Prije godinu dana, tinjajući rat Rusije i Ukrajine ušao je u novu fazu, prerastajući u otvoreni, frontalni sukob. Ruske postrojbe prešle su ukrajinsku granicu, a svijet se – ponovno, u samo nekoliko godina – nepovratno promijenio. U proteklih 365 dana agresija Rusije na Ukrajinu postala je ključna tema, kroz koju se promatraju i ostala pitanja od svjetskog značaja. Globalistički procesi su se obrnuli, a prijetnje prerastanja sukoba u novi svjetski rat ili uporabe nuklearnog oružja nadvile su se i nad 21. stoljeće.
O ratu smo na Heretici objavili niz ogleda, a dotaknuli smo ga se i u nekoliko intervjua. Pogledi naših autora bili su raznovrsni – osim što su se bavili različitim aspektima rata, zauzeli su i različite vrijednosti pozicije spram njega. Prvi osvrt na ruski napad, samo nekoliko dana nakon početka agresije, napisao je Matija Jakšeković:
Pojedinci izgubljenog identiteta i izgubljenih vrijednosti, potopljeni u nihilistički pakao, otkrili su da lakoća postojanja postaje nepodnošljiva, da im treba smisao. Taj se smisao tražio u identitetskim politikama, kultu klimatskih politika i ostalim sociološkim elementima po principu samoregulirajuće društvene tiranije koja je svakoga tko bi joj stao na put “brisala”, odnosno poništavala; prvo njegov ugled, a onda i njegovo dostojanstvo. Društvo je tako pronašlo prividnu vrijednost, a birokratski politički sistem svojim je legislativama tu “vrijednost” pretvarao u stvarnost te se to nazivalo “progresom”. Istodobno, vođe navodno slobodnog zapadnog svijeta pretvarali su se u puke figure koje su pognutih glava provodile ono što je društvena tiranija zahtijevala.
Od tih ispraznih političkih figura sada očekujemo da preko noći postanu vođe slobodnog zapadnog svijeta i zaustave bal demona koji su na istoku Europe započeli svoj luđački ples. Slušajući europske čelnike kako pričaju o “obrani slobode” u svijetu u kojem je “sloboda” postala društvena tiranija, teško je trenutno ne odati se cinizmu. Krajnje je vrijeme da se zapitamo hoćemo li zakoračiti naprijed i s litice se sunovratiti u bezdan, ili ima još snage, srca i volje napraviti korak natrag i okrenuti se prema svijetu koji smo gotovo izgubili. (Demonski bal).
Povlačeći paralele s društveno-političkim tretmanom koronavirusa na Zapadu, a koji je obilježavala posvemašnja nesloboda, na Jakšekovića su se ubrzo nadovezali i drugi autori. Marino Badurina je tako napisao:
Da svijet vode dobronamjerni, pa čak i elementarno prudentni ljudi (Edmund Burke), možda bismo se, umjesto da baš sve – od virusa do nuklearne bombe – koristimo u perpetuiranju kulturnih ratova, već neko vrijeme nalazili duboko unutar rasprave o modalitetima rješenja. No trenutna kriza svjetskog liderstva ogleda se upravo u tome – politika je festivalizirana i banalizirana. U Ukrajini se događa tragedija, a njeni odjeci na Zapadu poprimaju oblik farse. Lakše je svađati se oko toga hoćemo li prestati uvoziti rusku votku i smiju li ruske mačke i psi sudjelovati na međunarodnim izložbama, nego oko toga što dugoročno može značiti svijet bez Rusije. (…)
Pa ipak, ne misle svi da je krajnja međunarodna distanca nešto loše. Ovo što se odvija pred našim očima je potencijalni potpuni rascjep između Rusije i Zapada, gotovo po modelu i scenariju Aleksandra Dugina koji ovih dana uživa u ovakvom raspletu događaja i razmjerima izolacije Rusije od strane Zapada, jer sve zapadno i moderno je ionako trulo i nepopravljivo. Za njega to je ravno izvlačenju otrova iz zdravog ruskog tkiva. Nema ničeg boljeg nego biti totalno separiran od „atlantske liberalne elite“: „Rusija nema izbora, ona mora izgraditi svoj svijet ili nestati.“ Prema Duginu, Rusija je dovoljno velika da može stvoriti svoju vlastitu civilizaciju, svoj mikrouniverzum koji će utemeljiti na potpuno drugačijoj onotologiji i sustavu vrijednosti od onog zapadnog (vidjeti njegovu Četvrtu političku teoriju). No i sa Zapadne, univerzalističke pozicije ovo je vrlo rizična igra jer može osnažiti geopolitičko viđenje svijeta utemeljeno na civilizacijskim blokovima koji će supostojati bez puno međusobnih doticaja. Doslovce nijanse – da ne kažemo slučajnosti– mogu presuditi hoće li biti obnovljen održivi i izbalansirani međunarodni poredak i međuzavisnost ili se zatvaramo u globalne torove iz kojih će nas jednoga dana moći izvaditi samo kakva vanzemaljska invazija. (Putin gubi, putinizam pobjeđuje?)
Na sličnom je tragu bio i Filip Galić, problematizirajući crno-bijelu i jednodimenzionalnu perspektivu kroz koju se rat, kao i društvena pitanja vezana uz koronavirus, percipirao u medijima i politici:
Ako je suditi prema reakcijama javnosti, od početka ruskog napada na Ukrajinu, postoji samo jedan izvor opasnosti – ruska nacija. Putin i njegov autokratski režim zajedno s cijelim geopolitičkim kurcšlusom svakako predstavljaju prijetnju. No stvara se dojam da ćemo odricanjem od svega ruskog dati svoj obol slabljenju Rusije, okončavanju rata i posljedičnom padu Putinovog režima. Ta je ideja vrlo opasna. (…) Hoćemo li se sada međusobno gledati kao svojevrsni izdajnici ako kod kuće i dalje čitamo Rat i mir? Ako nam je Rahmanjinov i dalje najdraži skladatelj za klavir? Iako smo do prije samo dva mjeseca bili vjerni konzumenti stoljećima stare ruske kulture, je li nastavak te konzumacije danas petokolonašenje? Nitko nam pritom nije dao jasan odgovor na pitanje što točno našim otkazivanjem gubi Rusija i što mi točno dobivamo osim kratkotrajnog osjećaja moralne superiornosti jer smo „odabrali ispravnu stranu“.
Ispravna se strana ne zauzima preuzimanjem obrazaca ponašanja srodnima Njemačkoj 30-ih godina prošloga stoljeća, već djelovanjem u skladu osobnim uvjerenjima i načelima. Poput ovaca, otkazivanjem svega ruskog priklanjamo se stadu koje, želeći izbjeći rat, u njega naivno i neizbježno hrli. Ako mislite da ćete si time osigurati duševni mir, slobodno zatrite Ruse. No imajte na umu da se danas-sutra lako može dogoditi da ćete se na njihovom mjestu naći vi ili netko od vaših bližnjih. A ruka kulture otkazivanja tada vas neće poštedjeti. (Zatrite Ruse!)
Dijametralno suprotni pogled na genezu rata nude Antej Jelenić, koji je pronalazi u američkom mesijanizmu, i Tomislav Kardum, koji je vidi u ruskom nesuočavanju s vlastitom prošlošću. Jelenić je tako napisao:
Ako ne rezultira nuklearnim ratom, trenutačna svjetska situacija označava početak nove epohe multipolarnog svijeta koja bi mogla stvoriti uvjete i za drugačiju paradigmu mišljenja. Posljednja tri desetljeća, pa i duže, Amerika je bila glavni svjetski policajac koji jednostrano dirigira svjetsku politiku, a to se odrazilo i u načinu mišljenja građana SAD-a i Europe, kao njezinog vazala. Nevjerojatna samouvjerenost da se upravo na Zapadu nalazi najbolji od svih svjetova rezultirala jetime da se sve ostale tretira kao građane trećeg svijeta. Na krilima te dogme lansirani su krvnički pohodi na Afganistan, Irak, Libiju, Siriju. Milijuni su poginuli, a Zapad je nastavio živjeti u svom dvorcu od šećera. Mi i dalje živimo najbolje, i dalje misle mnogi. Ali ti mnogi nisu svjesni da politički establišment pod čijim protektoratom žive vodi direktno u katastrofu. Ta katastrofa nije samo u Ukrajini, kako se čini na prvi pogled. Posljednje trzavice između Kine i SAD-a oko Tajvana puno prije bi mogle eskalirati nuklearnim ratom. Kineski ambasador u SAD-u je prije nekoliko mjeseci otvoreno rekao da će Kina ući u rat s SAD-om ako nastave svoju politiku vezano za Tajvan. (Mesijanski kompleks Zapada)
Kardum je pak, ukazujući na srodnosti suvremene ruske propagande i nedavne sovjetsko-komunističke mitologije, napisao:
Rusifikacija i stvaranje Homo sovieticusa išli su ruku pod ruku na istoku Ukrajine. S jedne strane je pokošena nacionalno svjesna ukrajinska elita, promijenjen je etnički sastav stanovništva i provođena je rusifikacija. Kapuściński u Imperiju piše da se „ukrajinska kultura bolje sačuvala u Torontu i Vancouveru nego u Donecku i Harkivu“. Homo sovieticus, ističe Kapuściński, nakon raspada Sovjetskog Saveza izgubio je domovinu i „u potrazi je za novim identitetom“. Potonja je konstatacija možda bila točna u ’90-ima, kada je Boris Jeljcin u određenoj mjeri pokrenuo obračun sa staljinističkim nasljeđem, između ostalog, i otvaranjem arhiva. Putinistička je Rusija svjesno prigrlila sovjetonostalgični narativ koji ne znači slavljenje socijalizma, besklasnog društva i sličnog, već slavljenje Imperija, njegove veličine i snage. Time su Rusiju, kao baštinika Sovjetskog Saveza, prihvatili i sovjetonostalgičari iz cijelog bivšeg Sovjetskog Saveza. Nije stoga slučajno da je Putin raspad Sovjetskog Saveza nazvao najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća te da su sovjetonostalgični rudari iz Donbasa pod „srpom i čekićem“ prigrlili novi ruski imperijalizam.
Zapadni promatrači, pogotovo iz lijeve perspektive, ukazuju na stanovitu kontradiktornost i shizofrenost simbolike ruske agresije. S jedne strane vidimo srpove i čekiće te sovjetske zastave, a s druge strane ruske nacionalne simbole. Međutim, u tom kontekstu ne postoji nikakva kolizija jer je ruskim imperijalistima isključivo važno da postoji slavni i veliki imperij. Nebitno je zove li se on Rusko Carstvo ili Sovjetski Savez, ali je zato nužno da manji narodi, percipirani kao esencijalni dio imperijalnog prostora, nemaju autonomiju. Zato je moguće da se na skupu podrške invaziji na stadionu Lužnjiki pojavi Putinov dvorski pjevač Oleg Gazmanov i izvede pjesmu „Napravljen u SSSR-u“. Ključno je da su stihovi pjesme tog, nekoć dvorskog sovjetskog rokera, sljedeći: „Ukrajina i Krim, Bjelorusija i Moldavija – to je moja zemlja“. (…) Reprizu posljedica nesuočavanja sa staljinističkim zločinima, poput masakra poljske elite u Katinskoj šumi, koja je negirana kao nacistička izmišljotina do ’90-ih, sada promatramo u Ukrajini. Izvedba i opravdanje nevjerojatno su slični, uz sličnu dozu cinizma, laži i negiranja zlodjela. (Putinizam i nesuočavanje sa staljinizmom)
U ogledu Putin i nova željezna zavjesa, Kardum prokazuje lažnost medijskih stereotipa o tome kako Putinov režim podržavaju isključivo stranke desnice, demonstrirajući kako ta simpatija u jednakoj mjeri postoji i na globalnoj ljevici:
Putinizam je krajnje eklektičan. Tradicionalističkom retorikom napada se Zapad, patrijarh Kiril podržava rat tumačeći ga u metafizičkim terminima, a u zemlji je uspostavljen svojevrsni cezaropapizam. S druge strane u borbi protiv Ukrajine koristi se klasični komunistički diskurs o fašistima protiv antifašista, dok nacionalizam postaje negativan označitelj. Prvi je krak ideologije namijenjen zapadnim desničarima, dok je drugi namijenjen istočnoeuropskoj ljevici, ali i antiameričkoj ljevici na zapadu.
U osvrtima na periferne ili domaće aspekte rata, kako u povijesnom smislu, tako i u pogledu eventualnog raspleta događaja u odnosu na Hrvatsku i susjedne joj zemlje, svoje je viđenje iznio i Tomislav Ražnjević:
Ovih dana se Europa u trenutnom miješanju karata nanovo polarizira na neki novi Istok i Zapad. Svrstavanje na vrijednosnoj osnovi, osnaženo tendencijama liberalne demokracije da bude sveprisutna i drži javni prostor Zapada hermetički zatvorenim za alternativne joj sustave vrijednosti, ne dopušta neutralne ni nesvrstane u ovom poprilično vrućem hladnom ratu! Onaj tko bi se među jugonostalgičnim pukom igrao Tita i Bandunga, s namjerom da koketirajući s moskovskim rušiteljima međunarodnog poretka postigne kakav gol u gostima, zakasnio je. Ideološka ograda koja se diže između dva sukobljena tabora, euroatlantskog i euroazijskog, nepropusnija je no ikad prije. Ta globalna razdjelnica postupno poprima jasne konture i u našem “regionalnom” kontekstu, sa Srbijom kao glavnim protagonistom i lovcem u mutnome. Susjedna nam republika, predvođena Vučićevom garniturom, po mnogočemu pokazuje namjeru da kao mlađi brat “ruskog svijeta” participira u konstituiranju protu-zapadnog bloka. Ideološka kretanja ka kulturološkom Istoku, idolizirana kroz uzajamnost s “bratskom Rusijom”, imaju izuzetno snažnu demokratsku podlogu, tj. sigurnu podršku javnosti. Ne radi se, dakle, samo o taktiziranju i vanjskopolitičkoj pragmi, već o demonstraciji organskog “volksgeista”. Masovna “događanja naroda” dokaz su tomu, među ostalim. (Može li nacionalno zrela Hrvatska primiti ‘otpisane’ Srbijance?)
Kardum je pak podsjetio na sličnost ukrajinskoga i hrvatskog 20. stoljeća:
Srodnost hrvatskog i ukrajinskog položaja primjećivali su i zapadni autori. Tako novinar Manchester Guardiana i poznati britanski publicist H. Hessell Tiltman u svojoj knjizi Peasant Europe u kojoj opisuje položaj seljaka u svim zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe koje je proputovao, ističe da su pojedine nacije, poput Ukrajinaca i Hrvata, u potpunosti podjarmljene. Iznoseći nakon putovanja svoju impresiju da su hrvatski krajevi ekonomski i kulturno superiorni srbijanskim, Tiltman dodaje kako „nema usporedivog slučaja Europi, izuzevši ukrajinske regije, da je cijela nacija koja je imala vlastitu vladu i parlament protivno svojoj volji pod dominacijom stranaca“. Autor na kraju knjige zaključuje da je teritorijalni ustroj Srednje Europe neodrživ te ga je potrebno učiniti stabilnijim tako što će se neprirodne Čehoslovačka i Jugoslavija raspasti, jer jugoslavenska i čehoslovačka nacija ne postoje, dok je potrebno uspostaviti samostalnu ukrajinsku državu odvajanjem ukrajinskih područja od SSSR-a, Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke. (Ukrajinsko pitanje, HSS i NDH)
U intervjuima koje smo vodili s povjesničarima Stanleyjem Payneom i Oleksandrom Zajcevom dotaknuli smo se različitih dimenzija rusko-ukrajinskog rata i odnosa dvaju nacija kroz povijest. Payne je tako osporio pojednostavljene poglede na Putinovu vladavinu kao suvremeni nacizam, dok niti ukrajinski nacionalizam iz 20. stoljeća nije protumačio fašističkim u pravom smislu riječi:
U svijetu XXI. stoljeća putinizam je desničarski fenomen, ali sui generis. Ona nema ništa više karakteristika fašizma nego mnoge druge diktature. Netko bi morao tvrditi da je svaka diktatura “fašistička”, što je beznadno redukcionistički. U tom bi slučaju Kina morala biti “fašistička”, itd. To nam ne pomaže. Putinizam nije revolucionaran nego imobilistički. Njegove ideološke reference nisu fašistički vitalizam, već historijska prošlost i reakcionarna pravoslavna religija. Nikada nije postojao Putinov masovni pokret, već totalna dominacija silom postojeće države odozgo prema dolje. Ne postoji ekonomski “nacionalni socijalizam”, pa čak ni fašistički korporatizam, već korumpirana “mafijaška država”, što objašnjava i zašto je njegova vojska tako slaba.
Je li OUN ikada stvarno bio “fašistički”? U njemu je bilo elemenata koji su favorizirali fašizam, ali to nije bio toliko revolucionarni pokret koliko kompozitni radikalni nacionalizam. Da, bio je vrlo autoritaran i nasilno antisemitski, ali to je bilo prilično uobičajeno u istočnoeuropskoj politici toga doba. Svrstao bih ga na ekstremni kraj radikalne desnice, ali nije potpuno fašistički. Njegova jedina razlika od putinizma bio je antisemitizam, a onkraj toga – “rugala se sova sjenici”. Neki Banderu još uvijek štuju ne kao “fašista”, već kao glavnog vođu ukrajinske neovisnosti u Drugom svjetskom ratu, kao ukrajinskog Piłsudskog u mnogo radikalnijem sukobu. (Fašizam danas nije relevantan, ni Putin ni Meloni nisu fašisti)
Zajcev se osvrnuo na (međusobno protuslovne) teze suvremene ruske propagande kako je Ukrajina boljševički konstrukt koji podliježe potrebi za denacifikacijom:
Teza o “denacifikaciji” Ukrajine nije ništa drugo nego Putinova propagandna laž usmjerena na ljude koji su potpuno nesvjesni stvarnoga stanja. U Ukrajini ima radikalnih nacionalista, ali među njima nema značajnije nacističke ili neonacističke skupine. Osim toga, radikalne nacionalističke stranke i skupine koje postoje u Ukrajini politički su marginalizirane (2,15% glasova na posljednjim parlamentarnim izborima). Slična propagandna laž je teza da su Ukrajinu stvorili boljševici. Velikoruski šovinisti uvijek su tvrdili da su Ukrajinu umjetno izgradili neprijatelji Rusije – ili Poljaci, ili austrijski i njemački generalštabovi, ili Lenjin i boljševici. Putinova tvrdnja da su Rusi i Ukrajinci jedan narod jednako je “istinita” koliko i tvrdnja da su Srbi i Hrvati jedan narod samo umjetno podijeljen vjerom.
Zajcev se također osvrnuo i na Kijev kao povijesno ishodište suvremenih Ukrajinaca i Rusa, na koji svaka od zaraćenih strana deklarativno polaže prava:
To je uistinu sukob nacionalnih mitova, čak ne dva, nego tri (ne zaboravimo na Bjeloruse, koji, međutim, za razliku od Rusa i Ukrajinaca nikada nisu polagali pravo na cjelokupno naslijeđe Kijevske Rus’). Moramo razumjeti da svaku “nacionalnu povijest” konstruiraju nacionalni povjesničari koji svojim nacijama “prisvajaju” kneževine, kraljevstva i carstva koja su postojala u prošlosti – što je prošlost starija, to bolje. Zapravo, Kijevska Rus’ nije bila ni ruska ni bjeloruska niti “kolijevka tri bratska naroda”. Bila je to tipična srednjovjekovna multietnička država, ujedinjena zajedničkom dinastijom, a potom i zajedničkom vjerom. Zanimljivo je pitanje čija je kulturna tradicija sačuvala više baštine Kijevske Rus’, ali to nema nikakve veze s pravom modernih država na postojanje. Bez obzira na to jesu li se Ukrajinci formirali kao zaseban narod u Kijevskoj Rus’ ili kasnije, od vremena kada su se ostvarili kao nacija i izrazili volju za neovisnošću nitko im ne može poreći pravo na izbor vlastitog puta. (Ukrajinski OUN nije dio fašističke, nego tradicije ‘ustašizma’)
