Naslovna dosjetka, čije moguće autorstvo ChatGPT pripisuje subotičkom svećeniku i publicistu vlč. Draganu Muharemu, posljednjih se godina pojavljuje prigodno, ali joj ironične aktualnosti ne manjka: na svoj način opisuje proces kojim se Božić – događaj u kojem, kako kaže sveti Grgur Nazijanski, neizmjerni Bog stupa u skučeni prostor ljudskoga tijela – polako pretvara iz blagdana u praznik. Etape što nam ih je engleski katolički svećenik i pisac Robert Hugh Benson, u trenutcima upravo mistične inspiracije predvidio još početkom dvadesetog stoljeća – najprije socijalizam, potom materijalizam, pa hedonizam – lijepo opisuju proces u kojem se zbiva pražnjenje Božića od njegovog otajstvenog smisla. Sveti Grgur bi vjerojatno dodao – od smisla uopće.
U našem se popularnom dnevniku jednog od prošlih advenata pojavila bojanka za djecu pod nazivom Najljepši Božić – slične se svešćice pojavljuju na kiosku svake godine – te sam je, sluteći što bi se, osim neizbježnih krckalica za orahe, moglo tamo naći, požurio temeljito prolistati. Bilo je tu, dakle, svega: Djeda Mraza, borova, kuglica, žirafa, majmunčića, poklon-paketa, snjegovića… Samo je netko nedostajao. Naime Isus, novorođenac iz betlehemskih jaslica. Nisam htio žuriti sa zaključkom – možda autori na isti način slave i vlastite rođendane – pa sam se maloj izdavačkoj kući obratio upitom: zašto smatrate da bi najljepša proslava Božića bila ona iz koje je slavljenik protjeran?
Odgovor je bio pomalo slinav, ali predvidljiv: mi smo samo željeli priuštiti našoj dječici… Po nekoj asocijativnoj liniji podsjetilo me na influencericu koja se, oduševljena atmosferom na zagrebačkim trgovima, zapitala zašto se Advent priređuje samo zimi? Čovjek se u takvim situacijama – zaustavimo klerikalizaciju Adventa! – pita je li na djelu ignorancija ili loša namjera pa odmah poželi da je namjera. Zašto? Zato što je, već po milosti moralne samospoznaje, zlo izlječivo. Glupost, nažalost, nije.
U ono staro doba „dok je Bog po zemle hodil“ adventska zaduženja su se znala: Sveti Nikola dariva dobru djecu na svoj blagdan, 6. prosinca (pri tom na lancu vodi svog kućnog ljubimca, Krampusa), a za Božić stiže nam Mali Isusek koji pod borom ostavlja darove, svakom dobrom djetetu po zasluzi. Međutim, nastupom komunizma kao nove, državne religije, trebalo se žurno obračunati ne samo sa Svetim Nikolom, nego i s Božićem u cijelosti. Za tu su priliku boljševici odmah poslije Oktoberefesta mobilizirali lik iz bogate predkršćanske ruske mitologije – Deda Moroza – i poslali ga u revolucionarnu misiju: Krampus mu nije trebao jer je iza njega stala Komunistička internacionala.
Ali, ali… U svijetu progresivnih ideja, gdje se danas često naziva bijelim ono što je jučer proglašavano crnim, ni ovdje stvar nije mogla ići pravocrtno: Božić je, doduše, odmah proglašen buržujsko-religijskom ostavštinom, ali malo za tim i Ded Moroz kulakom (!) te je sa svom pratećom ikonografijom poslan na smetlište povijesti. No kako se ruski revolucionari, za razliku od svojih francuskih prethodnika, nisu petljali u kalendar, običaj je očito ostao ukorijenjen u sovjetskome puku pa im nije preostalo drugo nego ga pretvoriti iz (pučkog) blagdana u (državni) praznik. Taj zadatak dobio je Pavel Postišev, jedan od najbližih Staljinovih suradnika, koji u pismu Pravdi pred samu Novu godinu 1936. naziva apsurdnima tvrdnje da bi se novogodišnja dječja radost mogla smatrati nekakvim buržoaskim prežitkom. Uslijedio je Staljinov ukaz, a nakon što je betlehemska zvijezda pretvorena u petokraku, božićna se – odnosno novogodišnja – jelka u velikom stilu vratila na moskovske trgove. A s njom i Deduška Moroz. Postišev se, međutim, nije nauživao novogodišnjih radosti: pod optužbom da je japanski špijun strijeljan je dvije godine poslije.
Ni kod nas, treba priznati, revolucionarne promjene nisu išle po loju. Za vrijeme rata, dok se Partija još morala umiljavati bazi, partizanske proslave i božićne čestitke bile su sastavni dio marketinga, no čim se prigrabila vlast krenulo je i Djedu Mrazu. Sveti Nikola i Mali Isusek završili su zaključani u sakristiji, a u Dalmaciji im se u tom zatočeništvu pridružila i Sveta Luce. Temom se još 1988. godine pozabavila lucidna Lydia Sklevicky u tekstu Nova Nova godina – od „mladog ljeta“ k političkom ritualu izdvojivši tri kratka koraka transsupstancijacije: naime, prosinac 1945. još se odvija po tradicionalnom javnom protokolu, štoviše, Vjesnik – glavno partijsko glasilo – prenosi govor monsinjora Svetozara Rittiga koji Te Deum u katedrali započinje božićnom čestitkom „odličnicima, drugovima i drugaricama“. Iduće godine adventska euforija naglo splašnjava – podsjećamo, Stepinac je te jeseni zbrinut u Lepoglavi, počinju i hapšenja istaknutih HSS-ovaca – a već 1947. Božić sasvim nestaje iz socijalističke javnosti, koja ubrzano preuzima sovjetski obrednik. „Dok Vjesnik ignorira Kristov rođendan“ – piše Sklevicky – „jedan je rođendan još uvijek dolično obilježen – onaj Generalissimusa Staljina 21. 12. 1947.“
No, nakon grubog raskida s prvom zemljom socijalizma, i na ovom će polju Jugoslavija potražiti autohtona rješenja. Pritom stradava Djed Mraz, iskritiziran kao neuspjeli boljševičko-klerikalni bastard; no budući su se zamjenske personifikacije – Mlada Djevojka i Stari Partizan – pokazale kao potpuni promašaj Djed Mraz je ipak rehabilitiran. Sklevicky navodi kako je u ovim procesima osobito aktivan Antifašistički front žena, dotično njegova sekcija Majka i dijete, budući su baš djeca „target group pri uvođenju/iznašašću nove tradicije“. Ali, tradiciju je vrlo teško konstruirati, podsjeća autorica i zaključuje: „Ustoličenjem (nove) Nove godine Božić kao vjerski/civilizacijski praznik, ili naprosto ‘narodni običaj’, niti je odumro, niti bio zaboravljen; kako je to priželjkivao projekt iznašašća tradicije. Bio je potisnut u privatnu sferu u kojoj je istrajao do naših dana kao simbol identiteta“.
Lydia Sklevicky, nažalost, smrtno je stradala u saobraćajki 1990. godine, pa smo – među inim – ostali bez njenih zapažanja o nastavku ove božićne bajke. Naime, komunizam se prilično ispuhao pa je Partija – u strahu da Sveti Nikola, Isusek i Sveta Luce ne potaknu nekontroliranu klerikalizaciju – morala iskopati novoga djedicu. Epizodom u kojoj iz partijske krstionice izranja Djed Božićnjak pozabavio sam se u romanu Povijest Instituta. Taj pak Djedo, kao posvećena figura partijske pretvorbe, trebao je preuzeti ulogu (i garderobu) Djeda Mraza, jedinog komunista – kako tvrdi Velimir Košnik, jedan od junaka romana – kojim se lustracija u Hrvatskoj doista pozabavila. To remplanje oko glavne uloge još uvijek traje. U romanu sam se, na temelju ponešto ironizirane teze Jürgena Habermasa o neiscrpnom značenju religijskih motiva, pozabavio poletom s kojim komunisti prebacuju kršćansku simboliku u svoje značenjsko polje. Ali treba reći da neokomunizam nije gladan samo kršćanske simbolike: u blizini takvog revolucionarnog apetita ništa tradicijsko nije sigurno. Prije nekoliko godina bila je u zagrebačkom Etnografskom muzeju priređena izložba „Kapa dolje!“ posvećena „pokrivalima glave u različitim kulturama, ne samo u prošlosti nego i danas“ a koja mogu „izražavati složene moralne i estetske forme, vjersku, nacionalnu ili klasnu pripadnost, ekonomski položaj, zanimanje, spol, dob, bračno stanje ili sudjelovanje u ritualu.“ Jedna moja turopoljska znanica, dugogodišnja folklorašica i kolegica iz mraclinskog KUD-a, vratila se s izložbe užasnuta jer je tradicionalna plemenitaška poculica na izložbi predstavljena sljedećim navodom: „Takve su kape poslije Drugog svjetskog rata u Turopolju nosile pripadnice AFŽ-a u svečanim prigodama, nacionalnoga karaktera“. Nakon što smo i mi ostali u nevjerici obišli tu izložbenu vitrinu predsjednik KUD-a obratio se Muzeju i autoricama izložbe kraćim dopisom podsjetivši da je poculica tradicijsko oglavlje koje plementašice – pripadnice, dakle, Plemenite opčine turopoljske – od pamtivijeka stavljaju po udaji. Ukras, dakle, signalizira bračno stanje i klasnu pripadnost, pa je prilično teško vjerovati da bi jedna ideološki prilično rigidna skupina takvo što koristila za svoje rituale, i to u mjeri koja bi dominantno označila višestoljetnu povijest samoga predmeta. Usprkos našim prilično očiglednim argumentima AFŽ se nije dao pokolebati, pa smo se okanili daljnje prepiske i odstupili. Sasvim u skladu s opaskom kojom Lydia Sklevicky zaključuje svoj tekst: „proizvodnja značenja/simbola jedan je od centralnih prerogativa društvene moći. Svi drugi konkurentski proizvođači morali su odstupiti.“
Neokomunizam koristi mnoge globalističke argumente, vjerojatno stoga što u njima prepoznaje već pomalo zaboravljene ideje lijevog internacionalizma, nesvrstanosti, poleta „svih zemalja“… Spomenimo ovdje multikulturalnost kao jedan od najpopularnijih. Stoga sam se u romanu, nemogavši se oteti ironijskom ključu, dotaknuo i problema „gregorijanske isključivosti“. Naime, različite kulture, religije i njihove denominacije imaju različite kalendare pa bi to – u duhu vremena – trebalo nekako svesti na zajednički multikulturalni i multikonfesionalni nazivnik. Primjerice, što s hidžrom, Roš Hašanom, što s cijelim registrom Novih godina koje priznaje UNESCO-ov kalendar? Tako sam u potrazi za vladarom „prigodnih praznika“ svojim protagonistima uvalio Djeda Prigodnjaka, čestitara koji se, kako zaključuje taj Velimir Košnik, „može jednakom snagom referirati na Božić po oba kalendara, na agnostički kraj godine, kao i na sretnu novu Godinu majmuna.“
Ali, moram biti iskren: usprkos takvim dosjetkama ideja s Djedom Prigodnjakom nije ostavila nekog traga. Nitko ni da trzne. A i roman je s vremenom prekrila prašina. Teško je gledati kako dobre ideje i dobri romani tonu u zaborav. Pogotovo ako su vaši. No, nemojte misliti da sam se prepustio malodušnosti, taman posla: ako sekularni progres nalaže da umjesto Svetog Nikole i Malog Isuseka doista mora biti netko drugi, netko tko neće izazivati vjerske i svjetonazorne podjele, onda bi – naglas razmišljam – možda trebalo ići za inspirativnom idejom koja mi se ukazala baš u vrijeme neobičnog Došašća 2022. godine, prvoga u kojem se održavalo Svjetsko nogometno prvenstvo – neka to bude Djed Prosinečki!
Zašto?
Pa ne samo zato što naziv pokriva cijeli mjesec (i što ga je lako transponirati u manjinski kalendar) nego zato što bi Djed Prosinečki obradovao baš svu djecu: dobroj bi, naime, darivao nogometne lopte, a zločestoj kutije cigareta.
Odličnici, drugovi i drugarice, razmislimo tijekom Adventa o takvoj ideji!
Djed Prosinečki….hahhaha
Majstore