Vlatka Vukelić: Povratak Hrvatske u Srednju Europu, a Europe u ravnotežu

Inicijativu triju mora (dalje: I3M) često promatramo isključivo kroz prizmu suvremene energetike ili sigurnosne dinamike 21. stoljeća. Međutim, I3M nije „samo“ politička tvorevina, već reaktivacija tisućljetne geopolitičke vertikale koja je definirala naš kontinent davno prije modernih država. Stoga ovdje ukazujemo na povijesni kontinuitet te sjeverno-južne osi, od njenih antičkih uspona do suvremene obnove. Inicijativa triju mora često se u medijima prikazuje kao novi projekt, nastao 2015. godine. Međutim, moja teza je da I3M nije izum modernih političara, već prirodna geografska i gospodarska nužnost. Mi danas, naime, kroz ovu političku inicijativu ne gradimo nešto novo, već „liječimo“ prostor koji je stoljećima bio blokiran. To je povratak prirodnoj geografiji Europe.

Kada analiziramo korijene ove suradnje, moramo se vratiti u samu zoru europske trgovine. Sve počinje s Jantarnim putom. U brončanom dobu, jantar je bio ono što je nafta danas: primarna strateška sirovina. Jantar nije bio samo ukras. On je posjedovao sakralnu, ljekovitu i političku vrijednost. Bio je simbol kraljevske moći na Bliskom istoku i zaštitni amulet u rimskim grobovima. Jantarni put nije bio jedna izolirana cesta, već kompleksna mreža komunikacija koja je povezivala Baltik s našim kvarnerskim otocima. Već tada je postojala svijest da su Jadran i Baltik povezani. Jantar se s Baltika slijevao dolinama Labe i Dunava, preko Jadranskih vrata, do Ljubljane i Ptuja, spuštajući se u Istru i na kvarnersko otočje. Upravo se zbog potreba ove trgovine, prema povijesnim pretpostavkama, prokopao Osorski kanal između Cresa i Lošinja, čime su ovi otoci u grčkim vrelima postali poznati kao Elektridi – Jantarski otoci (grč. elektron). Rimsko Carstvo nije samo preuzelo ovaj put, već ga je institucionaliziralo. Grad Akvileja (Aquileia) postao je globalno središte prerade jantara između 1. i 3. stoljeća. Plinije Stariji bilježi kako je mala figura od jantara vrijedila više od zdravog roba, što zorno ilustrira tržišnu snagu ove vertikale.

Ono što danas nazivamo „koridorima“ I3M, Rimljani su poznavali kao osigurane rute koje su povezivale germansko-baltički sjever s mediteranskim jugom. Inicijativa triju mora, stoga, nije politički hir, već renesansa najstarije europske komunikacijske trase. To je dokaz da geografija pobjeđuje ideologiju. Mi danas ne gradimo projekt, mi obnavljamo kralježnicu Europe. Povijest nas uči da stabilnost trgovačkih putova izravno ovisi o stabilnosti političkog okvira. Ono što smo nazvali „Pax Romana“ – razdoblje rimskog mira koje je trajalo do kraja 2. stoljeća – omogućilo je tehnološki i ekonomski procvat bez presedana. Upravo je u tom razdoblju sjeverno-južna vertikala doživjela svoj prvi institucionalni vrhunac. No, povijest ne poznaje vječnu linearnost. Od 4. do 9. stoljeća, Europa ulazi u turbulentno razdoblje Velike seobe naroda. To nije bila samo migracija; bio je to tektonski poremećaj koji je iz temelja promijenio etničku, gospodarsku i društvenu sliku kontinenta. Dolazak Huna, predvođenih Atilom, s prostora Srednje Azije prema Crnom moru, pokrenuo je lančanu reakciju. Potiskivanje Ostrogota stvorilo je pritisak koji se poput vala prelio preko granica Carstva. Vizigoti, Vandali i Franci ne dolaze samo kao osvajači, već kao tražitelji sigurnosti unutar rimskog infrastrukturnog raja. Godine 395., nakon smrti Teodozija I., Carstvo se dijeli na Istočno i Zapadno.

Ta administrativna granica postala je prva pukotina u jedinstvenom logističkom prostoru koji I3M danas pokušava ponovno ujediniti. Zapadno Carstvo, ranjivije i ekonomski iscrpljeno inflacijom, više nije moglo jamčiti sigurnost Jantarnog puta. Bitka na Katalaunskim poljima 451. godine bila je posljednji veliki krik antičke obrane Europe, gdje su udružene rimsko-germanske snage zaustavile Atilu. No, pobjeda je bila Pirova. Padom Rima 476. godine, antička civilizacija gubi svoje središte. Ceste koje su povezivale Baltik i Jadran prestaju se održavati. Akvadukti pucaju, a luke poput Akvileje gube svoju funkciju. Umjesto protoka resursa između tri mora, Europa se zatvara u lokalne, samodostatne jedinice. Nastupa feudalizam. Trgovina jantarom, solju i metalima nije nestala, ali je postala fragmentirana, opasna i spora.

Povijest Velike seobe naroda pokazuje što se događa kada se geopolitička vertikala prekine. Nastupa mračno doba izolacije. Inicijativa triju mora je, u svojoj biti, pokušaj da se izbjegne sudbina 5. stoljeća – to je napor da se spriječi nova fragmentacija Europe i osigura da naša infrastruktura više nikada ne postane žrtva „geopolitičkih seoba“ ili strukturalnih kriza.

U međuvremenu je Europa promijenila svoje trgovinske tokove, rute i komunikacijsku os. Širenjem islama, postala je zapadni terminal najambicioznije trgovačke mreže u povijesti – Puta svile. Od 2. stoljeća prije Krista pa sve do kasnog srednjeg vijeka, ova mreža karavanskih puteva povezivala je Sredozemlje s dalekom istočnom Azijom. Put svile nije bio samo ekonomska ruta; bio je to sustav sofisticiranog povjerenja. Trgovina se temeljila na klanovskom srodstvu i kreditnim sustavima koji su premostili tisuće kilometara. U 13. stoljeću, mongolska osvajanja paradoksalno su donijela „Pax Mongolica“ – razdoblje stabilnosti koje je omogućilo izravne kontakte Europe i Azije, smanjujući troškove posrednika i čineći kopneni put sigurnijim nego ikada prije. Širenjem islama, zapadni kraj Puta svile (Sirija, Egipat, Sjeverna Afrika) dolazi pod islamsku kontrolu. To je značilo da Europa više nije imala izravan pristup istočnim resursima, što je prisililo europske sile na traženje alternativa. I još važnije, Put svile nije donosio samo svilu, već i kugu. Izbijanje „Crne smrti“ u 14. stoljeću, koja je putovala upravo tim trgovačkim kanalima, stvorila je strah od kretanja i zatvorila granice, dodatno izolirajući unutrašnjost Europe.

Nakon mračnog doba rane srednjovjekovne fragmentacije, naša sjeverno-južna vertikala doživljava svoju prvu veliku modernu renesansu. Ako je Rim postavio infrastrukturni temelj, razdoblje od 14. do 16. stoljeća postavilo je politički i obrambeni okvir onoga što danas prepoznajemo kao prostor Inicijative triju mora.

U 15. stoljeću, pod vlašću dinastije Jagelovića, prostor od Baltika do Jadrana i Crnog mora bio je pod jedinstvenim utjecajem. To nije bio samo obiteljski savez, već prvi pokušaj stvaranja zajedničkog obrambenog bedema (Antemurale Christianitatis) protiv nadirućih prijetnji s istoka i jugoistoka. Tada, kao i danas, postojala je svijest da države „između“ (Poljska, Češka, Ugarska, Hrvatska) mogu opstati samo ako su međusobno povezane vertikalno, odupirući se pritiscima velikih carstava s istoka i zapada. Dok su na sjeveru gradovi Hanze dominirali Baltikom, na jugu su mletački i dubrovački trgovci držali ključeve Jadrana. Poveznica između tih dviju ekonomskih sfera ponovno su bili kopneni putevi koji su prolazili kroz središnju Europu. Trgovina poljskim žitom, ugarskim bakrom i češkim staklom održavala je ovu os živom čak i u uvjetima feudalnih granica. To je bio dokaz da tržišna logika uvijek traži najkraći put između sjevera i juga.

Prvi udarac toj logici bile su velika geografska otkrića. Težište moći preselilo se na Atlantik. Srednja Europa i Mediteran gube primat, a kopnene rute postaju manje važne od morskih puteva prema Americi i Indiji. To je bio početak duge marginalizacije prostora između triju mora. Usponom Španjolske, Portugala, a kasnije Engleske i Nizozemske, Mediteran postaje „unutarnje jezero“, a Jadran slijepo crijevo. Države između triju mora – Poljska, Češka, Ugarska, Hrvatska – ostaju odsječene od novih izvora bogatstva. S druge strane, upravo su na ovome prostoru trgovci ustupili mjesto graničarima. Dok je Portugal pod Henrikom Pomorcem otvarao rute oko Afrike, a Španjolska eksploatirala bogatstva Novoga svijeta, prostor između Jadrana, Baltika i Crnog mora postao je poprište najdužeg iscrpljujućeg sukoba u povijesti Europe. Uspon Osmanskog Carstva, koje svoj vrhunac doseže pod Sulejmanom I. Veličanstvenim, nije bio samo vjerski ili vojni izazov. On je bio totalna komunikacijska blokada. Carigrad, nekadašnje glavno trgovište Puta svile, postaje neprobojna barijera. „Bolesnik na Bosporu“, kako će kasnije nazivati oslabljeno Carstvo, stoljećima je onemogućavao prirodnu reaktivaciju Jantarnog puta, držeći ključeve Balkana i istočnog Sredozemlja.

Ovaj prostor, koji je po svojoj prirodi bio most, pretvoren je u Antemurale Christianitatis – Predziđe kršćanstva. Umjesto trgovaca, ovuda su prolazile vojske. Stoljeća ratovanja stvorila su „infrastrukturnu rupu“. Jantarni put, koji je nekada služio za razmjenu dobara i kulture, postao je linija razgraničenja. Sustav utvrda postao je „vlastiti život“ regije – resursi se nisu ulagali u mostove i trgovačka čvorišta, već u bastione i šance. Dok se na Zapadu rađao rani kapitalizam potaknut oceanskom trgovinom, naša je vertikala bila „zamrznuta“ u vojnom logističkom sustavu. To je korijen onoga što danas nazivamo infrastrukturnim zaostatkom – povijesna praznina koju I3M danas mora ispuniti betoniranjem novih koridora.

Zanimljivo je povući paralelu s 17. stoljećem. Kada je pod pokroviteljstvom Pape formirana Sveta Alijansa (Habsburgovci, Venecija, Poljska), njezina svrha bila je vojna reintegracija središnje Europe. Danas, Inicijativa triju mora predstavlja mirnodopsku reintegraciju istog tog prostora. Povijest prostora između triju mora u posljednja tri stoljeća bila je borba između prirodne geografske težnje za povezivanjem i umjetnih političkih barijera. Svaki pokušaj stabilizacije često je bio praćen novim valom fragmentacije. Nakon Mira u Srijemskim Karlovcima (1699.), činilo se da je stvoren pravni okvir za stabilizaciju trgovine od Jadrana prema srednjoj Europi. Međutim, dok se jug konsolidirao, sjever je potonuo u rusku dominaciju. Pod Petrom I., Baltik prestaje biti isključivo europski prostor suradnje. Težište resursa i trgovine prisilno se usmjerava prema istoku, čime je sjeverna točka naše vertikale postala odsječena od njezina juga.

Početak 20. stoljeća donio je nadu u kolaps osmanske vlasti, ali su Balkanski ratovi umjesto povezivanja s Crnim morem stvorili „bačvu baruta“. Prvi i Drugi svjetski rat djelovali su kao totalni prekid svake ekonomske logike. Infrastruktura koja je trebala spajati narode pretvorena je u logistiku ratnih strojeva i uništenja. U međuraću stvara se prvi moderni politički artikuliran pokušaj onoga što danas zovemo Inicijativa triju mora. Ideja maršala Piłsudskog, poznata kao Intermarium (polj. Międzymorze), izravna je preteča današnje I3M.

Nakon Prvoga svjetskog rata i obnove poljske neovisnosti, maršal Józef Piłsudski prepoznao je opasnost u kojoj su se našle mlade demokracije ‘srednje Europe’. Njegov odgovor bio je vizionarski projekt Međumorja (Intermarium) – federacija država od Baltika do Crnoga i Jadranskoga mora. Cilj Piłsudskog bio je jasan: stvoriti snažan srednjoeuropski blok koji bi služio kao protuteža imperijalnim ambicijama Njemačke s jedne strane i Sovjetskog Saveza s druge. On je prvi u 20. stoljeću shvatio da bez čvrste političke i vojne vertikale (Sjever-Jug), naše države ostaju samo periferija i plijen velikih carstava. Nažalost, ideja je doživjela neuspjeh. Naišla je na otpor unutar same Poljske, ali i kod susjednih država poput Litve i tadašnje Čehoslovačke, koje su se bojale poljske dominacije. Velike zapadne sile, preferirajući tadašnji status quo, nisu podržale projekt. Njegov neuspjeh služi kao opomena za današnju I3M – bez regionalne suradnje i nadilaženja bilateralnih sporova, vertikala ostaje samo teorija.

Najbrutalniji prekid u „životu osi“ nastupio je spuštanjem Željezne zavjese. Ona nije bila samo ideološka podjela; ona je bila fizička, infrastrukturna i energetska barijera. Europa je desetljećima bila prisiljena razmišljati isključivo na osi Istok-Zapad, dok je prirodni smjer Sjever-Jug postao nemoguć. Vertikala sjever-jug je u tom razdoblju klinički mrtva. Godina 1989. nije bila samo pad komunizma; bila je to reaktivacija povijesti. Prostor između triju mora ponovno se prepoznao kao jedinstvena cjelina koja dijeli istu sudbinu i slične infrastrukturne rane.

Završetak Domovinskog rata u Hrvatskoj i pobjeda u borbi za neovisnost bili su ključni za zatvaranje južnog krila ove transverzale. Bez slobodnog i stabilnog Jadrana, Inicijativa triju mora bila bi krnja. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, prostor od Baltika do Jadrana i Crnog mora prvi je put u povijesti nakon Pax Romane obuhvaćen istim sigurnosnim, pravnim i ekonomskim okvirom. Inicijativa triju mora je projekt kojim srednja Europa ponovno postaje srce Europe. Povezivanjem jantarnih obala Baltika s kristalnim morem Jadrana i strateškim Crnim morem, mi ne samo da gradimo ceste – mi vraćamo Europu njezinoj tisućljetnoj ravnoteži. Inicijativa koju su 2015. pokrenuli predsjednici Andrzej Duda i Kolinda Grabar-Kitarović simbolički je nastavak onih drevnih jantarnih karavana, prilagođen potrebama 21. stoljeća kroz energetiku, promet i digitalizaciju.

Za Republiku Hrvatsku, I3M znači povratak u njezin prirodni srednjoeuropski krug i reaktivaciju kvarnerskog bazena kao ključnog ulaza u srce kontinenta.