Nedavne informacije, uključujući one otkrivene tijekom 2024. godine, potvrdile su da je Meta, pod vodstvom Marka Zuckerberga, tijekom pandemije COVID-19 na zahtjev američke vlade uklanjala određene istinite, ali nepoželjne sadržaje s platforme Facebook jer nisu odgovarali službenom narativu. Zuckerbergovo priznanje da je Facebook djelovao u skladu sa zahtjevima administracije Bijele kuće naglašava složenu dinamiku moći i kontrole nad informacijama, čak i unutar sustava koji se obično smatraju demokratskim.
Ovaj slučaj ne samo da stavlja u fokus problem dinamike moći u upravljanju informacijama, već i baca svjetlo na moguću selektivnost pristupa analizama informacijske kontrole. U svjetlu toga, u ovom tekstu analiziramo kako Y. N. Harari i Y. Varoufakis tumače ulogu informacija i informacijskih tehnologija u društvenom životu te istražujemo razlike u njihovim kritičkim pristupima, otkrivajući što nam one govore o odnosu tehnologije, moći i etike u suvremenom svijetu.
- Harari: Informacije, tehnologija i evolucija narativa
Yuval Noah Harari, jedan od najpoznatijih suvremenih mislilaca, u svojim djelima poput Sapiens, Homo Deus i 21 Lessons for the 21st Century istražuje kako informacija i tehnologija oblikuju ljudsko društvo. Njegov najnoviji rad, Nexus: Brief History of Information Networks from the Stone Age to AI (Nexus: Kratka povijest informacijskih mreža od kamenog doba do umjetne inteligencije), predstavlja nastavak tih promišljanja, fokusirajući se na digitalno doba i njegov utjecaj na globalnu politiku i ljudsku egzistenciju. Harari istražuje kako su se kroz povijest narativi koristili za oblikovanje društvenog ponašanja i identiteta, pokazujući da danas tu ulogu preuzimaju digitalne tehnologije koje ne samo da prenose, već i kreiraju nove oblike narativa putem algoritama.
Njegova ranija djela naglašavaju važnost kolektivnih narativa u njihovim različitim oblicima kao temelja društvenih sustava. U Sapiensu (2011.) pokazuje kako su narativi omogućili suradnju velikih skupina ljudi, dok u Homo Deusu (2015.) predviđa da će algoritmi zamijeniti tradicionalne narative, oblikujući ljudske odluke i identitet. U 21 Lessons for the 21st Century (2018.) analizira utjecaj tehnologije na demokraciju, a u Nexusu (2024.) ističe kako digitalne platforme stvaraju informacijske mjehure koji oblikuju percepciju stvarnosti.
Harari naglašava da su informacije postale najvrjedniji resurs suvremenog društva. Oni koji kontroliraju informacije, bilo da su to vlade ili tehnološke korporacije, stječu moć oblikovanja javnog mnijenja. Personalizirani algoritmi ne samo da filtriraju informacije već i prilagođavaju narative svakom pojedincu, čime utječu na njihove odluke i ponašanje. Taj prijelaz od kolektivnih narativa prema individualiziranim digitalnim iskustvima izazov je za demokraciju jer fragmentira zajednički okvir stvarnosti.
Međutim, Hararijev kritički pristup je ograničenoga dometa jer, fokusirajući se primarno na autoritarne režime, stvara dojam da je zloupotreba informacija i informacijskih tehnologija problem prvenstveno nedemokratskih sustava. Primjer slučaja Zuckerberg, u kojem je Facebook uklanjao određene sadržaje pod pritiskom američke vlade, pokazuje da ni zapadne demokracije nisu imune na manipulaciju informacijama. Digitalne platforme ne samo da prenose postojeće narative već svojim algoritmima aktivno oblikuju percepciju stvarnosti prema interesima korporacija ili vlada. Ovaj fenomen nadilazi klasičnu cenzuru jer se temelji na personaliziranoj manipulaciji informacija.
Hararijeva analiza pruža vrijedan uvid u utjecaj informacija na društvo, no njegov fokus na autoritarne režime ograničava njezinu primjenjivost u globalnom kontekstu koji uključuje i zloupotrebe informacijskih tehnologija unutar zapadnih demokracija. Iako ispravno prepoznaje opasnosti digitalnog doba, uključujući one algoritamskog totalitarizma i stvaranje nove globalne podjele nalik silicijskoj zavjesi, propušta dublje istražiti kako digitalne platforme stvaraju nove oblike zloupotrebe narativa unutar demokratskih sustava. Iako njegova analiza ostavlja otvorenom mogućnost zloupotrebe informacija i informacijskih tehnologija u demokratskim sustavima, tom se temom ne bavi u dovoljnoj mjeri, naglašavajući radije konkretne zloupotrebe u autoritarnim sustavima. Tu prazninu koja ostaje iza Hararijeve analize popunjava analiza Yanisa Varoufakisa, koji pokazuje kako digitalne tehnologije redefiniraju globalnu dinamiku moći, nadopunjujući i nadilazeći Hararijevu perspektivu.
- Varoufakis: Informacijska geopolitika
Yanis Varoufakis, u svojoj knjizi Technofeudalism: What Killed Capitalism (2023., Tehnofeudalizam: Što je ubilo kapitalizam), donosi dubinsku analizu informacijske geopolitike, naglašavajući kako digitalne tehnologije i globalne platforme oblikuju odnose moći u suvremenom svijetu. Za razliku od Hararija, koji stavlja naglasak na univerzalne društveno-političke implikacije digitalnog doba, Varoufakis pruža konkretnu analizu mehanizama putem kojih digitalne korporacije i države koriste informacije kao instrument kontrole. Ističe da su informacije danas ključni resurs, usporediv s energijom i kapitalom u prošlim ekonomskim erama. Digitalne platforme poput Amazona, Googlea i Mete ne samo da prikupljaju podatke već ih koriste za stvaranje profita i političkog utjecaja. Pojava takozvanih cloudalista – korporacija koje dominiraju digitalnim ekosustavima – označava prijelaz iz kapitalizma u ono što Varoufakis naziva tehnofeudalizmom. Cloudalisti kontroliraju ne samo protok informacija već i načine na koje se one interpretiraju, čime mijenjaju odnose između potrošača, tržišta i država.
Poseban naglasak Varoufakis stavlja na stvarnost digitalne geopolitike kao bitne dimenzije tehnofeudalizma: ona se očituje u rivalstvu između globalnih sila poput Sjedinjenih Američkih Država i Kine, koje se natječu za dominaciju nad informacijskim tokovima. Ovaj novi oblik Hladnog rata ne vodi se za teritorij, već za kontrolu podataka i tehnologija, a sukob se očituje kroz trgovinske ratove, tehnološke sankcije i razvoj konkurentskih digitalnih infrastruktura. Varoufakis upozorava da ova fragmentacija digitalnog prostora vodi prema zatvorenim ekosustavima koji ograničavaju međunarodnu suradnju i jačaju političku kontrolu nad informacijama.
Jedna od ključnih teza Varoufakisa jest da digitalne korporacije postupno preuzimaju ulogu država. Njihova kontrola nad podacima omogućuje im oblikovanje društvenih i političkih procesa, često izvan dosega nacionalnih zakona. Meta, primjerice, ne djeluje samo kao društvena mreža već i kao globalni komunikacijski sustav koji utječe na političke izbore, javno mnijenje i društvenu koheziju. Sukob između privatnih interesa korporacija i javnih interesa država stvara novu dinamiku moći, gdje korporacije često nadilaze nacionalne granice i zakonske okvire. Istodobno, države postaju ovisne o digitalnim platformama za prikupljanje i obradu podataka, čime se smanjuje njihova autonomija u donošenju odluka.
Varoufakis također analizira kako digitalni prostor produbljuje globalne nejednakosti. Dok razvijene zemlje kontroliraju ključne digitalne resurse, mnoge siromašnije zemlje ostaju izvan glavnih informacijskih tokova, što im onemogućuje ravnopravan pristup ekonomskim i tehnološkim mogućnostima. Ova nejednakost ne proizlazi samo iz ekonomskih razlika već i iz strukturalne ovisnosti o digitalnim platformama koje kontroliraju informacije i infrastrukturu. Pritom jezik i narativi imaju ključnu ulogu u oblikovanju percepcije digitalnog doba. Pojmovi poput “ekonomije dijeljenja” (sharing economy) ili “platformske ekonomije” (platform economy) često skrivaju stvarnu narav odnosa moći, prikazujući korporacije kao neutralne posrednike. Jezik se koristi kao alat normalizacije digitalne dominacije, stvarajući privid slobode dok istodobno ograničava mogućnost kritičkog promišljanja.
Varoufakisova analiza informacijske geopolitike pruža ključ za razumijevanje suvremenog svijeta, u kojem informacije nisu samo sredstvo komunikacije već i oružje moći. Za razliku od Hararija, koji se više zanima posljedicama digitalnih tehnologija za kolektivni i osobni identitet, Varoufakis pokazuje kako digitalne korporacije i države koriste informacije za oblikovanje globalnih odnosa moći. Hararijev fokus pritom leži u klasičnoj europskoj tradiciji promišljanja identiteta — kako kolektivni narativi oblikuju pojedinca i društvo te kako digitalne tehnologije utječu na poimanje slobode, identiteta i ljudskog iskustva. Njegov je pristup više civilizacijski i filozofski, usmjeren na promatranje čovjeka unutar povijesnog kontinuiteta.
Nasuprot tome, Varoufakis istražuje konkretne mehanizme moći koji oblikuju globalnu dinamiku — njegov je interes usmjeren na način na koji digitalne korporacije i države koriste informacije za stvaranje asimetrije moći. Njegova analiza nije apstraktna, već vrlo pragmatična, fokusirana na stvarne posljedice digitalnog kapitalizma i tehnofeudalizma. Dakle, dok Harari istražuje identitet čovjeka u digitalnom dobu, Varoufakis razotkriva identitet moći koja tim svijetom upravlja.
Ova perspektiva omogućuje dublje razumijevanje fenomena poput slučaja Zuckerberg, koji pokazuje kako tehnologija postaje alat za kontrolu narativa ne samo u autoritarnim režimima već i unutar demokratskih sustava. Istodobno, Varoufakis upozorava da bez globalne suradnje i transparentnosti digitalnih sustava postoji opasnost daljnje fragmentacije svijeta, čime se povećava rizik od sukoba i produbljivanja nejednakosti.
- Slučaj Zuckerberg: Informacijska geopolitika na djelu
Slučaj Marka Zuckerberga i Mete, gdje je tijekom pandemije COVID-19 pod pritiskom američke vlade došlo do uklanjanja određenih istinitih, ali nepoželjnih sadržaja koji nisu odgovarali službenom narativu, konkretan je primjer informacijske geopolitike o kojoj govori Yanis Varoufakis. Ovaj događaj pokazuje kako digitalne korporacije djeluju kao posrednici između vlada i javnosti, istodobno kontrolirajući protok informacija i oblikujući percepciju stvarnosti. Time se potvrđuje Varoufakisova teza da informacije postaju ključni instrument moći, čime se brišu tradicionalne granice između privatnog sektora i države.
Za razliku od Yuvala Noaha Hararija, koji naglašava opasnosti autoritarnih režima, Varoufakis pokazuje realnost sličnih prijetnji i unutar demokratskih sustava. Digitalne platforme poput Mete ne samo da prenose informacije već i aktivno oblikuju društvene narative, često u skladu s interesima političkih i ekonomskih elita. Suradnja tehnoloških korporacija s vladama stvara prostor za manipulaciju informacijama koja nadilazi tradicionalne oblike cenzure. Ova sinergija političke moći i kontrole informacija ključna je za razumijevanje fenomena koji Varoufakis naziva srži tehnofeudalizma – sustava u kojem globalne korporacije djeluju kao moderni feudalci, kontrolirajući digitalne ekosustave unutar kojih se odvija većina društvenih i ekonomskih aktivnosti.
Slučaj Zuckerberg, stoga, nije izoliran incident, već simptom šireg fenomena u kojem digitalne korporacije postaju ključni akteri u oblikovanju suvremenog svijeta. Pritom se kontrola nad informacijama sve više nameće kao glavni oblik moći u 21. stoljeću, čime se potvrđuje da borba za informacije nije samo pitanje tehnologije, već i temeljno pitanje društvene i političke dinamike.
- AI kao registar moći
Razvoj umjetne inteligencije odražava istu društveno-političku dinamiku te se može dublje sagledati kroz prizmu međusobne isprepletenosti ekonomskih i političkih elemenata. U svojoj knjizi Atlas of AI: Power, Politics, and the Planetary Costs of Artificial Intelligence (2021., Atlas UI: moć, politika i planetarni troškovi umjetne inteligencije), autorica Kate Crawford opisuje umjetnu inteligenciju kao “registar moći” (registry of power) – koncept koji naglašava ulogu UI-a u oblikovanju odnosa moći na globalnoj razini. Umjesto da UI promatra isključivo kao tehničku inovaciju, Crawford istražuje složene strukture moći, eksploatacije i nadzora koje stoje iza ove tehnologije, ističući dublje slojeve koji su često nevidljivi široj javnosti.
Jedan od središnjih argumenata knjige jest da umjetna inteligencija nije samo tehnološki razvoj, već duboko politički projekt. Crawford objašnjava kako se UI oslanja na masovnu akumulaciju podataka, čime tehnološke korporacije i državni akteri preuzimaju kontrolu nad ključnim dijelovima digitalne infrastrukture. Korištenje tih podataka za treniranje modela umjetne inteligencije često se odvija bez jasnog pristanka korisnika, a posljedice nadilaze pitanja privatnosti i poprimaju izravne političke implikacije. Tehnologije poput prepoznavanja lica omogućuju praćenje kretanja, odluka i ponašanja građana u realnom vremenu, što, unatoč deklariranim ciljevima sigurnosti, često ugrožava slobode i građanska prava.
Crawford nadalje pokazuje kako UI nije samo alat za obradu podataka, već infrastruktura koja oblikuje društvenu stvarnost filtriranjem i strukturiranjem informacija. Ovaj proces daje tehnološkim korporacijama moć da kontroliraju što će ljudi vidjeti, čuti i doživjeti. Primjer slučaja Zuckerberg jasno pokazuje kako UI algoritmi mogu usmjeravati javno mnijenje u skladu s interesima političkih i ekonomskih elita.
Osim toga, UI omogućuje sve dublju sinergiju između korporacija i država, brišući granice između privatnog i javnog sektora. Digitalne platforme koriste UI za personalizaciju sadržaja, dok vlade primjenjuju iste tehnologije za nadzor i kontrolu. Time se ostvaruje Varoufakisova vizija tehnofeudalizma, u kojem moć ne proizlazi samo iz vlasništva nad fizičkim resursima, već iz kontrole nad digitalnim ekosustavima.
Posebno snažan uvid knjige odnosi se na koncept kapitalizma nadzora. Tehnološki divovi poput Googlea, Amazona i Facebooka gomilaju ogromne količine podataka o svojim korisnicima, stvarajući novu ekonomiju temeljenu na nadzoru i komodifikaciji osobnih informacija. Crawford kritizira način na koji UI pomaže u širenju ove paradigme, upozoravajući na političke i društvene posljedice koncentracije moći u rukama tehnoloških korporacija.
Naposljetku, autorica upozorava na globalne nejednakosti koje proizlaze iz digitalne dominacije. Dok tehnološki razvijene zemlje uživaju pristup najnaprednijim UI sustavima, mnoge siromašnije zemlje ostaju isključene iz ovog procesa, što produbljuje digitalni jaz. Osim toga, upotreba UI-a u sustavima nadzora, automatiziranom donošenju odluka i analizi društvenog ponašanja postavlja važna pitanja o privatnosti, transparentnosti i odgovornosti, čineći borbu za etičku primjenu UI-a ključnom za budućnost globalnog društva.
Zaključak
Zaključno, analiza Hararija, Varoufakisa i Crawford produbljuje uvid u ulogu informacija, informacijskih tehnologija i umjetne inteligencije u suvremenom svijetu. Harari naglašava kako digitalne tehnologije oblikuju kolektivni i osobni identitet unutar povijesnog kontinuiteta te upozorava na rizik gubitka individualne slobode. Varoufakis proširuje tu perspektivu istražujući kako globalne korporacije i države koriste informacije kao instrument geopolitičke dominacije, dok Crawford dodatno produbljuje njihov uvid analizirajući UI kao dio iste geopolitičke dinamike i kao infrastrukturu moći koja ne samo da prenosi informacije već aktivno oblikuje društvenu stvarnost. Njihovi pristupi zajedno ukazuju na to da kontrola nad informacijama postaje temeljna osnova moći u 21. stoljeću. U svijetu u kojem UI oblikuje percepciju stvarnosti i političke odluke, ključno pitanje više nije tko posjeduje informacije, već tko kontrolira njihov tok – jer upravo tu leži nova paradigma moći s dalekosežnim posljedicama za demokraciju, etiku i slobodu pojedinca.
