U studenom prošle godine, malobrojno je čitateljstvo na mrežnim stranicama Centra za mirovne studije Centra za mirovne studije moglo pročitati da je Amarkhel, afganistanski ilegalni migrant, na kojeg je hrvatska policija pet godina ranije ispalila metak (koji će ga učiniti invalidom) „smješten u dom za starije i nemoćne u ruralnom području u okolici Varaždina bez adekvatne zdravstvene skrbi, izoliran i okružen starijim osobama s kojima nije mogao čak ni razgovarati zbog jezičnih barijera“. Mjesec dana nakon, dobronamjerni ili ne, ali neprijeporno malobrojni čitatelji imat će priliku na portalu Vox Feminae, čiji je nakladnik udruga K-Zona, saznati da su u jednom ugostiteljskom objektu u samom središtu Zagreba svečano uručene nagrade za lezbijku godine, prigodnog naziva – LOTY, dok je portal Kulturpunkt udruge KURZIV staru godinu ispratio člankom-kritikom još prigodnijeg i ne posve bezazlenog naziva „Materija je queer“.
I Amarkhelova sudbina, lezbijka godine kao i ovo posljednje imaju čak dva zajednička nazivnika. Prvi je javni novac. Neki će reći – mnogo javnog novca, dok će drugi uzviknuti – javno financiranje neovisne kulture u Hrvata na sramotno je niskim razinama, i ako se nešto po tom pitanju ne promijeni, ako… Drugi je zajednički nazivnik zloglasni sedmeroslovni pojam, kojem ćemo se nešto kasnije vratiti – kultura, no zadržimo se još koji trenutak na matematici. Brojke kažu ovako. Republika Hrvatska ove nam je godine pripremila rekordni proračun od, da vas ne gnjavim mnoštvom znamenaka pa ću zaokružiti – 37 milijardi eura. Tako je. Od te je svotice Ministarstvo kulture i medija upazarilo lijep iznos od 889 milijuna. Eura, a ne kuna, a to će biti, da se izrazimo u postocima – 2,4 posto BDP-a. Pokušat ću kontekstualizirati, u slučaju da ova brojka izgleda odviše prozaično. Europski je prosjek, koji obuhvaća izdvajanja za sport, rekreaciju, kulturu i religiju 2022. godine bio 1.1%. To su službeni Eurostatovi podaci i držim da na njih ne treba više trošiti riječi. Nastavimo s računanjem. Grad Zagreb najavio je da će 2025. potrošiti nešto manje od 2,9 milijardi eura, od čega, važno nam je za temu, kulturi ide, okvirno 202 milijuna eura. Sedam posto. Ako ni ovaj broj ne zvuči dovoljno privlačno, kažimo da svaki četrnaesti euro koji metropola dadne, uloži ili sprži, ide na kulturu. Da približimo to čitatelju populističkih tendencija, za bolest i invaliditet, glavni grad Hrvata iscijedit će 23 milijuna eura, ili devet puta manje.
O brojkama opet nešto kasnije, jer krenuti nam je putem sadržaja i za početak postaviti jedno jednostavno pitanje, od javnog interesa – jer riječ je o javnom novcu: Na što to točno odlazi taj novac? Idemo redom. Jedan manji dio tog kolosalnog iznosa otpada na ono što bismo mogli nazvati održavanjem i njegovanjem kulturne baštine. Dakle, šaka restauratora, arheologa i nešto administracije. Nešto sitno ide ljetnim kulturnim megafestivalima s velikom turističkom recepcijom kao što su Dubrovačke ljetne igre i slično. Tu su onda nacionalne kazališne kuće, muzeji, razni tradicijski ansambli, nešto malo spomenika, mrvica nakladničke djelatnosti, pokoji događaj lokalnog karaktera i još ponešto, što gorenavedenim proračunima predstavlja izdatak ekvivalentan onome kakav ima jedna prosječna tročlana obitelj kada jednom mjesečno ode u još prosječniji restoran. To je bio onaj manji dio ukupnih, državnih i lokalnih rashoda za kulturu.
Slobodni i neovisni
Idemo sada na onaj veći dio koji kod nas nadmašuje iznos od jedne milijarde eura. Znatiželjniku kojeg zanima kako se troši javni novac lako može, iščitavajući javno dostupne excelove tablice na službenim stranicama Ministarstva kulture i medija kao i na stranicama jedinica lokalne samouprave (s naglaskom, zbog obujma novca, na Zagreb), uočiti postojanje brojnih nevladinih udruga čije nazive nerijetko krase riječi kao što su „neovisni“, „kultura“, „autonomno“, „mladi“ i „umjetnost“. Ti, kako sami za sebe tvrde, neovisnjaci u prosjeku godišnje bivaju (i bivat će) dotirani od brojnih pravnih subjekata berivima u iznosu od 20 tisuća eura pa nadalje.
Uzmimo za primjer i kao paradigmu na početku teksta spomenuti Centar za mirovne studije, premda to vrijedi, uz poneke izolirane slučajeve za svaku od tih neovisnih, jelte, udruga. Ako strpaju, primjerice, u džep iznos X koji im je namijenio, recimo, Grad Zagreb, pomislili biste da idu dalje svojim putem i sa tim X iznosom (nekoliko desetaka tisuća eura godišnje) propovijedaju mir među narodima. Nije tako. Isti ili sličan iznos stiže i sa tekućeg računa Ministarstva kulture i medija. Ima li još? Naravno, jer Ured za udruge pri Vladi RH ima i svoj račun s kojeg velikodušno transferira sredstva toj istoj (istim) udruzi (udrugama). Pomislili biste „pa dosta je više!“. Nije dosta jer postoje sredstva Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva koja bi se u suprotnom samo kiselila. Razumije se, financiranju ovdje nije kraj. Primjerice, državna Zaklada Kultura nova ove će godine velikodušno distribuirati svaki od 3 milijuna i 660 tisuća eura na račune neovisnih udruga. Sav taj iznos vrtoglavo (pomnožite s dva) raste kad se uzmu u obzir donacije stranih veleposlanstava, „Zaklade Otvoreno društvo“, a da ne spominjemo EU fondove. Primjerice, Centar za mirovne studije čak je 80 posto od svojih 717 tisuća eura prihoda od donacija iz 2023. godine dobio od institucija i tijela EU te inozemnih vlada i međunarodnih organizacija.
Spomenuta se financiranja odnose na takozvano održavanje tih udruga na životu. Ukoliko dotični imaju (a imaju) primjerice umjetnički, kulturni ili bilo kakav drugi program, utoliko onda apliciraju na natječaje koje raspisuju država i gradovi, te redovito bivaju nagrađeni dodatnim sumama.
Jackpot
Pogledajmo što se to još u Hrvatskoj, što se, vidjeli smo, naziva kulturom, financira javnim novcem. Autor ovog teksta možda griješi kad pretpostavlja da dobronamjerni čitatelj nije posve upoznat s onim što radi jedan POKAZ, punoga naziva, Centar za kazalište potlačenih POKAZ pa će mu u nekoliko crtica pokušati približiti rad te udruge kojoj je cilj, kaže otprilike ovako, stvoriti pravedno društvo oslobođeno od sustava opresija?!, a samo kazalište služi samoosnaživanju potlačenih skupina. Pročitavši to, gotovo zajedljivo sam se zapitao o kojim je to potlačenim skupinama riječ, ne vidjevši da mi je nekoliko redaka niže sve lijepo objašnjeno. Evo odgovora: „Prema Deklaraciji Međunarodne organizacije kazališta potlačenih, potlačene su one osobe ili grupe koje su socijalno, kulturno, politički, ekonomski, rasno, seksualno ili na bilo koji drugi način zakinute za pravo na dijalog ili im je na neki drugi način smanjeno to pravo“. Zloban kakav jesam, ugledavši definiciju potlačenih, prvo sam pomislio da bi paradigmatski primjer osobe koja zadovoljava većinu navedenih kriterija bila prosječna baba iz Antunovca ili Duboševice kraj Kneževa, konzervativnih političkih uvjerenja, katolkinja, iako mi crv sumnje govori da spomenutu babu iz Antunovca ili Duboševice kraj Kneževa, pri najnestvarnijim tlapnjama ne bi zanimao angažman u POKAZ-u. Ako je tako, kome je onda namijenjeno ovo kazalište i sve što ono predstavlja, upitat će se svatko tko se logikom pokušava probiti kroz životnu problematiku, premda je, dodao bih kao opasku, logika u današnjim kulturnim ratovima, od nekadašnjeg topa postala dječjom pračkom.
Idemo po još primjera, pa nam se možda i ukažu odgovori. Naprijed! U još uvijek (brzo li zaboravljamo!) pandemijskoj godini 2021., rujan, svoju je zagrebačku premijeru doživjela dječja predstava I Cyrano i djevojčica u izvedbi zagrebačkog teatra Poco Loco. Autorski tim kaže da je to „priča o djevojčici koja je ponekad djevojčica, a ponekad dječak“. Riječ je o predstavi koja je namijenjena mlađim uzrastima, preciznije – djeci koja su napunila 10 ljeta. „Što ako se djevojčica zaljubi u djevojčicu“? pitaju se u teatru Poco Loco. Autor priznaje da ne zna odgovor na to pitanje koje bi možda trebalo postaviti Ministarstvu kulture i medija, ali i Ministarstvu obrazovanja, znanosti i mladih čijeg je programa „Ruksak (pun) kulture – umjetnost i kulturu u vrtiću i školi“, ova predstava dio. Nema potrebe glagoljati o tome da se javnim novcem (3000-4000 eura po glavi) financira izrada mrežnih stranica mnogih, kako kažu za sebe, umjetnika, niti ima potrebe pisati o tome da je Zagrebačko kazalište mladih (popularni ZKM) lani, ušavši u svoje mrežno bankarstvo ugledalo iznos od 20 tisuća eura koje mu je u sklopu međunarodnih, međugradskih i bogtepitajkakvih suradnji, dodijeljen za putne troškove i smještaj u Južnoj Koreji.
Ne valja upozoravati na to da se jackpot iznosi svake godine dodjeljuju udruzi House of flamingo koja za sebe kaže da je „queer umjetnički kolektiv koji djeluje na nezavisnoj kulturnoj sceni kao platforma za razvoj i vidljivost drag kulture. Pozivam čitatelje da odvoje ne više od 30 sekundi svoga vremena da vide o čemu je riječ. Nadalje, ne bi bilo pametno tratiti vrijeme pišući o tome da Zagreb Pride (kao i ostali prajdovi) uživa srdačnu institucionalnu potporu (čitaj: novac poreznih obveznika), a još bi neuputnije bilo pisati o tome kako se javni novac množi na računu udruge Queer Zagreb, koji nas je nedavno izvijestio o instalaciji zanimljivog naziva Ivana Orleanska za transrodnost venezuelanskog autora Patricia Alejandra Agüra Mariña, čiji se zagrebački mecena, primite moje isprike, umjetnički direktor, Queera Zagreb, Z.D., kustos i menadžer, smješka pred kamerama Glorije s falusnim oblicima objašnjavajući novinaru dosege moderne homoerotične umjetnosti. Iz luksuzno opremljenog stana u srcu Zagreba.
Nećemo ni o milijunima ulupanima (svake godine) na Festival svjetla Zagreb (dok se broj kućanstava u Hrvatskoj bez struje broji u tisućama), a preskočit ćemo razne, razumije se, neovisne i prije svega neprofitne medije poput onih spomenutih na početku teksta, kao što ćemo zaobići plesni studio TALA koji „posebnu pažnju obraća na inkluzivnost i dostupnost“, no na nekoliko kulturnih udruga i kolektiva ipak moramo skrenuti pozornost. Jedan od njih je i KONTEJNER – Biro suvremene umjetničke prakse čije riječi prenosim onako kako su napisane: „Naše glavno područje interesa je progresivna, suvremena, intermedijska umjetnost“. Sad, kakva je to intermedijska, multimedijska i umjetnost možda znaju u ULUPUH-u, Hrvatskoj udruzi likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti koji se mogu pohvaliti sekcijama za urbanističke makete, oblikovanje odijevanja, tekstilno stvaralaštvo, ali i multimediju i intermediju. Oni će znati.
Kulturom protiv fašizma
Drugi, široj javnosti nešto poznatiji primjer jest onaj koji se krije pod akronimom MAZ. Tako je, Mreža antifašistkinja Zagreb koja ističe po tome da svake godine organizira trnjanske kresove uz silovite klakerske aplauze većeg dijela medijske srednje struje. Možda je osoba koja piše ove retke suviše neosjetljiva na ljudsku bol i probleme današnje mladeži kada konstatira da u drugoj četvrtini stoljeća dvadeset i prvog ne vidi potrebu za postojanjem institucionalizirane pomoći u borbi protiv davnih dana upokojene nemani. Ili je možda samo negiranje toga da je ta neman i dalje među nama te da iz dana u dan, odnosno da iz godine u godinu sve više raste (zaključak koji proizlazi iz svake godine sve obilatijeg financiranja borbe protiv fašizma) plastični primjer afirmacije fašizma?! Cogito, ergo fascista sum.
Za razliku od čitave poplave pristaša eksnihilizirajućeg pristupa kulturi u kojem se svaki trag prošlosti, tradicije, institucija formalnih ili neformalnih u startu zatire, dotičnima na jednome ipak treba čestitati, a to je da, ako išta, njeguju kakav-takav kult prošlosti, što je polazišna točka za kulturno stvaralaštvo, premda valja nam biti duboko iskren i ustvrditi da od toga sigurno neće biti ništa, kada pogledamo na kakvu su prošlost nakalemljeni. Nadam se da dobri čitatelj_ica ima još malo vremena, strpljenja i volje pa da ovo zajedno izvedemo na čistac. Brzo ćemo.
Vratimo se sada svi zajedno koji red unatrag i uočimo da se između riječi „dobri“ i „ima“ našlo nešto neobično, čega, siguran sam, nema ni u jednom pravopisu ni jezičnome priručniku. Zli promatrači, cjepidlake i jezični čistunci mogu se naći uvrijeđenima na takve pojave, no neka samo ukucaju na omrežju adresu nekog od javnim novcem pogato financiranih portala kao što je kulturpunkt.hr ili voxfeminae.net, pa neka se uvjeri. Naravno, u vremenu koje nikad više nejednakosti nije izbacivalo na svoju površinu, treba se boriti i rodno neutralnim jezikom, kojeg, ovako neizravno, podupire isto ono Ministarstvo koje je još proljetos donijelo Zakon o hrvatskome jeziku. Spomenuta riječ borba ovdje ne stoji slučajno. Svi se ti umjetnički kolektivi, udruge, kulturne zadruge i udruge protiv nečega bore. Bilo da je riječ o fašizmu ili kapitalizmu, patrijarhatu ili nacionalizmu, Crkvi ili policiji, klimatskim promjenama ili tradiciji. Dobar dio, ako ne i većina, spomenutih aktera na takozvanoj kulturnoj sceni, od kojih je ovdje naveden jedan mikropostotak, zapravo djeluje politički i aktivistički, i nikoga, ama baš nikoga ne treba iznenaditi da je bez iznimke riječ o lijevim pozicijama. Teme, djela, instalacije, knjige, članci, koncerti, izložbe, performansi, radionice, programi i predstave – sve je aktivizam. Ako ćemo to pokušati u nekoliko velikih poteza sumirati u pojmovno razumne gabarite, to bi bila fetišizacija, u pravilu istospolnih seksualnih odnosa, komunizam, inkluzivnost, klimatske promjene, transrodnost, feminizam, Jugoslavija, Palestina, imigracionizam, ljudska prava, odrast, urbano-urbanizam-kvart, sloboda, emancipacija te, naravno, ustaše, „truli nacionalistički mitovi“, Balkan, ekstremna i radikalna desnica, transfobija, itd.
Uostalom, obitelj treba razoriti?!
Od njemačkog fetišista s hrvatskim korijenima koji je ljetos u Motovunu izložio desetak fotografija na kojima muškarci izmijenjuju poljupce, do anticionizma, gotovo neprikrivenog antisemitizma umotanog u celofan ljudskih prava, takoreći kloniranog narativa francuske radikalne ljevice koja iz dana u dan uživa sve veću biračku potporu, osobito među mlađom (muslimanskom) populacijom. Od tema kao što su heteropesimizam do sveraširenijih i popularnijih ideja o tome kako bi trebalo dokinuti policiju, zatvore, riječju – čitav represivni sustav. Od predavanja u klubu Močvara pod nazivom „Uostalom, obitelj treba razoriti?“, preko toga da državu Izrael zaista treba razoriti (bez upitnika) do toga da zdravstveni sustav ne zadovoljava potrebe LBTQ žena u Hrvatskoj.
Ako se na prvu može steči dojam da svaki od tih kolektiva djeluje zasebno, drugi pogled otkriva posve suprotnu zbilju. Svi su, bez iznimke, međusobno povezani i umreženi. Ista se imena pojavljuju i tu i tamo. Izložba nekih tamo transeksualnih instalacija bit će medijski popraćena od neke druge udruge pa će se o tome divaniti na simpoziju neke treće udruge koja će nabaciti volej četvrtoj koja će o tome napraviti predstavu na što će uskočiti peta koja će odraditi podcast, dok će ovi iz šeste udruge odlaziti po gradovima tuzemnim i inozemnim i perpetuirati to sve ad nauseam usque. Svo to inkluziviranje i dobro honorirano zastupanje u prodavanju onoga što oni (ekstremistička ljevica) smatraju ljubavlju (jer sve se svodi na ljubav, dok mi – parije, koji na ljubav gledamo nešto drukčije, razlog postojanja valjda pronalazimo u mržnji) na kraju dana netko plaća. Do zadnjeg centa. Uvidom u financijske planove i izvješća niza ovih udruga razvidno je da, kad se na jednu hrpe stave donacije svih privatnih osoba, te iste udruge ne bi mogle u ljetnim mjesecima platiti struju. Tržište je reklo svoje. Međutim, sadržaj je tu, sadržaj buja, sve ga je više. I svaki put sve više košta. Pisali smo o brojkama.
Izvorište radikalnolijevih političkih i društvenih ideja (čije je propagiranje umotano u riječ koja lijepo zvuči, a to je kultura, kod nas se suludo skupo plaća iz državnog proračuna), nalazi se u državi koja je tu borbu stavila na slobodno tržište. Riječ je o SAD-u. A brojevi kažu ovako. U prošloj su godini naši prekoatlantski saveznici za kulturu iz središnjeg proračuna izdvojili nešto više od milijardu i 500 milijuna američkih dolara. Nota bene, brojevi javljaju da se samo u postpandemijskoj 2022. u državnu blagajnu od te iste kulture slilo iznosa koji bi odgovarao brojci od 5 posto njihovog ukupnog proračuna. Ta ista Amerika na jedan potrošeni dolar za kulturu izdvoji 536 dolara za obranu. Kod nas su brojevi nešto drukčiji. Držeći se proračuna za 2025., Republika Hrvatska na 1 potrošeni euro za kulturu izdvoji 1,69 eura za obranu. Podaci su javno dostupni. Za ukupnu socijalnu zaštitu najugroženijih, Grad je Zagreb ove godine pripremio 163 milijuna eura, gotovo 40 milijuna manje nego za kulturu. Za javni red i sigurnost? 26 milijuna.
Ono što će nekome izgledati kao intelektualna znatiželja, netko će nazvati ustaštvom, ali, dobijesa, što ljevica više hoće i koliko im sredstava treba? Naznake odgovora na to ima BLOK, kustoski kolektiv (takvih samo u jednom Zagrebu ima na izvoz, dok ne vidjeh ni jednog u Trilju, Imotskome ili Drnišu) koji kaže da je njihova „borba za kruh započela posve slučajno u pandemijskoj godini koja je do kraja ogolila svu bijedu kulturne proizvodnje u okovima njezinog projektnog financiranja, a nas ostavila bez stvarne ekonomske, socijalne i zdravstvene sigurnosti“. Odgovor je: još i još više, što ostatak tih kolektiva i udruga nimalo neskriva već upire prstom u državu koja guši neovisnu kulturu i umjetnost. Slične su se riječi mogle čuti i u sklopu „Antikapitalističkog seminara“ u organizaciji Subversive festivala.
Gorka je, no s druge strane, prozirna poput pučine na bonaci, istina da se bez tog mrtvog, trulog, opresivnog i tko zna kakvog kapitalizma, ni jedan od tih „neovisnih“ i antikapitalističkih događaja ne bi mogao organizirati. Ni jedna se hrvatska zastava koju će iz Udruge Domino na nekoj od svojih predstava gaziti ne bi mogla kupiti. Ni jedna. Dok se iz raznoraznih prostora čiji je najam financiran javnim novcem slučaju slavopojke u samoupravnom socijalizamu i pravima žena u Jugoslaviji, dok to kulturno podzemlje u svom potpalublju grmi i buči o fašizmu, heteropesimizmu, ustašama i kapitalizmu, dok se bistri o tome treba li ilegalni afganistanski migrant dobiti ab aerario ne samo smještaj, njegu, skrb, već i društvo za razgvor ili ponešto više, dok se na glavnome državnome trgu nazdravlja skupim, u hrastovim bačvama odležanim burgundcima u ime novoizabrane lezbijke godine i dok nas uvjeravaju da je sama materija homoseksualna, nekoliko stotina kilometara istočno od Zagreba, tamo u tvornicama, istočno od Drave, čađave ruke marljivo sklapaju najnovije haubice i borbena vozila, a tamo u oblačni i mrki Prinz-Eugen-Stadt, ili za one koji vole malo starija razdoblja, u Dar-al Džihad, odnosno Nandorfehervar, silovito i strelovito, po tko zna koji put u povijesti, uz egzaltirano odobravanje tamošnjeg naroda, sa svih strana svijeta pristižu najmoderniji tenkovi i borbeni avioni, za koje i najdirljivija naivčina ne bi trebala pomisliti da će poslužiti kao pokazni i izložbeni primjerci.