Krajem 2025. godine Gradska skupština Grada Zagreba donijela je odluku o preimenovanju četiri zagrebačke ulice koje su nosile imena osoba koje su obavljale razne dužnosti u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske 1941–1945. Jedna od tih osoba bila je Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945. Za sve te četiri osobe, uključujući Lukasa, u zahtjevu za preimenovanje navedeno je da su bili pripadnici i dužnosnici Ustaškog pokreta, pa se činjenica da neke zagrebačke ulice nose njihova imena „može shvatiti kao glorifikacija zločinačkog pokreta, nepriznavanje patnje svih stradalih u ustaškom teroru kao i osporavanje zločina nad Židovima, Srbima, Romima te političkim neistomišljenicima u vrijeme Drugog svjetskog rata.“ Ove optužbe međutim Filipu Lukasu nikako se ne mogu stavljati na teret iz sasvim jednostavnog razloga; on nikada nije bio pripadnik Ustaškog pokreta a kamoli ustaški dužnosnik. (O ostaloj trojici koji su izgubili ulice, Ivanu Šariću, Antunu Bonifačiću i Vladimiru Arku u ovom tekstu neće biti riječi.)
U javnim polemikama zastupnici teze da mu se treba oduzeti ulica Lukasa su proglasili promotorom rasne teorije, ideologije krvi i tla i eksluzivnog hrvatstva. Istina je da je Lukas pisao i govorio o pitanju rasa, ali pojam rasa koji je on koristio nije onaj pojam koji je korišten u okviru teorije o nadmoći arijevske rase koju su nacistički ideolozi upotrebljavali kako bi opravdali potrebu uništavanja nearijevskih naroda/rasa. Suprotno tome Lukas je govorio da se sam hrvatski narod dijeli na nekoliko rasa, iz čega je jasno da nije mogao biti zastupnik teze o tome da bi hrvatski narod, s njemačkim, pripadao jednoj, nadmoćnoj, arijevskoj rasi. Njegovo je dakle mišljenje o tome pitanju u potpunosti različito od zastupnika ideologije nadmoći arijevske rase. Lukas je te svoje teze javnosti uputio u svome govoru na Glavnoj skupštini Matice hrvatske 1943. godine, kada su Ante Pavelić i njegov ustaški pokret kao neupitni zastupnici arijevske ideologije imali pred sobom još pune dvije godine vlasti:
„Poznata je činjenica, da jedva ima naroda čiste rase, pa se prema tome jedna rasa težko može uzeti kao jedini temelj narodnosti. Ali uza sve to postoji u svakom narodu neka određena rasna jezgra, kao na primjer kod nas Hrvata ‘dinarska’, koja daje glavnu krvnu značajku narodu, ali jer su još i druge srodne i pretopljene narodne skupine ušle u sastavnu cjelinu našega naroda, a još tome one daju pozitivne prinose našoj narodnoj kulturi, postaju i one vriedni činioci u razvoju naše poviesti, pa je njihov ulazak u našu zajednicu bio za nas samo koristan. […] Pokraj dinarske rase zastupane su na našem prostoru još i nordijska rasa, osobito u jednom pojasu središnje Bosne, pa zatim alpska, iztočnjačka i sudetska. Ovo, više napomena nego prikaz naših rasnih prilika, pokazuje, da u sklopu hrvatskoga naroda ima više rasnih komponenata, pa kako svaka rasa drugačije fizički i duhovno reagira, da su se te razlike zapažale u djelovanju stanovničtva kroz cielu našu poviest, a posebno u doba pojave nacionalnoga načela i našega življenja u doba zajednice sa Srbijom.“
Lako je iz ovoga zaključiti da Lukas termin rasa nije upotrebljavao za jedan narod/naciju koja si je s pozicije samoproglašene nadmoćne rase dala pravo uništavati druge narode/nacije, nego je Lukas termin rasa upotrebljavao za različite zajednice ljudi koji su usprkos svojim različitostima činile jedan narod/naciju.
Lukasu je zamjereno i to što je 1936. Matica hrvatska objavila knjigu Ernesta Bauera Današnja Njemačka u kojoj je autor o tadašnjoj Njemačkoj pisao pozitivno. Na to prije svega treba reći da je Matica hrvatska u 18 godina u kojima je Lukas bio njezin predsjednik objavila više stotina izdanja, pa ne bi bilo ispravno Lukasu pripisati odgovornost čak i da je u jednom od golemog broja tih izdanja i napisano nešto neprihvatljivo. Međutim to što je 1936. Ernest Bauer mislio i napisao nešto pozitivno o Njemačkoj nije nikakva iznimka a posebno ne može biti grijeh, zato što su tada i neki od najvećih svjetskih političara pisali o Hitleru i Njemačkoj pozitivno. Kao primjer navodim nekadašnjeg britanskog premijera Davida Lloyda Georga koji je u rujnu 1936. napisao o Hitleru ovo: „On je magnetična, dinamična osobnost sa odlučnom voljom i nepokolebljivim srcem. On je više od običnog vođe. On je nacionalni heroj. On je George Washington Njemačke – čovjek koji je svojoj zemlji donio nezavisnost od svih njezinih tlačitelja“. Koliko god je bio u krivu, Lloyd Georg zbog ovih svojih riječi nije brisan iz britanske povijesti!
Matici hrvatskoj pod Lukasovim vodstvom prigovoreno je i zbog preuzimanja vlasništva tiskare Tipografija 1941, te je optužena da je time „sudjelovala u grabeži opljačkane židovske imovine“. Istina je međutim da su vlasnici tiskare, otac Stjepan (Dragutin) i sin Milan Schulhoff, u dogovoru s ustaškim vlastima i Maticom hrvatskom 1941. prepustili većinski paket svojih dionica tiskare Matici hrvatskoj, ali zadržali pozicije direktora i tehničkog direktora tiskare sve do kraja Drugog svjetskog rata. Nove komunističke vlasti tiskaru su poslije rata međutim nacionalizirale, a oca i sina Schulhoff osudili na dugogodišnje zatvorske kazne te oduzimanje sve imovine i građanskih prava. Dakle Lukas je danas proglašen krivim zato što je Matica hrvatska 1941. preuzela dionice Tipografije i njezino upravljanje ostavila u rukama izvornih vlasnika (iz čega se ne mora, ali može zaključiti da bi im imovinu vratila nakon završetka rata), a Komunistička partija nema krivice iako je tiskaru 1945. trajno otela vlasnicima i poslala ih na robiju. Bez obzira na to, neke od zagrebačkih ulica i danas nesmetano nose imena komunističkih prvaka iz 1945, a po mišljenju nekih koji su Lukasu ukinuli ulicu, čak bi i Josipu Brozu Titu trebalo u Zagrebu vratiti trg.
Lukasu je zamjereno i to što je u kolovozu 1941. potpisao molbu da se Matici hrvatskoj dodijeli dvokatna zgrada u središtu Zagreba: „Lukas je u ime Matice hrvatske potpisao zahtjev da se Matici dodijeli zgrada na Jelačićevu trgu u Zagrebu; bio je izvrsno informiran – znao je da je bila u vlasništvu obitelji Sternberg i da tih dana prelazi u državno vlasništvo.“ Obitelj Sterberg međutim iselila je iz Zagreba i Hrvatske prije osnivanja NDH, a kuća je bila opterećena vlasnikovim velikim financijskim dugovima i u postupku preuzimanja od strane države. Nakon što je uputila svoju molbu Matica hrvatska je više nije ponavljala, što nam govori da je od nje brzo odustala.
Vrlo ružno zazvučala je iznesena optužba da je Lukas odgovoran za izbacivanje Vladimira Vranića, osobe židovskog porijekla, 1941. godine s posla: „Lukas je na zagrebačkom sveučilištu bio jedini profesor koji je u svibnju 1941. podržao izbacivanje s posla matematičara, svoga kolege, Židova Vladimira Vranića“. Nije međutim istina da je Lukas podržao izbacivanje Vladimira Vranića s posla jer Vranić nije bio u radnom odnosu niti primao plaću na Visokoj komercijalno-ekonomskoj školi u Zagrebu (današnjem Ekonomskom fakultetu) nego na njoj držao samo besplatna predavanja i ispite. Vranić je naime imao redovni posao u Jadranskom osiguravajućem društvu, u kojem je na visokostručnoj funkciji matematičara/aktuara radio sve do početka 1942. Zbog toga Lukas nikako nije mogao „podržati njegovo izbacivanje s posla“, a nikako ne može biti ni odgovoran što je Vranić izgubio mogućnost držati besplatna predavanja na Visokoj školi jer je tu odluku moglo donijeti samo mjerodavno ministarstvo, a ne Lukas. Istina je samo to da je Lukas 28. svibnja 1941. glasovao protiv toga da Visoka komercijalno-ekonomska škola Vladimiru Vraniću dade potporu za dobivanje arijevskih prava, ali zašto je Lukas tako glasovao nije poznato jer o tome ne postoji nikakav zapis (zašto bez dokaza zaključivati da je imao nešto protiv Vranića, mogao je primjerice načelno biti protiv toga da se visokoškolska ustanova bavi neakademskim pitanjima). Lukas nije mogao biti motiviran ni nekim mogućim nedostatkom Vranićeva iskazivanja potpore hrvatskoj državotvornoj ideji jer u Vranićevoj molbi nalazimo i ove misli:
„Svoju molbu obrazlažem time, da sam se, prema mojem dubokom uvjerenju, pokazao zaslužnim za hrvatski narod […] Od najranije mladosti smatrao i osjećao sam se Hrvatom i bio uvijek u hrvatskim redovima. I ako sam bio izraelitske vjere, težio sam za tim, da se potpuno asimiliram, pa sam zbog toga 30. studenoga 1918. zatražio promjenu prezimena Schwarz u Vranić. […] I ako se nisam bavio politikom kao aktivni političar, nego kao hrvatski rodoljub, to sam uvijek bio pristaša onih političkih hrvatskih stranaka, koje su se borile za hrvatska prava i nisam nikada ništa uradio protiv interesa hrvatskog naroda. To sam u ostalom pokazao i na svim političkim izborima, kad sam uvijek glasovao za nosioca one politike, koja je zastupala i branila hrvatska prava. Težnja mi je bila da služim hrvatskom narodu.“
Da su ove Vranićeve tvrdnje bile neistinite, Ministarstvo unutarnjih poslova NDH kojemu je molba bila upućena lako je to moglo utvrditi pa bi Vranić vjerojatno za to snosio i posljedice. No Vranić je nastavio živjeti u Zagrebu i raditi u Jadranskom osiguravajućem društvu, a odlukom donesenom u Uredu Poglavnika Ante Pavelića u prosincu 1941. dobio je i službeno pravo rada i boravka u NDH. Lukasovo glasovanje nama nepoznate motivacije Vraniću dakle nije nanijelo nikakvu štetu. U veljači 1942. Vranić je preselio u Crikvenicu, od talijanskih vlasti bio interniran u logore u Kraljevici i na Rabu, zatim preselio u Italiju otkuda se vratio 1944/45. u Hrvatsku i do smrti 1976. živio i radio u Zagrebu. Neovisno međutim o analizi uzroka i posljedica Lukasova glasovanja o Vranićevoj molbi, ostaje činjenica da je potpuno neistinita tvrdnja da je on „podržao Vranićevo izbacivanje s posla“.
Neistinit je i prigovor da je Filip Lukas „već predratnim javnim djelovanjem izravno pridonio stvaranju atmosfere progona u kojoj će genocid nad Srbima, Židovima i Romima u NDH uopće biti moguć, a za vrijeme rata otvoreno je podržavao ustaštvo i nacizam i njihove genocidne politike.“ Istina je da je Lukas u svojim tekstovima i govorima prije Drugog svjetskog rata, kada je hrvatski narod bio u podređenom položaju u jugoslavenskoj zajednici, ustrajno zastupao pravo hrvatskoga naroda na vlastito samostalno nacionalno biće i pravo na političku slobodu. Neistina je međutim da je time „pridonio stvaranju atmosfere progona“ protiv bilo koje druge narodne skupine, i o tome oni koji danas progone njegovo ime nisu iznijeli, a nisu ni mogli iznijeti, nijedan dokaz.
Točno je da je Filip Lukas u travnju 1941. pozdravio proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, ali za to se i sam u svome djelovanju ustrajno zauzimao. Na prvoj sjednici Zajedničkog odbora Matice hrvatske nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske održanoj 23. travnja 1941. Filip Lukas istaknuo je povijesnu važnost osnivanja samostalne hrvatske države, izrazio zahvalnost zaslužnima za to, posebno Anti Paveliću:
„Kome imamo ovo da zahvalimo? U prvom redu samome hrvatskom narodu, koji posjeduje među svojim bitnim značajkama karaktera istinsku ljubav za slobodu i nezavisnost. Ovdje je hrvatski narod, na svome povijesnom prostoru sve od svoga useljenja amo vodio beskrajne borbe za slobodu i nezavisnost i protiv Mletaka i Madžara, i protiv Mongola i Turaka, i protiv Austrije i konačno protiv Srbije, a sve u cilju, da očuva svoju slobodu i nezavisnost i da spasi svoju državu. Današnji pak konačni uspjeh ima zahvaliti bezbrojnim stradalnicima i heroizmu hrvatske duše, pa novim činiocima i prilikama; ali najveći, konačni uspjeh ima da zahvali svome Poglavniku dr. Anti Paveliću. I njemu mi dugujemo našu hvalu, što smo danas slobodni i svoji na svom prostoru.“
Lukas je dakle u svome govoru posebno istaknuo zasluge Ante Pavelića za osnivanje NDH. A je li mogao znati nešto o Paveliću što bi ga nagnalo na suprotno postupanje? Osim toga proglašenje NDH pozdravio je i Vladko Maček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke – stranke s potporom goleme većine hrvatskoga naroda – koji je pozvao sve građane na prihvaćanje nove vlasti a posebno sve dužnosnike HSS-a na suradnju s njome: „Pozivam čitav hrvatski narod da sluša naloge nove vlade, a sve pristaše HSS-a koji su na raznim upravnim položajima, zatim sve županijske zastupnike, sve gradonačelnike i načelnike općina, kao i članove lokalnih vijeća i tako dalje, da ostanu na svojim funkcijama i da odano surađuju s novom vladom.“ Dakle Matica hrvatska na čelu s Filipom Lukasom prihvatila je i pozdravila osnivanje NDH isto kao i središnja i najveća hrvatska politička stranka HSS. Suprotno tome, na odbijanje i otpor novouspostavljenoj ustaškoj vlasti pozvala je Komunistička partija Jugoslavije i to u svome proglasu 15. travnja 1941:
„Tuđinske sluge, hrvatska gospoda, siju u tebi mržnju prema tvojoj krvnoj braći Srbima, Slovencima u vrijeme kada oni svojom krvlju s nova pišu slavnu, i ako tragičnu stranicu svoje historije. Znaj, hrvatski narode, da je borba tvoje braće i tvoja borba. Znaj, hrvatski narode, da su simpatije dvijestomilijunskog naroda Sovjetskog Saveza na strani naroda Jugoslavije, koji se herojski bori za svoju nezavisnost. […] Stvorit će se na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije slobodna, bratska zajednica. […] Živilo bratstvo i sloga naroda Jugoslavije u borbi za svoju slobodu i nacionalnu nezavisnost!…“
Kao suprotnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i kao svoj politički cilj komunisti su dakle istaknuli Jugoslaviju i savezništvo sa Sovjetskim Savezom. Također u mjesecu travnju 1941. oglasila se javnim proglasom i Komunistička partija Hrvatske i kao svoje ciljeve istaknula poraz ustaške vlasti, ponovno utemeljenje nove jugoslavenske zajednice i izgradnju jugoslavenskog komunističkog državnog sustava po ugledu na Sovjetski Savez:
„Radnici i seljaci, povezani i udruženi u čvrsti borbeni savez obračunat će sa svojom gospodom i njihovim slugama. Oni će svojom vlastitom snagom, pod vodstvom Komunističke Partije, a uz pomoć Sovjetskog Saveza stvoriti novo društveno uređenje po uzoru Sovjetskog Saveza u kome će radni narod ostvariti svoje istinsko nacionalno i socijalno oslobođenje i stvoriti sebi ljepši i sretniji život. […] Hrvatska je pregažena od vjekovnih neprijatelja hrvatskog naroda. Gospodsko vodstvo HSS-a i SDS-a obećavalo vam je nacionalno i socijalno oslobođenje, a svojom izdajničkom politikom šurovanja s petokolonašima i imperijalistima, politikom progona narodnih boraca i neprijateljstva prema moćnom Sovjetskom Savezu, dovelo je hrvatski narod u najcrnje nacionalno i socijalno ropstvo. Oni još ni danas nisu napustili nadu da će pomoću engleskih imperijalista ponovo zajašiti narodu na grbaču. […] Hrvatski narod može svoje oslobođenje postići jedino pod vodstvom radničke klase, kao što su bratski narodi velikog i moćnog Sovjetskog Saveza postigli svoju slobodu i nezavisnost na čelu sa radničkom klasom. […] Živilo bratstvo i sloga naroda Jugoslavije u borbi za slobodu i nacionalnu nezavisnost! […] Živio Sovjetski Savez, nada svih porobljenih i ugnjetenih!…“
U travnju su se 1941. hrvatski komunisti dakle zauzimali za uvođenje komunističkog državnog sustava sovjetskoga tipa i najbližu veza sa Sovjetskim Savezom. Upotrebom termina „engleski imperijalisti“ komunistički prvaci u ovome su proglasu otkrili da su za njih i Britanci, kao i Nijemci, bili imperijalisti, iz čega je vidljivo da ni godinu i pol dana nakon početka Drugog svjetskog rata nisu bili na strani zapadnih saveznika. Taj su rat označavali sukobom dvaju imperijalističkih blokova koji snose jednaku krivicu, a povijesni je apsurd da su svojom slijepom odanošću Sovjetskom Savezu zapravo tada podupirali i njegovo savezništvo s Njemačkom. Filip Lukas i Matica hrvatska u travnju 1941. nikako nisu mogli poduprijeti politički program Komunističke partije, nego su prihvatili činjenicu osnivanja NDH. Zazor prema partnerstvu sa Sovjetima potpuno je razumljiv i zbog činjenice da su oni do travnja 1941. vojno napali i okupirali velike dijelove teritorija čak šest europskih zemalja: Poljske, Finske, Latvije, Litve, Estonije i Rumunjske. Njemačka i Sovjetski Savez od kolovoza 1939. kada su sklopile tajni pakt o podjeli Europe bile su najbliže saveznice, u skladu s tim dogovorom napale su i okupirale gotovo sve europske zemlje. Na temelju čega je Lukas u travnju 1941. mogao zaključiti da je u tim okolnostima prihvaćanje samostalne Hrvatske u njemačkoj interesnoj zoni moglo biti pogrešno?
Iako su Lukas i Matica hrvatska pozdravili osnivanje NDH, s ustaškom vlašću međutim nisu ostvarili neku bliskiju suradnju, pa današnji progonitelji Lukasova imena u svojoj argumentaciji nisu ništa takvoga ni mogli navesti. Istaknut ću tek da 1942. kada je Matica hrvatska trebala obilježiti stotu obljetnicu svoga osnutka to ni na koji način nije učinjeno. Sama činjenica da je, s druge strane, Matica hrvatska tijekom NDH imala bogatu izdavačku djelatnost ne može biti razlog za progon, jer bi u tom slučaju trebalo progoniti i sve ostale institucije koje su tada djelovale. Bolnice su liječile bolesnike među kojima su bile i ustaše, ustaše su pile vodu iz gradskih vodovoda, koristile električnu energiju proizvedenu u centralama, kazališta su održavala predstave, kina prikazivala filmove, netko je proizvodio hranu, netko prevozio putnike, upravljao školama… treba li sve ljude koji su vodili te institucije ukloniti iz hrvatskoga sjećanja?
Pametnome dosta, vratite ulicu Filipu Lukasu!
Proširena inačica članka objavljenoga pod ovim naslovom u Vijencu, br. 837, 9. travnja 2026.
