Marko Brkljačić: Plemeniti ljudi – Hrvati

Plemenit je onaj koji je svoj, a svoj je onaj koji sobom vlada!

U srednjem vijeku, biti Hrvat značilo je biti plemeniti čovjek.

Diljem srednjovjekovne Hrvatske postojale su zajednice ovih slobodnih ljudi, ratnika i zemljoposjednika, plemenitih ljudi – Hrvata.[i] [ii]

Okupljeni u seoskim zajednicama – općinama i župama, živjeli su prema vlastitim zakonima i običajima koji se u srednjovjekovnim vrelima nazivaju „zakoni i običaji hrvatski“, a oni koji prema njima žive „Hrvati“.[iii] [iv] [v]

Članovi općine su se međusobno nazivali bratijom ili braćom vrvnom. Međusobno ih je povezivala vrv – drevni pojam koji označava pripadnost istoj općini i pravo na udio u zajedničkim seoskim pašnjacima, gajevima, putevima i izvorima pitke vode.[vi]

Njegovali su plemensku demokraciju koja se očitovala u izboru vlastitih knezova i župana na godinu ili leto dan. Biralo se ždrijebom i glasovanjem – balotanjem, stavljanjem kamenčića na ogrtač kandidata ili urezivanjem crta na raboš – štap kojim su se bilježili glasovi okupljenih na plemenskoj skupšćini.[vii]

Ovakvi sborovi plemenitih ljudi su se održavali uz važnije prometnice, kraj izvora žive vode i na mjestima s kultnim značajem – podgrađima, obrednim gomilama i gradinama  obilježenim starohrvatskim crkvama – kao što su Biranj u Kaštelima, Podgrađe i Podbrižani u Kotarima i Sveti Juraj na Gracu u Poljicima.[viii] [ix] Takva zborna mjesta su nosila nazive poput biranj, sborišće, sudišće, a okupljanja su često pratile gozbe i svetkovine obrednog karaktera, brgulje, ratničke igre, zamiranja ili udvaranja momaka i djevojaka i igranje kola.[x] [xi]

Sporovi su se rješavali na plemenskim stolovima, starohrvatskim sudbenim instancama. Tamo su izabrani sudci rotni donosili presude prema dobrim i starim zakonima hrvatskim. Iznad svih plemenskih i županijskih stolova bio je Banski stol u Kninu. Tamo su starci koji poznaju i tumače običaje Hrvata rješavali sporove koje niže instance nisu mogle.[xii]

Zapisnici sporova i presuda ovih plemenitih stolova jedan su od najvažnijih izvora za rekonstrukciju starohrvatskog prava i života ovih zajednica. Pisane kurzivnom glagoljicom i prekrasnim arhaičnim hrvatskim jezikom, ove isprave razbijaju uvriježene granice između pravnog teksta i poezije.[xiii] Svojim često dramatičnim opisima otvaraju nam vrata u jedan zaboravljeni svijet hrvatskog srednjovjekovlja. Ujedno i svjedoče o hrvatskom jeziku kao jeziku prava, razvijenom pravnom sustavu, terminologiji i sudskom postupku, kao i osjećaju za pravdu i ljudskost.

Mi Tomaš Bojničić is Plavna, banovac Dalmacije i Hrvat,
i takoj Ivan Martinušević z Bogočina,
Radoj Bojničić is Plavna i Paval Berislavić z Vrhrike,
sutci rotni plemenitih Hrvat stola tninskoga,
damo viditi vsim i vsakomu, kim se dostoji,
prid kih obraz ov naš list pride,
kako nam sidećim u zgora rečenom stoli
s mnozimi plemenitimi Hrvati,
pravdu dilećim potribujućim je ot nas …

25. X. 1451, Knin[xiv]

Brojne obitelji i zajednice su čuvale ovakve dokumente kao najveće blago – potvrdu vlasništva nad zemljom i društvenog statusa. Prenošene s generacije na generaciju, često su se čuvale u za to predviđenim drvenim škrinjama. Najpoznatiji su primjeri Ciste privilegiorum regni – škrinje povlastica kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koju je čuvao hrvatski sabor i drvene škrinjice s Poljičkim statutom, koja se prenosila prilikom izbora novog Kneza, i koju su poljički glagoljaši sačuvali skrivenu u planinama pred pljačkom, paležom i zločinima Napoleonovih postrojbi pod vodstvom Augustea Marmonta 1807. godine.[xv] [xvi]

Čuvari predaja

Uz zakone i običaje, plemeniti ljudi su bili čuvari predaja. Predaje o porijeklu i slavnim precima bile su važan izvor povijesti i identiteta.

Tako je sačuvana poljička predaja o tri sina hrvatskog kralja Miroslava – Krešimiru, Tišimiru i Elemu, od kojih su potekla tri plemena poljičkih plemenitih ljudi – didića, i predaja o dvanaest plemena Hrvatskoga kraljevstva, ideji koja je u kasnom srednjem vijeku simbolizirala zajedništvo, identitet i hrvatsku naciju u predmodernom smislu.[xvii]

Ove predaje, izvorno prenošene usmenim putem, sačuvane su u pisanim izvorima – poput zapisa u Supetarskom kartularu iz 12. stoljeća koji spominje sedam banova Hrvata koji su birali hrvatske kraljeve, i Hrvatske kronike i Sclavorum regnum, koje donose pripovijest o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj i hrvatskom kralju Budimiru koji na saboru na planini Hlivaj, pred okupljenim narodom i svećenstvom, zapisuje zakone, utvrđuje međe i dijeli zemlju na županije, a svoje kraljevstvo na rijeke Dunavskog i Jadranskog sliva.[xviii] [xix]

Ove predaje svjedočanstvo su snažnog identiteta plemenitih ljudi – Hrvata, njihove svijesti o pripadnosti hrvatskoj naciji, i kontinuiteta državnosti i običaja hrvatskoga kraljevstva, čiji su nositelji bili.

Zato je danas važno ove predaje na dostojan i kvalitetan način prezentirati i očuvati kao oblik usmene povijesti i memorije, a vrednovati ih i razumjeti u kontekstu vremena, kulture i zajednica u kojemu su nastale.

Exercitus Chroatensis

Članovi plemeniti rodova imali su pravo nošenja oružja i sačinjavali osnovu hrvatske vojske u srednjem vijeku. Fizička spremnost, ratničke vještine i poznavanje okoliša bile su važan dio odgoja. Obučavali su se tijekom odrastanja kroz igru, a osobito lovom. O važnosti lova svjedoče brojni prikazi na nadgrobnim spomenicima – stećcima i arhaične odredbe Novigradskog zbornika starohrvatskog običajnog prava.[xx]

Jedna od ključnih ratničkih vještina bilo je poznavanje okoliša – teritorija i njegovih resursa.

Ovo se osim lovom, razvijalo obrednim ophodima po međama i prenošenjem predaja.[1] Poznavanje priča vezanih uz pojedina mjesta – poput planinskih vrhunaca i masiva, rijeka i izvora vode, olakšavalo je snalaženje u prostoru i stvaranje mentalnih mapa nekog teritorija. Neke od ovih predaja i priča vezanih uz krajolik, hrvatski su književnici poput Petra Zoranića i Jurja Barakovića, i sami plemeniti ljudi koji su se u južnoj hrvatskoj nazivali „didići“, [2] oblikovali u skladu s književnom tradicijom svoga vremena i uvrstili u svoja djela – i na taj način ih sačuvali od zaborava.

Čuvari zemlje – plemenšćina

Zemlja je imala posebnu važnost kao jamstvo opstanka, materijalnih prihoda i društvenog statusa, a u duhovnom smislu, kao temelj identiteta. Snažna povezanost sa zemljom i okolišem kao i potreba njegovog poznavanja i očuvanja bila je važan dio identiteta, kulture i duhovnosti ovih zajednica.

Jedinstven odnos sa zemljom vidljiv je u načinu gospodarenja plemenšćinama – posebnoj vrsti nasljednog posjeda, čije je korištenje i dioba bilo strogo regulirano nizom odredbi koje su sačinjavale temelje onoga što se u srednjem vijeku nazivali „zakoni i običaji hrvatski“.[3]

Cilj ovih odredbi bio je osigurati kolektivnu vlast i kontrolu zajednice nad teritorijem i njegovim resursima, kao i omogućiti kontrolirano, kontinuirano i održivo gospodarenje resursima od vitalnog značaja za zajednicu (obradivom zemljom, pitkom vodom, šumom, pašnjacima). Time se osiguravao trajan opstanak zajednica na ovom prostoru, očuvanje istih resursa, ekosustava, bioraznolikosti i ravnoteža u okolišu za buduća pokoljenja, ali i omogućavao razvoj i bogat, duhovan život u skladu s prirodom, život dostojan čovjeka.

Čuvari hrvatskoga jezika i pisma

Bratstva plemenitih Hrvata su njegovala uporabu (staro)hrvatskog jezika kao jezika prava, književnosti i liturgije, što je znatno doprinijelo očuvanju zakona i običaja kao temelja opstanka, očuvanja prirodnih i kulturnih resursa, slobode i samostalnosti, jer jezik je riznica biokulturnog znanja – osobito na razini lokalnih idioma. Zato je u suvremenoj ekologiji uočena korelacija između biološke i lingvističke raznolikosti, i prepoznata važnost očuvanja jezika, kao jednog od preduvjeta očuvanja lokalnih autohtonih praksi gospodarenja okolišem.

U očuvanju hrvatskog jezika, važnu ulogu je imalo glagoljsko pismo (dijelom i hrvatska ćirilica).[xxi] Stoljećima zvano hrvatsko ili pismo svetog Jeronima, ovo tajnovito pismo bilo je prvenstveno vezano uz liturgiju na hrvatskom-crkvenoslavenskom jeziku. [xxii]  Tijekom stoljeća, ovo pismo i jedinstvena praksa liturgije na vlastitom (liturgijskom) jeziku postali su osobite značajke prepoznatljivosti hrvatskog naroda u europskim okvirima.[xxiii]

Najzaslužniji za očuvanje glagoljskog pisma i liturgije bili su redovnici i svećenici glagoljaši – na jugu hrvatske zvani popi knjige arvatske ili popi arvati.[xxiv] [xxv] Svećenički stalež se u pojedinim obiteljima i rodovima prenosio s generacije na generaciju, sa strica na nećaka. Zajedno sa svećenićkim staležom, u ovim obiteljima su se prenosile i glagoljske knjige, znanje i predaje. Ovime su svećenici glagoljaši, doprinijeli očuvanju kršćanskog katoličkog duha i kulture, ali i jedinstvene hrvatske liturgijske prakse. Čuvajući hrvatski jezik, kulturu i vjeru, očuvali su i hrvatski identitet.

Raspad zajednica

Jačanje pojedinih velikaških obitelji, gubljenje povlastica kraljevskim darovnicama, osiromašenje pojedinih rodova, usitnjavanje i prodaja plemenšćina utječu na postupno slabljenje zajednica plemenitih ljudi.

Turska osvajanja Bosne i Hrvatske u 15. i 16. stoljeću uzrokuju masovno iseljavanje stanovništva. Stare zajednice i općine se raspadaju. Gubitak sela i plemenšćina i odlazak u izbjeglištvo imao je traumatičan i razoran učinak na ove zajednice. Gubitak zemlje značio je gubitak identiteta, prava, društvenog statusa, a često i gubitak osobne slobode.[xxvi] [xxvii]

Rijetke zajednice – općine i bratstva plemenitih ljudi su se uspjele održati na sjeveru, u ostacima banske Hrvatske, i očuvati svoja prava i povlastice do 19. stoljeća – poput plemenite braće Draganića. Iznimku čini plemenita općina Turopolje koje se održala do 1947. godine.

Drevna Poljička općina koja je preživjela Osmanlije, ukinuta je 1807. godine proglasom Vincenza Dandola, francuskog upravitelja Dalmacije, nakon brutalnog razaranja i pljačke Poljica.

Zaključak

Naši preci u duhu, imenu i jeziku su nam u naslijeđe ostavili mnogo – znanje, zemlju, jezik, državu i nebrojene prirodne i kulturne resurse.

Pred nama danas je izazov. Možemo li slijediti put koji su nam zacrtali preci u duhu? Imamo li duhovne snage pronaći u sebi znanje i poniznost – jer plemenitim se ne rađa, nego se postaje!

Želimo li očuvati ovu plemenitu baštinu, na korist svih članova zajednice?

Imamo li snage, volje i sposobnosti promijeniti obrasce i iscijeliti se od povijesnih trauma, individualnih i kolektivnih, koji nas u tome sputavaju, ili nam je suđeno ponavljati pogreške iz prošlosti, sputani nevidljivim okovima? Jer mi jesmo plemeniti ljudi, slobodni ljudi, i samo je pitanje vremena kada ćemo se toga i sjetiti!

____________________________

[1] Antropomorfizacija prostora i pučke etimologije kojima se tumači nastanak pojedinih mjesta – izvora vode, planinskih vrhunaca i masiva, pa i prirodnih fenomena poput vjetrova, kiše i astroloških – zviježđa, sunca i mjesečevih mijena, važni su elementi tradicijskog poimanja svijeta i geografije. Prostor je imao sakralnu dimenziju. Pojedina mjesta od osobite važnosti – vrhunci, izvori pitke vode i međe seoskih teritorija, općina i župa, bila su obilježena crkvama i obrednim gomilama, a označena križevima ili urezanim zlamenjem i bilizima. Ova mjesta su obilažena tijekom ophoda i procesija uz pjevanje obrednih tradicijskih i liturgijskih napjeva.

[2] Zajednice didića su obilno posvjedočene u povijesnim vrelima na zadarskim otocima, Popovu polju u Hercegovini, i Poljičkoj općini ili kneževini i drugdje. Za više o ovoj temi, vidi rad Juran, K. (2015). O didićima na zadarskom otočju u srednjem vijeku. Miscellanea Hadriatica et Mediterranea, (2), 25-40.

[3] Plemenšćina se izvorno sastojala od kuće i okućnice – dvora i oranice zvane podvornica, a uključivala je posebno pravo na udio u nepodijeljenom seoskom zemljištu i pravo korištenja zajedničkih i nedjeljivih seoskih općina  – izvora pitke vode, puteva, gajeva i pašnjaka.

____________________________

[i] Kovač, D. (2021). Historiografija o plemićkim općinama (doktorska disertacija). Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest.

[ii] Usp. Majnarić, I. (2018). Plemstvo zadarskog zaleđa u XIV. i XV. stoljeću. Zadar: Sveučilište u Zadru.

[iii] Margetić, L. (1994). Hrvatski pravni običaji. Arhivski vjesnik, 37, 147–159.

[iv] Karbić, D. (1998). Hrvatski plemićki rod i običajno pravo. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 16, 73–117.

[v] Kolanović, J. (1993). Hrvatsko običajno pravo prema ispravama XIV. i XV. stoljeća. Arhivski vjesnik, (36), 85–98.

[vi] Barada, M. (1957). Starohrvatska seoska zajednica. Zagreb: Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti.

[vii] Smiljanić, F. (2007). O položaju i funkciji župana u hrvatskim srednjovjekovnim vrelima od 9. do 16. stoljeća. Povijesni prilozi, 26(33), 33–100.

[viii] Jakšić, N. (1998). Srednjovjekovni sabor plemenitih Hrvata u Podbrižanima. Starohrvatska prosvjeta, 3(25), 109–126.

[ix] Domazet, M. (2021). Dimenzije dugog trajanja crkve sv. Ivana na Birnju u Kaštel Lukšiću (1276–2020). Croatica Christiana Periodica, 45(88)

[x] Škobalj, A. (1970). Obredne gomile – djelo o religiji i magiji na temelju arheoloških nalaza, Sveti Križ na Čiovu kod Trogira.

[xi] Brkljačić, M., i Šimić, M. (2024). Brgulje u kontekstu hrvatskoglagoljske baštine. Croatica et Slavica Iadertina, 20(1).

[xii] Smiljanić, Franjo Studije o srednjovjekovnim slavenskim/hrvatskim institucijama. Zadar: Sveučilište u Zadru, 2010

[xiii] Hercigonja, E. (1986). Acta croatica kao predmet književnomedievističkog studija (I). Filologija, (14), 109-122.

[xiv] Bratulić J. i Ladić, Z. (ur.). Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100.–1527. Acta Croatica. Hrvatski spomenici (knj. 1). Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

[xv] Pajnić, M. (ur.). (2023). Škrinja povlastica. Zagreb: Hrvatski državni arhiv.

[xvi] Pera, M. (1988). Poljički statut (Vol. 9). Split: Književni krug.

[xvii] Majnarić, I. (2008). “Plemstvo dvanaest plemena” Kraljevine Hrvatske u hrvatskoj enciklopedičkoj obradbi od kraja XIX. stoljeća. Studia lexicographica, 2(3), 5–25.

[xviii] Švob, D. (1956). Pripis Supetarskog kartulara o izboru starohrvatskog kralja i popis onodobnih banova. Historijski zbornik, 9(1–4), 101–117.

[xix] Mužić, I. (2011). Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina. Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika.

[xx] Ančić, M. (2003). Vrijeme i okolnosti postanka Novigradskog zbornika. Povijesni prilozi, (25), 133–161.

[xxi] Vidi Hercigonja, E. (2006). Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb: Matica hrvatska.

[xxii] Vidi Gadžijeva, S., Kovačević, A., Mihaljević, M., Požar, S., Reinhart, J., Šimić, M., i Vince, J. (2014). Hrvatski crkvenoslavenski jezik. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

[xxiii] Vidi Hercigonja, E. (1971). Društveni i gospodarski okviri hrvatskog glagoljaštva od 12. do polovine 16. stoljeća. Croatica: časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu, 2(2), 7–100.

[xxiv] Runje, P. (2003). Don Juraj Zubina, svećenik hrvatske knjige (o. 1400.–1480.). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, (45), 21–38.

[xxv] Kovačić, S. (2025). Glagoljaštvo na području stare Splitske metropolije. Split: Staroslavenski institut; Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu; Centar „Don Frane Bulić” pri KBF-u Sveučilišta u Splitu.

[xxvi] Jurković, I. (2005). Socijalni status i prisilni raseljenici podrijetlom iz hrvatskih plemićkih obitelji u zemljama njihovih doseoba za trajanja osmanske ugroze. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 23, 63–85.

[xxvii] Jurković, I. (2006). Osmanska ugroza, plemeniti raseljenici i hrvatski identitet. Povijesni prilozi, (31), 39-68.