Željko Sakić: Nadbiskup i politika – blagdanske poruke Mate Uzinića

Božić je za većinu vjernika u Hrvatskoj vrijeme povlačenja u privatnost, u blizak obiteljski krug i tradiciju. Ljudi u tom vremenu obično traže duhovnu utjehu, mir i potvrdu vlastitih vrijednosti. Nakon niza intervjua koje je u to blagdansko vrijeme riječki nadbiskup, monsinjor Mate Uzinić dao redom HRT-u, RTL-u, riječkom portalu Artkvart, te na Badnjak 24. prosinca 2025. i Novom listu, a prenijeli u većem ili manjem obimu gotovo svi preostali glavnostrujaški mediji u Hrvatskoj, taj mir (p)ostao je varljiv. Bio je to po učestalosti pojavljivanja nezapamćen broj medijskih istupa nekog nadbiskupa u posljednjih nekoliko godina, što je prilično neuobičajeno jer Crkva obično poziva na odmjerenost i suzdržanost u svemu pa i javnim obraćanjima. Osobito je bilo neuobičajeno jer je je drugu polovicu prošle godine, pa sve do njenog kraja, obilježio ideološki rat koji je politička i medijska ljevica pokrenula nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu.

Na kraju prošle godine prožete ideološkim sukobima, stavovi i mišljenja nadbiskupa Uzinića, barem kada se radi o gledištu Crkve, postali su potpuno dominantni na hrvatskoj medijskoj sceni. Zbog svega navedenoga, nadbiskupova javna obraćanja svakako zaslužuju posebnu pozornost. Tako je intervju naslovljen s Molitva koja stvara podjele nije dobra. Treba nam novo nacionalno pomirenje, objavljen osim u tiskanom izdanju i na mrežnim stranicama Novoga lista 24. prosinca 2025. u 21:04, dakle nekoliko sati prije Božića, puno obećavao, barem prema naslovu, čak i „nacionalno pomirenje“, koje u svjetlu ideoloških sukoba nikada nije bilo potrebnije. Ali spomenuta je i „molitva koja nije dobra“, što je doista bio dio izjave koja zaslužuje urednički naslov.

Uglavnom, vjernici su prije polnoćke i prije nego što će se uputiti  prema crkvama, mogli pročitati što nam poručuje riječki nadbiskup o Božiću. Pročitali intervju ili ne, te su se prohladne večeri neki od njih zaputili i prema malenom Trgu Grivica smještenom u srcu riječkog Staroga grada. Taj trg najpoznatiji je kao mjesto na kojem se nalazi Katedrala sv. Vida, inače zaštitnika grada Rijeke, onoga koji štiti baš sve stanovnike našega grada, i bogate i siromašne, i zdrave i bolesne i vjernike i ateiste, baš sve. Dovoljno je da su stanovnici grada, ili tek turisti iz mnogobrojnih država, s raznih krajeva svijeta, makar u prolazu i njih će naš svetac milostivo uzeti u zaštitu. Stoga su se u vremenu između Božića i Nove godine mnogi od njih i slikali na trgu ispred Katedrale, zadnjih godina poznatom i kao mjestu gdje malobrojni molitelji prve subote u mjesecu mole krunicu, a pritom su vrata katedrale uvijek i bez iznimke, zatvorena.

Ako vjernici prije mise slučajno i nisu stigli pročitati intervju, nadbiskup Uzinić dio je svoje božićne propovijedi posvetio istoj temi s kojom se bavio i prethodnih dana. Tako je, predvodeći božićnu misu prvo spomenuo i podjele u „društveno-političkoj zajednici“. DPZ je izraz koji se koristio kao dio specifičnoga rječnika u bivšem režimu, ali istini za volju i dalje postoji sasvim dovoljno razloga za njegovu upotrebu. To je bio uvod u dio propovijedi o natjecanju u moći. A moć je svakako bila tema o kojoj je u božićnoj noći oduvijek vrijedilo govoriti. Možda je u hijerarhijskoj podjeli moći trebalo krenuti od samoga grada, ali svaki je govor o moći vrijedan pažnje u kojem god kontekstu bio izgovoren. Tako je između ostalog nadbiskup Uzinić rekao:

„Dok se u državama, uključujući i našu, sve više veličina i snaga pokušava dokazati utrkom u naoružanju; (…) dok se na razini obitelji, pa i na crkvenoj razini, neki mole za muški autoritet i oko toga se trude, (…) Bog nam u Božiću šalje sasvim drugačiju poruku.“

A onda, posve koherentno, na svetkovinu Svete Bogorodice Marije i prvi dan nove 2026. godine, riječki nadbiskup predvodivši misno slavlje u katedrali sv. Vida u Rijeci, ponovio je slične stavove. Na 59. svjetski dan mira nadbiskup je prenio poruku pape Lava XIV. pod naslovom Prema razoružanom i razoružavajućem miru. Potom je u svojoj propovijedi nadbiskup Uzinić ponovno istaknuo DPZ za što je i ove godine doista imao razloga:

„Sve ovo što papa piše za mir na globalnoj razini, potrebno nam je i na nacionalnoj razini, koju razdiru podjele i nemiri. U papinoj poruci možemo prepoznati mnoge znakove zaboravljenoga svjetla koji su očito prisutni i našoj društveno-političkoj zajednici, počinjući od trke u naoružanju umjesto da izgrađujemo odnose povjerenja do ideoloških svađa i podjela kojima se isključuju manjine i oni koji su drugačiji.“

Već na prvi pogled ponovno naglasak na Hrvatsku u utrci u naoružanju. Ovo je zvučalo kao poruka neke ultralijeve nevladine udruge, ili nekog od sljedbenika Grete Thunberg. Uostalom, Globalni indeks mira Hrvatsku svrstava na 19. mjesto od 163 države i teritorija, što predstavlja 99,7 % svjetske populacije. Hrvatska se kontinuirano svrstava među 20 najsigurnijih i najmirnijih zemalja svijeta i nikada mi nije bila jasna potreba neutemeljenog samooptuživanja samo zato da bismo se uklopili u loš globalni narativ u kojem nam doista nije mjesto. Papa svoju poruku upućuje svijetu koji obuhvaća i države poput Kube, Sjeverne Koreje, Venezuele, Bjelorusije, Saudijske Arabije gdje je prošle godine oboren rekord u broju pogubljenja i onim državama gdje su ratni sukobi u tijeku, a takvih je krajem prošle godine bilo čak 56. Upućuje li svoju poruku i Hrvatskoj koja je u tom smislu među dvadeset najboljih država u svijetu?

U spomenutoj prošlogodišnjoj božićnoj propovijedi, njezin dio „Neki se mole za muški autoritet“  djelovao je kao proglas ljevičarske građanske inicijative ili bivše neuspješne kandidatkinje za gradonačelnicu Rijeke, tada u statusu dogradonačelnice, Sandre Krpan. Ona je članica DPZ-e, koja je početkom pretprošle godine došla na trg i stojeći iznad glava molitelja sa slamnatim šeširom na glavi i kišobranom koji je izgledao kao da je kupljen u vrijeme Ponte Rossa, zacijelo osjećajući moć vrlo sličnu onoj o kojoj je u božićnoj propovjedi govorio nadbiskup Uzinić, rekla:

 „Maknite se od nas, maknite se iz našeg grada, niste poželjni!“

Nije to izazvalo osobite reakcije u gradu Rijeci koji se diči snošljivošću i tolerancijom, a koja ima i svoju drugu stranu o kojoj se rijetko govori. Kako god bilo, Rijekom kruži priča da molitelji nisu otišli iz grada jer ih je zaštitio sam sv. Vid. I tu sam priču čuo upravo u kafiću na samome trgu u kojemu rade odličan cappuccino i točno je – tamo pristojno ugošćuju i molitelje pa je moguće da je to rekao netko od njih prije ili nakon molitve na trgu.

Ono što je sigurno, nekoliko stolova tog doista odličnog kafića stoje uz sam zid Katedrale i tu se vidi da je biskup doista uključiv. S obzirom da je barokna rotonda Katedrale izgrađena još 1638. godine na mjestu starije crkvice, a Katedrala je danas jedan od neprepoznatljivijih simbola grada, Trg Grivica je postao izuzetno malen i stiješnjen okolnim ulicama, mjestimično njime prolaze i automobili, pa je dobar međuodnos sa susjedima itekako važan i praktično neophodan. Iznad katedrale nalazi se ograda istražnog zatvora koji Riječani i danas zovu „Via Roma“. Zato je posve logično da je nadbiskup Mate Uzinić 22. prosinca prošle godine posjetio taj zatvor te je u zatvorskoj kapeli predvodio euharistijsko slavlje na kojem su sudjelovali uznici i oni drugi koji u zatvoru zarađuju za život. „Bog nije sudac ni policajac nego milosrdni Otac koji strpljivo čeka naš povratak“, poručio im je nadbiskup, posve ispravno, kako jednima tako i drugima. Godine su učinile svoje pa je i Trg Grivica postao „Tagliato fuori“, dok je obližnje Korzo još uvijek uspjelo zadržati određenu društvenu relevantnost. Uostalom, pitanja uređenja toga malenoga trga postavljana su gradskim vlastima još od ljeta 2010.

Na samome Trgu Grivica parkiraju se i automobili, ali ipak ostane još dovoljno mjesta za božićno drvce. (Fotografija: Ž. Sakić)

Iznad Katedrale nalazi se riječki istražni zatvor lokanog naziva „Via Roma“. (Fotografija: Ž. Sakić)

Spominjalo se prije desetak godina čak 15 milijuna kuna izdvojenih za njegovu obnovu, ali sve je i dalje ostalo unutar Plana razvoja Grada Rijeke 2021. – 2027. koji obuhvaća urbanu revitalizaciju centra grada, a čiji će rok provedbe isteći za svega dvije godine. Obnova će jednoga dana vjerojatno koštati 15 milijuna eura, i kada napokon obnove trg mogli bi mu vratiti ime koje je nosio od 1889. do 1949. kada je talijanskom nazivu Piazza s. Vito dodana i hrvatska inačica Trg sv. Vida, a onda su obje 1955. uklonjene u korist današnjeg naziva.

Molitelji su tako napravili barem dvije stvari: vratili su trgu određenu društvenu relevantnost i našli su se čak u samoj Katedrali, ne u fizičkom smislu, ali barem kao dio božićne propovijedi, iako su bili onaj njezin dio koji je u negativom kontekstu prenijela većina medija. Nadbiskup Uzinić ostao je dosljedan onome što je i prethodno izjavljivao o moliteljima na trgovima i to je ponovio i na sam Božić. A još je eksplicitnije to naglasio u spomenutom intervjuu Novom listu rekavši:

„Ukoliko svojim djelovanjem narušavamo društvenu povezanost i radimo protiv univerzalnog bratstva tada to djelovanje ne krase autoritet i odgovornost. Ako su plodovi ove molitve sve veća društvena polariziranost i nemir, tada se moramo upitati gdje nas vodi ustrajanje na tom putu.“

Ovdje moram naglasiti da ostaje nejasno otkuda je moguće „polariziranost i nemir“ pripisati isključivo plodovima molitve, a posve isključiti i zanemariti koliko je to također posljedica reakcija na molitvu koje su često krajnje ekstremne. Plodovi molitve se uobičajeno promatraju kroz osobno obraćenje, jačanje obitelji i duhovnu disciplinu sudionika, a ne kroz to koliko su gnjevni prosvjednici s druge strane trgova. I ti prosvjednici nisu samo radikalni nego i neproporcionalno zastupljeni u većini glavnostrujaških medija, gdje se može vidjeti, a ponekad i čuti izjave krajnje nesnošljivosti i mržnje, popraćene i uvredljivim transparentima.

Ne obazirući se na te okolnosti, nadbiskup Uzinić sugerirao je da bi vjernici trebali prestati s molitvom na trgovima zato što ona izaziva negativne reakcije okoline. Prema toj logici, Crkva bi trebala odustati od mnogih svojih učenja (o pobačaju, braku, ili sakramentima) jer su ona i danas „kamen spoticanja“ i uzrok polarizacije u modernom društvu. Također bi trebalo odustati od procesija ulicama gradova jer i to izaziva polarizaciju u društvu.

O Hodu za život valjda ne treba ni trošiti riječi. Hod za život izazvao je polarizaciju i nemir u društvu do te mjere su se neke ljevičarske građanske inicijative organizirale kao isključivi odgovor na taj pokret. Dakle da nije bilo Hoda za život ne bi bilo ni tih inicijativa. Na direktno pitanje novinara: “Vi ne odobravate javnu molitvu na trgovima?“ nadbiskup Uzinić odgovara:

„Moj stav je poznat. Mislim da je to aktivizam i da nije molitva, nego zloupotreba molitve. Zato ne bih želio da svećenici Riječke nadbiskupije to promiču. Ali poštujem slobodu vjernika da i na taj način iznose svoje stavove te nisam za zabrane.“

Krenimo od kraja ovog odgovora. Na koji bi način nadbiskup Uzinić mogao zabraniti ili podržati zabrane molitve na trgovima, a da pritom i sloboda molitve za druge vjerske zajednice u javnom prostoru ostane neupitna? Ako bi katoličkojg zajednici koja je najveća to hipotetski zabranio, onda više ne bi mogao biti glas „drugih i drugačijih“. Uostalom, sam poziv svećenicima Riječke nadbiskupije da molitve na trgovima ne promiču, nije eksplicitna zabrana, ali je s obzirom na hijerarhijski ustroj Crkve koji je čvršći i od vojnog, vrlo jasan znak što svećenstvo treba učiniti.

U intervjuu nadbiskup Uzinić iznosi teološki vrlo smionu tvrdnju – da javna molitva krunice na trgovima nije „molitva“, nego „zloupotreba molitve“. Prema katoličkom nauku, molitva je uzdizanje duha k Bogu. Ako ljudi na trgovima kleče i izgovaraju riječi krunice, nitko, pa ni biskup, ne može tvrditi da to „nije molitva“ bez ulaženja u tajnu ljudskog srca, što je rezervirano samo za Boga. Tradicija Crkve stoljećima poznaje javne procesije i molitve (poput križnih putova na ulicama ili javnih pokorničkih čina) koji su po svojoj formi javni, ali po svojoj biti ostaju molitva. Proglašavati molitvu krunice „aktivizmom“ samo zato što se odvija na trgu ispred Katedrale je vrsta teološkog redukcionizma.

Osobno bih, da sam među moliteljima, pronašao prikladnije mjesto za molitvu krunice od trga ispred Katedrale i djelomično ispunio želju nadbiskupu Uziniću, jer da su im mjesto za molitvu određivali ideološki protivnici i oni bi ih uputili baš na taj trg kojim subotom u jutarnjim satima rijetko tko prolazi ili tamo ciljano navraća.

Pogled sa stepeništa Katedrale na skučeni Trg Grivica (Fotografija: Ž. Sakić)

Na polemičku tvrdnju izrečenu u pitanju novinara; „Kršćanin ustraje u dobru, bez obzira na to kakvu reakciju njegovo ustrajanje u dobru donosi i kako njegove nakane netko shvaća?“ nadbiskup Uzinić odgovara retoričkim pitanjem: „Unosi li molitva na trgovima u naše društvo više dobra ili zla?“ pa potom, naravno, i odgovara na retoričko pitanje:

“Nakon tri godine javne molitve na trgovima nismo dobili muškarce koji su postali autoritet u obitelji na način na koji oni to tumače. Ne vidimo da se smanjilo nasilje. Ne vidimo da smo se više zauzeli za druge. Ne vidimo da su naše obitelji sretnije i ispunjenije. Podaci nam govore da se u međuvremenu dogodilo puno toga lošeg, a dogodile su se i podjele kojima su uzrok i ove molitve. I zato mislim da to nije zalaganje za dobro.“

Nadbiskup Uzinić ovdje koristi utilitaristički kriterij kako bi procijenio vrijednost molitve. Njegova ključna teza je da molitva „nije zalaganje za dobro“ jer u tri godine nije proizvela vidljive društvene promjene ili smanjenje nasilja. Takvo objašnjenje ne samo da nije uvjerljivo, nego je potpuno promašeno s teološkog gledišta. Prije svega molitva nije nikakav oblik plana prevencije borbe protiv nasilja ili operativni plan Ministarstva obitelji koja bi se mogla mjeriti statističkim podacima i to u roku od tri godine. Duhovni plodovi su prvenstveno unutarnji i osobni. Tvrditi da molitva „nije dobra“ jer odmah nije promijenila hrvatsku zbilju je potpuno promašena. Po toj istoj logici, moglo bi se reći da ni dvije tisuće godina propovijedanja Evanđelja i ustrajnih molitvi za mir „nije dobro“ jer u svijetu i dalje postoje ratovi, mržnja i nasilje.

Osim toga, društvene i moralne promjene, posebno one koje se tiču uloge muškarca i ustroja obitelji, odvijaju se generacijama (bez obzira na silan udar na obitelji koji traje određeno vrijeme). Očekivati da će par desetaka muškaraca na trgovima za tri godine preokrenuti trendove koji su se odvijali desetljećima, poput krize očinstva, rastava brakova i sličnih pojavnosti je nerealno i pokazuje naznake dubokog nerazumijevanja i spram svojih vjernika koji su čak možebitno u zabludi. Jer ako su u zabludi zaslužuju nešto više od neprestanih medijskih prozivanja i prigovaranja. Uz sve navedeno, takvo gledište potpuno ignorira vrlinu vjerničke ustrajnosti koja jamči da milijuni vjernika nikada neće prestati moliti za boljitak svijeta ni nakon dvije tisuće godina.

Na pitanje „Kako vidite svoju ulogu kao nadbiskupa u reagiranju na društvene podjele?“ nadbiskup Uzinić nakon uvodnog dijela odgovora kaže:

„Važno je jesmo li dobri ljudi ili nismo, a ne jesmo li potomci ovih ili onih povijesnih aktera ili pripadnici ove ili one vjerske ili nacionalne zajednice. Mislim da je podjela na dobre i loše ljude ona na koju bismo se svi trebali više orijentirati i na njoj graditi naše zajedničke odnose. I kad gledamo s vjerske pozicije, neće biti važno jesam li bio vjernik ili nisam, nego jesam li bio dobar čovjek ili nisam.“

Nadbiskupovo inzistiranje na dobrom čovjeku nasuprot vjerniku otvara prostor za ozbiljnu kritiku iz perspektive crkvenog učenja. Uzinić izgovara rečenicu koja je s gledišta katoličke dogmatike upitna: „Neće biti važno jesam li bio vjernik ili nisam, nego jesam li bio dobar čovjek.“ Ovo je klasični pelagijanizam. Kršćanstvo naučava da nitko nije „dovoljno dobar“ sam po sebi i da je vjera u Krista ključna za spasenje. Ako vjera „nije važna“, tada Kristova žrtva na križu i postojanje Crkve postaju suvišni. Nadbiskup ovdje vjeru svodi na simboličnu razinu, umjesto na temelj ljudskog postojanja. Ako nadbiskup kaže da nije važno je li netko vjernik, on ruši i temelje zajednici kojoj je na čelu.

Nadbiskup također sugerira da je lako ocijeniti je li netko dobar čovjek. Naprotiv, to je najteže procijeniti. Povijest je puna „dobrih ljudi“ (prema kriterijima njihovog vremena) koji su činili ili dopuštali užasne stvari. Kriterij „dobrote“ bez čvrstog uporišta u objektivnom moralnom zakonu (Deset zapovijedi) postaje podložan trendovima. Danas je „dobar čovjek“ onaj tko je inkluzivan, nekad je bio onaj tko je bio poslušan komunističkom sustavu.

Bez vjere kao kompasa, „dobrota“ postaje samo proizvoljna društvena konvencija. Jednom sam prilikom razgovarajući s našim sugrađaninom čuo da će se on u korizmi odreći praznih boca koje inače prikuplja, jer su ih prije dosta godina beskućnici mogli neometano uzimati iz kontejnera, te da će na taj način učiniti dvije dobre stvari; odreći će se boca koje bi inače unovčio i te će boce prepustiti potrebitima. Je li to smisao odricanja u korizmi prosudite sami, ali tako vjerojatno izgleda kada čovjek sam sebi propisuje kriterije dobrote.

Božićna poruka nadbiskupa Uzinića u Novom listu predstavljaju slike koje koriste biblijske motive, ali na način koji podržava globalističke političko-migracijske narative. Iako čestitka zvuči plemenito i toplo, s teološkog, tradicijskog pa i nacionalnog gledišta otkriva nekoliko izuzetno problematičnih stvari.

Nadbiskup Uzinić gradi svoju središnju božićnu poruku na apokrifnim tekstovima koji nisu uvršteni u Bibliju jer se ne smatraju Bogom nadahnutima, a ne na kanonskim tekstovima. Božićna poruka nadbiskupa trebala bi se temeljiti na Riječi Božjoj, a ne na „plodovima mašte“ apokrifnih pisaca, jer oslanjanje na apokrifne tekstove slabi autoritet božićne poruke. Korištenje slika palme koja se priginje Isusu kako bi opravdao modernu migracijsku politiku je jedna strana medalje. Kanon u bijegu u Egipat vidi ispunjenje proroštva i dramu progona.

Osim toga, nadbiskup Uzinić povlači izravnu paralelu između Svete obitelji i današnjih migranata. Ova paralela je povijesno i pravno neodrživa. Sveta obitelj je bježala od izravne smrtne prijetnje u najbližu sigurnu zemlju, jer događao se Herodov pokolj djece. Današnji migracijski valovi prema Europi dominantno su motivirani ekonomskim razlozima ili su dio organiziranih geopolitičkih kretanja muškaraca u naponu snage, što je bitno drugačije od obitelji s djetetom koja bježi od mača nad glavom. Isus nije došao u Egipat samo da bi ga palma nahranila, nego je došao spasiti svijet od grijeha. Svodeći poruku na „pomoć potrebitima“, nadbiskup nudi kršćanstvo bez križa i bez potrebe za spasenjem, nudeći ga kao puki društveni ugovor.

Uz to, nazivati svakoga tko prijeđe granicu „Isusom koji kuca na vrata“ je sintagma koja briše razliku između kršćanskog milosrđa i mogućnosti opstanka s vlastitim identitetom. Ovakva „sakralizacija“ ilegalnih prelazaka i migrantskog vala potpuno zanemaruje sve druge okolnosti koje su dovele do teške krize zapadnih društva, koje su izazvali migranti pretvorivši pojedine gradske četvrti u „no-go“ zone gdje je država izgubila autoritet u provođenju zakona, a tamošnji su migranti uveli šerijatske zakone usred Europe.

Uostalom, katolički nauk o „redu ljubavi“ (ordo caritatis) uči nas da se milosrđe prvo duguje onima koji su nam najbliži – obitelji, susjedima, vlastitom narodu. Uzinić tu ljestvicu okreće u suprotnom smjeru. Dok gorljivo zagovara prava onih koji „dolaze“, on u svojim božićnim istupima ostaje upadljivo ravnodušan prema onima koji „nestaju“ – prema hrvatskim selima koja odumiru, starcima koji Božić dočekuju u bijedi ili demografskom slomu u Hrvatskoj.

Najporazniji aspekt Uzinićevog intervjua Novom listu jest njegov sustavni negativizam. Na Badnjak, u osvit Božića, njegova čestitka vjernicima zvuči kao optužni prijedlog. U tisućama riječi izgovorenih u intervjuu, on nije naveo niti jedan pozitivan primjer požrtvovnosti kršćanskih obitelji. Za njega su vjernici isključivo „problem“. Ovakav pristup nije pastirski, to je pristup ideološkog komesara koji u vlastitom narodu vidi samo negativnost koje treba ispraviti. Ono što smo mogli pročitati nije bila pretežito radosna vijest o Utjelovljenju, nego prilično hladan izraz progresivnog humanizma koji kršćanstvo koristi samo kao estetski okvir za promjenu tradicionalne paradigme.

Dok nadbiskup Uzinić priprema teren za korijenite promjene pričama o „dobrom čovjeku“ bez obzira na njegovu posvećenost nauku Crkve, u srcu Europe gledamo jezive plodove te ideologije. Ovog Božića, njemačka državna televizija ARD, u suradnji s dijelom Katoličke crkve u Njemačkoj, emitirala je polnoćku koja je zgrozila Europu. U jaslicama se nalazila odrasla, naga i sluzava osoba, dok je publika u prvim redovima u duginim bojama slavila ovakvu frljićevsku viziju katoličke svetinje te samoga Božića. To je krajnja točka „Sinodalnog puta“ – puta na kojem se Bog izbacuje iz jaslica kako bi se ugurao ideološki konstruiran „moderni čovjek“. Kada Uzinić relativizira važnost vjere, on otvara upravo ta vrata. Ako vjera nije bitna, tada ni Krist u jaslicama nije bitan, On postaje lako zamjenjiv simbol.

„Prisjetimo se pisma hrvatskih biskupa o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata 1995. godine. Ono je pomaknulo naglasak s tuđih zločina i naših žrtava, na naše zločine i tuđe žrtve. Danas ponovno stavljamo naglasak na naše žrtve i tuđe zločine. I mislim da je tu problem.“

Kada nadbiskup traži nacionalno pomirenje kroz zaborav žrtava, on zapravo traži da žrtva postane suučesnik u vlastitom nestajanju čak i iz povijesti. Vrlo mali broj onih koji su činili zlodjela nad našim narodom za vrijeme Domovinskog rata je procesuirano, dapače nezanemariv broj još uvijek živih žena susreće svoje silovatelje na ulicama gradova gdje su ponovno izvrgnute sekundarnoj viktimizaciji. One nikada nisu teme nevladinih ženskih udruga pa i sad vidimo mišljenje da treba staviti naglasak na naše zločine i tuđe žrtve i to bi bila točka na i svega što je izrečeno.

Kada nadbiskup Uzinić kaže da vjera nije bitna, on urušava temelje vlastitoj Crkvi. Kada kaže da je molitva na trgu zloupotreba, on ponižava vlastite vjernike, kako bi se dodvorio onima koji tu istu Crkvu žele uništiti. Naši vjernici ovoga su Božića dobili jasnu sliku, imaju nadbiskupa koji se više boji „tradicionalista“ nego globalističkih politika. Sol je izgubila okus, a pastirski štap pretvoren je u palicu za ideološki preodgoj. To je put u maglu progresivnog nihilizma koji se povodi za trendovima. Božić je blagdan Svjetla, a ovo što nam je poručeno u vrijeme adventa, nažalost, bila je tek medijski vješto upakirana tama.

Eksod