Ne bismo pretjerali s tvrdnjom kako ono što kolokvijalno zovemo hrvatskom desnom i suverenističkom misli pati od kroničnog nedostatka razumijevanja suvremenih inozemnih „kontrarevolucionarnih“ autora. Dok se domaća scena iscrpljuje u povijesnim resantimanima ili u boljem slučaju, kopira angloameričke kulturkampf obrasce, francuska, u širem smislu i europska, književnost krije intrigantne likove koji su post-modernu regresiju secirali na mnogo dubljoj razini te su slijedom toga itekako relevantni za promišljanja o budućnosti našeg kutka europske periferije.
Jedan od takvih, čijih prijevoda ne nalazimo na domaćem tržištu, a po mišljenju mnogih ga s pravom možemo imenovati jednim od najvažnijih i najkontroverznijih antiprogresivističkih spisatelja s prijelaza tisućljeća jest pokojni Maurice G. Dantec. Odrednice kojima se opisuje spomenutog Francuza su književnik, glazbenik, kolumnist, polemičar, panker, kršćanin, futurist, dok se on sam u svojoj kasnijoj fazi predstavljao kao „katolički futuristički reakcionar“. Danteca je teško uhvatiti za glavu i za rep kad bismo ga htjeli približiti domaćoj publici i po našim starim dobrim običajima svrstati u neku od ladica. Rođen u kolijevci francuske ljevice, stasao u obitelji sljedbenika komunizma od čijeg „virusa“ se, po vlastitom priznanju iz 2000-ih, „uspješno izliječio“, svoj je intelektualni put završio u samovoljnom egzilu u Kanadi, izmičući se društvenokulturnim trendovima koje je više puta nazivao post-humanom eutanazijom Europe. Njegovi radovi, nastali u razdoblju između 1993. i 2005., nisu tek „obična“ fantastična književnost; to su geopolitičke i duhovne dijagnoze svijeta kojemu se u formi kuhane žabe sve više približavamo, a temeljem čega njegov rad zadržava svježinu i u 2026. Riječ je o nagrađenom prvijencu, krimiću La Sirene rouge (1993.), ekraniziranom SF trileru Babylon Babies (1999.), monumentalnim dnevničkim zapisima Théâtre des opérations, journal métaphysique et polémique (2000.), no Dantecova aktualnost prvenstveno stoji na ramenima dvaju SF romana u kojima se umješno i intrigantno pozabavio geopolitikom, kršćanstvom, metafizikom i tehnološkim razvitkom: Villa Vortex (2003.) i Cosmos Incorporated (2005).
Cyberpunk i sveta misa
Zašto bi taj neki Dantec bio koristan za razumijevanje današnjeg globalnog trenutka za male nacije poput Hrvatske, koje su naglavce uletjele u integracijski stroj za mljevenje? U vremenu kada je devedesetih godina prošlog stoljeća slavljen takozvani „kraj povijesti“ i kada je opijenost trijumfom liberalne demokracije s horizonta uklonila neliberalne i antiliberalne vrijednosne i svjetonazorske „terrae incognitae“, naslućivao je što se valja iza maglovitih obzora i o čemu je vrijedilo progovoriti u trenutku kad je taj njegov apokaliptični govor nalikovao glasu luđaka. Bio je svjestan rađanja globalnog tehnofeudalizma kakav će sukobiti nepomirljive svjetove i dekapitirati Europu kakvu znamo, a bolju i uvjerljiviju podlogu od distopijskog SF-a za iskazivanje te unutarnje uznemirenosti nije mogao naći. U Villi Vortex i Cosmosu, Dantec je u prizivanjima tmurne budućnosti spojio naizgled nespojivo: estetiku cyberpunka i radikalni katolicizam. U raščovječeni svijet obojan mračnim futurizmom, umjetnom inteligencijom, genetskim inženjeringom i nesputanom moći transnacionalnih korporacija usadio je otporaški „underground“ nadahnut svetim Augustinom i Josephom de Maistreom. Za njega, tehnološki napredak nije bio dokaz ljudske emancipacije, već poprište nove metafizičke bitke za obranu čovječnosti. U tom pogledu je ovaj gnjevni radikal podudaran s anarho-kršćanskim rakursom Jacquesa Ellula, smirenog sociologa čije teze se kod Danteca kao rijetko gdje drugdje pronalaze fikcijski oživotvorene u umjetničkom i proročanskom ruhu. Shvaćao je da bez čvrstog duhovnog sidra – a za Europu je to isključivo rimokatolički korijen – društvo nema trajnog potpornja za koji se može uhvatiti, dok čovjek, opterećen društvenim nestabilnostima, u srazu s modernom tehnologijom prestaje biti čovjekom i postaje post-humani nusproizvod tržišta. Dok kod Ellula propaganda i tehnokracija ljude pretvaraju u zadovoljne robove, kod Danteca je društvo eutanazirano do te mjere da posve gubi sposobnost „zahtijevanja naroda“, autonomne volje, pa i želje za provokacijom, griješnoću, odnosno unutarnjim rastom i spasenjem, vjerujući na neki način da je buntovnost preduvjet osobnom rastu i boljem društvu, u čemu se odražava osobno iskustvo kroz koje je on sam prošao u „evoluciji“ od punksocijalista do antiprogresivističkog katolika.
Dok naš prosječni tehnokrat današnjice opću digitalizaciju i umjetnu inteligenciju razumije kroz paradigmu „povlačenja sredstava iz EU fondova“, Dantec upozorava da se iza omasovljenja tih fenomena krije novi, meki totalitarizam, manifestiran kroz desetine milijuna interaktivnih ekrana u kojima je zarobljena sva ljudska privatnost, kreativnost i suverenost duha. Sustav je to koji ne koristi bodljikavu žicu i tenkove, već algoritme i politički instrumentarij kako bi sterilizirao um i redefinirao pojam nacije, kulture, obitelji i slobodne volje građanina, razgrađujući stare društvene mehanizme za korist stvaranja „novog čovjeka“ lišenoga korijena, pamćenja i trajnijih zajednica.
Prorok trijumfa nihilizma
Dantecova provokativnost ležala je u tome što je odbijao igrati po pravilima građanske pristojnosti i zatvarati oči pred farsičnim licemjerjem međunarodnih organizacija. Dok je buktio rat u Bosni i Hercegovini, boravio je u Sarajevu kao humanitarni radnik, što ga je duboko traumatiziralo i preoblikovalo njegov pogled na svijet, a po određenim tumačenjima je upravo bosanska ratna stvarnost i upijanje iste kroz razgovore sa civilima, žrtvama, lokalnim vojnicima i stranim plaćenicima, bila presudna za njegovo otiskivanje u mračni cyberpunk. Svjedočio je slomu iluzije o „mirnoj i ujedinjenoj Europi“ te naposljetku shvatio je da je službeni Pariz, zajedno s ostatkom zapadnoeuropske birokracije, odmaknuo od realnosti, potpuno slijep za vitalnu snagu i tvrdokornost primordijalnih čimbenika (povijesti, tradicije, krvi i tla) u životu zajednice. Njegov prelazak na desni pol i kasniji povratak Crkvi nisu bili tek plod sentimentalnosti, nego rezultat hladnog promišljanja i anticipacije: sekularni humanizam je uljepšana lešina bez stvarne moći, a ono što ga istiskuje jest agresivni nihilizam.
Već kao poznato ime u frankofonom univerzumu, u svojim esejima je tijekom 2010-ih žestoko napadao „islamoljevičarski“ konsenzus u Francuskoj, sterilnost Europske unije i gubitak suvereniteta europskih naroda. Tvrdio je da je Europa, odricanjem od svog kršćanskog identiteta, potpisala vlastitu smrtnu presudu. Za moderni Zapad je pisao kako je postao „civilizacija u stanju kliničke smrti“, koja samu sebe održava na aparatima kroz konzumerizam i medijsku anesteziju. Zbog iznošenja stavova o negativnim aspektima masovne imigracije, o nagriženosti temelja zapadne civilizacije i zbog radikalne kritike liberalnih dogmi, francuski kulturni establišment proglasio ga je „fašistom“ i de facto ga izopćio iz javnosti. Dantec im je 1998. odgovorio selidbom u kanadski Quebec i odašiljanjem poruke kako radije bira slobodu u divljini nego mentalne okove Pariza. Umro je 2016. godine u novoj domovini, u 56. godini života. Umro je mlad, kaže se za takve slučajeve, no kad autor, poput Danteca, do svojih kasnih 40-ih stavi na papir sve ono bitno što je imao za kazati i na temelju toga stekne reputaciju i utjecaj koji će ga nadživjeti, tad se konstatacija o preuranjenoj smrti pisca čini kao relativan pojam.
Pouka za današnje generacije
Sudeći po komentarima koji prate internetske objave o Mauriceu G. Dantecu, Francuska opet velikim koracima otkriva tog osebujnog bundžiju i daje mu na važnosti, možda i s više razumijevanja i poistovjećivanja s njegovim protagonistima nego prije 20-ak godina kada je objavljivao svoje uspješnice. Onaj dio hrvatske javnosti koju intrigira zapaljiva budućnost Europe i kulturno-identitetska oseka, kao i desni političari zaglavljeni u provincijalnom mentalitetu, mogu iz Dantecova djela izvući vrlo vrijedne lekcije. Suverenitet u 21. stoljeću više nije samo pitanje granica i valute, iako je gubitak istih prvi korak u hlapljenju nacije. Istinski suverenitet danas je biopolitički i tehnološki. Iznimno je uvjerljiv u navođenju čitatelja na misao kako se umjerena nacionalno osviještena politika ne smije bojati ulaska u okršaj s modernosti, već ju mora asertivnim gardom pobiti na idejnom planu i nadvladati na području javnog mnijenja. On nije bio tehnofob i inkvizitor koji želi povratak u srednji vijek, ni blizu tome; jedan je od onih koji žele „visoku tehnologiju“ podrediti „visokom duhu“, odnosno, čovjeka učiniti dovoljno psihološki i spoznajno kapacitiranim za što bezbolniju apsorpciju ubrzanog tehnološkog razvitka bez ulaska u rizik dehumanizacije.
Ako nacija izgubi svoj duhovni centar, ako dopusti da joj se kultura svede na turističku razglednicu, a zakoni na prepisane paragrafe iz stranih centara moći, tj. ako građanin mentalno ostane na razini konzumenta pogodnog za „civilizaciju doživljaja i zabave“, ona definitivno, vodeći se Dantecovim porukama, postaje samo statistički podatak u nečijem algoritmu. Retrospektivno gledano, Dantecov opus će mnogima djelovati kao kukurikanje prvog pijetla na buđenje iz konzumerističkog drijemeža. Utoliko on i jest velik kao predvodnik. Zorno nam dokazuje da tzv. desna misao može i mora biti intelektualno moćna, estetski intrigantna, provokativna i da mora težiti avangardnom koračanju ispred svog vremena bez iscrpljivanja u zadovoljavanju jalovih konsenzualnih rješenja. Za hrvatske čitatelje i političke aktere, ponovno europsko otkrivanje ovog svojevrsnog vizionara moglo bi biti u neku ruku otrežnjujuće. Krajnje je vrijeme da se i na domaćoj sceni profiliriraju snage koje će se približiti europskoj kulturnoj i političkoj dinamici, i kojima će biti jasno kako se bitka za opstanak naroda više se ne vodi samo na povijesnim obljetnicama, već na okršaju između ljudske duše i digitalnog Levijatana. Kontroverzni Dantec je tu bitku vidio među prvima. Na nama je da ga, u pokušaju razumijevanja, barem za početak kroz dostojan prijevod učinimo bližim hrvatskom čitateljskom korpusu.
