U mladosti smo učili povijest; danas vidimo kako su nas učili.
U školi su nas gnjavili i davili time kako pronaći uzroke, povode i posljedice pomno odabranih događaja u povijesti, kao da ćemo pronaći zlatni ključ za ulazak u zlatnu dvoranu istine. Sada vidimo da su to bile ustajale ostave u koje su bile nabacane prijesna ideologija i činjenice očerupane od istine.
Da se ne lažemo – lagali su nam.
Naravno, život nosi svoje, a ni demokracija tome nije odmogla; donijela je i proširenje izvora informacija te samim time otkrivanje bitno novih činjenica i istina. Imao sam sreću pritom upoznati i svojega najvećeg sugrađanina dvadesetog stoljeća, povjesničara pok. prof. dr. Miroslava Bertošu. Taj po svemu izuzetan i osebujan um – osoba nemjerljivog enciklopedijskog znanja – i poznanstvo s njim bilo mi je dragocjen dar koji i danas prebirem u sebi kao najljepše, ali i korisno sjećanje.
Ali zašto je to bitno za ovu temu? Zato što je profesor Bertoša bio pionir klimatološke povijesti, ili, da budem precizniji, klimatološke metode u humanoj povijesti. On je svakako prvi kod nas uočio značaj klime kao jednog od temeljnih uzroka povijesnih gibanja. Kako je u našoj humanoj povijesti bilo mnogo klimatskih promjena (tako da ova svakako nije prva), on je među prvima shvatio presudan značaj tih promjena za ljudsku sudbinu, sudbinu naroda i civilizacija, za razliku od povjesničara prije njega koji su to većinom ili zanemarivali ili nisu pridavali značaj koji zaslužuju.
Pa krenimo redom.
Samo u zadnje dvije do tri tisuće godina, o kojima imamo dokumentirane i pisane podatke i dokaze, bilo je najmanje pet ili šest velikih klimatskih promjena, od kojih je svaka stubokom mijenjala civilizacije i njihove obrasce. Pa krenimo redom.
Započet ćemo, primjerice, s Rimskim Carstvom.
Uspon i pad Rimskog Carstva u svjetlu klimatskih promjena
Razdoblje između 3. stoljeća pr. Kr. i 4. stoljeća poslije Krista naziva se Rimsko toplo doba (Roman Warm Period). To je ujedno i razdoblje procvata Rimskog Carstva.
Slučajno? Ne, ni u kom slučaju.
Klima je bila toplija nego danas, a i vlažnija, što je pogodovalo usjevima, poljoprivredi i stočarstvu (i lovstvu). Dakle, proizvodnja hrane bila je izobilna i omogućavala obilnu prehranu stanovništva na cijelom prostoru Carstva, južno i zapadno od limesa (koji su sačinjavali Rajna i Dunav, zajedno kao pouzdan opkop i čvrsta granica od provala barbara). Na mjestima gdje su rijeke bile uže stvoreni su graničarski garnizoni i gradovi koji većinom postoje i danas. Zimi se rijeke nisu smrzavale i tako nisu omogućavale prolaz nepoželjnih skupina.
Toplija klima omogućila je veću mobilnost, trgovinu i kulturnu razmjenu, pa i širenje ideja i simbola poput lava.
Lav je bio prisutan u kulturi antike jer je bio prisutan i u životu. U to antičko doba, upravo zbog toplije klime nego danas, lavovi su živjeli i u južnoj Europi (npr. Grčka, jug Italije, kao i na prostoru rimske Male Azije i sjeverne Afrike), ali su nestali do srednjeg vijeka (zašto su nestali objasnit ću kasnije). Te lokalne lavove lovili su i upotrebljavali u gladijatorskim igrama u velikim amfiteatrima koje je imao gotovo svaki značajniji grad, kao što danas ima stadion.
Ista je stvar i sa slonovima: slonovi su prirodno obitavali na području Carstva, naročito u njegovoj žitnici (trbuhu) – sjevernoj Africi, na potezu od Egipta do današnjeg Maroka. Uostalom, njima je kartaški vojskovođa Hanibal pokušao osvojiti Rim za vrijeme Punskih ratova, koji su, kako ceterum censeo znamo, završili loše po Kartagu. Hanibal je koristio sjevernoafričke šumske slonove (Loxodonta africana pharaoensis), manju i danas izumrlu podvrstu afričkog slona (sličniju današnjem azijskom slonu). Ti slonovi bili su nešto manji, ali i otporniji na blaže mediteranske uvjete zimi nego što su to današnji.
Treba naglasiti, kako rekoh, da je sjeverna Afrika bila najplodniji dio Carstva. Pustinje nije bilo, već ogroman prostor plodne zemlje dodatno oplemenjen vrlo naprednim sustavima navodnjavanja, koji su omogućavali dvije žetve godišnje, kao i ostalo obilato plodonošenje. To je zlatno doba uspona i dosegnutih vrhova Carstva. Kako iz povijesti znamo, trajalo je do 4. stoljeća. Zašto? Zato što tada počinje „kasnoantičko malo ledeno doba“, od 4. do 9. stoljeća.
To zahladnjenje znanstveno je dokazano, a očitovalo se kroz hladnija i kraća ljeta te duže i oštrije zime. Kraće toplo razdoblje (proljeća, ljeta i jeseni) imalo je znatne reperkusije na smanjenu proizvodnju hrane (npr. sve lošije žetve), sa svim posljedicama koje to nosi za ekonomiju Rima i život jednog društva. I nije patila samo ekonomija – još veće probleme stvarala je sigurnost i obrambena sposobnost Rima pred najezdama barbara (pretežno germanskih i slavenskih plemena i plemenskih kultura).
U hladnijim zimama velike rijeke poput Dunava i Rajne smrzavale su se, što je omogućavalo barbarima (Goti, Vandali, Huni itd.) da pješice prelaze prirodne barijere koje su dotad bile djelotvorna obrana. Najpoznatiji takav prijelaz dogodio se 405./406. godine, kada je „ledeni Dunav“ otvorio put masovnim prodorima Germana u Galiju. Može se čak reći da su nekontrolirane migracije bile posljednji čavao u lijesu te velike civilizacije.
A i same migracije tih plemena bile su potaknute – osim pričama o bogatstvu na Zapadu – ponajviše zbog sušnijih i hladnijih uvjeta u euroazijskim stepama. Huni, Goti, Vandali, Slaveni i druge skupine migrirale su prema zapadu, potiskujući druge narode prema rimskim granicama. Rimsko Carstvo, čiji je „GDP“ zbog slabijeg plodonošenja stalno padao, nije imalo dovoljno resursa ni vojne snage da se obrani od tolikih valova izbjeglica i pljačkaških pohoda. Naravno, tada počinje circulus vitiosus svakog civilizacijskog sunovrata.
Opisani klimatski šokovi pogoršali su postojeće probleme – gospodarsku krizu, slabiju proizvodnju hrane, epidemije i sve jaču političku, vjersku i kulturnu polarizaciju. Povijesni izvori, kao i znanstveni dokazi, to potvrđuju: povjesničar Ammianus Marcellinus bilježi izuzetno oštre zime i probleme s opskrbom vojske; analize jezgri leda, godova drveća i peludnih zapisa potvrđuju pad temperatura i promjene vegetacije u to doba.
Prije nego što nastavim s opisom povijesnih razdoblja u ključu klimatskih promjena, a kako sam završio s malim rimskim ledenim dobom od 4. do 9. stoljeća po Kr., odnosno vremenom nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, pokušao bih osporiti jedan mit koji je čvrsto ukorijenjen u današnjoj kulturi, odnosno vladajućem narativu.
Kao prvo, to se razdoblje „kasnoantičko malo ledeno doba“ smatra razdobljem civilizacijskog pada i opće civilizacijske degradacije naše civilizacije. To je djelomice točno, ali je potpuno netočan zaključak – odnosno pogrešno je upirati prst u krivca za čuveni „mračni srednji vijek“: kršćanstvo.
U to doba doista izvan gradova (polisa) vlada opći analfabetizam, a znanja i vještine koje su bile uobičajene u Rimu nestaju ili se zaboravljaju. Primjerice, Rimljani su poznavali beton kao konstrukcijski materijal, a to znanje nestaje i ponovno se pojavljuje tek u moderno doba. Rimski (grčki) zdravstveni i obrazovni sustavi nestaju, a to pogotovo vrijedi za pravni sustav.
Visokosofisticirani rimski pravni sustav, garancije i prava koja je osiguravao, nestao je pod poimanjem pravednosti germanskih i slavenskih plemena. Tako je netko optužen za zločin mogao dokazati svoju nevinost vrlo jednostavno: zavezali bi mu kamen oko vrata i gurnuli ga u duboku vodu. Ako bi isplivao, značilo je da je nevin i da je voda isprala krivnju s njega. Ili bi mu gurnuli ruku u vrelo ulje pa, ako nakon vađenja ne bi dobio plikove, značilo je da je nevin. I slične metode…
U kolektivnoj memoriji stvorenoj u zadnja dva stoljeća krivnju za tu posvemašnju degradaciju nosi kršćanstvo.
Problem je što kršćanstvo s tim ima malo ili nimalo veze.
Naime, suprotno općoj uobrazilji, u to vrijeme Europa – a pogotovo njezin zapadni dio (Istok/Bizant već je bio kršćanski) – bila je pod vlašću pretežno germanskih plemena. Ta su plemena, sva osim jednoga (Franci), primila arijanizam, heretični oblik kršćanstva koji zapravo nije kršćanstvo, nego redukcija judeokršćanstva. No i to prihvaćanje bilo je ograničeno na plemenske elite, dok je narod ostao uvelike poganski i animistički, uz „simpatične“ običaje koje sam već opisao.
Dakle, padom Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine politička vlast u zapadnoj Europi prešla je u ruke „barbarskih“ germanskih plemena. Ta su plemena imala različita religijska uvjerenja, pa je došlo do velike raznolikosti u vjerovanjima. Mnogi seljaci nikada nisu bili kršteni, a njihova religija bila je vezana uz prirodu, duhove, šumske božanske sile i stare bogove, poput nordijskih ili keltskih. Latinska riječ „paganus“ zapravo znači „seljak“ ili „seoski“, što pokazuje kako je kršćanstvo najprije zahvatilo urbane elite, dok je selo ostajalo poganizirano.
Katolička Crkva u zapadnoj Europi, nakon pada Rima, ostaje prisutna – ali više kao kulturna i religijska nego politička sila. Proces kristijanizacije Europe nije tema ovog ogleda, ali bio je, suprotno uvriježenim mišljenjima, vrlo spor i trajao je između pola i cijelog milenija. Dakle, stvarnost je da je civilizacijskoj degradaciji Europe u razdoblju nakon pada Rimskog Carstva više pridonijelo odsustvo kršćanstva i snažnog utjecaja Katoličke Crkve nego njezina prisutnost, kako to tvrde vladajući narativi. Dapače, može se reći da je „mrak srednjeg vijeka“ trajao sve dok Katolička Crkva nije zauzela vodeće mjesto u kulturnom životu Europe. Gdje joj je, po tom shvaćanju, i mjesto.
Srednjovjekovno toplo razdoblje (9.-13. stoljeće)
Stigli smo tako do kraja tzv. kasnoantičkog malog ledenog doba, koje je trajalo od 4. do 9. stoljeća, pa se može nazvati i srednjovjekovnim ledenim dobom jer je označilo nestanak antike i ulazak u tzv. „mračni srednji vijek“. Novo razdoblje, od 9. do 13. stoljeća, karakterizira povećanje prosječnih temperatura, što – po već poznatom obrascu – donosi bolje uvjete života općenito, a prvenstveno za poljoprivredu. To posljedično znači povećanje proizvodnje hrane, što opet dovodi do naglog rasta stanovništva i općeg društvenog procvata.
Kultura vinove loze ponovno se širi na sjever, gdje je bila i za vrijeme Rimskog Carstva. Poznato je da su Rimljani govorili: „Roma est ubi vites sunt“, tj. Rim je ondje gdje je vinova loza. Tako je u Domesday Booku iz 1086. godine zabilježeno postojanje 42 vinograda na različitim posjedima samo u jugoistočnoj Engleskoj. Vinskoj prošlosti Britanskog otočja toga doba svjedoče i brojni toponimi, primjerice Winchelsea u istočnom Sussexu, Wintringham u Sjevernom Yorkshireu itd. U Škotskoj, na zapadnoj obali koju oplakuje Golfska struja, rasle su palme – o tome postoje dokumenti i crteži iz toga doba.
Lavovi su ponovno preplavili europsku kulturu na mnoge načine i ostali vidljivi u heraldici toga doba. Engleski kralj Richard dobio je, zbog svoje hrabrosti, nadimak s kojim je ušao u povijest – Richard Lavljeg Srca. Lavovi se vjerojatno nisu vratili na europski kontinent, ali jesu u prostor Male Azije i sjeverne Afrike, gdje se Richard borio u Trećem križarskom ratu. Kad smo već kod križarskih ratova – ostavimo sada po strani ideološke kontroverze koje traju do danas (nažalost, danas i jače) – upravo oni svjedoče o ekonomskom procvatu, prosperitetu i konjunkturi Europe toga vremena. Ukratko, križarski ratovi bili su odraz većeg ekonomskog, demografskog i klimatskog prosperiteta Europe, osobito u razdoblju koje se poklapa sa srednjovjekovnim toplim razdobljem (oko 950. – 1250.).
Toplije vrijeme omogućilo je produktivniju poljoprivredu, što je dovelo do porasta populacije. Višak hrane i rast stanovništva stvorili su ekonomski višak koji se mogao ulagati u vojne pohode, uključujući i križarske ratove. Uvjeti putovanja i komunikacije bili su lakši zahvaljujući boljoj klimi, ali i jačanju feudalnih država koje su stvarale sigurnosne pretpostavke za putovanja i razmjenu. Razvijaju se gradovi i trgovina, osobito u talijanskim trgovačkim republikama poput Venecije, Genove i Pise, koje su igrale ključnu ulogu u opskrbi i prijevozu križara.
Kraljevstva, plemstvo i Crkva imali su sredstva za financiranje dugotrajnih pohoda. Križarski ratovi omogućili su plemstvu i viteškom staležu odlazak iz „pretrpane“ Europe u potrazi za slavom, bogatstvom i novim zemljama. Dakle, križarski ratovi nisu bili samo vjerski pohodi, nego i pokazatelj veće organiziranosti, bogatstva i kapaciteta srednjovjekovne Europe, potpomognute povoljnim klimatskim uvjetima.
Sada usporedite tadašnju situaciju, u kojoj je suveren jedne države (bizantski car Aleksej I. Komnen) pozvao Europljane (papu Urbana II.) u pomoć zbog agresije moćnije sile koja je prijetila uništenjem države, s današnjim pozivom Ukrajine Europi za pomoć…
No vratimo se tom vremenu, koje nije samo vrijeme križarskih ratova nego i konstituiranja sveučilišta, dakle akademskog života kakav i danas baštinimo. Prva europska sveučilišta počinju se formirati u 11. i 12. stoljeću, kao rezultat potrebe za obrazovanjem svećenstva i administracije, ali i kao odraz općeg društvenog i intelektualnog procvata toga doba.
Iz popisa najstarijih sveučilišta u Europi vidljivo je da su sva formirana u ovom razdoblju „srednjovjekovnog toplog doba“:
Sveučilište u Bologni (Italija) – osnovano 1088.; smatra se najstarijim sveučilištem u neprekidnom radu. Fokus je bio na pravu (kanonskom i rimskom). Prisjetimo se pritom „prava“ koje je u to vrijeme još uvijek vladalo po germanskim područjima i usporedimo ga s pravom koje se učilo na tadašnjim sveučilištima – pravom koje je u temelju i današnjih pravnih sustava. Razlika između ta dva pristupa u biti je razlika između civiliziranosti i divljaštva.
Sveučilište u Parizu (Francuska) – počeci oko 1150.; proizašlo iz katedralne škole pri pariškoj katedrali Notre-Dame, posebno poznato po teologiji i filozofiji. Dalo je mislioce poput sv. Tome Akvinskog i sv. Bonaventure.
Sveučilište u Oxfordu (Engleska) – oko 1096., formalno priznato 1167.; nastalo i razvijeno nakon odlaska engleskih studenata iz Pariza, jedno od najvažnijih sveučilišta srednjovjekovne Europe.
Sveučilište u Cambridgeu (Engleska) – 1209.; osnovali su ga studenti koji su napustili Oxford zbog sukoba s lokalnim stanovništvom.
Sveučilište u Padovi (Italija) – 1222.; nastalo odvajanjem profesora i studenata iz Bologne.
Sveučilišta su imala korporativnu strukturu, tj. bila su zajednice profesora i studenata, pod pokroviteljstvom Crkve ili lokalnih vladara. Nastavni program obuhvaćao je trivij i kvadrivij, a kasnije pravo, medicinu, teologiju i filozofiju. Sveučilišta su oblikovala intelektualni pejzaž Europe i predstavljaju ključan korak u razvoju znanosti, kulture i državne administracije. Osnove današnjih sveučilišnih kurikula u velikoj su mjeri naslijeđene iz tog razdoblja.
Ovdje treba napomenuti još jedan važan – zapravo presudan – čimbenik u međusobnoj komunikaciji, kako u političkim i ekonomskim tako i u vjerskim i idejnim sferama: zajednički jezik, lingua franca – latinski, kojim su komunicirali svi i koji se poučavao kao jezik sveučilišta.
Poveznica s akademskom sferom svakako su bili redovnici. Redovništvo je u to vrijeme imalo ključnu civilizacijsku ulogu: u kulturnoj, socijalnoj i zdravstvenoj, a osobito u tehnološkoj, pa time i ekonomskoj sferi. Redovništvo je odigralo ključnu ulogu u ekonomskom, kulturnom i znanstvenom razvoju Europe, osobito između 9. i 13. stoljeća – razdoblja koje se često naziva visokim ili zrelim srednjim vijekom, a koje, kako vidimo, koincidira sa Medieval Warm Periodom.
Najveći ekonomski utjecaj redovništva zabilježen je od karolinškog razdoblja (8.–9. st.), preko benediktinskog procvata (10.–12. st.), do razdoblja cistercita i ostalih reformiranih redova (12.–13. st.). Kako je redovništvo poticalo ekonomski razvoj?
Benediktinci i kasnije cisterciti unaprijedili su poljoprivredne tehnike – korištenje plugova s metalnim oštricama, trostruki plodored, navodnjavanje i melioraciju. Osnivali su samostane u nenaseljenim ili močvarnim područjima, koje su pretvarali u plodne površine. Kraljevi i kneževi davali su im zemlju, pretežno u nenaseljenim i nepodesnim krajevima, znajući da će je oni potpuno promijeniti i pretvoriti u atraktivan prostor za život i naseljavanje.
Redovnici i samostani uopće bili su rasadišta tehnološkog napretka, primjerice kroz vodenice i pilane – širili su upotrebu mehanizacije putem vodene snage. Međutim, daleko važniji od tog „hardvera“ bio je „softver“ u vidu potpunog revolucioniranja organizacije rada i oblikovanja novog modela zajednice. Samostani su bili autonomne ekonomske jedinice: proizvodili su hranu, vino, pivo i rukotvorine. Organizirali su radne zadatke i discipliniran radni ritam, što je postalo uzor za kasnije gospodarske organizacije.
Samostani su bili središta pismenosti i obrazovanja – mjesta prepisivanja knjiga i očuvanja antičkog znanja. Oko samostana su često nicala sela, sajmovi i obrti. Mnogi gradovi nastali su upravo oko samostana, primjerice: St. Gallen, San Vincent (u Istri – Savičenta), Monte Cassino, Fulda, Zadar, Nin, Lepoglava, Melk, Cluny itd. Redovnici su često posredovali u trgovini i komunikaciji između udaljenih regija. Redovništvo nije bilo samo religijska institucija, već i pokretač gospodarskog razvoja, inovacija i društvene stabilnosti. Njihov utjecaj kulminirao je u 12. i 13. stoljeću, kada samostani djeluju kao centri znanja, proizvodnje i upravljanja resursima. Bili su centri izvrsnosti i općeg napretka svojega toplog doba, koje samo potvrđuje već vidljiv obrazac započet s holocenskim maksimumom, kada nastaju prve civilizacije u Mezopotamiji: klimatske promjene traju oko 500 godina, a toplija razdoblja redovito znače vrijeme obilja, rasta civilizacija i kvalitete života. Suprotno tomu, hladna razdoblja – približno jednako duga – znače krize i nazadovanje.
Nakon ovog toplog i za europsku civilizaciju uspješnog razdoblja započinje Malo ledeno doba, koje traje otprilike od 1300. do 1850. godine.
Hoće li se tu ponoviti isti obrazac civilizacijske degradacije kao u ranijim razdobljima – ili ipak ne?
Malo ledeno doba (1300.-1850.)
Nakon gotovo polumilenijskog klimatskog razdoblja koje poznajemo kao kasnosrednjovjekovni klimatski optimum (od 9. do 14. stoljeća), slijedi – po ustaljenom ritmičkom obrascu klimatske povijesti planeta – novo polumilenijsko razdoblje, od 14. do 19. stoljeća, poznato kao „Malo ledeno doba“.
Malo ledeno doba (MLD) bilo je razdoblje zahlađenja koje je trajalo od 14. do sredine 19. stoljeća. Obilježili su ga oštre zime, hladna ljeta, neuspjele žetve i migracije stanovništva. Posebno hladna faza nastupa u vrijeme tzv. Maunderova minimuma (1645. – 1715.), kada se sunčeva aktivnost znatno smanjila. To razdoblje nazvano je po britanskom astronomu Edwardu Walteru Maunderu, koji je krajem 19. stoljeća prvi primijetio da su u tom razdoblju Sunčeve pjege gotovo potpuno nestale.
Ovdje neću detaljno opisivati to doba jer se već radi o razdoblju iz kojega imamo brojne i općepoznate informacije i izvore. Više ću se posvetiti očitom pitanju: dosad smo uočili pravilan obrazac prema kojem su toplija razdoblja bila razdoblja rasta i blagostanja, a hladnija razdoblja vrijeme degradacije i kriza. Zašto je razdoblje Malog ledenog doba (1300. – 1850.) bilo drukčije? Zašto je civilizacijski odgovor na nepovoljne uvjete bio drugačiji nego tisućljeće ranije?
Naime, poznato je da je to razdoblje jedno od najfascinantnijih u povijesti Europe zbog ogromnog intelektualnog, znanstvenog i tehnološkog napretka. Hladnoća je, naravno, uzrokovala gladi, bolesti i društvene nemire. Neka carstva (Osmansko, Ming/Kina) bila su posebno pogođena. Istodobno, Europa pokazuje otpornost: umjesto kolapsa jačaju državne institucije, infrastruktura i upravljanje krizama. Zašto je Europa preživjela Malo ledeno doba bez civilizacijskog kolapsa (za razliku od kasne antike)?
Usporedba s kasnoantičkim ledenim dobom (536. – 800.) pokazuje razliku: tadašnji klimatski šok doveo je do pada Rimskog Carstva i dubokog civilizacijskog nazadovanja.
Dakle, koji su glavni razlozi za drugačiji ishod tijekom Malog ledenog doba, dok su istodobno druga carstva propadala (Kina, Osmansko Carstvo), a u ranijim razdobljima nestajale i čitave civilizacije (poput Maja)? Odgovor leži u institucionalnoj otpornosti – razvijenim političkim i crkvenim strukturama.
Razlozi su višestruki: razvijena tehnološka baza (plugovi, mlinovi, dimnjaci, brodska kobilica, navigacija, rani parni strojevi), skolastika kao filozofska osnova iz koje se razvilo empirijsko istraživanje i potom znanstvena revolucija, globalna povezanost kroz zajedničku vrijednosnu matricu (kršćanstvo) i zajednički jezik (lingua franca – latinski), kao i razvijene i otporne trgovačke mreže.
Iskustvo prethodnih kriza (npr. „Crna smrt“) dovelo je do razvoja zdravstvenih i logističkih protokola. Civilizacijski odgovor na zahlađenje bio je drukčiji nego u kasnoantičkom razdoblju jer je društvo od 14. do 19. stoljeća bilo kompleksnije, raznolikije i otpornije. Hladnoća više nije značila kolaps, nego izazov koji potiče inovacije i reforme. Crkveni redovi (npr. benediktinci, cisterciti) očuvali su i širili znanje te organizirali infrastrukturu i proizvodne procese. Upravo su oni bili poveznica između „toplog“ i „hladnog“ srednjeg vijeka, čuvajući i prenoseći znanje te razvijajući tehnologije i institucionalnu mrežu koja je Europi omogućila prilagodbu umjesto kolapsa.
Neki od primjera ključnih inovacija (iako ih je bilo mnogo više):
Dimnjak. Prije 13. stoljeća dim se iz kuće izvodio kroz otvore u krovu. Izum dimnjaka omogućio je zidane kuće s višekatnim grijanim prostorijama, što je transformiralo urbanu arhitekturu i stvorilo preduvjete za razvoj modernih gradova. Dimnjak je omogućio privatnost i individualizaciju prostora, a time i razvoj moderne obiteljske strukture i buržoazije.
Kobilica i navigacija. Uvođenje duboke kobilice na brodovima omogućilo je stabilnost na otvorenom moru te veću i sigurniju upravljivost. Ona je omogućila razvoj kormila (koje je zapravo produženi, upravljivi dio kobilice) i time suvremenu navigaciju. Prije toga brodovi su bili pokretani veslima ili su plovili niz vjetar i struju, a umjesto kormila koristilo se krmeno veslo. U kombinaciji s kompasom, astrolabom, karavelama i novim kartografskim tehnikama, to otvara eru Velikih geografskih otkrića. Posljedice su globalizacija, širenje kršćanske – osobito europske – kulture, trgovina i kolonijalizam.
Znanstvena revolucija (16. i 17. stoljeće). Radovi znanstvenika poput Galilea, Newtona, Descartesa i Keplera postavljaju temelje moderne znanosti.
Parni stroj. Prvi prototipovi parnog stroja pojavljuju se krajem 17. i početkom 18. stoljeća (npr. Newcomen 1712., Watt 1765.). Ključna tehnologija za industrijsku revoluciju, osobito nakon MLD-a, ali idejno i tehnički pripremljena je u tom periodu. Ali sve to ne bi bilo moguće bez visokih peći i metalurgije. Razvoj visokih peći omogućava masovnu proizvodnju željeza. Potrebno je to za izradu oružja, alata, strojeva i kasnije željeznice. Inače, prve visoke peći za proizvodnju industrijskog željeza izgradili su engleski redovnici u samostanu, ali ih je Henrik VIII. (1491. – 1547.) otjerao u svom ratu (da zadovolji svoj libido) protiv Katoličke Crkve i usput srušio visoku peć koja bi vjerojatno omogućila industrijsku revoluciju barem 150 godina ranije…
Sveučilišta nastala u toplom razdoblju (11.-13. stoljeće) stvorila su obrazovanu elitu koja je mogla razumjeti i reagirati na izazove MLD-a. Te institucije osigurale su kontinuitet znanja, tehnički napredak i društvenu stabilnost.
Malo ledeno doba bilo je izazovno razdoblje, ali je, umjesto kolapsa, u Europi potaknulo inovacije, prilagodbe i dugoročni razvoj. Ključna razlika u odnosu na ranije razdoblje krize leži u zrelosti institucija, tehnološkoj infrastrukturi i obrazovanoj eliti, a koje je sve osigurala upravo – Katolička Crkva, na koju su se nastavili i kreativno nadopunili i kršćani ostalih denominacija u tada potpuno kršćanskoj Europi.
Klimatske promjene – rezime
Stigosmo u našem putu kroz povijest, kako našu ljudsku, tako i povijest našeg planeta, do kraja puta – do našeg doba.
Odabrao sam samo zadnjih 2.500 godina našeg razdoblja holocena, koje se zove i „holocenskim pulsiranjem“ jer se primjećuju gotovo pravilna razdoblja od 400 – 600 godina izmjena toplih i hladnih razdoblja:
250. pr. Kr.-400. Rimsko toplo razdoblje
400.-900. hladni međuperiod
950.-1250. srednjovjekovno toplo razdoblje
1300.-1850. Malo ledeno doba
1850.-danas… moderni topli period
Dakle, već iz ovoga vidimo da su klimatske promjene stalne. Zatopljenja dolaze poslije zahladnjenja i to u pravilnom ritmu. Nakon polumilenijskog hladnog razdoblja, prije 170 godina započelo je još jedno toplije razdoblje, koje ovoga puta koincidira s industrijskom revolucijom. Vidjeli smo već da su sva toplija razdoblja ujedno bila i razdoblja blagostanja i napretka, a da su ledena doba bila suprotno, osim u modernom dobu gdje je ljudski rod pokazao veliku kreativnu snagu kojom se adaptirao na nepovoljne (hladne) klimatske promjene.
U zadnjih pedesetak godina promatramo krešendo medijske buke koja je zadobila naznake histerije da nam zbog zatopljenja kojem je „kriv čovjek“ slijedi Armagedon. To potiče mainstream od otprilike 97 % klimatskih znanstvenika. Za sve je optužen plin CO₂, koji je inače ključan za život na Zemlji i fotosintezu i kojega u atmosferi ima 0,042 %. S druge strane postoji i manjina znanstvenika koji spadaju u klimatološke skeptike i koji, priznajući da se klima mijenja, osporavaju dokaze o pretežno antropomorfnoj uzročnosti aktualnog zatopljenja.
Ja koji ovo pišem laik sam po pitanju klime te ne mogu / ne želim suditi o meritumu stvari: razlikuje li se ovo zatopljenje od prethodnih i je li ga uzrokovao čovjek svojom pohlepnom negligencijom. Međutim, sa svojim pravničkim iskustvom mogu primijetiti neke stvari… Znanstvena istina može se iznjedriti samo u zdravoj znanstvenoj atmosferi u kojoj se u slobodnoj znanstvenoj raspravi mogu iznijeti sve činjenice i hipoteze na osnovi činjenica, i to kako one „za“, tako i one „kontra“. Stvarnost jest da te zdrave atmosfere i slobodne znanstvene rasprave nema ili barem nema u dovoljnoj mjeri. Kao što bi u sudskoj raspravi obje strane trebale biti jednako slobodne i u jednakoj poziciji, s jednakim pravom i dostojanstvom da iznesu sve potrebne dokaze i argumente sebi u prilog te ospore sve izneseno s protivne strane, tako bi i u ovoj kontroverzi trebalo vrijediti to načelo koje baštinimo od Rimskog Carstva.
Moram također primijetiti da su financijski fondovi neravnomjerno raspoređeni, da su gotovo u potpunosti namijenjeni „antropomorfnim tužiteljima“ ili klimatohisteričarima među znanstvenicima. Također primjećujem da samo oni imaju pravo na javni forum i, last but not least, da ih političari vole… Uopće, sprega između mainstream politike i takvih mainstream znanstvenika jasna je i vidljiva – i uvijek opasna. Opasna je jer, uz kolosalan utrošak novca, oblikuje javno mnijenje kao oblik globalnog socijalnog inženjeringa, budući da je to jedini narativ koji se pojavljuje u medijima, filmovima, putopisnim i znanstvenopopularnim emisijama, s gotovo totalitarnim obilježjima utjecaja na javno mišljenje.
S druge strane, ta manjina osporavatelja vladajućeg narativa među znanstvenicima biva sotonizirana (nazivaju se negatorima/„denayers“), oduzimaju im se sredstva (grantovi), zabranjuje im se prisustvovanje konferencijama (na koje ih se često niti ne poziva), iako se radi o znanstvenicima visoke citiranosti i još većeg dotadašnjeg ugleda. Primjerice, znanstvenici poput Judith Curry, Richarda Lindzena, Johna Christyja, Williama Happera, Stevena Koonina, Nira Shaviva, Bjørna Lomborga i dr. ističu prirodnu varijabilnost (Sunčeva aktivnost, oceanske struje), nesigurnosti u modelima, ulogu drugih plinova (npr. metana) i pretjerivanje u predviđanjima. Ono što je meni kao promatraču upadljivo jest da nijedna od tih primjedbi nije činjenično oborena od mainstream znanstvenika.
Mainstream sprega znanosti, politike i medija stvorila je vladajući narativ s elementima totalitarnog jednoumlja koji, pod opravdanjem brige za okoliš i Zemlju, uspijeva preko novih poreza izvlačiti kolosalne iznose novca od poreznih obveznika – novca kojim više ne raspolažemo – a koji koriste političari i od kojeg korist imaju i mainstream znanstvenici, što samo po sebi predstavlja znanstvenu korupciju. Treba reći da je znanost ljudski napor ka izvrsnosti i istini te da je omjer „za“ i „protiv“ nevažan. Znanost nije demokratski parlament.
U znanstvenoj metodologiji broj onih koji nešto podržavaju ili odbacuju nije dovoljan razlog za prihvaćanje ili odbacivanje tvrdnje. Umjesto toga, znanost traži: empirijske dokaze, ponovljivost, logičku dosljednost i falsifikabilnost hipoteza. Znanost nije demokracija; ona ne funkcionira po principu većine glasova, već po kvaliteti argumenata i dokaza. Kao što je rekao Galileo (parafrazirano): „Istina ne ovisi o broju onih koji je prihvaćaju.“
U osnovi današnje vladajuće klimatske filozofije, prema ovom pogledu, izokrenuta je kršćanska apokalipsa: u temelju je krivnja (bijelog) čovjeka koja, ako ne bude „otkupljena“ novcem i aktivizmom klimatskih „svetaca“, vodi prema općem Armagedonu. Može se reći da ateizirano društvo danas ima veću potrebu za religioznim obrascima mišljenja i ponašanja nego kršćanski vjernik.
Na kraju, da se u tom tonu i ekološki „ispovjedim“: nemam ništa protiv ekologije i stalo mi je do čistog zraka, čistih i bistrih voda, nezagađenog tla i plodova iz njega. Briga i politike u tom smjeru među najvažnijim su pitanjima današnjeg vremena masivne industrijske polucije. Međutim, to su mjere koje su prvenstveno lokalne i polaze od pojedinca i lokalnih zajednica te se supsidijarno pretvaraju u opće politike. Ovo danas o čemu pišem više nema u osnovi brigu o okolišu, već je mutiralo u globalnu ideologiju opasnih namjera za čovječanstvo.
Da – o čovječanstvu je riječ.
