Krešimir Petković: Reik, Borges i smrt u Drnišu

– On je bio introvertiran, imao je problema u školi zbog nacionalnosti. Napustio je zbog toga školovanje i kratko radio na Ininoj crpki. Inače je u kući izrađivao predmete od drva i vezivao [sic] goblene – kazala je majka Ljuba na suđenju. Kao dokaz donijela je kutijicu koju joj je sin izradio za kozmetiku. Inače je sina tjerala i da trči zbog problema s težinom. Trčao je i kritične večeri kad je ubijena Marijana Sučević. Nije joj ništa pričao o ubojstvu, kaže, ni o bratu, premda je inače znao svašta pričati. Nije joj rekao ni da mu se Marijana Sučević sviđa, jer je bio opsjednut plavušama, a ona je bila tamnokosa. Inače, Ljuba Aleksić bila je dosta bliska s Marijanom Sučević. – Bila mi je poput kćeri. Često mi se povjeravala, volim je i danas. Misu sam joj platila, neka počiva u miru – rekla je tada ubojičina majka.

Leona Barić, „UBOJICA IZ DRNIŠA Proračunato izbrusio nož, nasmrt izbo djevojku i osam godina se hvalio zločinom. Nitko mu nije vjerovao“, jutarnji.hr, 17. 5. 2026.

Kao jedino pravo rješenje za sprječavanje ovakvih zločina, Jarak vidi uvođenje drastično strožih kazni, uključujući i doživotni zatvor. Posebno ga, kaže, smetaju argumenti o ljudskim pravima za teške zločince. „Strah je dobar. Strahopoštovanje još i bolje. Kad on zna da će dobiti četrdeset godina, razmislit će hoće li ubiti nekog“, rekao je, podsjetivši na slučaj Dragana Paravinje koji bi uskoro mogao izaći na slobodu.

„Andrija Jarak u RTL Direktu oštro o ubojstvu u Drnišu: ‘Kakvi hitni timovi? Donesite zakon i kaznu od 40 godina!’“, rtl.hr, 19. 5. 2026.

Posebno morbidan aspekt slučaja dvostrukog ubojice podsjeća na ulogu Taška Načića u Davitelju protiv davitelja. U tom filmu iz 1984. Načić glumi ubojicu Peru Mitića koji se, satirući šampite u „poslastičarnici“, bliži 50-oj, i dalje živeći s majkom koju na koncu zadavi. U ovom je, visoko medijatiziranom slučaju, majka međutim preminula. Bitne se činjenice mogu donekle pouzdano rekonstruirati, iako i dalje naviru grozomorni podaci.

Ubojica, depriviran ljubavi i društvene integracije, sklon sotonističkim tlapnjama i korištenju raznolikog oružja, nakon smrti majke s kojom je imao loš odnos i niza infrakcija na koje pravosudna birokracija reagira razmjerno pasivno počini još jedno naizgled acte gratuit ubojstvo u Mlađanovu stilu. Nakon što je kao osamnaestogodišnjak 1994. na seoskom putu ubio mladu ženu, izbovši je nožem, kao u prastarim Reikovim psihoanalitičkim raspravama o duši, zločinu i kazni, možda iz ponosa na zao čin, a možda mazohističke želje za priznanjem i samokaznom (Reik, 1925), urezao je datum ubojstva na dimnjak. Kako to nije bilo dovoljno, ubojstvom se hvalio. Biva otkriven 2001. te 2002. osuđen na 12, odnosno 14 godina u višoj instanci. Drugi ga je zatvorenik opisao kao psihopata s mozgom šesnaestogodišnjaka, koji zlostavlja mačke. Iz zatvora izlazi 2015., uvjetno pušten sedam mjeseci prije isteka kazne. U otkrivanju zločina sudjelovao je sam brat s kojim je ostao u lošim odnosima, dalje se urušavajući u očajničkom životu: „’Nedavno je umro čovjek kod kojeg je radio po poljima. Ostao je bez prihoda. Živio je samo od socijalne pomoći. Tad je potpuno izgubio kompas’, kažu susjedi. Dodaju i da odnosi s bratom nisu bili dobri. Kristijan je živio s nepokretnom majkom koja je preminula prije nekoliko godina, a navodno su se nakon njezine smrti posvađali oko mjesta ukopa („KRAJ ZAVIJEN U CRNO Prijatelj ubijenog 19-godišnjaka: Aleksić otvara vrata, govori ‘uđi, uđi’ i onda puca…”, vecernji.hr, 18. 5. 2026.).

Nakon što ga je 2020. strina s djetetom slučajno srela na cesti, sustav procesuira prekršajnu prijavu za obiteljsko nasilje s kaznom od 1600 kuna, ali ne i kaznenu prijavu za posjedovanje vatrenog oružja i streljiva 2023. Sada već kao pedesetogodišnjak, ubija 19-godišnjeg maturanta koji mu dostavlja pizzu. Dvostruki ubojica od kojeg je mjesto zaziralo, ne ubija se niti stradava u razmjeni vatre s policijom, nego u bizarnosti dostojnoj atmosfere Chabrolova Mesara, za sobom baca zeleni papar kako ga psi tragači ne bi ulovili. Policija ga ubrzo nalazi nedaleko od kuće i uhićuje, nakon otkazivanja škole i sugestije građanima da se zatvore u domove. Sproveden je, uz teatar dugih cijevi, na šibenski sud odmah do zatvora, poznatog mu dijela mozaika zatvorskog sustava koji mu je isporučio kaznu bez ikakve stvarne rehabilitacije u smislu promjene subjekta što je jedna od penoloških svrha kažnjavanja u napetosti s retribucijom. Po svoj će prilici dobiti zatvorsku kaznu od barem 40 ili možda od 50 godina „za kaznena djela počinjena u stjecaju“, kakva je dosad u Hrvatskoj dosuđena narkomanu koji je ubio dvoje umirovljenika, ocu koji je otrovao troje djece, alkoholičaru koji je ubio šestero ljudi uključujući majku i duševnom bolesniku koji je u svojoj bivšoj osnovnoj školi zaklao dječaka te teško ranio još nekoliko djece i učiteljicu. Skončat će po svoj prilici u Lepoglavi, na ovaj ili onaj način. Time će nesretna sudbina maloga beščasnog života biti zaključena, a patnja obitelji žrtava potonut će u tišinu kada se mediji okrenu drugim temama jer im je to posao.

U trenutku dok ovo pišem, cjelokupni je komentarijat unutar i izvan sustava, od visoke politike preko stručnjaka do anonimnih internetskih glasova, mobiliziran na slučaju na koji se preusmjerio nakon što se uglavnom bavio time što je jedna netrijezna djevojka u sitan sat istukla Filipinca na ulici usred Zagreba. Redaju se mišljenja pravnika, kriminalista, psihijatara, državnih odvjetnika, službenika i političara u rasponu od razumnih analiza do prizemnih politikantstava. Traži se odgovornost u sustavu, najviša kazna za počinitelja, promjena politike kažnjavanja ili bolja primjena postojeće. Šalje se izvanredni nadzor i inspekcija, ministarstvo osigurava psihološku pomoć djeci, upozorava se na važnost mentalnog zdravlja. Poznati kazneni odvjetnik na televiziji ponavlja istu definiciju „kriminalne politike“ objašnjavajući da kriminalno ne znači loše nego suzbijanje kriminala, zagovarajući obuhvatan pristup problemu, psihijatar hvali zrelost društva koje žaluje. Odgovornost se locira u državnom odvjetništvu i na sudu, uz razumne spekulacije da bi moguća intervencija u slučaju posjedovanja oružja spasila život, čak i ako bi pravovremeno procesuirani i kažnjeni počinitelj za to djelo bio odavno izišao iz zatvora. Policija ističe da radi posao, prst se upire u inertnost pravosuđa i bešćutnost činovnika. Redaju se izrazi sućuti, iskazi gađenja i mržnje, katkad i nacionalne s obzirom na identitet, uz pokoji lombrozovski komentar s obzirom na fizionomiju počinitelja nekoć i danas, a ponajviše ima tuge, očaja i bijesa.

S Mlađanovim slučajem u pozadini nacionalne svijesti, kao i onim Paravinje, artikulira se zahtjev za doživotnim zatvorom više od dvadesetak godina nakon njegova neuspješnog uvođenja, a koji postoji i u susjednim zemljama, Sloveniji i Srbiji, koje imaju komparativno slične kaznene politike (Anić, 2024). Osjećaj manjka sigurnosti i problem sporosti pravosuđa, artikulirao se kao višak kaznenosti. Populistički politički poduzetnici prepoznali su priliku. U proizvodnji tekstova, ChatGPT ili kakav sličan alat za proizvodnju diskursa lako je naredao površne i kontradiktorne funkcije kažnjavanja, retribuciju i rehabilitaciju i njihove paradokse. Kao i obično, puk je podržao doživotni zatvor, što je razumljivo – nepopravljivi zločinac ponovio je isti obrazac i ubio još jednu mladu osobu koja se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme – i o tome je jalovo previše moralizirati s pozicija prosvjetiteljstva ili milosrđa. Uostalom, on doista inkapacitira zločinca da ne ponovi ono što je već napravio kada ponovno izađe na slobodu i naravno ne uspije promijeniti svoj život. No, kad je smrt već tako okrutno pokazala svoje lice u Drnišu, otvara se jedno dodatno pitanje kaznene politike – ono smrtne kazne, koja također, premda je to neobična formulacija, onesposobljava zločinca. Je li ona u nekim slučajevima bolje rješenje?

Zanemarimo li Rusiju i njezin dvojbeni europski identitet, smrtna kazna u Europi nakon Drugog svjetskog rata činila se antikviranom u povijesti kao okrutno i neobično sredstvo kažnjavanja te se polako i sigurno gubila iz kaznenih politika europskih zemalja. Liberalni diskurs ljudskih prava, njegova apoteoza 1980-ih i 1990-ih, dovođenje u pitanja njezine vrijednosti kao instrumenta općeg sprječavanja zločina, uz samorazumljivo individualno sprječavanje u slučaju zločinca, i moralistički diskurs koji upozorava na mogućnost pogrešaka koje se ne mogu ispraviti, odavno su postali opće i otrcano mjesto njezine obrane. U Jugoslaviji je još za nju bilo mjesta, iako s vremenom sve manje (Šegović, 2024), u Hrvatskoj koja je hrlila u Europu više ne. Vekićeva Hrvatska straža koja ju je zagovarala i doista zaslužuje epitet fašističke u preciznijem politološkom smislu opskurna je crtica političke povijesti. Doživotni zatvor društvo može podnijeti, no, strogo govoreći, nije jasna njegova svrha u slučajevima poput Aleksićevog i Mlađanovog gdje samo radikalni humanizam, kršćanstvo ili slični duhovni sustavi mogu biti protiv smrtne kazne ili policijskog rješavanja problema već u sklopu hajke kao u Koradeovu slučaju. Očekivanja da se „životinju ubije“ ostala su uglavnom u internetskom podzemlju (iako je slično rekao drugi poznati kazneni odvjetnik, osebujno se ograđujući da je riječ o njegovoj građanskoj poziciji), kao i zagovori smrtne kazne, no sudeći po brojnim anonimnim komentarima ona i dalje izražava genuinu retributivnu intuiciju mnogih, posebno u slučajevima poput ovoga.

Nakon povećanja maksimalne kazne s 20 na 40 godina pa na 50 koja se zatim očekivano počela i dosuđivati te mogućeg ponovnog uvođenja doživotne kazne zatvora mogao bi se stoga pojaviti i ozbiljniji zagovor smrtne kazne, unatoč svim institucionalnim nanosima konvencija i ljudskih prava. Možemo se stoga prisjetiti jednostavne primjedbe iz starog teksta koji je zagovara: „Ne krši li doživotni zatvor, održavajući na životu zatvorenika lišenog svake autonomije, ljudsko dostojanstvo više nego pogubljenje?“ (van den Haag, 1986: 1669). A zatim i jednog neobičnog stajališta, potpuno izvan današnjeg dominantnog diskursa u javnosti i legitimaciji javnih politika u Hrvatskoj, koje ne bježi od smrti, ne samo u slučajevima nepopravljivih zločinaca. Pomalo slično nekim islamskim teolozima koji brane šerijatsko kažnjavanje nasuprot užasima zatvora, Borges je u intervjuu El Paisu 1980-ih rekao da se zatvora grozi više od smrtne kazne: „Ja branim smrtnu kaznu jer je milosrdnija od zatvora, koji je strašan“ (Borges u: Jarque, 1984). Isto se stajalište može naći i drugdje: „Ono što se ne može braniti jest zatvor. Smrtna kazna je u redu. Ja bih, na primjer, radije bio pogubljen. Biti u zatvoru čini mi se užasnim“ (Borges u: Peicovich, 2011: 31, nav. u: Borges, 2016). A tek doživotno?

Borges nije bio radikalni protivnik smrtne kazne iz jednostavnog razloga što svi ionako umiremo pa smrtna kazna ništa radikalno ne mijenja, vjerovali u onostranost ili ne.  Pogreške se, kako je upozoravao spomenuti Ernest van den Haag, koji je po tom pitanju imao donekle sličnu poziciju Borgesu, događaju i u drugim područjima, pozivajući se na Milla i frazu prema kojoj smrtna kazna ne uvodi smrt koja se inače može izbjeći nego je tek ubrzava (van den Haag, 2000). U ranijim intervjuima s Burginom u SAD-u u drugoj polovici 1960-ih, Borges je na sličan način gledao razorna oružja u ratu, bez previše uzbuđivanja jednom kad se ideja rata prihvati:

… svaki čovjek umire svojom smrću i umro bi njome ionako. … Ali sama činjenica da čovjek raste, obolijeva i umire, jest razvučena Hirošima. … prihvaćamo bajunetu ili koplje, i prihvaćamo vatreno oružje, ali kad god se pojavi novo oružje, čini se neobično groznim, iako uostalom, ako ćete biti ubijeni, gotovo vam nije važno hoćete li biti ubijeni bombom, udarcem u glavu ili nožem. Naravno, moglo bi se reći da je rat u biti užasan ili bolje rečeno da je ubijanje u biti užasno ili možda da je umiranje u biti užasno (Borges u: Burgin, 1969: 134-135).

To je doista radikalno stajalište, pomalo slično onom neobičnom epigrafu u raspravi u gnosticizmu i njegovoj pobuni protiv svijeta koji je obilježen patnjom da je smrt pčele koju ubije matica ravna masakrima u Dachauu (Abellio,1950; Lacarrière, 1973). Vrijedi o njemu razmisliti kada se zagovara doživotni zatvor, no ne i smrtna kazna. A kada smo već kod radikalnih stajališta kao hrane za promišljanje ovog teškog slučaja zločina i potrage za dobrom kaznenom politikom, valja dodati još jedno radikalno, i u ovom i drugim slučajevima kaznene politike, važnije stajalište. Skeptičan spram države uopće, a ne samo komunizma i peronizma kad je se dočepaju, Borges ga provokativno i ironično izražava i u fikciji, upozoravajući da ljudi svašta traže od države, pa čak i to da ih kazni:

– Današnji svijet samo traži da mu se vlada pobrine za sve. Ako ste siromašni, vlada vam mora dati posao; ako vam se pogorša zdravlje, vlada vas treba zbrinuti u bolnici; odgovorni ste za nečiju smrt i umjesto da zbog nje ispaštate na vlastiti račun, tražite od vlade da vas kazni. Reći ćete da se ja ne bih trebao javljati, jer živim na državnim jaslama. No i dalje mislim, gospodine, da se čovjek mora pobrinuti sam za sebe (Borges i Casares, 2008: 188).

Je li u Hrvatskoj tako? Umnogome, ali ona nije iznimka među etatiziranim društvima, niti je država većini po sebi sporna. Ljudi kao racionalna bića očekuju od države sigurnost, ako su joj predali vlast. Za dostavu pizze ne mora se pripremati kao za revolveraški dvoboj niti brinuti o dubokoj nesreći ljudi koji će ubiti drugoga koji naiđe. Ljudi očekuju isporuku pravednih i učinkovitih kazni kako se ne bi morali osvećivati. Nije sporno da, kao i smrtna kazna, doživotni zatvor doista inkapacitira, kao ni to da, uz svoje troškove, ima i svoje racionalnosti u određenim okvirima. No oni koji bi ga htjeli uvesti, mogu se prisjetiti još jednog Borgesovog komentara kada unutar rasprave o Hitleru i nacistima spominje svoju priču o Asterionu: „I također sam osjećao da bi moglo biti nešto istinito u ideji čudovišta koje želi biti ubijeno, koje ima potrebu biti ubijeno, zar ne? … Mislim, cijelo je vrijeme znao da je nešto strašno u vezi s njim, pa je morao biti zahvalan junaku koji ga je ubio“ (Borges u: Burgin, 1969: 41). Asterion je ljepše ime za Minotaura. Kako izgleda svijet iz perspektive čudovišta – monstruma, kako stalno ponavlja tabloidska crna kronika? Kako ovdje po svemu sudeći imamo napadan slučaj onoga što Reik naziva prisilom priznanja (Geständniszwang) i potrebe za kaznom (Strafbedürfnis), zagovornici doživotnog zatvora moraju znati da ni prijetnja doživotnim zatvorom, a ni smrtna kazna, koju neki smatraju jeftinijom, blagotvornijom i manje licemjernom, ni ubuduće neće odvratiti one koji doista priželjkuju biti kažnjeni, niti išta bitno promijeniti u našim životima. Rješenja je bolje potražiti na nekim drugim mjestima i u društvu i u državi.

„Još malo pa će se Dosje Jarak emitirati dnevno“ napisao je uz zamašnu podršku pod jednim tekstom komentator s avatarom poput nadrealističkog sata izobličene obrazine, a pod imenom Fra Sroljo. Ipak neće. Stareće društvo, zasad uljuljkano u disciplinu i dezistenciju, kojemu se ponekad vrate tragedije prošlosti, ne kao medijatizirana utvara kroz rad Andrije Jarka koji je postao pučki glas savjesti društva, već kao stvarni tanatički izboj u suvremenosti, moglo bi se iznenaditi da se ništa posebno neće promijeniti ako uvede doživotni zatvor, kao kada je ne tako davno uvelo zatvorsku kaznu od pola stoljeća koja je praktično vrlo slična.

______________________

Hrvatski medijski izvori po kojima su rekonstruirana priča o dvostrukom ubojici i medijski diskurs, navedeni kronološki

„SUĐENJE KRISTIJANU ALEKSIĆU (26) ZA UBOJSTVO BOLNIČKE PRALJE PRIJE OSAM GODINA Zbog filmova o nasilju ubio sam je sa 17 uboda“, vecernji.hr, 16. 4. 2002.

„STRAVIČNO UBOJSTVO Opsadno stanje u Drnišu, otkazana nastava i vrtići, oglasio se ravnatelj policije“, vecernji.hr ,17. 5. 2026.

„Osuđeni ubojica u Drnišu ubio dostavljača (19). On mu nosio pizzu jer se kolega bojao“, index.hr, 17. 5. 2026.

Leona Barić, „UBOJICA IZ DRNIŠA Proračunato izbrusio nož, nasmrt izbo djevojku i osam godina se hvalio zločinom. Nitko mu nije vjerovao“, jutarnji.hr, 17. 5. 2026.

„Drnišani bijesni: Kad su mu 2023. našli oružje, imao je popis 12 žena koje želi ubiti“, index.hr, 17. 5. 2026.

Ivana Jakelić, „NOVI DETALJI STRAVE U DRNIŠU Kristijan Aleksić je i 2020. bio osuđen za prijetnju. Na ublaženu novčanu kaznu!?“, vecernji.hr, 18. 5. 2026.

„KRAJ ZAVIJEN U CRNO Prijatelj ubijenog 19-godišnjaka: Aleksić otvara vrata, govori ‘uđi, uđi’ i onda puca…“, vecernji.hr, 18. 5. 2026.

Katarina Škaro, „Prijatelj ubijenog mladića iz Drniša: ‘Ja sam bio s njim, Aleksić mu je rekao da uđe i onda zapucao’“, telegram.hr, 18. 5. 2026.

Helena Kolar, „Filmski detalji lova na drniškog ubojicu: posipao zeleni papar da zamete trag psima, pronašli ga golog“, telegram.hr, 18. 5. 2026.

„Grmoja umjesto dugotrajnog traži doživotni zatvor: ‘Koliko vrijedi život pravosuđu?’“, tportal.hr, 18. 5. 2026.

Tomislav Klauški, „Ubojica iz Drniša uklapa se u društvo koje veliča zločince i postaje neosjetljivo na nasilje“, 24sata.hr, 18. 5. 2026.

„Kriminalist i neuropsihijatar o drniškom ubojici: ‘Moramo amerikanizirati pravosuđe’“, dalmatinskiportal.hr, 18. 5. 2026.

„SUSTAV ZAKAZAO? Ovo je kronologija zločina Kristijana Aleksića: Ubio, uznemiravao, ali sudu nije bio prioritet“, net.hr, 19. 5. 2026.

„Pavasović Visković o ubojstvu u Drnišu: ‘Frapantno je Habijanovo neznanje’“, index.hr, 19. 5. 2026.

„Turudić: ‘Poslan je izvanredni inspekcijski nadzor u šibensko Općinsko državno odvjetništvo‘“, slobodnadalmacija.hr, 19. 5. 2026.

Laura Šiprak, „ŠTO STE ČEKALI? Ovi ljudi imali su priliku kazniti monstruma koji je ubio Luku. Nije bilo hitno“, 24sata.hr, 19. 5. 2026.

„Andrija Jarak u RTL Direktu oštro o ubojstvu u Drnišu: ‘Kakvi hitni timovi? Donesite zakon i kaznu od 40 godina!’“, rtl.hr, 19. 5. 2026.

„Psihijatar o ubojici iz Drniša: Ovaj slučaj je vrlo malo ili nimalo psihijatrijski“, index.hr, 19. 5. 2026.

Vedran Salvia, „Treba li Hrvatska uvesti doživotni zatvor?“ index.hr, 19. 5. 2026.

„’NEMA VEZE S MOZGOM’ Kaos nakon Ostojićeve objave o ubojstvu u Drnišu: ‘Najgore lešinarenje u povijesti Sabora!’“, net.hr,  20. 5. 2026.

NAKON UBOJSTVA U DRNIŠU Habijan: Razmišljamo o višim kaznama. Doživotni zatvor? Ne znamo, možemo razmisliti…, 24swm 20. 5. 2026.

Ana Raić, „Aleksić pušten 7 mjeseci prije roka iako je zatvor bio protiv. Evo tko je odlučio“, index.hr, 21. 5. 2026.

„SUNČANA ROKSANDIĆ Naša ugledna pravnica objavila kako se mogla izbjeći tragedija u Drnišu: ‘Aleksić je bio tempirana bomba’“, vecernji.hr, 21. 5. 2026.

Mateja Papić, „‘ZVALI SMO GA BOB SAPP‘ Bivši Aleksićev cimer iz Lepoglave otkrio detalje o ubojici: ‘U zatvoru je mučio mačke, a idol mu je bio Srđan Mlađan’“, vecernji.hr, 22. 5. 2026.

Vedran Salvia, „Paravinja, Komšić… Zašto se monstrumima smanjuju kazne?“, index.hr, 22. 5. 2026.

Ostali izvori

Abellio, Raymond. 1950. Les yeux d’Ézéchiel sont ouverts. Pariz: Gallimard.

Anić, Luka Ivan. 2024. Usporedba kaznenih politika Hrvatske, Slovenije i Srbije. Završni rad. Zagreb: Fakultet političkih znanosti. https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/object/fpzg:2454

Borges, Jorge Luis. 2016. Borges todo el año – Esteban Peicovich: Borges, el palabrista, 30. srpnja. https://borgestodoelanio.blogspot.com/2016/07/

Borges, Jorge Luis i Bioy Casares, Adolfo. 2008. Šest problema za don Isidra Parodija. Zagreb: Zagrebačka naklada.

Burgin, Richard. 1969. Conversations With Jorge Luis Borges. New York: Holt.

Jarque, Fietta, 1984. Borges cree que a los 85 años ya es un hombre maduro, El País, 19. rujna, https://elpais.com/diario/1984/09/19/cultura/464392805_850215.html

Lacarrière, Jacques. 1973. Les Gnostiques (predgovor Lawrencea Durrella). Pariz: Gallimard.

Peicovich, Esteban. 2011. Borges, el palabrista. Bogota: Icono.

Reik, Theodor. 1925. Geständniszwang und Strafbedürfnis: Probleme der Psychoanalyse und der Kriminologie. Leipzig-Wien-Zürich: Internationaler Psychoanalytischer Verlag. https://archive.org/details/GestaumlndniszwangUndStrafbeduumlrfnis.ProblemeDerPsychoanalyseUnd

Šegović, Katarina. 2024. Promjene diskursa o smrtnoj kazni u SR Hrvatskoj 1980.-1990. Diplomski rad. Zagreb: Fakultet političkih znanosti. https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2286

van den Haag, Ernest. 1986. The Ultimate Punishment: A Defense, Harvard Law Review, 99 (7): 1662-1669.

van den Haag, Ernest. 2000. The Intellectual Portrait Series: A Conversation with Ernest van den Haag (intervjuiraao Tibor R. Machan. Indianapolis: Liberty Fund. Online Library of Liberty. https://www.youtube.com/watch?v=6ZYwiln_JqQ