Mnogi znatiželjni i inteligentni ljudi iz različitih zemalja dolazili su u Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu tijekom 1990-ih. Promatrali su, razgovarali s ljudima, bilježili i potom izvještavali o onome što se tamo zbivalo. Međutim, njihova su objašnjenja često imala malo veze sa stvarnim događajima. Ovaj esej pokušava objasniti zašto.
Zamislite da ste zapadnjak koji posjećuje nepoznatu zemlju. Posebice vas zanima tamošnja politička situacija, a lokalni ljudi su vam glavni izvor informacija. Kako ćete znati kome vjerovati da će vam reći istinu (i samo istinu)? Možda biste povjerenje trebali pokloniti onima koji izgledaju razumni i pouzdani. Zvuči dobro, ali problem je u tome što će oni koji vama izgledaju razumni i pouzdani obično biti ljudi koji dijele neka vaša politička uvjerenja — uključujući i vaše predrasude i zablude. Tako će, zbog te nepoželjne podudarnosti u stavovima između vas i vaših pouzdanih izvora, vaše navodno prikupljanje “informacija” često imati paradoksalni učinak da će osnažiti neke vaše zablude i odvesti vas dalje od istine.
Evo kako to funkcionira s nacionalizmom. Budući da nacionalizam ima općenito lošu reputaciju među zapadnim političarima, javnim intelektualcima i medijima, preferirano objašnjenje nacionalnih sukoba jest da nacionalizam (na bilo kojoj strani sukoba) snosi značajan dio krivnje za izbijanje nasilja. Zašto? Jedan argument je da, budući da pripadnost etničkoj skupini predstavlja slučajnu i nevažnu karakteristiku, svatko tko je spreman ići u rat zbog lojalnosti svojoj “plemenskoj” skupini mora biti iracionalan: nacionalizam je atavizam koji treba prevladati, a ne stav koji treba hvaliti ili njegovati. Stoga će oni koji se drže tog stajališta često smatrati da je svatko tko odlučno zastupa interese svoje etničke skupine zaslijepljen uskogrudnim nacionalističkim predrasudama — odnosno, da nije vjerodostojan svjedok. S druge strane, oni koji gaje odbojnost prema etničkom svrstavanju i koji osuđuju sve strane u sukobu jednako (ili gotovo jednako) obično će biti smatrani glasom razuma.
Iz te perspektive, antiratni Hrvati koji su tijekom rata 1991.-1995. kritizirali vlastitu vladu jednako (ili približno jednako) kao i srpsku, obično su bili smatrani vjerodostojnijim promatračima nego Hrvati koji su podržavali ratne napore svoje zemlje. I isto vrijedi za Srbe.
Ali ovo stajalište nema puno smisla. Pretpostavimo da sam svjedok fizičkog sukoba između dviju osoba i da odmah zaključim kako su obje strane jednako krive. Zar to ne bi bilo očigledno nerazumno? A ako jest, zašto bi bilo drugačije kada je riječ o (etničkim) skupinama? Jednostavna je istina da se prosudba o krivnji ne smije donositi unaprijed. Elementarna racionalnost zahtijeva da ispitamo slučaj prije nego što pripisujemo odgovornost.
Česta zapadnjačka naivnost u vezi s nacionalizmom najbolje se otkriva i analizira promatranjem njezinih specifičnih, reprezentativnih manifestacija. Ovdje ću se usredotočiti na reakcije trojice vrlo istaknutih britanskih filozofa na hrvatski i srpski nacionalizam. To su: Anthony Kenny, Jonathan Glover i Timothy Williamson. Njihove su glavne pogreške prilično različite. Kenny je prosvjedovao u zaštitu jugoslavenskih lažnih disidenata, a nije učinio ništa za prave zatvorenike savjesti. Glover je pak vidio loš nacionalizam ondje gdje ga nije bilo, a Williamson nije vidio loš nacionalizam koji mu je bio pred nosom.
Neke od mojih kritika zauzet će više prostora nego što je trebalo da se izraze stajališta koja osporavam. Nažalost, to se nije moglo izbjeći jer potreba za pružanjem dokaza i konteksta nije ovdje bila spojiva s prevelikom konciznošću.
1. Anthony Kenny
U svojoj knjizi Brief Encounters (2018.), Kenny piše o konferenciji kojoj je nazočio u Dubrovniku u siječnju 1975. godine. Ona je, kako kaže, predstavljala ”izvrsnu priliku za međunarodni prosvjed protiv šikaniranja pripadnika praksisovske škole [od strane jugoslavenskih vlasti]“, koje su on i drugi tada očekivali. Kenny i filozofkinja Philippa Foot bili su ”nervozni“ kad su stigli u Dubrovnik s kopijama prosvjednog pisma u svojoj prtljazi, koje su ponijeli za svaki slučaj. No, ni njima ni njihovim beogradskim štićenicima tada se nije ništa dogodilo. Kenny pak opisuje što je uslijedilo ubrzo nakon konferencije:
Premda je osmero [beogradskih praksisovaca] bilo isključeno iz nastave i administrativnih poslova na sveučilištu, oni su nastavili primati plaću te su smjeli objavljivati i putovati.
Cinik bi ovdje mogao pitati treba li takav aranžman — primanje plaće bez ikakvih obveza — smatrati nagradom, a ne kaznom.
Glavni problem je to što Kenny i Foot nisu učinili ništa u korist brojnih pravih političkih disidenata u Jugoslaviji, koji su izgubili ne samo posao, već i plaće i slobodu. To su, naravno, bili pristaše Hrvatskog proljeća. Jedan od njih koji je bio apsolvent filozofije još je bio u zatvoru tijekom te konferencije u Dubrovniku na koju su Kenny i Foot došli pripremljeni braniti beogradske filozofe, premda tada protiv njih još nisu bile poduzete nikakve mjere. Kenny i Foot su bili potpuno neinformirani o masovnoj političkoj represiji u tadašnjoj Hrvatskoj, što naravno nije valjana isprika.
Na konferenciji u Dubrovniku Kenny je upoznao i Ivana Supeka, koji mu je mogao puno toga reći o hrvatskim nacionalnim zahtjevima i o svojim kolegama proljećarima te njihovim drakonskim kaznama za delikt mišljenja. Ali nije. Kenny opisuje kako je Supek tada sebe doživljavao:
Sebe je vidio kao mirotvorca između Hrvata i Srba u Jugoslaviji te između Istoka i Zapada tijekom Hladnog rata.
Sve se u biti svodi na dvije otrcane parole titoizma: bratstvo i jedinstvo te nesvrstanost. Nema niti riječi o tadašnjoj političkoj represiji u Hrvatskoj. Zašto?
Jedna je mogućnost da nakon poraza hrvatskog nacionalizma 1971. godine Supek nije bio zainteresiran apelirati na Zapad da intervenira u korist onih koji su robijali u Hrvatskoj i s kojima se do nedavno borio za isti politički cilj. Sad su bila druga vremena. Kao što su bila druga vremena i kada je 2002. u svojim političkim lutanjima, približavajući se već devedesetoj, postao predsjednik apsurdne Alijanse za treću Hrvatsku, stranke koja je bila protiv stranaka i u kojoj su se without rhyme or reason okupili ljudi čudnih profila s raznih strana i sa samo jednom očajničkom željom — da bar nešto predstavljaju u hrvatskoj politici.
Sve to pokazuje da zablude zapadnjaka o hrvatskom i srpskom nacionalizmu nisu uvijek bile samo njihova krivnja. Povremeno su dolazili u kontakt s domaćim ljudima koji su mogli ispraviti njihova pogrešna stajališta, ali su iz različitih razloga propustili to učiniti.
Odnos između Kennyja i Mihaila Markovića, srpskog filozofa i jednog od glavnih vođa Praxis grupe, bio je vrlo prijateljski. Marković je bio ”divan gost“ u Kennyjevoj kući u Oxfordu, gdje je pjevao pjesme s Kennyjevom suprugom i igrao šah s njegovim sinom. Razočarenje je došlo tek kasnije, kada je Marković postao potpredsjednik stranke Slobodana Miloševića i kada je postalo jasno da potpuno podržava nasilnu realizaciju projekta Velike Srbije.
Tri su stvari koje Kenny i Foot nisu znali o Markoviću i njegovim istomišljenicima prije raspada Jugoslavije. Prvo, suprotno praksisovskom samopredstavljanju (koje su mnogi kod kuće i u inozemstvu spremno prihvaćali), oni nisu bili ”bespoštedni kritičari“ jugoslavenskog sustava. Drugo, sjeme militantnog srpskog nacionalizma u njihovim je aktivnostima bilo prepoznatljivo još od početka 1970-ih. I treće, njihova “odlučna kritika svakog nacionalizma“ odnosila se na hrvatski nacionalizam, ali ne i na srpski.
2. Jonathan Glover
U svom eseju iz 1997. godine o nacionalizmu, Jonathan Glover kaže da riječ ”pleme“ Europljani “obično koriste za opisivanje afričkih zajednica“. Unatoč tome, on u svojoj visoko hvaljenoj knjizi Humanity: A Moral History of the Twentieth Century koristi izraze “plemenski“ i ”plemensko“ u naslovima dvaju poglavlja posvećenih ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Štoviše, termin ”pleme“ i njegove izvedenice pojavljuju se u tim dvama poglavljima otprilike tridesetak puta. Ne zaboravimo također da, prema Oxford English Dictionary, ”pleme“ označava ”posebice primarnu skupinu ljudi u primitivnom ili barbarskom stanju, pod vodstvom poglavice ili vođe“.
Gloverova rasprava započinje sljedećom izjavom jedne Bosanke kao motom:
Sretno smo živjeli zajedno mnogo godina, a sada je došlo do toga da jedni drugima ubijamo bebe. Što se to događa s nama?
Gloverov odgovor:
Plemenski sukobi rijetko izbijaju samo tako. Neprijateljstvo raspiruje nacionalistička retorika političara. Ostale skupine tada osjećaju prijetnju i reagiraju svojim obrambenim nacionalizmom. Ljudi su gurnuti u klopku od strane političara. Potom suparničke skupine na psihološki dublje načine upadaju u zamku da sve reagiraju na postupke onih drugih. Tako je Jugoslavija propala.
Gloverova kratka povijesna rekonstrukcija počiva na njegovo početnoj pretpostavci da su ljudi u Jugoslaviji godinama sretno živjeli zajedno. Samo ako je ta pretpostavka istinita, postoji potreba za objašnjenjem zbog čega je to navodno zlatno doba završilo u krvi do koljena.
Međutim, prošlost je manje idilična nego što je Glover i njegova svjedokinja prikazuju. Detaljniji pogled na nedavnu povijest otkriva mnoge potisnute i prikrivene etničke sukobe koji su, ostajući neriješeni dugo vremena, bili glavni uzrok rata. Treba naglasiti da takvo objašnjenje i dalje ostavlja prostor za uzročne čimbenike poput političke manipulacije nacionalnim osjećajima, ali ne kao jedinog ili glavnog utjecaja.
Jedan od Gloverovih dokaza da su različite etničke skupine u bivšoj Jugoslaviji ”sretno živjele zajedno“ mnogo godina i da ”većina ljudi nije mogla željeti etnički sukob“ jest tvrdnja da je ”oko 40 posto svih obitelji bilo etnički mješovito“. Međutim, za taj podatak nije naveden nikakav izvor. Štoviše, procjena je daleko od istine i uveličava stvarni postotak više od tri puta! Službena jugoslavenska statistika pokazuje da je udio mješovitih brakova u Jugoslaviji ostao stabilan tijekom vremena: između 1962. i 1989. godine kretao se unutar uskog intervala između 11,7 % i 13,1%. Oslanjajući se na te podatke i naširoko prihvaćenu pretpostavku da su mješoviti brakovi pokazatelj društvene integracije, jedan autor članka u vodećem sociološkom časopisu izveo je zaključak izravno suprotan Gloverovu:
Sudeći prema razini etničke endogamije, Jugoslavija nikada nije bila potpuno integrirana: stoga nema nikakvog misterija u tome da se zemlja raspala… [kurziv N. S.].
Glover smatra da je “pažljivo konstruirana ravnoteža“ u sukobu različitih etničkih skupina ”bila Titov uspjeh, impresivan u svjetlu onoga što je uslijedilo“. Alternativno i uvjerljivije gledište jest da je Titova represivna politika velikim dijelom odgovorna za ono što se dogodilo, budući da je njegovo ”nagrađivanje“ javnog izražavanja nacionalnih zahtjeva dugim zatvorskim kaznama djelovalo kao fitilj koji je polako gorio i konačno izazvao eksploziju. Konkretno, gušenje Hrvatskog proljeća 1971. godine nije baš moglo ljude oduševiti Brozovim ”rješenjem“ nacionalnog pitanja.
Kao potporu tvrdnji da su vođe Hrvatske i Srbije ”podgrijavale“ nacionalna neprijateljstva među etničkim skupinama koje su navodno bile mnogo manje polarizirane prije rata, Glover kaže da je ”u ožujku 1991. u Beogradu gotovo 100 000 ljudi demonstriralo protiv [Miloševića] i načina na koji njegov agresivni nacionalizam vodi [Srbiju] prema statusu parije u svjetskoj zajednici“. Međutim, dobro je poznato da su od početka glavni lideri srpske oporbe kritizirali Miloševića zbog njegove diktatorske vladavine, a ne zbog srpskog nacionalizma i ekspanzionizma. Štoviše, njihov nacionalizam je često bio ekstremniji i virulentniji od njegovog. Na primjer, čak je i Vuk Drašković, karizmatična figura upravo tih demonstracija u Beogradu, bio poznat po tome što je samo devet mjeseci ranije izdao zastrašujuće upozorenje:
Svaki onaj koji u ruku — ovom Raškom zemljom stegne turski barjak, ustaški barjak, albanski barjak ili bilo čiji drugi barjak sem srpskog, ostaće bez barjaka i bez ruke.
On je i kasnije nastavio s militantnim istupima koji su samo još dolijevali ulje na vatru, povećavali histeriju i podržavali srpske ratne ciljeve. (Istine radi, treba reći da je Drašković ipak u nekom trenutku počeo zastupati znatno umjerenije stavove i da je postao jedan od razumnijih političara u tadašnjoj Srbiji.)
Kada je međunarodna zajednica prisilila Miloševića da prestane podržavati bosanske Srbe, ranije prozapadno i liberalno orijentirani lideri srpske opozicije poput Vojislava Koštunice i Zorana Đinđića stali su na stranu ozloglašenog Radovana Karadžića, vođe bosanskih Srba i kasnije osuđenog ratnog zločinca. Oštro su kritizirali Miloševića zbog izdaje srpskih interesa. Dakle, “Velika Srbija“ je bila cilj većine srpskih političara od samog početka. Kao što su mnogi komentatori istaknuli, Miloševićev konačni pad imao je manje veze s time što je vodio ratove, a više s time što nije uspio pobijediti.
Nekoliko godina prije objavljivanja Gloverove knjige, Dubravka Stojanović, poznata srpska povjesničarka, napisala je o ovom pitanju:
Analiza stranačkih programa pokazala je da najuticajnije opozicione stranke u vreme razbijanja Jugoslavije, parlamentarne opozicione stranke nisu srpskoj javnosti ponudile alternativni nacionalni program koji bi se na bilo koji način razlikovao od parole Slobodana Miloševića, “Svi Srbi u jednoj državi”.
Bilo je ipak izoliranih slučajeva da su pojedini srpski intelektualci javno izrekli stavove koji su odudarali od zaglušne i militantne nacionalne retorike. Dobar primjer su sljedeće riječi Borislava Mihajlovića Mihiza:
Vidite, kod nas je bačena parola “svi Srbi u jednoj državi”. To zvuči razumno i normalno i ne bi protiv toga niko mogao da ima ništa da ne postoji činjenica da ako svi Srbi budu živeli u jednoj državi to će onemogućiti isto pravo svih Hrvata da budu u jednoj državi ili svih Muslimana (…) Ne može se voditi politika na jednoj paroli koja daje pravo samo onome koji to pravo upotrebljava u svoju korist, a ne odobrava to pravo drugome.
Glover se sam doveo u bezizlaznu poziciju jer je krenuo od pogrešnih premisa. Naime, budući da je pretpostavio nagli prijelaz iz prethodno “uravnotežene” situacije u izbijanje nacionalističkih strasti, mogao je objasniti naglo izbijanje rata samo prizivanjem uobičajenog krivca: utjecaja masovnih medija. On prihvaća to objašnjenje, s odobravanjem citirajući komentar jednog srpskog novinara: “Vi Amerikanci biste također postali nacionalisti i rasisti kada bi vaši mediji bili potpuno u rukama Ku Klux Klana.”
Iako je ta hipoteza o svemoći propagande široko prihvaćena, ona je jedna od onih stvari u koje mnogi vjeruju, ali bez dobrog razloga. Izvrstan članak Huga Merciera sažima relevantna istraživanja i potkopava Gloverovu konkluziju koja je rezultat njegove loše promišljene i samonametnute obveze da objasni nešto što se nikada nije dogodilo i malo je vjerojatno da će se ikad dogoditi — rat etniciteta koji su proizveli političari ex nihilo.
Vjerojatno pod utjecajem tada proširenog mišljenja da je hrvatski predsjednik Tuđman bio radikalni nacionalist, Glover ga naziva ekstremistom i dodaje:
Tuđman je branio staru pronacističku ustašku državu, rekavši da nije bila tvorevina fašističkih zločinaca.
Glover ponovno griješi. U govoru iz veljače 1990. godine, Tuđman ne brani pronacističku hrvatsku državu niti tvrdi da NDH “nije bila tvorevina fašističkih zločinaca”. On je rekao upravo suprotno, tj. da je bila “ne samo ‘kvislinška’ tvorevina i ‘fašistički zločin,’ već i izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom neovisnom državom” [kurziv N. S.]. Ako netko kaže da nešto nije samo X, on kaže da jest X — uz to što je i nešto drugo.
Glover dalje piše:
Na izborima 1990. godine obrambena reakcija onih drugih [na Miloševićevu agresivnu politiku] bila je usmjeravanje prema vlastitim plemenskim državama. Tuđmanova pobjeda u Hrvatskoj dovela je do države samo za hrvatski narod. [kurziv N. S.].
Opet netočno. U prvom ustavu Hrvatske iz 1990. godine (na koji se Glover referira), možemo pročitati:
Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta. [kurziv N. S.]
Iako Ustav jasno kaže (1) da Hrvatska nije samo nacionalna država hrvatskog naroda već i država drugih naroda i manjina (pri čemu su Srbi navedeni prvi!) i (2) da je zajamčena ravnopravnost svih ovih grupa i ostvarivanje njihovih nacionalnih prava, Glover je ipak uspio napisati rečenicu da je “Tuđmanov novi ustav… ignorirao srpsku manjinu”.
3. Timothy Williamson
Timothy Williamson je jedan od vodećih britanskih filozofa, a neki ga smatraju i najvećim živućim analitičkim filozofom. On obično izbjegava javno komentiranje političkih događaja pa je zanimljivo vidjeti zašto je zakoračio u politiku svojim kratkim pismom objavljenim u londonskom Timesu 9. travnja 1999.
Dva tjedna nakon što je NATO započeo bombardiranje Srbije 1999., Williamson je kritizirao taj napad iz dvaju razloga. Počnimo razmatranjem njegovog prvog argumenta, naime, da bi intervencija, koja je trebala zaustaviti masovno etničko čišćenje Albanaca, mogla rezultirati sličnim protjerivanjem Srba.
Williamson nije poklonio dovoljno pozornosti dvjema stvarima u vezi sa srpskim etničkim čišćenjem: njegovim ogromnim dimenzijama i činjenici da je to bio samo posljednji korak u nizu Miloševićevih borbi za Veliku Srbiju koje su ostavile krvavi trag u velikim dijelovima bivše Jugoslavije. Prema UNHCR-u, prije NATO intervencije “350.000 civila bilo je raseljeno unutar pokrajine ili su pobjegli u inozemstvo.“ Takav događaj jamačno zaslužuje naziv “humanitarna katastrofa“, a to podrazumijeva barem prima facie moralnu obvezu međunarodne zajednice da pruži pomoć i zaštitu ugroženom stanovništvu. Evo kako je Václav Havel opravdao NATO napad dva mjeseca nakon što mu se Williamson usprotivio:
Ovo je vjerojatno prvi rat koji nije vođen u ime “nacionalnih interesa“, već u ime principa i vrijednosti… Milošević ne ugrožava teritorijalni integritet nijedne članice Saveza. Pa ipak, Savez je u ratu. Bori se zbog zabrinutosti za sudbinu drugih. Bori se jer nijedna pristojna osoba ne može stajati po strani i gledati sustavno, državno režirano ubijanje drugih ljudi.
Naravno, nisu se svi slagali s Havelom, i to iz različitih razloga. Williamsonov je razlog, međutim, bio slab. U osnovi, on se protivio NATO intervenciji zbog straha da bi ona mogla dovesti do “etničkog čišćenja u suprotnom smjeru” (tj. Albanaca nad Srbima). No, da bi taj argument bio prihvatljiv, Williamson je trebao dokazati da bi, kad se sve uzme u obzir, etničko čišćenje Srba od strane Albanaca koje je on predviđao nakon NATO intervencije bilo gore od očekivanog nastavka etničkog čišćenja Albanaca od strane Srba u odsutnosti NATO intervencije. No, ne samo da nije niti naznačio barem osnovnu liniju argumentacije u tom pravcu, nego je veliko pitanje je li uvjerljivih dokaza za to uopće bilo.
Naprotiv, s obzirom na Miloševićevo dotadašnje ponašanje, bilo je opravdano strahovati da bi on, ako ne bude zaustavljen, mogao iskoristiti priliku za intenziviranje vojnih akcija i etničko čišćenje ogromnog broja Albanaca, čime bi se demografska slika Kosova mogla drastično i trajno promijeniti. Osim toga, uz još svježa sjećanja na srpske zločine u Bosni, zapadnim liderima nije bila privlačna ideja da budu odgovorni za dopuštanje još jednog masakra poput, recimo, onoga u Srebrenici. Što se tiče rizika od etničkog čišćenja u suprotnom smjeru, bilo je razumno pretpostaviti da bi moguća prijetnja lokalnim Srbima na Kosovu pod kontrolom NATO-ovih mirovnih snaga bila mnogo manje ozbiljna od opasnosti za Albance ako bi pokrajina bila ostavljena na milost i nemilost srpskoj vojsci i paravojnim jedinicama. Iako nije bilo moguće spriječiti svaku odmazdu protiv Srba nakon što je NATO preuzeo kontrolu, teško bi bilo tvrditi da je ona bila znatno većeg opsega od onoga što bi Albanci doživjeli u odsutnosti intervencije.
Srđa Popović, beogradski odvjetnik i lucidni srpski politički analitičar, proročki je rekao nakon razaranja Vukovara 1991. da će se jugoslavenski ratovi završiti tek bombardiranjem Beograda. Nakon što se to i dogodilo, komentirao je u jednom intervjuu:
Naravno da sve to vrlo emotivno doživljavam, teško mi je gledati kako padaju bombe na grad u kojem sam rođen. No, ja sam tu vrlo ambivalentan. Premda, nije ni meni lako reći ”Neka ih bombardiraju“. Tamo imam rodbinu, stan, vikendicu… No, s druge strane mislim da je za budućnost srpskog naroda i Srbije dobro ovo što se događa. Oni su se našli na slijepom kolosijeku, ta je politika kao neki autobus koji već deset godina bez kočnica juri nizbrdo i bilo je jasno da jednog trenutka mora udariti u neki zid.
I ja sam rođen u Beogradu i još uvijek imam mnoga lijepa sjećanja na gotovo dvadeset godina života u tom gradu. Ipak, složio bih se s Popovićem.
U kasnoj fazi neuspješnih pregovora u Rambouilletu, čak su i neki američki pregovarači zaključili da “Srbima treba malo bombardiranja kako bi ih se urazumilo”. Najveći je problem bio to što srpsko rukovodstvo nije uzimalo dovoljno ozbiljno prijetnje zapadnih pregovarača. Prvo, ono nije bilo sigurno da će uopće doći do bombardiranja. U završnoj fazi pregovora Milošević je čak u jednom času upitao američkog pregovarača Richarda Holbrookea: “Jeste li stvarno toliko ludi da nas bombardirate zbog našeg spora o tom malom ušljivom Kosovu?“ Holbrooke je kazao da je odgovorio: “Budite sigurni, baš smo dovoljno ludi da to učinimo.“
I drugo, Milošević je računao na to da će u slučaju napada NATO-a Srbija trebati izdržati samo kratko vrijeme prije nego što se, kao obično, razvije pritisak zapadnog javnog mnijenja da se prekine bombardiranje i da se obnove pregovori. To nije bilo nerazumno predviđanje, ali ono se nije ostvarilo krivnjom samog Miloševića, jer je njegovo intenziviranje etničkog čišćenja nad Albancima pojačalo revolt prema srpskim vojnim akcijama te tako pomoglo da se zapadna podrška bombardiranju održi mjesecima.
Upravo u trenutku kada se pružala posljednja prilika da se spriječi ono što je prijetilo da postane nepovratno protjerivanje stotina tisuća Albanaca s Kosova, cijenjeni oxfordski filozof odlučio se javno usprotiviti intervenciji i time se faktički svrstati na stranu Miloševića. Williamson je šutio (a) dok je Vukovar bio pretvaran u ruševine 1991., (b) tijekom bombardiranja Dubrovnika 1991., gdje je godinama bio direktor poslijediplomskih kolegija i predavač na tamošnjem Interuniverzitetskom centru (čija je zgrada u tom napadu izgorjela, uključujući i knjižnicu od 30 tisuća svezaka) i (c) u vrijeme onoga što je poznato kao genocid u Srebrenici 1995. A onda je iznenada, 1999. godine, osjetio neodoljivu potrebu progovoriti i pokušati potkopati akciju koju su podržale zapadne sile i Rusija (tradicionalni prijatelj Srbije!) — i to protiv one strane koja je započela jugoslavenske ratove, bila odgovorna za najgore zločine i bila na rubu počinjenja još jednog, možda i najvećeg masovnog etničkog čišćenja.
Williamsonov drugi argument protiv NATO intervencije na Kosovu bio je da “eskalacija NATO-ovog nasilja jača srpsku odlučnost i potkopava izglede za umjerene političke snage u Beogradu”. Dodao je:
NATO intervencija stvorila je solidarnost između antiautoritarnih srpskih intelektualaca i Miloševićeve vlade. Imam dugogodišnje kontakte s profesorima filozofije na Beogradskom univerzitetu, donedavno protivnicima Miloševića, u nekim slučajevima uz rizik da izgube posao, koji sada čvrsto podržavaju njegovo odbijanje da popusti NATO zahtjevima.
Je li istina da su beogradski filozofi do 1999. bili protivnici Miloševića? Riječ “protivnik” sadrži ključnu dvosmislenost koju je Williamson, neuobičajeno za njega, ovdje ostavio nerazriješenu. Da, ti filozofi su se doista protivili Miloševićevoj autoritarnoj vlasti. Ali u drugom, mnogo važnijem smislu za naš kontekst, oni su zapravo bili Miloševićevi saveznici. Ono što ih je ujedinilo bio je ekstremni srpski nacionalizam, što je bio i glavni izvor problema u tadašnjoj Jugoslaviji.
Williamson je bio u krivu kad je tvrdio da je NATO intervencija “stvorila“ solidarnost između antiautoritarnih srpskih intelektualaca i Miloševićeve vlade. Naprotiv, ta je solidarnost bila uspostavljena već desetak godina prije NATO intervencije, s time da su srpski intelektualci bili ekstremni nacionalisti i ekspanzionisti prije nego što je Milošević to postao. Dva događaja iz 1986. koja su označila masovni nacionalistički obrat srpskih intelektualaca — peticija o Kosovu koju je potpisalo više od 200 uglednih Srba i Memorandum SANU — prethodila su Miloševićevom obratu (njegovom istupu na Kosovu 1987.). A da ne govorimo o istupu Mihaila Đurića iz 1971. u kojem je on osporavao legitimnost tadašnjih republičkih granica i koji je već tada dobio veliki publicitet te zapalio fitilj koji je dogorio 1991. Stoga je ranije spomenuti Mihiz neosporno u pravu da nije inteligencija ta koja se odrekla svojih ideja da bi stekla naklonost režima, nego se, dapače, režim prilagodio inteligenciji, otežavajući joj time da ustraje u svom statusu oporbe.
Da se vratimo spomenutoj peticiji iz 1986., u siječnju te godine desetak vodećih beogradskih filozofa pridružilo se mnogim drugim srpskim intelektualcima u potpisivanju dramatične peticije, optužujući vlast da ne čini ništa protiv ”genocida“ koji su lokalni Albanci navodno provodili nad srpskim stanovništvom na Kosovu. Riječ “genocid“ korištena je pet puta u kratkom tekstu peticije, bez ikakvih čvršćih dokaza za tako tešku optužbu.
Kosovski su Srbi dolazili u Beograd i izvještavali kako su prisiljeni napustiti svoje domove zbog brojnih napada, ubojstava, silovanja i prijetnji od strane Albanaca. Nažalost, čak su i filozofi odmah prihvatili sve te priče, a da nisu tražili neku neovisnu potvrdu. Mogućnost da Srbi napuštaju pokrajinu iz drugih razloga (ekonomskih, obiteljskih ili političkih) nije niti spomenuta, a kamoli istražena kao potencijalno alternativno objašnjenje.
Sjećam se kako sam bio zaprepašten iracionalnošću svojih prijatelja filozofa iz Beograda i njihovim opsesivnim uvjerenjem da je genocid nad Srbima već u tijeku. Do tada sam imao mnogo bolje osobne i profesionalne odnose s njima nego s kolegama na zagrebačkom filozofskom odjelu. Dvije stvari su nas povezivale: interes za analitičku filozofiju i prihvaćanje klasičnog liberalizma povezano s odlučnim odbacivanjem komunizma i jednopartijskog režima. S nostalgijom se sjećam beogradskih Filozofskih studija, broja XV iz 1983., u kojem smo provokativne filozofsko-političke eseje objavili Kosta Čavoški, Leon Kojen, Nikola Milošević i ja.
Međutim, ubrzo nakon objavljivanja spomenute peticije postalo je jasno da ta prijateljstva ne mogu opstati zbog dubokih i nepremostivih razlika u političkim stavovima u vezi sa srpskim nacionalizmom koje su stvarale preveliku napetost u osobnim odnosima.
Peticija o situaciji na Kosovu ponovno je objavljena nakon 17 godina u istim novinama kao podsjetnik na “albanska zvjerska nedjela“. Tada je upućen poziv svima koji žele povući svoj potpis, no nitko se nije odazvao.
Godine 1988., Filozofsko društvo Srbije iznijelo je svoj prijedlog za ustavne promjene u Jugoslaviji. Nakon uobičajenih jadikovki o nepravdama prema srpskom narodu i zločinima na Kosovu, uslijedio je ovaj ključni odlomak:
Granice federalnih jedinica … dobrim delom nisu etničke granice; znatni, pa i veliki delovi pojedinih naroda nalaze se izvan matične republike. Stoga, odgovarajućim institucionalnim i drugim sredstvima trebaju omogućiti njihovu političku, kulturnu i duhovnu integraciju. [kurziv N. S.]
Mnogima je pozivanje na upotrebu izvaninstitucionalnih sredstava zvučalo prijeteće, kao implicitni poziv na nasilje. I doista, kraj dokumenta nije umirio te strahove:
…jedino se radikalnim promenama u ustavnom i političkom sistemu može naći izlaz iz postojeće ekonomske i političke krize. U protivnom, bićemo osuđeni na dugo i neumitno propadanje koji će se, pre ili posle, preobratiti u pogubne, a možda i tragične, socijalne i nacionalne sukobe.
To je na neki način bilo samoispunjavajuće proročanstvo jer je to predviđanje koje su mnogi u Srbiji glasno i alarmantno ponavljali i sâmo doprinijelo tome da se ono na kraju i obistinilo.
Treba naglasiti da, naravno, ima srpskih filozofa koji nisu odobravali izvaninstitucionalni način širenja granica Srbije, ali oni su bili u izrazitoj manjini. O tome svjedoči, između ostalog, i činjenica da je glavna srpska filozofska udruga odlučila objaviti dokument u kojem je podržala upravo takvu politiku.
Među onima koji su zagovarali radikalni srpski nacionalizam i ekspanzionizam bila su i dva istaknuta beogradska filozofa, Leon Kojen i Kosta Došen. I jedan i drugi su doktorirali na Oxfordu, i to kod Michaela Dummetta, filozofa kojeg je na Wykeham katedri za logiku kasnije naslijedio upravo Williamson.
Kojen je bio iznimno cijenjen među beogradskim analitičkim filozofima dok sam bio u bliskom kontaktu s tom skupinom (do kasnih 1980-ih). Imao je takvu karizmu da sam od samih beogradskih kolega rano čuo (u što sam se imao priliku kasnije i sam uvjeriti) da su neki iz tog kruga bili toliko pod njegovim utjecajem da su čak oponašali njegov način govora. Međutim, ono što je u filozofiji objavio (tada i kasnije) nije opravdavalo visoku reputaciju koju je uživao. S druge strane, Došen je, akademski gledano, bio neosporno najuspješniji srpski filozof, i to u logici — području u kojem postoje jasni i egzaktni kriteriji kvalitete i gdje je stručnjacima lakše prepoznati autentične doprinose nego u većini drugih filozofskih disciplina.
Bio sam vrlo razočaran kada je 1991. Kojen objavio članak u vrlo čitanoj Borbi u kojem je izrazio zadovoljstvo time što su granice “srpskog etničkog prostora“ bile osigurane. Ta “osiguranost“ bila je postignuta uz pomoć jugoslavenske vojske, ali i protjerivanja desetaka tisuća Hrvata i drugih nesrba iz tog dijela zamišljene buduće Velike Srbije (a više od četvrt milijuna ih je očišćeno do kraja te godine). On je također poticao paranoju i mržnju širenjem glasina o Srbinu kojemu su navodno iskopane oči, koje je zatim bio prisiljen pojesti, o zlikovcu koji je napravio ogrlicu od srpskih prstiju i o tijelima ubijenih Srba kojima su organi vađeni radi prodaje. Nije naveo nikakve (a kamoli vjerodostojne) izvore za te tvrdnje.
Godine 1993. njegovo huškanje na rat nije jenjalo:
Od sada se Srbi mogu osloniti isključivo na oružje i imat će šansu u pregovorima tek nakon što silom odbrane sve svoje teritorije. [Književne novine, srpanj, 1993., kurziv N. S.]
Ti novostečeni i nasilno uspostavljeni “srpski“ teritoriji uključivali su Vukovar i mnoge druge gradove i mjesta s više hrvatskih nego srpskih stanovnika prije rata.
U studenom 1994. Kojen je supotpisao političku deklaraciju koja je sadržavala sljedeći odlomak objavljen u Borbi:
Srpski narod danas se nalazi u najtežem položaju u poslednjih pola veka. Podeljen u tri države, od kojih nijedna nije međunarodno priznata, lišen voljom velikih sila prava na samoodređenje na svojim teritorijama zapadno od Drine, te prisiljen oružjem braniti svoj opstanak… srpski narod je prinuđen da se istovremeno bori i za spoljašnju i za unutrašnju slobodu. (kurziv N. S.)
Da ponovimo, ako srpski narod ima pravo na samoodređenje na “svojim“ teritorijima (koji su prethodno temeljito očišćeni od nesrba), ne traži li dosljednost da slično pravo tada bude također priznato Hrvatima, Muslimanima i Albancima pod sličnim okolnostima? I nije li to otvoreni poziv na rat, s time da će se pitanja riješiti jednostavno tako da se vidi koja će strana biti u stanju zgrabiti više spornih teritorija?
Lako je vidjeti da je ovo “rješenje“ moglo biti vrlo privlačno Srbima 1991., s obzirom na njihovu tadašnju jasnu vojnu nadmoć. Međutim, pokazalo se da je to bila pogrešna procjena iz dvaju razloga. Prvo, ratoborni su Srbi olako pretpostavili da će biti u stanju i permanentno zadržati hrvatske teritorije koje su na početku zauzeli silom. Drugo, podcijenili su vjerojatnost da će zapadne zemlje u nekom trenutku izgubiti strpljenje i vojno intervenirati kao odgovor na etničko čišćenje koje su u raznim krajevima provodile srpske snage. Na kraju, težnja za Velikom Srbijom dovela je do ironičnog ishoda smanjivanja same Srbije.
Ovdje nema prostora za raspravu o čestoj optužbi da je masovni odlazak Srba iz Hrvatske 1995. bio posljedica etničkog čišćenja. Spomenut ću samo dva razloga protiv te tvrdnje. Prvo, neposredno prije Oluje, srpsko vodstvo Krajine nije htjelo niti pogledati kompromisni prijedlog (takozvani “Plan Z-4“) koji je Hrvatska bila spremna razmotriti i koji bi Krajini dao najviši mogući stupanj političke autonomije, uključujući parlament, predsjednika, policiju, valutu, porezni sustav, sudstvo itd., a što bi sve bilo zajamčeno i nadzirano od strane međunarodne zajednice. Ako čak ni takvi ustupci koje je i Vuk Drašković nazvao “više nego sjajnim ugovorom“ i kojima bi Krajina faktički postala država unutar hrvatske države nisu bili prihvatljivi, to je svima pokazalo da ništa osim secesije nije moglo zadovoljiti hrvatske Srbe — što su oni uostalom često i sami eksplicitno tvrdili.
Tu opet treba citirati Srđu Popovića:
Kulminacija poraza je Krajina, kada su Srbi iskusili tu medicinu koju su drugima davali, kada su stradali od teorije koju su sami stvorili: Ne možemo živeti sa drugima! Ne možete? E, pa sada lepo živite sami, ali u Srbiji…
I drugo, vodstvo Krajine izdalo je naredbu o potpunoj evakuaciji Srba na samom početku hrvatske vojne operacije u kolovozu 1995. Na neki način, Srbi su bili toliko zavedeni svojim paranoidnim mitovima o vlastitom stradanju da su, na kraju, pobjegli iz Hrvatske u paničnom pokušaju da izbjegnu imaginarni genocid.
Prosrpski argument koji je impresionirao neke ljude temelji se na tvrdnji da je Srbija bila u iznimno nepovoljnom položaju kada se Jugoslavija počela raspadati. Činjenica da je prema popisu stanovništva Jugoslavije iz 1981. godine 24% Srba živjelo izvan Republike Srbije ponekad se predstavljala kao legitiman razlog za zabrinutost Srba da bi granice federalnih jedinica, ukoliko bi postale državne granice, dovele do srpskog demografskog “gubitka“ zabrinjavajućih dimenzija. No, ti postotci nisu bitno drugačiji ni za neke druge federalne jedinice. Da se, recimo, Jugoslavija raspala 1981. godine, i to po šavovima, Hrvatska bi ostala bez 22% od svih onih Hrvata koji su tada živjeli u Jugoslaviji. Zacijelo, srpski “gubitak“ koji je samo za dva postotka veći od hrvatskog nije mogao biti opravdanje za vođenje rata koji je odnio više od 100.000 života. Štoviše, ista vrsta “gubitka“ za Crnogorce i Albance bila bi čak i veća (oko 30%).
U različitim prigodama, Kojen je potpisivao političke izjave koje su govorile o raznim genocidima nad Srbima: (a) tijekom Nezavisne Države Hrvatske (1941.–1945.), (b) na Kosovu 1980-ih i 1990-ih, (c) nakon hrvatskog oslobađanja Krajine (1995.), i (d) s optužbom da su “Srbi danas [pisano 2024.!] izloženi genocidu od strane država NATO-a i potomaka zločinaca iz Drugog svjetskog rata“ [kurziv N. S.]. Kad bi to sve bilo istinito, onda bi Srbi, kao žrtve četiriju genocida unutar samo pola stoljeća, bili najveći paćenik među narodima u cijeloj ljudskoj povijesti.
Koji su najraniji dokazi da su mnogi srpski filozofi (i drugi intelektualci) bili toliko obuzeti etničkom histerijom da su izgubili kontakt sa stvarnošću? To se moglo primijetiti već u vrijeme one peticije iz 1986. godine o Kosovu, u kojoj se, između ostalog, tvrdilo da se Srbe ponovno nabija na kolac, kao u vrijeme turske vladavine prije nekoliko stoljeća. Jedini dokaz za tu tvrdnju bio je slučaj Đorđa Martinovića, Srbina s Kosova, koji je 1985. godine došao u lokalnu bolnicu s razbijenom bocom zabijenom u rektum, tvrdeći da su mu to učinila dvojica Albanaca.
Međutim, on je ubrzo na ispitivanju (koje je vodio jedan pukovnik JNA, Srbin) priznao da ga nitko nije napao i da se sam ozlijedio dok je masturbirao koristeći pivsku bocu. Kasnije je povukao priznanje. No, da se radilo o ozljedi koju je sam prouzročio potvrdio je i rani policijski izvještaj, prema kojem nije bilo dokaza da je itko drugi bio involviran. Čak i mnogi vodeći srpski političari, koji su tada jahali na valu agresivnog srpskog nacionalizma, nisu bili skloni oslanjati se na priču o Martinoviću jer su je smatrali krajnje sumnjivom. Stane Dolanc, u to vrijeme jugoslavenski ministar unutarnjih poslova, izjavio je 1986. godine na televiziji:
Slučaj Đorđa Martinovića je završen. Policija je utvrdila da se sam povrijedio i neće biti nikakvog suđenja. Đorđe je prvi srpski samuraj koji je nad sobom izvršio harakiri.
No, drugi su smatrali da je priča o Martinoviću previše dobra da ne bi bila istinita, uvidjevši odmah da ona može obogatiti mit o srpskom mučeništvu još jednom iskoristivom monstruoznošću. Među onima koji su potpisali dokument u kojem je jedan spolno nastran čovjek uzdignut na razinu svetog nacionalnog heroja i simbola kolektivne patnje srpskog naroda bili su sljedeći filozofi: Jovan Aranđelović, Miloš Arsenijević, Dušan Bošković, Zagorka Golubović, Kosta Došen, Mihailo Đurić, Milan Kangrga (koji je, prema povjesničarki Branki Magaš, naknadno potpisao peticiju), Leon Kojen, Aleksandar Kron, Mihailo Marković, Nikola Milošević, Dragoljub Mićunović, Staniša Novaković i Ljubomir Tadić. Pitao sam tada svog najboljeg prijatelja među beogradskim filozofima kako je moguće da su naši kolege potpisali takav dokument, ali nije mi dao zadovoljavajući odgovor.
Treba još kratko komentirati i pitanje koje Williamson postavlja na kraju svog pisma Timesu:
Pokušava li NATO ozbiljno pronaći način da se Srbija povuče, a da obrazovani Srbi to ne dožive kao izdaju njihovih sunarodnjaka na Kosovu?
Odgovor je, čini mi se, u tome da je ogroman postotak Srba odavno bio uvjeren da se nad kosovskim Srbima već godinama provodi istinski genocid te da on može biti spriječen jedino radikalnim “obrambenim“ mjerama koje bi zapadnjaci (ali ne i Srbi!) smatrali etničkim čišćenjem albanskog stanovništva. Drugim riječima, rješenje koje je Williamson dobronamjerno priželjkivao i smatrao ostvarivim nije po svemu sudeći bilo u horizontu realnih mogućnosti s obzirom na tadašnje stanje svijesti ogromne većine i obrazovanih i neobrazovanih Srba.
Williamsonu je možda promakao relevantan članak koji ga je mogao potaknuti da preispita svoje povjerenje u srpske filozofe. Taj članak (pod naslovom “Žestoki srpski nacionalizam prožima studentske protivnike beogradskog vođe“) govorio je o situaciji na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a objavljen je u New York Timesu samo dvije godine prije Williamsonovog pisma londonskom Timesu.
U članku se opisuje kako je poznati francuski političar Jack Lang došao u Beograd dati podršku studentskim prosvjedima protiv Miloševića. Međutim, mladići u zelenim maskirnim uniformama odveli su ga u neku sobu gdje je bio proglašen “neprijateljem Srba“ i naređeno mu je da ode. Objavljena je i fotografija grupe studenata ispred Filozofskog fakulteta, od kojih je jedan nosio kapu s natpisom “Četnici“.
Citirana je i izjava Miladina Životića, bivšeg praksisovca i jednog od rijetkih filozofa koji se nastojao suprotstaviti plimnom valu nove ideologije:
…Nisam mogao podnositi odlazak na posao. Morao sam slušati kako profesori i studenti izražavaju podršku i solidarnost s tim bosanskim fašistima, Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, u takozvanoj Republici Srpskoj. Gore je sada nego što je bilo pod komunizmom. Intelektualna korupcija je sveobuhvatnija i dublja.
Nije bilo potrebno prihvatiti sve tvrdnje iz tog članka da bi se zaključilo kako nije mudro stavljati svoj ugled na kocku prikazujući srpske filozofe kao pozitivan utjecaj u tadašnjoj političkoj situaciji u Srbiji.
Poznati filozof Igor Primorac objavio je 1996. godine oštar kritički članak o srpskim intelektualcima. Taj je članak Williamsonu morao biti poznat ako je pratio događaje u Srbiji prije nego što je odlučio javno intervenirati u raspravu o ratovima koji su tada zgražavali Europu i svijet . Primorac je vrlo dobro znao o čemu piše, jer je godinama predavao filozofiju na Univerzitetu u Beogradu, a i kasnije je zadržao živ interes za tamošnju situaciju. Članak je u cijelosti iznimno zanimljiv, ali evo ključne tvrdnje:
Srpski intelektualci, uz vrlo rijetke izuzetke, spadaju u jednu od dviju skupina. Neki su sudjelovali u oblikovanju, promoviranju, pa čak i provođenju genocidnog projekta Velike Srbije. Drugi nisu poduzeli nikakve značajne korake da se od njega distanciraju. [kurziv u originalu.]
Primorac je također napisao i pismo koje je u studenome 1994. objavljeno u glasilu Američke filozofske udruge i u kojem je zaključio:
Kada jednom bude napisana povijest izdaje srpskih intelektualaca, srpski filozofi će u njoj zauzeti počasno mjesto.
Kada je Williamson tvrdio da njegovi prijatelji ili poznanici među beogradskim filozofima “znaju za etničko čišćenje koje su provodili Srbi“, to je bio kolosalni understatement. Ne samo da su oni “znali za“ to etničko čišćenje, nego su masovno i svesrdno podržavali politički program koji ga je prizivao. U tom smislu, oni su radili ruku pod ruku s Miloševićem.
Posljednji američki veleposlanik u Jugoslaviji, Warren Zimmermann, napisao je u svojim memoarima:
Tijekom mojih prvih tjedana u Jugoslaviji otkrio sam da je Miloševićevo gaženje prava Albanaca bilo gotovo univerzalno popularno među Srbima, i to ne samo među onima s ograničenim razumijevanjem političkih pitanja. [Kurziv N. S.]
Na temelju svega imamo razloga vjerovati da je Williamson previše vjerovao svojim srpskim kolegama, koji su mu servirali iskrivljene ili lažne informacije o politici u Srbiji i o njihovoj vlastitoj ulozi u tim događajima.
Postoji još jedan razlog zašto treba odbaciti Williamsonovo uvjerenje da je antiautoritarnost srpskih filozofa bila povezana s protivljenjem Miloševićevom srpskom ekspanzionizmu. Govoreći, recimo, o ratu koji je doveo do srpske okupacije velikih dijelova Hrvatske, sigurno nije riječ samo o jakom autoritarnom vođi koji je nametnuo svoju volju srpskom narodu. Narod je volio vođu i njegov veliki projekt, posebice dok je pobjeđivao zahvaljujući početnoj vojnoj nadmoći. Treba naglasiti da su srpski intelektualci, uključujući mnoge istaknute filozofe, možda gunđali o Miloševićevoj komunističkoj prošlosti ili njegovom autoritarizmu. No istovremeno su u potpunosti podržavali njegov agresivni nacionalizam, a neki od njih su tijekom ratova čak zauzimali i vodeće pozicije u vlasti.
4. Zaključak
Zapadnjaci su dolazili u zemlju koja je izlazila iz komunizma i istovremeno ulazila u ratno stanje. Oni su joj željeli pomoći svojim “prosvijećenim“ pristupom i savjetima. Vjerovali su da oni vide stvari kakve jesu, za razliku od većine lokalnih ljudi zaslijepljenih iracionalnom etničkom mržnjom. U stvari, zagrebe li se malo ispod površine, naći će se puno više racionalnosti u tim etničkim konfliktima nego što se čini na prvi pogled. I to ne nužno racionalnosti u smislu opravdanosti danog ponašanja, nego ponašanja koje je imalo smisla u svjetlu interesa i odnosa snaga u okolnostima kakve su bile.
Budući da je Srbija krajem osamdesetih i na početku devedesetih mogla računati na vojnu premoć u odnosu na ostale federalne jedinice, nije čudno da je upravo tamo ojačala i prevladala politička struja s maksimalističkim ciljem teritorijalnog širenja. Ne kažem, naravno, da bi se svaki narod ponašao na isti način u takvoj situaciji. Jedino želim reći da je, realpolitički gledano, taj politički cilj mogao imati privlačnost te da su Srbi, koji su i inače povijesno naginjali ekspanzionizmu, podlegli iskušenju da u kaosu pri raspadu Jugoslavije pokušaju zauzeti daleko više prostora za svoju buduću državu nego što bi se na bilo koji nepristran i konzistentan način moglo opravdati.
Na primjer, Srbi su polagali pravo na dijelove Hrvatske na temelju srpske većine u tim regijama, dok je argument za Kosovo, s izrazito većinskim albanskim stanovništvom, bio da ono pripada Srbiji iz povijesnih razloga. U tom pristupu, svako je načelo prihvatljivo ako ide u korist Srbiji. To je geopolitička verzija igre “Pismo — ja dobivam, glava — ti gubiš“. Teško je vidjeti kako se politički moglo izaći na kraj s tako otvorenom besprincipijelnošću. (Na ovu vrstu nekoherentnosti upozorio sam već 1991. godine u dvama člancima napisanima za španjolski El Pais i beogradsko Vreme.)
Podrška tom megalomanskom planu je među Srbima bila ogromna, posebice među njihovim intelektualcima. Zato je prilično razočaravajuće da su i Kenny i Glover i Williamson nakon svih događaja imali puno političkih pohvala upravo za one koji su bili notorni pristaše agresivnog srpskog nacionalizma: od glavnih beogradskih praksisovaca (Kenny) do sudionika antimiloševićevskih demonstracija 1991. (Glover) i beogradskih filozofa (Williamson). Glover je, kao što smo vidjeli, čak nastojao postići i neku vrstu moralne ekvivalencije između Tuđmana i Miloševića potpunim iskrivljavanjem smisla jednog dijela Tuđmanovog govora i jednog članka iz prvog hrvatskog ustava.
O tome u kojoj su mjeri ovdje diskutirani britanski filozofi — kao i mnogi drugi od zapadnjaka koji su komentirali događaje nakon raspada Jugoslavije — uspjeli proniknuti u uzroke svega onoga što se događalo najbolje je opisati modificiranjem poznate rečenice Julija Cezara: “Došli su, vidjeli su, razumjeli nisu.”
