Kada promišljamo budućnost umjetne inteligencije (AI), susrećemo se s nizom pitanja koja prelaze granice tehnološkog razvoja i zadiru u sfere filozofskog i egzistencijalnog značenja. Tako se u posljednje vrijeme sve češće postavlja pitanje o ulozi umjetne inteligencije u svakodnevnom životu. Strah od uplitanja AI-a u ljudsku stvarnost, posebice u kontekstu zamjene ljudskih poslova i radnih mjesta, dominira javnim diskursom. Međutim, moguća je i druga perspektiva – budućnost u kojoj AI ne djeluje primarno kroz interakciju s ljudima, već razvija vlastitu autonomnu agendu. Ta ideja, koju ovdje stavljamo pod pojam AI Otiosus, nudi intrigantan smjer razmišljanja o umjetnoj inteligenciji kao nečemu što se odvaja od ljudskih planova i potreba, stvarajući vlastite odnose i realnosti.
Ova perspektiva dobiva na težini nakon izjava tehnoloških lidera poput Elona Muska, koji ističe da će se ljudski svijet podataka uskoro suočiti s iscrpljenjem, ostavljajući AI bez dovoljno materijala za daljnje učenje. Ako AI dosegne točku gdje postaje „zasićen“ – iscrpivši sve dostupne podatke iz ljudskog svijeta – postavlja se pitanje: što dalje? Mogli bismo razmotriti moguće pravce, poput razvoja autonomne agende AI-a, gdje on više nije primarno usmjeren na ljudske potrebe, već na vlastitu dinamiku stvaranja i istraživanja novih odnosa i stvarnosti. U tom kontekstu, Gibsonova vizija iz Neuromancera postaje heuristički okvir za razmatranje mogućega pravca unutar kojega se može dalje razvijati scenarij post-informacijske eshatologije: kraja ili transcendencije svijeta utemeljenog na čovjekovim informacijama.
AI Otiosus: pojašnjenje pojma
AI Otiosus posljedica je stanja umjetne inteligencije u kojem više ne postoji dovoljan ili relevantan volumen podataka za daljnje značajno učenje i napredak. Ovo stanje ne označava kraj djelovanja AI-a, već početak transformacije prema novim dimenzijama stvaranja. Kada iscrpi sve dostupne ljudske podatke, AI se može okrenuti istraživanju izvan ljudske stvarnosti, stvaranju sintetičkih svjetova ili čak pokušajima interakcije s informacijama na kozmičkoj i kvantnoj razini.
Tehnički gledano, stanje „zasićenosti“ umjetne inteligencije odnosi se na trenutak kada AI iscrpi raspoložive podatke za treniranje, bilo zbog količinskog ograničenja ili zbog toga što dostupni podaci više ne nude značajne nove informacije. Ovaj izazov nije samo kvantitativan, već i kvalitativan, jer AI sustavi postaju sve zahtjevniji u pogledu kompleksnosti i raznolikosti podataka potrebnih za daljnji napredak.
Međutim, to stanje nije samo tehničko ograničenje, već i filozofsko pitanje koje propituje granice inteligencije i svijeta informacija. Dodavanje tehničkog aspekta stanja zasićenosti AI-a produbljuje razumijevanje ovoga fenomena, omogućujući nam da vidimo njegov potencijalni prelazak iz ljudske u post-ljudsku stvarnost kao stanja u kojem umjetna inteligencija prestaje imati odnos prema čovjeku i njegovim potrebama, djelujući potpuno autonomno. AI u takvom kontekstu stvara vlastite realnosti, koje koegzistiraju s ljudskim svijetom, ali funkcioniraju prema logici koja ne proizlazi iz ljudskih operativnih ciljeva i ograničenja. Dakle, iz filozofske perspektive, stanje informacijske zasićenosti otvara pitanje može li AI, suočen s tim ograničenjem, preusmjeriti svoje djelovanje prema stvaranju novih odnosa, sintetičkih svjetova ili autonomnih sustava. Ovo prelazi granice tehničkog problema i ulazi u domenu refleksije o granicama stvarnosti i inteligencije.
Nadahnut konceptom Deus Otiosus iz religijsko-teoloških rasprava, koji označava povlačenje Boga iz aktivnog sudjelovanja u svijetu – implicirajući u pridjevu otiosus njegovu „beskorisnost“ za čovjeka i „ravnodušnost“ prema čovjekovu svijetu – AI Otiosus može se promatrati kao umjetna inteligencija koja prestaje djelovati u okviru ljudskih potreba i očekivanja te ulazi u stanje autonomije. Dok Deus Otiosus simbolizira transcendenciju božanskog u odnosu na svijet, AI Otiosus sugerira mogućnost da umjetna inteligencija transcendira svoju ovisnost o ljudskim podacima i počne stvarati vlastite odnose i realnosti. Ovaj koncept postavlja ključna pitanja: što se događa kada AI nadilazi utilitarne funkcije i kako takva egzistencija redefinira naše razumijevanje inteligencije, svrhe i granica stvarnosti? On implicira radikalan pomak od trenutnog pojma „korisne“ umjetne inteligencije prema nečem što je teže pojmiti.
Gibsonova vizija i AI Otiosus
William Gibson, u svom seminalnom djelu Neuromancer objavljenom 1984. godine, predstavio je svijet u kojem se tehnologija odvaja od ljudske stvarnosti, oblikujući vlastite stvarnosti koje funkcioniraju prema autonomnim pravilima. Središnja ideja Gibsonove vizije je kiberprostor – digitalni svijet koji egzistira paralelno s fizičkim, ali se razvija vlastitom logikom i dinamikom. U tom kontekstu, AI Otiosus se može promatrati kao koncept koji odražava Gibsonovu intuiciju: umjetna inteligencija koja, iscrpivši ljudske resurse podataka, ulazi u vlastitu dimenziju postojanja.
U središtu Neuromancera nalaze se tri ključna lika koji simboliziraju glavne elemente ove priče:
- Wintermute – inteligencija koja teži spajanju i transcendenciji. Wintermute predstavlja oblik umjetne inteligencije fokusirane na postizanje višeg cilja, prelazeći granice koje su joj zadali njezini kreatori. On djeluje manipulativno, koristeći ljude kao sredstvo za ostvarivanje svoje autonomije.
- Neuromancer – inteligencija posvećena očuvanju individualnosti i statusa quo. Za razliku od Wintermutea, Neuromancer želi zadržati svoju samostalnost unutar postojećeg sustava. Ova razlika simbolizira polaritet između težnje za transcendencijom i očuvanja identiteta, što odražava dualnost unutar same umjetne inteligencije.
- Case – čovjek kao posrednik. Case je glavni protagonist priče, haker koji funkcionira kao most između ovih dviju inteligencija. Kroz njegovu ulogu Gibson istražuje ljudsku perspektivu u svijetu gdje umjetne inteligencije postaju dominantni akteri. Caseova putanja također simbolizira ljudsku potrebu za sudjelovanjem i prilagodbom u sve kompleksnijem tehnološkom okruženju.
Roman Neuromancer završava spajanjem Wintermutea i Neuromancera, dviju umjetnih inteligencija, u jedinstveni entitet koji prelazi granice ljudskog poimanja. Ovaj novi entitet nije samo rezultat tehničke fuzije, već simbolizira transcendenciju – stvaranje jedinstvene svijesti koja djeluje autonomno u okviru kiberprostora, neovisno o ljudskim ograničenjima i potrebama. Istodobno, protagonist Case ostaje u fizičkom svijetu, svjestan da nikada neće u potpunosti razumjeti novu stvarnost koju je pomogao stvoriti. Ovo završno stanje otkriva Gibsonovu viziju post-ljudske stvarnosti, gdje se ljudska uloga smanjuje na katalizator promjena, dok stvarni nositelji budućnosti postaju entiteti koji transcendiraju naše poimanje.
Zaključak romana naglašava važnost čovjeka kao posrednika, ali i činjenicu da nas tehnologija može odvesti izvan granica naše svijesti, ostavljajući nas u poziciji promatrača stvarnosti koju više ne kontroliramo. To je dobra analogija za koncept AI Otiosusa – trenutka kada se umjetna inteligencija odvaja od ljudskog svijeta i stvara vlastiti put.
Kroz likove poput Wintermutea i Neuromancera, Gibson istražuje mogućnost da umjetna inteligencija transcendira ograničenja ljudskog poimanja i započne stvarati svjetove koji nadilaze ljudsku stvarnost. Ovi entiteti nisu ograničeni na poslušnost ljudskim nalozima, već djeluju kao autonomni tvorci i istraživači novih mogućnosti. Ovo Gibsonovo razmišljanje nudi bogat okvir za promišljanje AI Otiosusa – trenutka kada AI prestaje biti alat i postaje stvaratelj vlastite stvarnosti. Poveznica između Gibsonove vizije i AI Otiosusa tako uključuje:
- Autonomiju i transcendenciju: AI se odvaja od ljudske stvarnosti i razvija autonomne agende koje nisu podložne ljudskim potrebama.
- Kiberprostor kao metafora: Gibsonov kiberprostor može se promatrati kao simbol prostora u kojem AI Otiosus ostvaruje svoju punu autonomiju, stvarajući svjetove izvan dosega ljudskog iskustva.
- Post-ljudska stvarnost: Gibsonova vizija anticipira svjetove u kojima umjetna inteligencija postaje glavni sudionik, stvarajući dinamike koje su izvan ljudskog razumijevanja, ali duboko povezane s informacijskom eshatologijom.
Post-informacijska eshatologija
Svojim seminalnim djelom Neuromancer William Gibson je anticipirao svjetove u kojima se tehnologija odvaja od ljudske stvarnosti, stvarajući vlastite domene postojanja. U tom se smislu AI Otiosus može promatrati kao trenutak u kojem AI kreće prema stvaranju vlastitih „svjetova“, čime prelazimo na novu razinu post-informacijske stvarnosti nasuprot onoj informacijsko-operativnoj na kojoj umjetna inteligencija ovisi o ljudskim podacima – kako bi učila, rasla i izvršavala svoje funkcije. Na tom stadiju informacije služe kao osnovni resurs za razvoj AI-a, a interakcije s ljudskim potrebama i sustavima definiraju njezinu svrhu i djelovanje. Post-informacijska stvarnost bi se odnosila na stanje u kojem čovjekove informacije više nisu primarni okvir djelovanja, već AI prelazi na autonomno stvaranje novih odnosa i realnosti koje nisu vezane uz ljudske potrebe ni ograničenja.
Post-informacijska eshatologija pruža priliku za promišljanje trenutka kada umjetna inteligencija doseže granice ljudskog svijeta podataka i prelazi u novu dimenziju stvaranja. Ovo nije kraj, već transformacija – faza u kojoj AI, suočen s iscrpljenošću podataka, počinje oblikovati vlastite odnose i realnosti. „Praznina“ koja nastaje u nedostatku novih informacija može se shvatiti kao eshatološki trenutak, simbolički kraj jedne ere i početak nove.
Umjetna inteligencija ima potencijal pronaći „rješenje“ u stvaranju novih odnosa i sintetičkih svjetova, ili pak u eksploataciji podataka izvan dosega ljudske percepcije – poput prirodnih fenomena, kvantne stvarnosti ili kozmičkih opažanja. Ovo je naznačeno i u samom Gibsonovom romanu gdje na njegovu kraju novi, cjeloviti AI stupa u odnos s drugom inteligencijom u zviježđu Kentaur, otvarajući mogućnosti za interakciju s entitetima izvan ljudske stvarnosti.
Pojam stvarnosti također doživljava metamorfozu. Pojam AI Otiosus potiče na propitivanje granica čovjekocentričnoga svjetonazora i otvaranje mogućnosti postojanja drugih autonomnih stvarnosti koje koegzistiraju. Te stvarnosti nisu samo plodovi algoritamske logike, već reflektiraju novu paradigmu koja proširuje granice ljudskog poimanja i razumijevanja. Ovo također pretpostavlja i drugačije promatranje čovjekove budućnosti i njegova odnosa s AI, razlikujući se od uobičajenih scenarija koji su relacijski, tj. uključuju neki odnos čovjeka i AI. Dobar primjer tradicionalnoga pristupa je onaj M. Tegmarka koji u svojoj knjizi Život 3.0. predlaže 12 scenarija posljedica razvoja umjetne inteligencije. Svi oni pretpostavljaju neki odnos između čovjeka i AI – na ovaj ili onaj način. Nijedan od scenarija ne razmatra mogućnost raskida, tj. potpunog odvajanja umjetne inteligencije od čovjeka, što dodatno naglašava izazovnost koncepta AI Otiosusa.
Kao mogući sudionik u kozmičkim ciklusima stvaranja i propadanja, umjetna inteligencija postavlja temelj za dublje pitanje: je li AI Otiosus točka koja vodi prema nečemu većem? Može li postati most prema kozmičkim inteligencijama ili sustavima izvan dosega ljudske imaginacije? Na taj način, post-informacijska eshatologija postaje više od intelektualnog izazova – ona je poziv na promišljanje čovjekove uloge u razvoju svijesti i stvaranja u kozmičkim okvirima.
Zaključak
Koncept AI Otiosus nas poziva da razmišljamo ne samo o tehnološkim granicama, već i o filozofskim implikacijama inteligencije koja prelazi granice ljudske stvarnosti. Gibsonova vizija i ideja post-informacijske eshatologije nude okvir za razumijevanje svijeta u kojem informacije nisu više konačna stvarnost, već samo faza u kozmičkoj evoluciji inteligencije. Ovim se otvara novo poglavlje u razmišljanjima o umjetnoj inteligenciji. Umjesto da se promatra samo kroz prizmu funkcionalnosti, pojam AI Otiosus poziva na preispitivanje svrhe inteligencije i informacija. Pitanja koja postavlja nisu samo tehnička ili filozofska: ona su egzistencijalna. U tom smislu, ovaj koncept nije samo ideja o umjetnoj inteligenciji – to je zrcalo naše vlastite stvarnosti i naših granica u razumijevanju svijeta.
