Stjepana Đurekovića, rođenog prije točno sto godina, 8. kolovoza 1926. u Bukovcu kraj Petrovaradina, nije potrebno otkopavati u onom smislu na koji su nas navikli brojni profesionalni i hobistički forenzičari, kako slovenski tako i hrvatski – Đureković, uz suprugu i sina, počiva na zagrebačkom Mirogoju – ali njegov slučaj i njegovo djelo još uvijek leže pod debelim kondenzatom magluštine koju sveudilj proizvodi hrvatska politička, dakle partijska, elita s idejom da zamete tragove vlastite povijesne konstitucije.
Kako stoji u mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije, Stjepan je Đureković „studij ekonomije završio u Beogradu. Od 1964. radio na direktorskim mjestima u zagrebačkoj Ini. Optužen za pronevjeru 1982. emigrirao u Njemačku gdje je zatražio politički azil te potom objavio nekoliko romansiranih publicističkih djela s likovima iz vrhova onodobne jugoslavenske komunističke vlasti, u kojima je opisivao deformacije režima (Komunizam, velika prevara, 1982; Ja, Josip Broz Tito, 1982; Crveni manageri, 1983; Slom ideala, 1983). Ubili su ga agenti jugoslavenske tajne službe.”
Wikipedijska jedinica, sa sažetcima na nekoliko jezika, mnogo je izdašnija, k tome upućuje na više od trideset izvora. No, zanimljivo je da se u tekstu od četiri i pol kartice nigdje ne spominje da bi Đureković bio optužen za bilo kakvu pronevjeru, niti je taj podatak moguće iščeprkati igdje osim u difamacijskim proglasima tadašnjeg šefa policije Pavla Gažija, objavljenim nakon smaknuća; no ovdje se plasira Manolićeva i Nobilova tvrdnja da je Đureković bio suradnik Bundesnachrichtendiensta, njemačke Savezne obavještajne službe. Moguće, ali izvora koji bi to potkrijepili opet nema.
Prema Milanu Blažekoviću, akribičnom autoru Bio-bibliografskog leksikona suradnika Hrvatske revije (1996.) – koji se u pristupu Đurekovićevom životopisu nije imao potrebu baviti pitanjima njegove vjerodostojnosti – kratka leksikografska natuknica izgleda ovako: „Rođen je 1926. godine u Bukovcu kraj Petrovaradina u Vojvodini. Pristupio je partizanskom pokretu otpora za vrijeme rata i postao članom Komunističke Partije. Diplomirao je 1951. iz gospodarskih znanosti na Sveučilištu u Beogradu. Godine 1954. postao je komercijalni direktor jedne tvornice u Osijeku. Dvije godine kasnije prešao je u rafineriju ulja u Sisku, koja je 1964. postala sastavni dio INE, najvećeg industrijskog kompleksa u Jugoslaviji. U travnju 1982. otišao je u emigraciju kao antikomunistički disident, ponijevši sa sobom rukopise svojih pet ‘romana’ koji su u izbjeglištvu objavljeni: ‘Ja, Josip Broz-Tito’; ‘Crveni menageri’; ‘Komunizam: velika prevara’; ‘Slom ideala’ i ‘Sinovi Orla’. Ubijen je na zvjerski način 26. srpnja 1983. u Wolfratshausenu kraj Munchena.“
Wikipedijska biografija pruža dinamičan uvod u Đurekovićevu inicijaciju koristeći ponajviše podatke iz knjiga Bože Vukušića i Josipa Manolića: majka je bila folksdojčerica, oca su sumnjičili da je tijekom Drugoga svjetskog rata surađivao s Gestapom, a sam je Đureković bio član Ustaške mladeži. Kako bi izbjegao mobilizaciju u domobranstvo, s 18 godina, u rujnu 1944. zajedno s cijelim školskim razredom pridružio se 51. vojvođanskoj brigadi, partizanskoj postrojbi koja će se pod zapovjedništvom Koste Nađa i Milana Baste u svibnju ‘45. razmahati kod Dravograda. U partizanima je prvi put postao članom Komunističke partije. Priča djeluje uvjerljivo – vrijeme je turbulentno pa su takve i biografije – a dalja formacija, prema svjedočenju Vukušića, ide uobičajenim tokom: nakon demobilizacije gimnaziju završava u Novom Sadu, diplomira na Ekonomskom fakultetu u Beogradu i zapošljava se u Odjelu za planiranje Autonomne Pokrajine Vojvodine. Redaju se rukovodeća mjesta u novosadskim, osječkim i sisačkim firmama, da bi ga u Inu kao svoga čovjeka 1964. doveo jedan od utemeljitelja tvrtke, Ante Milković, bivši načelnik bjelovarske Udbe. U Ini Đureković obavlja rukovodeće funkcije sve do odlaska u emigraciju 1982.
Informacija o Đurekovićevoj smrti objavljena je 1. kolovoza 1983. godine, tri dana nakon ubojstva, a tim povodom Večernji list šturo prenosi agencijsku vijest: „Kako javlja službena zapadnonjemačka agencija DPA, u petak popodne u mjestu Wolfratshausenu pokraj Münchena ubijen je jugoslavenski emigrant Stjepan Đureković (57). On je pronađen mrtav u zgradi emigrantskog izdavačkog poduzeća ‘Hrvatska knjiga’ kojim je rukovodio. Agencija također javlja da je on boravio u SR Njemačkoj otprilike godinu dana. Zasad još nema službene potvrde da je riječ o Stjepanu Đurekoviću koji je do prije godinu dana bio jedan od direkora u ‘Ini Marketingu’“.
Krajem toga kolovoza u Večernjem izlazi komentar Lutke na koncu s nadnaslovom Zašto je ekstremna emigracija ubojstvo Stjepana Đurekovića željela pripisati „jugoslavenskoj tajnoj policiji“. Autor, koji će u demokratskoj Hrvatskoj napredovati do mjesta glavnog urednika Vjesnika te predavača na Fakultetu političkih znanosti, tvrdi kako je „jasno da je i ovim ubojstvom samo nastavljena davno započeta serija obračuna u tajnom ratu emigrantskog podzemlja“, a u tekstu obrazlaže na čemu počiva njegova interpretativna sigurnost: „Kada je u svibnju prošle godine Đureković pobjegao iz zemlje, i kada se saznalo da je INU oštetio za grdne milijune, bilo je i politički slabije pismenima jasno da će iz straha da ne bude Jugoslaviji izručen kao pljačkaš, spremno navući – na žalost još uvijek spašavajuću – mantiju političkog emigranta. U emigrantskim krugovima dočekali su ga, više iz propagandnih svrha, kao istaknutog borca protiv ‘komunističkog režima u Jugoslaviji’. (…) Ni financijski motiv Đurekovićeva ubojstva nije zanemariv, jer je osim novca koji je opljačkao u INI, zaradio i hrpicu maraka od svojih ‘književnih’ bljuvotina. Naime, u godinu dana koliko je potrajalo njegovo emigrantstvo, objavio je pet ‘romančića’, zapravo političkih pamfleta u kojima, dakako, zdušno pljuje po Jugoslaviji. Samo bi naivac mogao povjerovati da su ti ‘romani’ njegove umotvorine, a ako i jesu, pisani su uz nečiju svesrdnu pomoć. Nije teško pogoditi čiju.”
S uzdahom ćemo zaobići tvrdnju o hrpici maraka za hrvatske romančiće, no Đureković je, prema raspoloživim pokazateljima, u emigraciji živio prilično skromno – što u analizi njegova slučaja, u knjizi 1983, zaključuje i Jergović. Uostalom „emigrantsko izdavačko poduzeće“ u kojem su ga udbaši na koncu zatukli, bila je najobičnija garaža.
Pitanje Đurekovićeve vjerodostojnosti se potencira i danas – je li bio hrvatski domoljub, kriminalac, preobraćeni udbaš, strani agent, je li emigrirao da s mladom ljubavnicom proćerda te Inine „grdne milijune“, što pak u Jutarnjem insinuira još jedan potencijalni glavni urednik i predavač. No, to je pitanje potpuno nevažno. Meritum su njegove knjige, rukopisi koje je uspio iznijeti iz Jugoslavije i objavljivati ih jednog za drugim u emigraciji, u samizdatskim verzijama i nakladama, skromnim, ali ipak dovoljno uvjerljivim da mu priskrbe smrtnu presudu. U tim je knjigama raskrinkavao skrivene kodove partijske države i koruptivnu armaturu na kojoj počiva stiroporna piramida samoupravnog socijalizma[1]. Đureković je jasnom logikom poslovnjaka, „crvenog managera“, predvidio slom komunizma, raspad samoupravne utopije, a s njom i Jugoslavije. Usput se dotakao tabua: blajburških trauma među nekadašnjim hrvatskim partizanima – „Nisam pucao u ustaše i domobrane, nego iznad njihovih glava“, govori jedan od Đurekovićevih likova, savjetnik ambasade u Parizu Joža Vidović, „No, time ne mogu izbrisati svoju odgovornost, a još manje iz sjećanja one grozne prizore“.
Premda Zagrebačka škola komunizma i danas na svojoj tajnoj lokaciji gaji topogledne nade, ipak je dogma koja tvrdi da se nacionalno pitanje riješava likvidacijom nacionalnih buržoazija kao nositelja tih sukoba, u doba Đurekovićevih direktorovanja već bila prevaziđena; prevladala je ideja „vlastitog puta u socijalizam“. Ne može se reći da se komunisti nisu potrudili oko likvidacija, no putem su se – hoćeš-nećeš – sami pretvorili u nositelje antagonizma: u želji da političku moć pretvore u ekonomsku, što je bila i ostala najpostojanija motivacija „avangarde radničke klase“, republičke partije su nužno morale zauzeti ne samo vile i stanove nego i klasne pozicije likvidiranih, a to je, nakon Ustava iz 1974. i Titove smrti, sve brže vodilo u međusobni sukob. Pravo na vlastiti put u socijalizam očito je podrazumijevalo i vlastiti put u privatizaciju, pa bi se moglo reći da je Đilasovoj ideološkoj kritici iz pedesetih Đureković u svojim romanima pridružio ekonomske bilance; drugovima iz sekretarijata to je olašalo donošenje presude.
Vratimo se, dakle, likvidaciji: u jednom od briljantnih crtanih komentara u Vijencu Joško Marušić govori o pitanju zapovjedne odgovornosti u slučajevima poput toga u Wolfratshausenu. Crtež započinje sastankom u salonu višeg sekretarijata (nije teško zamisliti druga Dolanca ili Pavla Gažija na čelu stola), nastavlja se živim lancem službenika, dojavnika, logističara, oružara, vozača, drugova iz outsourcinga – lanac se proteže od kancelarija pa sve do ulice – i završava neposrednim egzekutorom. Potpis na crtežu glasi: „Koji će od likova na ovom crtežu biti poslije optužen i osuđen?“. Izolirani slučaj lustracije – pokrenut aktom njemačkog pravosuđa iz 2005. i uhićenjem udbaša Krunoslava Pratesa, čime je „slučaj Đureković“ vraćen u sudnicu – posljedovao je međunarodnom tjeralicom za Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem, location managerima Đurekovićeve egzekucije. Vlasti Republike Hrvatske shvaćaju da je vrag odnio šalu: niti je Đureković jedini ubijeni u Njemačkoj, niti je Njemačka jedina zemlja u kojoj su jugoslavenski agenti ubijali političke protivnike. „Koja to zemlja izručuje svoje obavještajce?“ – bio je jedan od argumenata komiteta koji je još jučer haaškim činovnicima izručivao sve što se moglo utovariti na kamion – klasificirane dokumente, ali i klasificirane ljude. Nemušte juridičke finte i pozivanje na suverenost hrvatskog pravosuđa trebali su prikriti jednostavnu činjenicu: Partija nikad ne lustrira samu sebe. Posljednji, sad već očajnički čin Kukuriku vlade, koju su činili formalni i neformalni sljednici starog Saveza komunista (dok najuspješnija transformacija SK u tom času predvodi oporbu), bio je tzv. lex Perković, zakon iz lipnja 2013. godine, kojim se trebalo spriječiti izručenje dvojca s tjeralice – a potencijalno i svih ostalih – čime je Hrvatska na samom ulasku u EU dovedena na korak od sankcija. Potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding poručuje hrvatskoj Vladi da lex Perković „nije, recimo to blago, najpametniji potez“; a kad ni to nije pomoglo s iste adrese stiže ultimatum: ili izručenje ili oduzimanje glasa u Europskom parlamentu s uskratom novca iz EU fondova. Rok za odluku – 23. kolovoza, Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Nakon što su iscrpljena druga sredstva razum je prevladao nad – recimo to blago – kolegijalnošću te su vlasti Republike Hrvatske Perkovića i Mustača izručile Njemačkoj gdje im je odrezana primjerena kazna. Te dvije avionske karte za München Višnja Starešina nazvala je najvrjednijom dotadašnjom investicijom Europske unije u Hrvatsku.
Ali Nijemci, a i ostali čimbenici koji su mogli ucjenjivati dokumentima – srpske arhive ostavimo ovdje po strani – očito su bili svjesni koliko bi to pogubno bilo po političku stabilnost Hrvatske pa priču, barem zasad, nisu proširili na druge slučajeve ili na zapovjedni lanac; naime, čak i da je takva pravosudna čistka provedena, pitanje je bi li Hrvatska imala što staviti na mjesto lustriranih kadrova. Osim njihove djece i unuka. Uostalom, Đurekoviću je svejedno, mrtav je odavno, kao i njegov sin Damir, koji je, kako kaže službena verzija, 1987. u Kanadi počinio samoubojstvo. Emigrantski krugovi bliski pokojniku tu verziju nikad nisu prihvatili.[2] Supruga i majka Gizela, koja se u münchenskom procesu pojavila u svojstvu sutužitelja, preminula je 2021. Perkoviću i Mustaču, osuđenima na dugogodišnje kazne, profesionalno je jasno da milosti ne treba tražiti i da će situacija, ne podcjenjujući ni milost Božju, za njih po svoj prilici biti doživotna.
Da zaključimo: u mogućem case studyju koji bi se bavio „slučajem Đureković“ temeljno pitanje doista nisu ni životopis ni motivi našeg jubilarca. U centru bi priče trebalo biti ono što je bilo i za autorovog kratkog emigrantskog staža: njegovo književno – ili paraknjiževno – djelo koje se pojavilo usred udbaškog čerupanja oke Ine. To što Đureković nije neki pisac (svakako je slabiji od, primjerice, Đorđa Ličine) također nije argument; dovoljno je dobar da predoči svoje izvanredno poznavanje sustava na kojem je Partija – u prvom redu njene tajne službe – zatečeni javni (narodni, državni…) sektor najprije pretvorila u partijski, a potom partijski počela pretvarati u privatni. Uostalom, Đureković već početkom osamdesetih vrlo precizno opisuje kriminalni mehanizam koji će punu radnu temperaturu postići u tzv. pretvorbi. Stoga je ideja da se njegova vjerodostojnost kompromitira prisutna i danas, bilo da se dokazuje kako je Đureković bio obični činovnik, dakle da nije mogao biti upućen u bitne partijske tajne (dakle, da je konfabulirao), bilo da je pronevjerio „grdne milijune“. U hijerarhiji u kojoj politička moć nužno prethodi ekonomskoj, ne može činovnik pronevjeriti – ili privatizirati – partijske milijune, to je postignuće rezervirano za formacijske vrhove. No, ti su vrhovi u stanju napraviti nešto što je po cjelinu koruptivnoga sustava mnogo opasnije – prekršiti omertu, pronevjeriti partijske informacije. Kao čovjek koji je znao dovoljno (Hitchcock bi dodao – i previše) Đureković je svojim knjigama izazvao takav poremećaj među zupčanicima koruptivnoga mehanizma da se to – neovisno o strepnjama obitelji Špiljak glede nastavka njegove spisateljske karijere – moralo kazniti bez odlaganja. To je istodobno razlog zašto bi njegova djela – pogotovo Crveni manageri, čije se ponovljeno izdanje očekuje – trebala biti u knjižnicama, uključujući i školske (imamo na umu i tajnu knjižnicu Zagrebačke škole komunizma). Naime, uza sve nesavršenosti te su knjige dovoljno poučne da članovi starog sekretarijata, transformirane strukture koju je najavio svojim romančićima, i danas s glogovim kolcem stražare kraj njegova groba.
_____________________________________________
[1] O tome malo više u prvom ovogodišnjem broju HAZU-ova Foruma – https://dizbi.hazu.hr/?pr=i&id=2757127
[2] I to ne samo „navodno“ kako se tvrdi na Wikipediji, nego kroz organizirane akcije Kanadskog komiteta za ljudska prava u Hrvatskoj, pod vodstvom dr. Josipa Gamulina, koje su u kanadskim novinama i na televizijama izazvale ozbiljne osvrte na misteriozne okolnosti događaja. Posebno istraživanje poduzeo je i potom objavio njemački novinar Hans Peter Rullmann. No kanadske vlasti poduzele su sve da se događaj i ove aktivnosti zataškaju.
