oluja-je-spasila-srpske-zivote-od-srpske-zlocinacke-politike/

Nobilo, Mario. 2000. Hrvatski Feniks – diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990.-1997.

Radoš, Ivica. 2015. Milan Martić odbio plan Z-4 i visoku autonomiju za 11 okruga u Krajini. Večernji list. https://www.vecernji.hr/vijesti/milan-martic-odbio-plan-z-4-i-visoku-autonomiju-za-11-okruga-u-krajini-1016741

Tvrđava. 2025. Radio televizija Srbija. Dostupno: https://lzn-sve-epizode.com/series/tvrdava/