Prošlo je točno mjesec dana otkad je u javnost procurila vijest o smrti pjesnika Gorana Babića, jedinoga iskrenog i stvarnog političkog emigranta iz Hrvatske koji je 1991. napustio napadnutu Domovinu i postao građaninom agresorskoga glavnog grada. Po tome je on bio drukčiji od lažnih emigranata kao što su bili Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Mira Furlan, Rade Šerbedžija i još poneki, koji su izmišljenu ugroženost iskorištavali za prihranu na stranim jaslama, a usputno se, bestidno, dohranjivali čupajući sijeno i djetelinu iz hrvatskih stogova, oprostite, fondova. Upravo po tome Babić je bio drukčiji, ostao je dosljedan politički emigrant i do kraja neprijateljski raspoložen prema Hrvatskoj i Hrvatima.
Davnih godina sve se činilo drukčijim. Nisam bio zagrebački student nego zadarski, pa nisam pomno pratio kulturna zbivanja u Zagrebu, kao ni rad Gorana Babića koji je vodio Centar za društvene djelatnosti omladine i objavljivao knjige mladim književnicima početnicima. Sjećam se samo da su on i moj rođak Nikola Pulić početkom Hrvatskoga proljeća gostovali kao književnici u Istočnom Berlinu. O mladom pjesniku Babiću rođak mi je s velikim simpatijama govorio, a postao je i meni prihvatljiv kad sam u ljeto 1971. u Hrvatskom tjedniku pročitao njegovu pjesmu Gori li to Hrvatska.
Toga sam ljeta kao i dva prethodna radio na recepciji hotela Adriatic u Biogradu. To ljeto Hrvatskoga proljeća bilo je obilježeno političkim mitinzima, ali i požarima kojih nije bilo proteklih godina. Bili su toliko česti da je svima razumnim bilo jasno da ih netko potpaljuje, a glasno se, ali i potiho govorilo i tko to radi i zbog čega baš toga ljeta. Zbog toga smo i mi uposlenici Hotelskoga i ugostiteljskog poduzeća „Ilirija“ pojedinačno dežurali na najvišoj točki u Biogradu, na ravnom krovu peterokatnoga Adriatica „naoružani“ dalekozorom, gaseći žeđ jeftinim pivom koje su nam donosile kolege iz obližnjega vojvođanskoga odmarališta. Na krovu smo imali suncobran, stolac, a često smo sa sobom nosili novine, pa naizmjenično čitali i bacali pogled na gustu borovu šumu koja okružuje Biograd i udaljenu Tusticu, veliki gaj između Krmčine (danas Svetoga Petra) i Sukošana koji je jednom bio nakratko planuo. Baš sjedeći u tom stolcu pročitao sam u Hrvatskom tjedniku pjesmu Gorana Babića Gori li to Hrvatska.
Oče moj, evo nam cijelo ljeto domaja gori, glasi prvi stih te glasovite domoljubne pjesme u kojoj se autor obraća ocu i njegovu rodnom selu Slivnu Ravnom na rubu istočnoga dijela Neretvanske doline, kojem kao i Domovini prijeti vatra, pustoš i obezljuđenost. Tada nisam ni slutio da ću poslije petnaestak godina dobro upoznati Gorana Babića, s njime sjediti na sastancima, a jednom čak i večerati u poznatom dubrovačkom restoranu, ne svojom voljom, nego stjecajem poslovnih okolnosti.
Godine 1975. zaposlio sam se u Izdavačkom i knjižarskom poduzeću Mladost u Zagrebu. Bio sam referent u Klubu prijatelja knjige koji je organizirao književne susrete u osnovnim školama s piscima za djecu. O tim putovanjima i druženjima s piscima pisao sam u časopisu Književnost i dijete, a svi prilozi objavljeni su i u knjizi Suputnici i usputnici koju je objavio Ogranak Matice hrvatske u Skradinu 2022. godine. Prenijet ću ovdje ulomak iz prisjećanja na poslovno druženje s Jožom Horvatom u Dubrovniku 1982. godine i na promociju jedne njegove knjige.
Za gostovanja u Dubrovniku predviđeno je bilo predstavljanje romana Operacija Stonoga u novootvorenoj knjižari Mladosti u Lazaretima. Zamoljen sam iz tvrtke da uz Gorana Babića, glavnog urednika lista za kulturu Oko, koji je bio u sastavu Mladosti, budem govornik na promociji pred tridesetak Dubrovčana.
Nisam bio zadovoljan svojim nastupom, nikad nisam bio osobit govornik, a ništa nisam bio zapisao da bih čitao, jer ne mogu pisati na putovanju, na koljenima, pa sam govorio iz glave, ali srećom uvijek biva lošijih od mene. Ja sam barem bio pročitao roman, i to je iz moga izlaganja bilo očito, a Goran Babić nije, pa je govorio vještije od mene, ali o svemu više nego o dotičnoj knjizi. Srećom, sve je otišlo u zrak i zaborav.
Poslije promocije Babić je imao književnu večer u nekoj velikoj dvorani u Gradu blizu Velike Onofrijeve česme. Upravo je bio doputovao iz Sarajeva gdje je obavio neke poslove, pa je njegovo gostovanje u Dubrovniku iskorišteno i za govorenje na promociji.
Književna večer bila je prava katastrofa. U dvorani s više stotina sjedala, za stolom Babić i njegov domaćin ili domaćica (ne sjećam se više), ali dobro pamtim da je u publici bilo svega nas šestero. Goran Babić je bio na vrhuncu političke moći, kao desna ruka ultralijevoga političara Stipe Šuvara žario je i palio u hrvatskoj kulturi, izlazile su mu po tri knjige godišnje, bilo je to vrijeme priprema Bijele knjige, „neostaljinističkoga napada na hrvatske, slovenske i srpske liberalne intelektualce“ (Hrvatska opća enciklopedija), a u publici samo nas šestero.
Čekalo se bilo i više od akademske četvrti, ali nitko novi nije ušao pa se moralo početi. Nikada nijednoga pisca nisam vidio tako bijesnoga. Goran Babić je izvrijeđao Dubrovčane, pozivao se na nekadašnju slavu Dubrovačke Republike i prispodobio je s tadašnjim jadnim prilikama. „Uostalom“, zaključio je jetko uvodni govor prije čitanja pjesama, „Dubrovnik je jedini grad na svijetu gdje se ljudi pri susretu pozdravljaju s ‘adio’, kao da se rastaju prije nego su se sastali.“
Ne kažem da nisam uživao u Babićevu debaklu. Ni Joža Horvat se nije uzrujavao. Instinktivno sam osjetio da njih dvojica pripadaju različitim strujama među hrvatskim ljevičarima, koje će se uskoro žestoko sukobiti.
Večerali smo u jednom, u to vrijeme i sada vrlo poznatom restoranu u Gradu. Samo zbog Jože nisam se poslije večere digao i otišao od stola. Poslije je Babić još jednom izlio žuč u svome Dnevniku u sarajevskom tjedniku Svijet. Ponovio je ono o pozdravu „adio“ i spomenuo je s kime je bio na večeri.
Sjećam se i pjesničke karavane „Dalmaciji u pohode“ koju je sredinom osamdesetih vodio Goran Babić. U njoj su sudjelovali „pjesnici svih naših naroda i narodnosti“, koji su tijekom Mjeseca knjige nastupali u Domovima JNA ili kasarnama, a ponegdje i u školama gdje im se direktori nisu mogli oduprijeti. Sponzor ovoga „festivala“ bila je JNA čiji je autobus prevozio pjesnike, a vojni restorani organizirali su gozbe. Sjećam se i otvorenja Mjeseca knjige u Obrovcu 1985. godine. U programu je bilo i svečano otvorenje knjižnice u Osnovnoj školi u Unešiću kod Drniša. Opremanje knjižnice financirao je onodobni Kulturno-prosvjetni sabor SR Hrvatske, a knjige isporučila Mladost čiji sam bio predstavnik. Usred priredbe nepozvani i nenajavljeni kao komandosi upali su „pjesnici svih naroda…“, izrecitirali svoje i odjurili u neki Dom JNA gdje ih se čekalo.
Godine 1984. izabran sam za voditelja Kluba prijatelja knjige i time po položaju postao i član Izdavačkoga savjeta IKRO (Izdavačko-knjižarske radne organizacije) Mladost. Za mlađe koji to ne znaju, izdavački savjeti su bili vijeća u kojima su bili važniji ljudi iz poduzeća, razni uglednici, novinari, slikari, profesori, ali i predstavnici društvenopolitičkih organizacija s područja na kojem je djelovala tvrtka. Savjet se sastajao jednom godišnje, obično ujesen kad su članovima urednici predstavljali izdavačke planove za sljedeću godinu. Svaki rukopis, da bi mogao biti objavljen, morao je po tadašnjem zakonu imati dvije pozitivne ocjene ili recenzije uglednih kritičara ili profesora. Kopije svih recenzija dostavljane su članovima Savjeta i mi smo na sastanku trebali odlučiti što će proći, a što ne. Nije teško zaključiti da je to bio oblik društvenoga nadzora, ali isto tako i svojevrstan filter kvalitete koji je propuštao samo najbolje naslove domaćih i stranih autora.
Prvi poraz doživio je dotad svemoćni Goran Babić upravo na sastanku Izdavačkoga savjeta u Mladosti sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Njega je u Savjet delegirao SSRN (Socijalistički savez radnoga naroda) Općine Medveščak na čijem je području stanovao. Nije više bio glavni urednik Oka, lista za kulturu koji je „uvaljen“ Mladosti kao sedmi ili osmi OUR (Organizacija udruženoga rada), jer u našem poduzeću nitko nije bio dostatno politički jak da to spriječi. Je li Oko stvaralo gubitke ili poslovalo pozitivno ne znam, ali dobro pamtim da su svi zaposleni, više od tisuću osamsto ljudi, dobivali „besplatno“ novine na kućnu adresu.
Sastanak je tekao glatko sve dok na red nisu došli neki autori i njihovi novi rukopisi. Kad je urednica Vjeverice, popularne biblioteke za djecu, predstavila nove naslove, među kojima su bili i romani Dubravka Horvatića i Nikole Pulića, njihovu objavljivanju suprotstavio se Goran Babić, nazivajući spomenute autore hrvatskim nacionalistima. Bilo je to u skladu s tvrdnjom njegova šefa Šuvara da su se mnogi maspokovci i nacionalisti mimikrijom prikrili u književnosti za djecu. Još gore su prošli Vlatko Pavletić i Antun Šoljan koji su ponudili Mladosti nastavak svojih knjiga 100 najvećih djela svjetske književnosti (Šoljan) i 100 najvećih djela književnosti jugoslavenskih naroda (Pavletić) koje je bila objavila Stvarnost. Ovaj put su isti autori izabrali sto najvećih djela za djecu svjetske književnosti i sto najvećih djela dječje književnosti jugoslavenskih naroda. Na spomen njihovih imena Babić je počeo šušljetati kroz onaj svoj brk: hrvatski nacionalisti, maspokovci, kontrarevolucionari, neprijatelji, rušitelji bratstva i jedinstva itd. Među nama je zavladala, najblaže rečeno nelagoda, kao i pitanje kako će se to razriješiti. Onda je uzeo riječ pjesnik Branimir Bošnjak, koji je u Savjetu predstavljao Partiju, općinsku ili gradsku, ne znam. On se prilično oštro suprotstavio Babiću, vješto se služeći sličnom partijskom frazeologijom, ali uz čestu uporabu suprotnoga veznika „ali“.
Gledao sam, slušao i čudio se što se to zbiva, i nisam bio jedini. Pred nama se odvijala neka borba, očito nastavak nekoga obračuna u Partiji o čemu pojma nisam imao. Inače onizak rastom, bliskoistočnoga izgleda, Babić se pred mojim očima počeo smanjivati, ali bijes je u njemu rastao, pogotovo kad je ubrzo osjetio da je sam protiv cijeloga Savjeta.
Sve se završilo nekom vrstom kompromisa. Pulić i Horvatić bit će objavljeni, a Šoljanov i Pavletićev rukopis ići će na doradu jer je bilo i stručnih zamjerki, između ostalih i profesorice Nede Bendelje, ali knjige Mladost na kraju ipak nije objavila.
Nakon nekoliko dana na adrese članova Savjeta stigle su fotokopije ostavke na članstvo, koju je Goran Babić podnio SSRN-u Općine Medveščak. U njoj je ponovio sve optužbe na izdavačku politiku Mladosti, koje je usmeno iznio na sastanku njezina Savjeta. Volio bih ju ovdje citirati, ali moju kopiju sam negdje zametnuo pa ju ne mogu pronaći.
Poslije se govorilo, a danas se i piše, da su u Partiji u Hrvatskoj u tijeku bile frakcijske borbe između skupine oko Mike Špiljka i ultralijevoga klana Stipe Šuvara. Špiljak se sa saveznih funkcija u Beogradu vratio u Zagreb i postao šef republičke Partije, najviše zato da bi zaštitio sina Vanju koji je u Ini, s još jednim poznatim Sinom, pomogao da zalutaju u magli tankeri krcati naftom. Šuvarov klan bio je poražen, vođa je poslan u Predsjedništvo SFRJ, a republičku Partiju poslije Špiljka preuzeo je Stanko Stojčević, Mikin čovjek, s kojim je počela poznata „hrvatska šutnja“, dok je na istoku savezne države sve kipjelo.
Bilo je burno i u DKH (Društvu književnika Hrvatske) gdje su se osjetile partijske frakcijske borbe. Čak i ljevičar Igor Mandić, prozvan u Bijeloj knjizi (1984.), bio je u tom trenutku na pravoj strani. Goran Babić, Pero Kvesić i kompanija „zaslužna“ za tu „knjigu“ izgubili su dotadašnji utjecaj.
Zašto je Goran Babić 1991. izabrao agresorsku Srbiju, mnogi su se pitali prije, a neki se pitaju i danas. Bojao se osvete, kažu neki. Što se toga tiče, nije se trebao bojati jer su Hrvati kršćanski narod koji zna praštati i kad ne treba, a još više zaboravljati. U samostalnoj Hrvatskoj ostali su živjeti mnogi komunistički zločinci, zloglasni političari Milutin Baltić, Dušan Dragosavac, a Stipe Šuvar je osnovao čak i političku stranku. Ostali su i udbaši, udbaški ubojice, doušnici tajnih službi, lažni svjedoci, tužitelji i sudci na montiranim procesima. Štoviše, novinari prokazivači hrvatskih domoljuba, postajali su veleposlanici u diplomaciji nove hrvatske države. A jedini istinski i iskreni emigrant bio je, ponavljam, Goran Babić. Zašto?
Obavljajući spomenuti posao u Mladosti desetak godina, družio sam se s piscima na dugima vožnjama u automobilu, za vrijeme plovidbe na trajektima, u hotelima na doručku, ručku i večeri, u knjižnicama, školskim i mjesnim, a kad sam postao član DHK (Društva hrvatskih književnika) i u prostorijama naše cehovske udruge. Česta tema razgovora s književnicima od najuglednijih do manje poznatih bio je Goran Babić i njegovi napadački tekstovi u Oku.
Goran Babić se rodio 18. listopada 1944. na Visu gdje je cijelo ljeto i dio jeseni te godine boravio Vrhovni štab s Titom i cijelom komunističkom vrhuškom. Beogradska Židovka Livia Lili Breider, kojoj su u Nedićevoj Judenfrei državi pobijeni najbliži članovi obitelji, njih osmero, bila je također na otoku. Ondje je bio i oznaš Mate Babić iz Slivna Ravnog. Njima se rečenoga nadnevka rodio sin Goran.
Rođen sam u partizanskom selu i pamtim mnoge priče. Jedna od njih govori o curi iz našega kraja koja je u partizanima ostala trudna sa žuđenim komandantom, no dijete je „izgubila“, pa se potkraj rata udala za običnoga vojnika i s tom „utješnom nagradom“ poslije rata dobila četvero djece. Pamtim i ljubavni trokut iz Vrdoljakove serije i filma Duga mračna noć, a činili su ga iskusni, visokorangirani revolucionar Španac (Mustafa Nadarević), mladi partizan idealist Iva (Goran Višnjić) i mlada ambiciozna partizanka Vera (Katarina Bistrović Darvaš), Špančeva otpuštena ljubavnica. Čije je dijete koje je rodila nije ni u filmu ni u seriji jasno, ali Iva ga je prihvatio kao svoga. Neki su mi tumačili da je ovu priču Vrdoljak posudio s otoka Visa. Tko bi na Visu bio Španac? Spominjana su razna imena, pa i tada pedesettrogodišnji Moša Pijade, Livijin drug iz beogradske ilegale. Po tim mišljenjima Goran je od majke doznao tko mu je pravi otac i zato je okrenuo leđa proljećarskoj pjesmi Gori li to Hrvatska.
Budući da sam u političkim događajima u SR Hrvatskoj sedamdesetih i osamdesetih godina bio samo promatrač, a ne sudionik i akter, rekao bih da je Babićev bijeg iz osamostaljene Hrvatske pokrenuo strah, a gas dodavala mržnja. Strah Gorana Babića od ljudi koje je u Oku i u partijskim forumima prozivao i napadao, a oni 1990. ušli u Sabor i postali ministri kao akademik Vlatko Pavletić, na primjer. Kad je Babić 1976. u Oku napisao podulji članak Strašno lice ništavila, jezivu optužnicu protiv Antuna Šoljana, koja bi pisca tri desetljeća prije dovela pred streljački vod, nije mogao podnijeti da se gospodin Antun Šoljan, ugledni pisac i prevoditelj, pojavljuje na državnoj televiziji kao uvažen gost. Babić je toliko izmišljao i napuhivao, pretjerivao u osudama „neprijatelja socijalizma“, da su u njegovoj bolesnoj mašti postali golema čudovišta od kojih treba pobjeći i skriti se u gradu koji je poveo rat protiv države koju nije doživljavao kao Domovinu.
Piše se sada da je Babić živio skromno u Beogradu. Da je bio zaboravljen čak i od svojih udomitelja. Babić očito nije poznavao jednu vrlinu Srbijanaca. Oni gaje kult prijezira prema izdajicama svoje „otadžbine“, a izdajice domovine ili uopće one koji su prevjerili, iskoristit će u pragmatične propagandne i političke svrhe, ali će ih također prezirati i ne će im nikada do kraja vjerovati.
I na kraju, već čujem pitanje imam li što pozitivno reći o pokojniku. Nisam čitao njegove pjesme osim navedene, pa ne mogu suditi je li bio veliki pjesnik, ali pamtim dvije pozitivne stvari koje je napravio. Prva je pjesma Gori li to Hrvatska, a druga je jedno ime koje je neko vrijeme bilo u impresumu lista Oko, što me bilo prilično i ugodno iznenadilo. Naime, Babić je mome znancu iz zadarskih dana, studentskom vođi iz Hrvatskoga proljeća i osuđeniku na montiranom procesu „zadarskoj grupi“ 1974. godine, sada već dugo pokojnom Petru Vuleti, omogućio da neko vrijeme kao lektor zaradi koricu kruha kad nigdje drugdje nije mogao dobiti posao. A i to je nešto.
Fotografija: Fraktura
