Rusko pitanje danas uznemiruje čitav svijet. S odmakom od preko sto godina stanje stvari kao da se nije promijenilo. Svijet se iznova rascijepio na crti rusofilije i rusofobije, dok Rusi opet nikoga ne ostavljaju ravnodušnim u svojem postupanju. Slobodno se mogu povući poveznice s ozračjem koje je zavladalo diljem svijeta nakon Ruske revolucije od godine 1917. U ono doba Lenjinovi boljševici zasjeli su na tron vlasti i oborili ancien régime carizma, te izgradili prvu ateističko-komunističku zemlju u ljudskoj povijesti. Tadašnja Lenjinova Rusija i današnja Putinova Rusija, osobito nakon agresivnoga čina invazije na Ukrajinu, ušle su u središte žučnih rasprava pošto su oštro raskolile svjetske duhove.
Povijesne se usporedbe same od sebe nameću – obje Rusije zapadni je svijet izolirao nakon tih događaja. Boljševička Rusija postala je metom demonizacije s obzirom na kontroverznu ideologiju kojom se pobijao dotadašnji tradicionalni poredak, a Putin jer je invazijom na Ukrajinu srušio međunarodni poredak građen na načelu nepovredivosti granica suverenih država. I boljševizam i putinizam privlačni su fenomeni, svaki u svoje doba, jer su oba izvršila preokret u svjetskoj povijesti.
Stav o boljševizmu uvriježio se još i više nakon masovnog terora te nezapamćenog nasilja provedenog prilikom uspona na vlast, dok se s druge strane novost boljševizma prekomjerno i nekritički idealizirala. Osim toga, optimistično se obećavao bolji svijet onom naraštaju koji se napatio u strahotama Velikoga rata. Krleža je kod nas tada oduševljeno pisao o luči „Crvenog Oktobra“ koja stoji uspravno poput visoka svjetionika nad ponorom brodoloma čovječanstva. Usporedno, Trumpov sljedbenik, američki novinar i komentator Tucker Carlson nedavno je išao u pohode Putinu u Kremlj ne bi li senzibilizirao zapadnu desnicu za putinizam, a nekada su sličnim stazama hodali Krleža, André Gide, Panait Istrati, Henri Barbusse i drugi lijevi intelektualci oduševljavajući se Sovjetskim savezom – „prvom zemljom socijalizma“.
Koliko je putinizam zavodljiv za okolinu svjetske politike najbolje pokazuju i najnovije Trumpove ambicije o mogućoj američkoj invaziji na Panamski kanal i Grenland. Putinizam se primjerom vladanja nametnuo i procesima unutar zapadnih demokracija, a pravi je test budućnosti kako će se one moći nositi s izazovom autokratske vladavine i hoće li demokracije biti ugrožene iznutra, poglavito ako Rusija izađe kao pobjednik iz rata. Rusija tako opet utječe na povijest svijeta i spremna je iz temelja mijenjati njegove paradigme, duboko uvjerena u svoju svjetskopovijesnu misiju. Ruski filozof Nikolaj Berdjajev je daleko od ruske domovine u egzilu nakon revolucije, kada se kontemplirao smisao ruske povijesti i uz pitanja zbog čega su stvari pošle krivo, smjestio Ruse odmah nakon Židova na ljestvici naroda po intenzitetu mesijanskog osjećanja.
Ako se zagledamo u domaće prilike, onda oba događaja – povijesna revolucija boljševizma te invazija na Ukrajinu – nisu nepovezane karike u povijesti ruskog režima. Cio ratni pothvat Rusije nad Ukrajinom zasjenjen je boljševičkom i sovjetskom prošlošću. Nikako ne slučajno, Putin je planirao invaziju na Ukrajinu upravo u godini velike obljetnice, stotoj godini otkada je proglašen Sovjetski savez i izvojevana trijumfalna pobjeda „crvenih“ u bratoubilačkom građanskom ratu. Kada je riječ o djelovanju prema van, oba ova ruska događanja skoro su podjednako proizveli pojačano zanimanje za rusku povijest i literaturu. Cilj je toga zanimanja razumjeti ruski pogled na svijet i na osnovu toga shvatiti rusko postupanje u aktualnom trenutku.
Ruski klasik Fjodor Mihajlovič Dostojevski dao je velik doprinos svjetskoj literaturi upoznavši svijet s ruskom duhovnošću. Pripada Panteonu najutjecajnijih pisaca svjetske literature, odmah uz bok najvećih poput Dantea, Prousta, Shakespearea, Goethea, Tolstoja i Cervantesa, da nabrojimo neke od njih. Dostojevski je doživio pozitivnu recepciju na Zapadu kojem nije zasmetalo ni to što mu je djelo prožeto antizapadnjaštvom. Publika je gledala šira obzorja, zanimala su je dublja i vječna pitanja o ljudskoj psihologiji i smislu života koje je Dostojevski otvorio na sebi svojstven način. Tu je i njegova otvorenost kršćanskom vjerovanju i svjedočenje vjere kroz literaturu. U pravoslavnom religioznom svijetu postoji pravi kult Dostojevskoga radi njegove istaknute apologije pravoslavlja.
Još ako se tome,u povodu rusko-ukrajinskog rata, doda da je Dostojevski po očevoj liniji imao ukrajinsko podrijetlo, po čemu donekle sliči Nikolaju V. Gogolju, drugom velikanu ruske književnosti ukrajinskih korijena, onda je sasvim prikladan izbor iz galerije predstavnika ruske intelektualne kulture u kontekstu zaokupljenosti svjetske javnosti napetim rusko-ukrajinskim odnosima.
Kad smo se već dotakli rusko-ukrajinskih prožimanja na polju književnosti, onda je vrijedno spomenuti i da je slavni sovjetski disident i najznačajniji ruski pisac 20. stoljeća Aleksandar Solženjicin po majci imao također ukrajinsko podrijetlo. Treba odmah napomenuti da je Gogolj, za razliku od Dostojevskog i Solženjicina, njegovao puno više ukrajinskog osjećanja. Uostalom, njegov je opus dijelom napisan i na ukrajinskom jeziku, njegove teme su ukrajinske te opisuju karaktere ukrajinskih ljudi poput Tarasa Buljbe. On se i rodio i djetinjstvo proveo u ukrajinskoj zemlji, u današnjoj Poltavskoj oblasti, što nije bio slučaj s Dostojevskim i Solženjicinom. Gogolj je ostvarivao književni utjecaj na Dostojevskog, ali ipak bez prijenosa sentimenata za ukrajinsku sredinu.
Preci Dostojevskog obitavali su u krajevima zapadne Ukrajine, područjima Volinjske oblasti, Podolije oko gradova Lutska, Žitomira i Vinnice, koje danas sporadično znaju gađati ruske dalekometne rakete i dronovi. Ova su područja 1793. ušla u sastav Ruskog Carstva, dočekavši rusku vlast kao osloboditeljsku nakon stoljeća poljske vladavine. Djed mu je služio kao pravoslavni svećenik, a otac liječnik u mladosti odlazi na studije na petrogradsku medicinsku akademiju i otada počinje ruska povijest obitelji Mihajla Dostojevskog. Rođen u dalekoj Moskvi od oca doseljenog Ukrajinca, sin Fjodor nikada nije živio u Ukrajini, niti je stvarao na ukrajinskom jeziku. Cio život provodio je u Rusiji između Petrograda i Moskve, osim izleta u Sibir zbog zatvora i kraćih putovanja Europom – u Švicarsku, Italiju, Njemačku, Englesku i Francusku.
Kako se veliki pisac oblikovao u imperijalnim središtima, u maticama ruske kulture Moskvi i Petrogradu, ne iznenađuje neposjedovanje senzibiliteta za ukrajinski prostor i ukrajinske posebnosti. Ukrajinska zemlja nalazila se na periferiji Carstva, u kolonijalnom položaju u svemu podređena interesima metropole, a ukrajinski jezik nije bio jezik visoke kulture što je također udaljavalo Dostojevskog od njegovih korijena jer mu identificiranje s njima nije omogućavalo socijalni prodor. Smatrao je očevu rodnu zemlju samo djelićem velike ruske zemlje, a narod ukrajinskog prostora dijelom jedne te iste ruske nacije, što je tipično stajalište za velikoruski nacionalizam njegove epohe, čije je vrijednosti i sam dijelio i promovirao.
Rečenu epohu obilježile su rusifikatorske težnje kasnog carizma da se – inače etnički, vjerski i kulturno fragmentirano – Rusko carstvo pretvori pošto-poto u rusku nacionalnu državu u kojoj bi ruska pripadnost i jezik postali ključnom odrednicom političke kulture. Solženjicin je zauzimao stajališta bliska onima Dostojevskog jer je i za njega nezavisna Ukrajina integralni dio sveruskog pitanja koje se nametnulo poslije traumatičnog raspada Sovjetskog saveza s obzirom na to da su brojem ne baš male ruske manjine i ruski utjecaj ostali prisutni u nekadašnjim sovjetskim republikama, sada već suverenim državama. Bila je to jasna piščeva poruka upućena zapadnoj javnosti da tranzicijska Ukrajina mora ostati u sferi utjecaja „ruskog svijeta“.
Prema mišljenju Solženjicina, njezina tranzicija nikako ne smije dovesti u pitanje tradicionalnu ukrajinsku orijentaciju, budući da je Ukrajina najvećim dijelom više od tri stoljeća bila pod carskom i sovjetskom vlašću, pri čemu je polazišna točka ugovor iz sredine 17. stoljeća što ga je kozački lider Bogdan Hmeljnicki potpisao s ruskim carem. Ne može se stoga povezivati s europskim i sjevernoatlantskim integracijama, zato što je neosporno i povijesno i kulturno usmjerena na posebnu vezu s Rusijom.
Dostojevski je u Rusiji vidio zaseban univerzum, iznimnu civilizaciju, različitu i separatnu od Europe. Osim toga, Rusiju je sa sklopom njezinih vrijednosti suprotstavljao Europi. Taj dijalektički odnos Rusija-Europa kod njega nije toliko suradnički koliko je konfliktan, ne Rusija i Europa zajedno u jedinstvu, nego Rusija ili Europa. Njegov stav o tim pitanjima osnažio je pod utjecajem Nikolaja Danilevskog, autoritativnog ruskog povjesničara tih vremena, propagatora panslavizma i slavenofilskog pokreta. Ta neprevladana napetost, zapravo ruska podvojenost, ostajala je trajna i do danas prisutna. Putin je tako, nakon duge i uspješne političke i ekonomske suradnje sa zapadnim svijetom, ušao u sukob s njim, pokrenuvši invaziju na Ukrajinu.
Na poseban put Rusije u povijesti nadograđivala se i koncepcija da je sav slavenski svijet jedan poseban entitet nasuprot germanskih i latinskih naroda Europe. Rusi, najveći slavenski narod trebali bi preuzeti zastupanje svih slavenskih narodnih skupina u relacijama prema germansko-latinskom Zapadu. Katolički Slaveni predstavljaju kamen spoticanja u pozivu na panslavenski nacionalizam pod vodstvom Rusije, posebno Poljaci prema kojima Dostojevski osjeća dozu animoziteta temeljenog na povijesnom rusko-poljskom rivalstvu. Slijedom drugih ruskih panslavista i slavenofila tretirao je katolicizam kao nešto izvana nametnuto slavenskoj duši pod dojmom neuspješnog poljskog ustanka 1863/64. koji je pogoršao odnose Rusije s Europom. Situacija se itekako može usporediti s ovom trenutačnom poslije ruske agresije na Ukrajinu kada se svakim danom kidaju veze s Rusijom. U takvim okolnostima Dostojevski realizira svoje najveće romane, u prilikama kada se u Europi čak razmišljalo o vojnoj koaliciji protiv Rusije, zbog čega onda postaju više nego razumljive njegove protueuropske i protuzapadne tendencije.
Nasuprot tome, europska se javnost tada oduševljavala liberalnim idejama. Ruski način gušenja ustanka nad Poljacima smatrala je manifestacijom tiranije i ruskog neprijateljstva prema idejama slobode, sve skupa držeći prijetnjom europskom načinu života. Jedan od predstavnika liberalne Europe toga razdoblja Šibenčanin Nikola Tomasseo, istaknuta persona talijanskog preporodnog pokreta, urgirao je da se ustanovi obrambeni savez katoličkih država i naroda na potezu Baltik-Jadran kojim bi se odvratio ruski panslavizam s neprikrivenim imperijalističkim pretenzijama od ostatka slavenskog svijeta i Europe. Pod dojmom sloma ustanka u Poljskoj, o ruskoj opasnosti za europsku sigurnost rekao je sljedeće: „Rusija prijeti svijetu. Potreba civilizacije zahtijeva da se stvori katolička Slavija proti carskoj Rusiji.“
U rusocentričnom pogledu na slavenstvo nešto bolje kotiraju balkanski Slaveni pravoslavne vjere. Predbacuje im se turcizirano naslijeđe, i zato jedino Rusija predstavlja autentičnog slavenskog predstavnika ne samo po brojnosti nego i zato što su Rusi obranili čast slavenskog svijeta kroz dugo razdoblje slobode bez tuđinske prevlasti. Ako uzmemo sovjetski blok kao svojevrsno utjelovljenje panslavenske ideje, s obzirom na brojne slavenske narode s te strane željezne zavjese, onda je njegov slom, kao i ovaj pokušaj tzv. denacifikacije Ukrajine, dodatno dezintegrirao ionako podijeljeni slavenski svijet. Definitivno je onemogućio rusku inačicu panslavizma Dostojevskog time što je odcijepio većinu slavenskih naroda od Rusije. Međutim, u zraku visi pitanje bi li Rusija, da je Putin kojim slučajem mirnodopski uspio pridobiti Ukrajinu u ruski svijet, tako proširila utjecaj i na druge slavenske narode.
Dostojevski je dakle zastupao vrhovno mjesto Rusije u emancipaciji slavenskog svijeta od europske civilizacije. Mora se kazati da se toga nije dosljedno držao čitavog života, nego da je imao različite faze u svojim promišljanjima o odnosima Rusije spram zapadnog svijeta. U prvoj fazi, pod utjecajem liberalnih i socijalističkih ideja što su u Rusiju dospijevale prije svega iz Francuske, zasigurno u tradicionalnoj diobi ruske inteligencije na zapadnjake i slavenofile nije pripadao potonjoj grupaciji. Zbog svojih uvjerenja iz mladosti platio je sibirskim progonstvom na deset godina, uhvaćen u krugu sljedbenika Mihajla Butaševiča-Petraševskog u kojem su se pretresale utopističke ideje o uvođenju socijalizma i ukidanju carizma u Rusiji. U zabačenom Sibiru proživljava katarzu, i vraća se kao protivnik modernih ideja. Sibirsko iskustvo je zauvijek prelomilo Dostojevskoga. Otada piše svoje velike romane u kojima žigoše nihilističke i prevratničke ideje kroz prikaze svojih likova, pretvara se u odlučnog branitelja tradicionalne Rusije i pisca koji se odužuje zbog grijeha svoje mladenačke prošlosti pred vlastitom savjesti i pred carskim vlastima.
Njegovo stoljeće bilo je veoma dinamično u ruskoj povijesti, carizam se našao pred neminovnim promjenama koje su se prije ili kasnije morale odigrati. Začahureno samodržavlje i apsolutistička vladavina povukla se pred reformskim strujanjima koja zahvaćaju elitne slojeve ruskog društva o čemu nas je naširoko izvijestio u svojim romanima. Modernizacija infrastrukture i gospodarstva povlačila je za sobom i društvene promjene. Ukidanje kmetstva u Ruskom Carstvu 1861. godine naznačilo je kulminaciju tih kretanja, kao i početak sve snažnije industrijalizacije koja je za cilj imala pretvaranje Rusije u zemlju zapadnog kapitalizma. Međutim, to nije bila jedina opcija ruskih elita koja je naginjala kolektivističkim rješenjima. U ponudi je bilo previše jednostavnih rješenja za kompleksne probleme ruske modernizacije, a jedno od njih bio je i boljševizam. Prema nekim tumačenjima smatran je odgovorom odozdo, a zapravo se radilo o protuudaru na prisilnu europeizaciju Rusije pod carskim administracijama.
Dostojevski je izričiti protivnik revolucionarnih rješenja, ali to ne znači da je bio za status quo, odnosno očuvanje apsolutne vlasti u rukama dinastije Romanov. Pledirao je da se prošire slobode u ruskom društvu i uspostavi ustavna monarhija, tada veoma raširen oblik političkog uređenja u Europi, naročito nakon 1848. godine. Razdoblje Dostojevskog jest epoha velikih sumnji. Nakon Francuske Revolucije sve je osporeno. Ništa više nije sveto, problematizira se i Bog i vječnost, i prijestolja i carstva, čitav stari poredak stvari i odnosa. Sve ono što je bilo izvan svake diskusije sada se našlo u skeptičnom pretresanju. Rusija se nalazila u nezapamćenoj krizi, na velikom križanju između vlastite tradicije i modernosti. Napoleonova prijetnja pobijeđena je na bojnom polju, ali njegove primamljive ideje nisu, prijeteći da u razdoblju mira Rusiju iščupaju iz korijena, sruše carizam i pravoslavlje, te dva nosiva stupa na kojima počiva ruska ideja. Kozačko kopito gazilo je po Elizejskim poljanama, ali izgleda uzaludno. U takvom ambijentu, Dostojevski pokušava obraniti rusku tradiciju u najširem smislu te riječi.
Moderne ideje zadaju muke Dostojevskom i njegovoj zamišljenoj svetoj Rusiji. Prevrednovanje svih vrijednosti na koje poziva njemački filozof Friedrich Nietzsche zabrinjava ga i on strepi od takvog raspleta nakon povratka iz Sibira u šezdesetim godinama 19. stoljeća. Ako je to stoljeće bilo stoljeće velike sumnje, onda je 20. bilo stoljeće nevjere koju je Dostojevski nagovijestio. Velike ideologije tada su zauzele mjesto tradicionalnog kršćanstva; sve se odigralo suprotno htijenjima Dostojevskog, koji drži da nikakva nova ideja nije potrebna, sva se inspiracija ali i rješenja ključnih dvojbi ruske drame nalaze već u ruskoj pravoslavnoj tradiciji. Progovara o tome kroz usta likova svojih romana: starca Zosime, kneza Miškina, oca Tihona i Aljoše Karamazova. Nitko u modernoj literaturi nije toliko mjesta eksplicitno posvetio kršćanstvu koliko je to učinio Dostojevski. Zato ga se i ne može shvatiti bez osvrta na kršćansku dimenziju njegove misli i djela.
Dostojevski je vjerovao u Božju Providnost, za njega se povijest ne može rastumačiti bez nadnaravnog sagledavanja vremenitih stvari. Smisao već postoji i nalazi se u Logosu, Isusu Kristu, utjelovljenoj Riječi, zbog čega ga nije potrebno tražiti i osmišljavati, što čini izlišnim čini sve zemaljske ideologije. Rusko kršćanstvo je najviši izraz kršćanskog duha, jer Ruse krasi kolektivna anima naturaliter christiana, odnosno po Dostojevskom iskonska im je narav predodređena za kršćansku vjeru. Rusi nisu običan narod u povijesti, Bog ih je predodredio za posebno poslanje da spase svijet – u tome je sukus ruskog mesijanizma, od kojeg dakako ni on ne odstupa. Krist i Rusija su neodvojivi, bez Krista i kršćanstva Rusija je mrtva ljuštura i grobnica duha. Nema Rusije bez kršćanstva, poruka je svim duhovnim nastavljačima Ivana Karamazova.
Dostojevski je bio pravi prorok Ruske revolucije, opisujući koliko su se revolucionarne ideje dobro primile u ruskoj duši. Nihilizam i ateizam su one njezine sklonosti koje su dodatno potakle njihova širenja u ruskom društvu, posebno među ruskim inteligencijom. Nasuprot mišljenju svih revolucionara, držao je da se tajna Zla u povijesti ne može pobijediti izvanjskom promjenom društvenih struktura. Jedino je čovjekova duhovna preobrazba u Kristu istinska pobjeda nad Zlom. Pitanje o postojanju Boga nije samo duhovno, vjersko i teološko pitanje, ono je i političko pitanje prvog reda, sugerirao je Dostojevski.
Ako nema Boga, onda su ideologije legitimne i nužne za čovjeka i društvo. Čovjek je jedini gospodar povijesti, sam kreira i povijest i ideologiju i po onoj krilatici Ivana Karamazova „sve je dopušteno“ bez ikakvih moralnih ograničenja. Ukida se granica između Dobra i Zla, na djelu je krajnji moralni relativizam. Dostojevski je opetovano upozoravao u svojim djelima kakav će kaos u svijetu nastati kad nastupe posljedice takvog razmišljanja. Revolucije dakle nisu samo obične političke manifestacije promjene društvenog poretka, već imaju duhovne i religijske konotacije zbog protukršćanske agitacije te posljedičnim ateizmom, čime niječu postojanje Boga.
U Ivanu Karamazovu Dostojevski je predstavio taj svjetonazor ateizma i revolucionarstva, pobune i indignacije, ogorčenosti i nemira, bijesa i frustracije. Inteligentni Ivan prezire svijet koji je Bog stvorio jer ne može prihvatiti da Bog može dopustiti Zlo. Ivan u ime svih revolucionara ikada želi silom ukloniti Zlo iz svijeta vlastitim snagama, bez Boga. U sinovima Fjodora Pavloviča u romanu Braća Karamazovi, Dostojevski nam je predstavio tercet mentaliteta prisutnih u carskoj Rusiji 19. stoljeća, slojevitost prisutnu iza prividne fasade apsolutističkog režima. Radi se o Ivanovoj, Aljošinoj i Dmitrijevoj Rusiji.
Ivan se okrenuo učenim idejama liberalizma koje struje u Rusiju sa Zapada. Školovan je, studirao je na sveučilištu u prijestolnici, što mu donosi autoritet po povratku u provinciju. Odijeva se i razmišlja zapadnjački zanesen vizijama o društvenoj pravdi, slobodama, novom poretku, novom čovjeku i novom svijetu koji se moraju uspostaviti za konačnu ljudsku sreću. Sanja novu Rusiju koja neće imati nikakvog doticaja s prošlošću. Prvenstveno misli na pravoslavlje i samodržavlje, prepreke koje se moraju odstraniti u ime budućeg progresa. Ofenzivan je u argumentaciji svojih polazišta, drži se uznosito i oholo nad zaostalom provincijskom sredinom. Osjeća moralnu superiornost nad Rusijom njegova vremena, na sve okolo gleda s jedne više umišljene pozicije, bilo da se radi o svakodnevnom životu, ili da se raspravlja o Rusiji. Uostalom, ne posjeduje osjećaj pripadanja i indiferentan je prema ruskoj sudbini.
Na drugoj strani stoji Aljoša kao sušta suprotnost bratu Ivanu. On je ponizni branitelj ruske predaje na koju se Ivan svom silinom okomljuje, zanesen ljubavlju prema Bogu i svetoj Rusiji, Rusiji manastira i staraca, svetaca i ikona, Rusiji svetih ratova u pohodima protiv nevjernika, nadajući se da je u unutarnjoj duhovnosti i kontemplaciji spas Rusije, a ne u vanjskom aktivizmu kojeg zaziva Ivan. Treći brat Dmitrij predstavlja običnu Rusiju koja pasivno promatra tko će prevladati – Ivan ili Aljoša. Dmitrij je arhetip ruskog provincijalca, bivši vojnik s ratnim stažom na Kavkazu gdje se borio za teritorijalno proširenje ruskih granica, sada živi običnim životom prosječnog Rusa bez ikakve refleksije o esencijalnim raspravama aktualnog doba.
Premda je Dostojevski u ovom djelu, ali i drugim, zloslutno naviještao prihvaćanje mišljenja u ruskoj eliti 19. stoljeća koje bi moglo biti okidačem za boljševičku revoluciju, ipak se intimno nadao, kao i njegov antipod Marx, da će Rusija proći neokrznuta i da će revolucija uzdrmati Zapad, otkuda je taj idejni pokret došao u njegovu domovinu. Mislio je da Rusija ima duhovne sposobnosti oduprijeti se takvim iskušenjima. Predlagao je stare recepte u ponovnom otkrivanju izvornog pravoslavlja kao jedinog lijeka protiv nagomilanih previranja u ruskoj sredini, a rusku inteligenciju – koja nije slijedila smjernice Dostojevskog i nije našla smiraj u pravoslavlju i povratku vjeri praotaca – Berdjajev je smatrao glavnom i odgovornom za krčenje puteva velikom prevratu ruske povjesnice. Rusija Ivana Karamazova, Rusija Nikolaja Stavrogina i Rusija Rodiona Raskoljnikova, koju simboliziraju glavni likovi njegovih velikih romana pobijedila je u Lenjinu 1917. godine.
S obzirom na to da su sve pobjede u povijesti tek privremene, tako i Dostojevski nije zauvijek poražen. Za vrijeme sovjetskog režima kritiziran je i smatran nepoćudnim piscem. Međutim, raspad sovjetskog sistema sedamdesetak godina kasnije ponovno ga vraća u središte ruskog identiteta kada, osim dijelom ruskog književnog kanona, postaje i nezaobilaznom figurom u obnovi ruskog pravoslavlja i ruske nacionalne ideologije nakon kraha sovjetskog režima. Njegovi naputci dani o ruskom mesijanizmu, ruskoj ulozi u svjetskoj povijesti, potrebi povratka pravoslavlju i konfrontaciji Rusije s Europom zauzimaju središnji diskurs Putinova režima.
Putinu je Dostojevski osobito potreban za legitimaciju tradicionalizma u suvremenoj Rusiji, odnosno rehabilitaciju predsovjetske prošlosti. Što se vanjske politike tiče, može se pretpostaviti da bi, s obzirom na izneseno, veliki Dostojevski danas izvjesno držao stranu Putinove Rusije u zajedničkom ratu protiv Ukrajine i Zapada. Protueuropejstvo, odnosno protuzapadnjaštvo koje je obilježavalo Dostojevskog savršeno se poklapa sa službenim Putinovim smjerom i njegovim govorima poslije veljače 2022. koji vrve opetovanim protuzapadnim izjavama. Vjerojatno je pokojni Henry Kissinger bio u pravu kada je zapadnim političarima i diplomatima poručio – ako žele razumjeti Putina, neka pročitaju Dostojevskog.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
