Uoči prosvjeda „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“, građanska inicijativa „Gospić je naš dom“ uputila je sedam zahtjeva hrvatskoj Vladi. Jedan od tih zahtjeva, onaj posljednji na popisu, bio je najdesniji zahtjev koji je neki politički ili društveni dionik iznio u hrvatskoj javnosti u zadnjih 10-ak godina. Zahtjev glasi: „do daljnjeg privremena zabrana uvoza opasnog otpada – stupa na snagu odmah“. Premda je upućen Vladi, to je zahtjev koji nadilazi vlade i političke stranke i zadire u nešto puno više – vladajuću političku paradigmu.
Njemački sociolog Andreas Reckwitz (2023.) definira političke paradigme kao obuhvatan način političkog mišljenja i vladanja koji može imati različite stranačke varijante. Političke paradigme nastaju u određenom povijesnom kriznom kontekstu te razvijaju vlastite odgovore na društvene probleme za koje mobiliziraju potporu i koje pretvaraju u praktičnu politiku. „Kada se politička paradigma jednom nametnula, kada neko vrijeme sa stajališta svojih pristalica djeluje uspješno i uspjelo joj je svojim načinom mišljenja ovladati diskursom (uključujući i diskurs svojih nekadašnjih protivnika) čini se da je bez alternative, pa izražava „jedini priznati stav o stvarima“ i postaje hegemonijom (Reckwitz, 2023: 191).
U zapadnim državama od 80-ih godina 20. stoljeća dominira paradigma „otvarajućeg liberalizma“. Za razliku od prethodne socijalno-korporatističke paradigme koja je ekonomski i kulturno bila usmjerena na društvenu regulaciju i stvaranje reda, otvarajući liberalizam u ekonomskom i kulturnom pogledu teži otvaranju i dinamiziranju društvenog razvoja. Sveobuhvatna karakteristika otvarajućeg liberalizma i njegove forme vladavine su generalno dereguliranje, dinamiziranje i otvaranje prethodno utvrđenih društvenih struktura (Reckwitz, 2023: 205).
Hrvatska je kroz pristupne pregovore i članstvo u Europskoj uniji (EU) postala dio paradigme otvarajućeg liberalizma. Prijelaz od paradigme aktivne države koja regulira društvo i ekonomiju do paradigme dereguliranja i ekonomskog otvaranja vidljiv je u politici gospodarenja otpadom koja je trenutačno u žarištu interesa hrvatske javnosti. Hrvatska je krenula 1995. sa Zakonom o otpadu koji je zabranjivao uvoz otpada radi odlaganja i uvoz opasnog otpada.[1] To je bio primjer paradigme državnog reguliranja. U međuvremenu smo došli do masovnog i uglavnom dereguliranog uvoza otpada u Hrvatsku. Hrvatska je u 2024. uvezla ukupno 871 292 tone otpada od čega 724 959 tona otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku (odobrenju od strane državne vlasti, op. a.) i 146 333 tone koje podliježu notifikaciji (Večernji list, 7. rujan 2026., str. 5) Pritom je i uvoz otpada koji podliježe notifikaciji prilično dereguliran zakonskim promjenama iz 2021. Sve navedeno su primjeri paradigme otvarajućeg liberalizma.[2]
Političke paradigme mogu izgubiti dominantnost jer se vremena mijenjaju i pojavljuju novi društveni problemi koje do tada dominantna politička paradigma ne može ili nedostatno može svladati. Društvene probleme i njihova rješenja definiraju društveni i politički akteri – javnost, politički pokreti, eksperti, glasači (Recwkitz, 2023: 191). Građanska inicijativa „Gospić je naš dom“ je uspjela odlaganje opasnog otpada definirati kao gorući društveni problem koji zahtijeva žurno političko rješenje. No mogu li ugroziti vladajuću političku paradigmu zasnovanu na dereguliranju i otvaranju koja je i stvorila problem s odlaganjem opasnog otpada u Gospiću?
Građanska inicijativa „Gospić je naš dom“ dosljedno izbjegava političko i ideološko svrstavanje. To je pametno i ispravno jer inače bi uspjeli dobiti široku društvenu podršku za gorući problem s kojim se suočavaju. No njihov zahtjev za zabranom uvoza opasnog otpada pokazuje da se ne radi o „kozmopolitima“ koji podržavaju globaliziranje i ekonomsko otvaranje, već o „komunitarcima“ koji teži snažnoj nacionalnoj državi koja regulira društvo i ekonomiju (Reckwitz, 2023: 219). Komunitarci ne glasuju za liberalne već nacionalno-konzervativne političke opcije i kao takvi nisu po volji liberalnom establišmentu.[3]
Gospićka građanska inicijativa zasad ima podršku liberalnih medijskih aktera u Hrvatskoj, no to će se promijeniti ako budu ustrajali na zahtjevima poput zabrane uvoza opasnog otpada. Onda bi mogli postati „zadrti nacionalisti“, „desni populisti“ i „nazadni ognjištarci“ koji ne shvaćaju da masovni i deregulirani uvoz otpada nema alternativu. Vladajuća paradigma otvarajućeg liberalizma je već 15-ak godina u krizi, ali ne namjerava prepustiti svoju dominaciju.
Literatura
Reckwitz, A. (2023). Kraj iluzija. Politika, ekonomija i kultura u kasnom modernizmu. Zagreb: TIM press.
Dokumenti
Odluka o proglašenju zakona o otpadu. Narodne novine. 34/1995.
Novinski izvori
Večernji list, Zagreb.
________________
[1] Odluka o proglašenju zakona o otpadu (NN 34/1995).
[2] Paradigma otvarajućeg liberalizma uključuje i izvoz otpada iz Hrvatske koji je u 2024. premašio uvoz.
[3] Komunitarnu orijentaciju gospićke građanske inicijative najbolje pokazuje njihov naziv – „Gospić je naš dom“. Nisu se primjerice nazvali „Jedan svijet, jedna ekološka borba“.
