Ivan Prskalo: Hrvatska stvarnost kroz tri pjesme

Prva dva mjeseca godine Gospodnje 2025. pokazala su jasno i nedvosmisleno da pušu vjetrovi promjene koji (čini se) čupaju sve pred sobom. Pred našim očima događa se novo svjetsko preslagivanje čiji je konačni ishod sve neizvjesniji i nikome nije zajamčen nikakav položaj. Pri ovim tektonskim promjenama na površinu izlazi pitanje identiteta, a pitanje identiteta uvjetuje trenutno desno naginjanje Zapada. Trumpova pobjeda i njegov energetični početak mandata dali su ogroman zamah desnim stremljenima koja sada na ozbiljan način konkuriraju vladajućem lijevoliberalnom poretku. Slično skretanje događa se u Hrvatskoj, a najsimptomatičniji pokazatelj toga skretanja događa se u ponovnoj afirmaciji Marka Perkovića Thompsona. U trenutku pisanja ovoga teksta prošao je medijski hype koji bi opravdavao njegov spomen, ali ovdje ga se spominjem iz dva razloga. Prvi je taj da je Marko Perković Thompson pjevač koji se toliko afirmirao u hrvatskoj javnosti da s bilo kojim istupom može za sebe ugrabiti povoljne komade medijskoga prostora. Poslije alubma Ora et labora 2013. godine vladalo je ogromno glazbeno zatišje koje se dodatno začinjavalo medijskim isključivanjem i linčom. Djelovalo je čak na trenutke da će se Thompsonov opus zaključiti albumom Ora et labora i da će živeći od svoje stare slave dočekati mirovinu i kraj svojih dana. Međutim, ako ne znaš šta je bilo, istoimeni je hit pokazao da u Thompsonu i dalje postoji vitalnost sposobna za reinvenciju, a da kod šire publike postoji ogroman apetit za njegovu glazbu. Drugi razlog zašto ga spominjem je činjenica da je Thompson prerastao ulogu običnoga domoljubnog pjevača i postao najjasniji artikulator suvremene hrvatske nacionalne ideje. Ono zbog čega je Thompson omiljen u široj javnosti, i zbog čega je istovremeno trn u oku vladajućim strukturama, je činjenica da on precizno artikulira trenutnu hrvatsku zbilju. Drugim riječima, Thompson pritišće točne tipke kojima s jedne strane okuplja šire mase, a s druge strane pomućuje planove eliti koja želi manipulirati masom u svoje svrhe.

Za razliku od velike većine domoljubnih pjevača koji pišu i izvode pjesme utemeljene isključivo na nacionalnom patosu, Thompson je kroz suvremene i povijesne (koliko god romantičarski iskrivljene) aluzije konkretizirao hrvatsko domoljublje, dajući mu opipljive simbole i opskrbljujući ga davorijama sposobnim za okupljanje i podizanje strasti. Osim što se pokazao kao motivator, on se pokazao i kao kritičar društva, prokazujući ključne bolne točke nacije i ukazujući nedvosmisleno na njihove uzročnike. Iako se ovaj sentiment provlači kroz praktički čitav njegov opus (posebice u njegovoj pjesmi Ako ne znaš što je bilo), ipak je možda najubojitije zablistao u tri pjesme s albuma E, moj narode iz 2002. Iako glavninu albuma sačinjavaju ljubavne balade i pjesme duhovnih i narodnih motiva, tri pjesme se ističu po oštrini svoje ocjene hrvatskog društva. Ove tri pjesme pokazuju Thompsonovu društvenu i političku zrelost, jer te tri pjesme koje nam je predstavio na albumu iz dana i dan postaju sve aktulanije.

Ne varaj me

Na brdu baklje mirišu
Koraci u mraku nestaju
Pogledaj lice dječije
Da li te sjeti na mene?

Zastave slobode vijore
Ča′ure se dječje igračke
Iza rijeke, pored granice
Ljubim sliku svete djevice

Ne varaj me sa golubom u rukama
Sloboda je stvorena u mukama

Ljudi se vesele i tuguju
Meni samo pjesme ostaju
Gluhonijemi himnu pjevaju
Domovini ime spominju

Ne varaj me sa golubom u rukama
Sloboda je stvorena u mukama

Ova je pjesma enigmatičan i jezgrovit uradak koji na podlozi snažnog riffa kontekstualizira društvo nakon ratnih zbivanja. Iako ne dobivamo previše, dobivamo ipak dovoljno za prepoznavanje branitelja koji se nalaze izmješteni nakon zaključka rata. Sjećanje na rat i pogibije izblijedjelo je u razdoblju mira i rat kao konkretna činjenica izmakao je kolektivnoj svijesti. Dok ratnici s jedne strane i dalje nose sjećanja i rane iz borbi koje su vodili, kolektiv oko njih baštini tek šuplju simboliku onoga što se zapravo zbilo. Ratnici u ovakvom kontekstu ne samo da se ne snalaze u novim okolnostima, nego su odmah stavljeni u borbu s njima. Iako su oni stvoritelji i čuvari tog novog poretka, oni su se u njemu neminovno našli kao neprepoznatljivi i neuklopljivi stranci (inače, zašto pitati sjeti li ih dječje lice na njih), a ono za što su se oni borili postala je tek sjena konkretne forme koju su ostvarili. Treća strofa najoštrije kontekstualizira novonastalu stvarnost. Život je jednostavno krenuo dalje, pjesme su jedini ostaci slavne domoljubne borbe, a oni nesvjesni i neuki busaju se u prsa svetinjama domovine.

Ususret takvoj groteski nastupa jasan i nedvosmislen refren: Ne varaj me s golubom u rukama/Sloboda je stvorena u mukama. Osim što je očita osuda trenutnog društvenog stanja, on upozorava na dvije ključne činjenice prethodnoga rata. Prva je ta da se borba i rezultati te borbe ne mogu uzimati zdravo za gotovo. Pobjeda je ostvarena na nevjerojatan način, ali je ostvarena zbog upornosti i spremnosti za najradikalnije žrtve. Druga činjenica je ta da se rat ne može razriješiti tek live and let live stavom. Neprijatelj konkretnoga rata bio je egzistencijalni neprijatelj koji je vrlo lako mogao ostvariti svoj naum, a borci toga rata žrtvovali su i previše samo da bi se zadovoljili pjesmicama i sitnim odličjima. Ova je Thompsonova pjesma upućena društvu i državi koja je nakon neovisnosti zaboravila pravičnost i odlučnost svoga osloboditeljskog pothvata i koja je u trenutku slabosti i dekadencije spremna potkopati svoj identitet. Taj zaborav i potkopavanje izravno je gaženje naslijeđa i žrtve branitelja i boraca koji su se, žrtvovavši svoje najbolje i najpotentnije godine (pa čak i živote), našli osuđeni i odbačeni. Društvo koje tako udara na svoje temelje neminovno će se urušiti.

E, moj narode

Od vremena još od Krista
Nova lica, scena ista
Vražje sile se trude
Da nas ne bude

Antikristi i masoni
Komunisti, ovi, oni
Šire sotonske fraze
Da nas poraze
E, moj narode, e, moj narode

A mi gluhi, nijemi, slijepi
Svatko u svom mraku strepi
Narod biran od Boga
Guši nesloga

Iz povijesti naše slavne
A i ove ne baš davne
Sve smo što nam je vrijedno
Stekli zajedno
E, moj narode, e, moj narode

Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
Ni ja više tako ne mogu ni neću
Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
E, moj narode, e, moj narode

Generacije junaka
I pobjednička vojska jaka
Još se brine i gine
Zbog Domovine

S nebeskih tih visina
Daj nam Bože opet sina
Da nas vodi iz bijede
Sve do pobjede…
E, moj narode

Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
Ni ja više tako ne mogu i neću
Uzmimo u ruke sudbinu i sreću
E, moj narode e, moj narode

Ako je prethodna pjesma bila jeremijada, onda je ova izaijska budnica. Thompson odmah na početku postavlja tzv. mentalitet opsade, stavljajući svoj narod u kontekst vjekovne borbe protiv velikih silnica koje nikada nisu uzimale u obzir hrvatski interes. Iako se radi o stilističkom hiperboliziranju, Thompson ga ne izvlači iz svoje mašte, nego iz konkretne stvarnosti, odnosno nedavnih devedesetih godina kada je djelovalo da se čitav svijet okomio na Hrvatsku i njezinu borbu za slobodu. Ipak, iako su neprijatelji premoćni, oni nisu nadmoćni. Thompson u ovoj pjesmi kori svoj sveti narod koji je dopustio da ga malodušje i sloga sputaju u njihovoj borbi. Iako poredbe s izraelskim narodom (ovdje i u nizu drugih njegovih pjesama) nisu po sebi originalne i graniče s lošim ukusom, one ipak proizlaze iz iskrenog uvjerenja u naravnu datost svoga naroda. Thompson ne treba ići predaleko u prošlost da se pozove na stožerne kreposti svoga naroda, ali činjenica što može i to govori o njegovoj snazi i njegovim korijenima.

A koje su to stožerne kreposti? To su prije svega zajedništvo nasuprot podjeli i srčanost nasuprot malodušju. Kada je narod već toliko puta prepušten samome sebi, on je prisiljen iz sebe crpiti snagu i od sebe nadoknađivati sve svoje nedostatke. Pjesma je u tom smislu starčevićanska, jer ne uzima osamljenost naroda kao hendikep nego kao izvorište snage, a zajedništvo i srčanost kao premoćne kompenzatore za sve ono što veliki narodi imaju, a mali ne. Iz tog sentimenta proizlazi snaga refrena, koji na starčevićanski način progovara kako sudbina i sreća naroda leži u njemu samome. Sve ono dobro i loše što će se narodu dogoditi bit će rezultat isključivo onoga što narod odluči učiniti. Na prvu ovo djeluje kao veoma naivan stav, ali kada pogledamo kako je tekao Domovinski rat – nije li suludo vjerovati u drukčije? Pobjeda i osloboditeljsko ostvarenje Domovinskoga rata najsnažniji su dokazi snage naroda, ali ta snaga isparava ako on zaboravi na sebe.

Reci, brate moj

Ne pitaj me ništa
Bilo je pa prošlo
Dabogda se ne ponovilo

Ja sam imo sreće
Pa sam kući došo
A puno ih se nije vratilo

Reci, brate moj
Jesmo li prokleti
Pa se tako brzo
Sve zaboravi

Al neka ne da Bog
Pa nas budu trebali
Opet će se gusta
Magla spustiti

Ne osjećam dane
Tek poneko veče
Kad se sjetim naših pjesama

Tad i vino krene
Ko Čikola teče
Velebitska vila doziva

Ne pitaj me ništa
Tek svijeću upali
Za sve one što su
Za dom pali

Ovu pjesmu i pjesmu Ne varaj me možemo opisati kao dvije strane istoga novčića. Dok smo u prethodnoj imali pogled na društvo koje je svelo ratnu žrtvu na margine sjećanja, u ovoj pjesmi se upoznajemo sa žrtvama te marginalizacije. Za branitelje ovoga rata same borbe nisu prilika da domovini ime spominju. Iako je konačni rezultat trenutak ponosa i slave, do njega se moralo doći preko gnusne i krvave borbe, preko neizvjesne borbe koja se uvijek mogla vrlo lako izjaloviti. Rat nije romantičarsko iskustvo, nego pitanje života i smrti u kojem je bila lutrija vratiti se kući. Ne treba nas čuditi onda što ratni veterani često znaju oklijevati pri pričanju svojih ratnih iskustava. Tim se još manje trebamo čuditi činjenici što su nijemi pred očitom i nasilnom marginalizacijom. Ne samo da su proživjeli teško iskustvo ratne borbe, nego je su doživjeli trivijalizaciju istoga. Zaboravljena je srčanost s kojom se krenulo u obranu domovine. Zaboravljena je žrtva vremena, zdravlja i života u ratnim rovovima. U konačnici, zaboravljena je njihova konačna zasluga za izborenu slobodu. Vino i pjesma jedina su njihova utjeha, jer u te dvije (trenutne) ugode oni uspijevaju potisnuti misao kako je njihova žrtva možda bila uzaludna, i nakon te uzaludne borbe prisiljeni su se zadovoljiti svijećom – jedinim realnim svjetlom u novonastalom trenutku. Ipak, njihova domoljubna odlučnost nije upitna. Zaboravljeni su i prezreni od društva, ali su i dalje svjesni kako se nisu digli iz čežnje za slavom, nego sa željom da obrane domovinu, i dođe li opet poziv, oni će se odazvati i kao gusta magla spustiti. Iako taj dio refrena asocira na poznatnu popjevku Spustila se gusta magla, ona u ovom kontekstu potencijalno nudi još jedan mračniji podtekst. Iako će se ova hrabra vojska hrvatska spustiti kao magla protiv svojih neprijatelja, magla je sama po sebi metafora nejasnog i nesigurnog. Ako bi opet došlo do rata i ako bi domovina opet zvala, kako će uzvanici reagirati? Ovo promišljanje se vrlo lako može protumačiti kao osobno učitavanje, ali prenesemo li pjesmu na konkretnu stvarnost razočaranih branitelja – nismo li ponukani upravo se to zapitati?

Umjesto zaključka

Ove navedene pjesme izlaze 2002. godine, dvije godine nakon Trećosiječanjskih izbora kada je započeo nagli odmak od snažne nacionalne politike i na mazohističko zatiranje nacionalnog ponosa. Ne treba previše trošiti riječi na ono što se u društvenom i političkom smislu u tim desetljećima, ali dovoljno je naglasiti kako je Thompson ovim pjesmama ne samo predvidio sljedećih dvadesetak godina, nego se nedvojbeno afirmirao kao hrvatska nacionalna savjest. Ono što nas njegov povratak na estradnu i kulturnu scenu može naučiti je činjenica da se organski nacionalni osjećaj ne može zatomiti. To je bitno naglasiti jer sve smo bliže krahu globalizma i kozmopolitanizma koji je u ime globalnog zajedništva i povezivanja zatirao nacionalni ponos i duh. Novi povijesni trenutak traži karaktere koji će prebroditi turbulencije i osigurati svojoj naciji mjesto pod suncem, a trenutni lijevo-liberalni poredak to nije kadar ponuditi. Upornim zatiranjem ovoga poriva oni su pokazali svoje slabe točke i ugrozili svoj silom nametnuti poredak. Za uspješno svrgavanje istog, ne smije se ostati na zadatom sentimentu, nego se mora na temelju njega graditi. U konačnici, to je ono što nam Thompson upravo u ove tri pjesme govori. Sudbina i sreća ipak su našim rukama, i nikakvo nas malodušje u tome ne smije zavarati.