I
Početkom ljeta mogli smo na H-Alteru pročitati izjavu: „Dakle, iznimno značajna hrvatska suvremena filozof, napisala je pronicljivu, dobro argumentiranu i misaonu provokativnu knjigu na temu u kojoj je vrhunski autoritet.“ Nakon nje slijedi tekst kako dotični filozof „…osim neprocjenjivog i temeljitog pregleda filozofije Praksisovaca…“ … „…velik dio knjige [koju se proglašava i maestralnim izdanjem] posvećuje preispisivanju Praksis baštine u feminističkom ključu.“ (vidjeti Čakardić, 2026b)
Taj „filozof“ zove se Ankica Čakardić, a „maestralno izdanje“ Dionizijski socijalizam Praksis škole: jugoslavenska marksistička filozofija i feminističko reispisivanje.
Odmah treba razjasniti kako ovo filozof nije omaška, ali ni ne znači da se Čakardić deklarira muškarcem (je li u kakvoj rodnoj tranziciji zasad nema informacija, a donositi javni sud o tome samo na temelju pukog promatranja nije prihvatljivo), već je riječ o promašenoj intervenciji Ane Maskalan, recenzentice i promotorice njezine nove knjige. Naime, Maskalan (Čakardić, 2026b) objašnjava kako na taj način nastoji pozicionirati filozofsku vrijednost Ankice Čakardić ne samo među filozofkinjama nego i filozofima. No, umjesto da to tako odmah kaže, ona čini bespotrebno jezično nasilje. Ali što je zanimljivije, u konkretnom slučaju zapravo pokazuje i rodnu neosjetljivost, pa i isključivost (a to je dodatno zapanjujuće uzme li se u obzir kako su joj uže područje stručnoga interesa, među ostalim, feminizam i iz njega proizašli rodni studiji /vidjeti Maskalan, 2026/), jer na taj način, isključujući ostale rodne nijanse, ona Čakardić, koja se nota bene deklarira svojevrsnom queer osobom (vidjeti Čakardić, 2021), zarobljava u binarnu rodnu kategorizaciju. Drugim riječima, Čakardić je po Maskalan usporediva samo među filozofima i filozofkinjama, a nije i među onima što nastoje nadići udvojenu rodnu podjelu, među koje uključuje i sebe (vidjeti i Čakardić, 2026a:241, gdje se pita bi li ideal bilo to da se i sam rod transcendira ili prevlada), i čime (spomenutim jezičnim zahvatom) nastaje dodatni paradoks jer ispada da nije konkurentna ni sebi samoj, odnosno identitetu s kojim se poistovjećuje (on je naprosto kao takav isključen).
Nakon ovih „nevolja s rodom“ naših ekspertica za rod, jer i Čakardić kao područje svojeg užeg područja istraživačkog interesa navodi feminističku i queer teoriju (Čakardić, 2026a:377) te je voditeljica nesuđenih Rodnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Čakardić, 2026d), usmjerimo se samoj knjizi, iliti – kako nam se sugerira – maestralnom izdanju, filozofa Ankice Č.
II
Dionizijski socijalizam Praksis škole: jugoslavenska marksistička filozofija i feminističko reispisivanje neinventivna je, neznalačka, pristrana i površna, a metodološki katastrofalna, kompilacija i sažetak nekih temeljnih pojmova i odavno poznatih činjenica vezanih uz jugoslavensku praksis filozofiju. Naime, spomenuta je tema već prije izvornije, razrađenije i stručnije ekstenzivno i intenzivno obrađena ne samo u nas nego i u inozemstvu (za opću ekstenzivnu obradu vidjeti npr. Sher, 1977; Kangrga, 2002; Jakšić, 2012; dok za intenzivnu feminističku Blagojević, 2020, a u kontekstu Blaženke Despot npr. Maskalan, 2024), pa čak i u onih koji joj nisu pristupali afirmativno ili „neutralno“ (npr. Đidara, 2018).[1]
U prilog dijelu iznesenog ide i korektna i realna (!) prosudba same autorice koja gotovo iza svakog poglavlja naznačuje da je riječ tek o nacrtu, zatim na kraju jednog o sumarnom prikazu (Čakardić, 2026a:300), dok u zaključnim mislima govori kako je pokušala učiniti samo rekonstrukciju Praksis škole (ibīdem:374) i da svoj uradak doživljava kao propedeutičku skicu (ibīdem:370). Dakle, imamo svojevrstan paradoks: učinjena je (nekvalitetna) skica (manje ili više kvalitetnih) gotovih proizvoda, pa ako već treba priznati neku originalnost autorice, onda ona leži upravo u toj inverziji ili, ako tome pribrojimo i neke originalne promašaje, možda je bolje reći perverziji. Druga je stvar čemu takve apsurdnosti služe i je li nužno da ih građani i građanke Republike Hrvatske sufinanciraju, i to čak s 3.617,00 eura (vidjeti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, 2025). Usput, naravno da može izazivati jezu i činjenica da je samo za tu početnu konturu autorici bilo potrebno gotovo 400 stranica (i to u knjizi dimenzija 15,5 x 23,4 cm), pa je bolje i ne pomišljati što nas tek čeka ako odluči učiniti korak dalje.
Ovdje je prilika naznačiti i to da mi je autoričin stil pisanja izrazito dosadan. Naime, ona u predmetnoj knjizi[2] u principu samo prepričava i citira uglavnom ne primarne, već sekundarne izvore o materiji kojom se bavi. Navedena (za filozofiju) neuobičajenost, kao i izostanak bilo kakvog filozofskog erosa, stvarala mi je na trenutke dojam kao da čitam tekst kakvog maratonskog, monotonog i nemuštog izlaganja s kongresa Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) iz sedamdesetih ili početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, čemu je svakako pridonijelo i to što Čakardić uvelike upotrebljava danas podosta potisnut (izuzev u seksualnom žargonu) i ideološki obojen termin alatka, a možda i povremeno prisutna besmislena fraza (tj. contradictio in adiecto) marksističko-filozofijski okoliš. U svakom slučaju, najdosadnije je potpoglavlje (od 47 stranica teksta) „Filozofija kao mišljenje revolucije: ujedinjenje mnoštvenosti“ (ovaj je dio jedan od onih zbog kojih se izgubi ne samo volja za daljnjim čitanjem nego maltene i za životom), ali tu svakako ide kritika i uredniku knjige zato što ga nije barem nekako, ako ne već potpotpoglavljima, strukturirao.
Također, i kada se s nečim ne slaže, naša autorica pretežno u argumentiranju poseže za mišljenjem drugih (npr. Louisa Althussera, Michela Foucaulta, Rose Luxemburg), i to nezgrapno. Jer umjesto da protuargumentacijom iznese ono bitno, ona kao da ima potrebu pokazati čim više toga što je od njih upamtila, pa onda čini bespotrebne teorijske digresije (npr. aspekt Althusserove misli približava nam gotovo u komadu na petnaestak stranica /vidjeti Čakardić, 2026a:145–160/) i time dodatno uvećava nezanimljivost svojeg teksta. Nažalost, takve nepotrebne digresije nisu rezervirane samo za slučajeve protuargumentiranja. S druge strane, vlastiti su joj pokušaji osporavanja rjeđi i često neargumentirani, uvredljivi, isključivi, selektivni i rekao bih tendenciozni.
Primjerice, kad uočava (po njoj) propust (u intervjuu) Borislava Mikulića o početku teorijskog i praktičkog feminizma kao pokreta u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), ona ga automatski optužuje za brisanje (teškim i ideološki nabijenim terminom, a u današnje vrijeme toliko omiljenim među woke aktivistima/aktivisticama), ignoriranje i patrijarhalnost (Čakardić, 2026a:332).[3] Što će reći za cenzuru, isključivanje, prikrivanje, marginalizaciju, manipulaciju, revizionizam, reakcionarnost i sl., ne ostavljajući mogućnost čak ni za to da je naprosto možda nedovoljno upućen u temu. No, što je zanimljivije, istovremeno u potpunosti ignorira Mikulićevu rodnu osviještenost i senzibiliziranost (prisutnu ni manje ni više nego u istom odlomku u kojemu se nalazi spomenuti mu krimen!), i to toliku da naznačuje kako: „…je riječ praxis grecizam i apstraktna imenica ženskog roda, kao i filozofija, a riječi koje vezujemo uz nju, poput grupa, skupina ili škola, također su gramatički ženskog roda i u hrvatskom i u srpskom, pa zato i možemo i trebamo reći ‘praxis je bila’.“ (Mikulić, 2023:219)
Erni Pajnić pak pripisuje neprimjerenost i optužuje ju da „…nepovratno osuđuje de Beavouir na Drugost.“ (Čakardić, 2026a:242), i to samo zato što se drznula u svojem afirmativnom i vrijednom članku o Simone de Beauvoir posvetiti dio teksta (i to na previše stranica, kako nas upozorava Čakardić /ibīdem/) njezinoj vezi sa Jean-Paulom Sartreom. Ovdje ću staviti samo dva izvatka iz predmetnog teksta, pa neka svatko sam zaključi je li autorici uistinu bila namjera neprimjereno i nepovratno marginalizirati de Beavouir: „…teško je shvatiti da bi se veza dvojice stvaralaca [misli se na de Beavouir i Sartrea] uspjela održati tako dugo, da se nije radilo o obostranom utjecaju što su ga izvršili jedan na drugoga.“ (Pajnić, 1971:229) te „Činjenica je ipak, ne samo to da je [de Beavouir] jednako plodan pisac kao Sartre (njena su djela možda čak veće umjetničke vrijednosti)[4] već i to da je čitana od brojnije publike, i da je egzistencijalizam, ukoliko je izabrao literaturu kao svoj izraz, našao upravo u njoj svog ‘posrednika’ k širim čitalačkim slojevima.“ (ibīdem:229–230) Uostalom, nikako mi nije jasno kako to bilo tko (a u konkretnom slučaju da je riječ i o bliskoj osobi i autoritetu samoga Sartrea) može nekoga svojim tekstom (pa da je i prepun osuda, uvreda i omalovažavanja) nepovratno osuditi,[5] kao da ne postoje različita i nova čitanja, a kamoli da je to bila u stanju tada dvadesetčetverogodišnja neetablirana filozofkinja (vjerujem tek na poziciji asistentice). Kako god, po Čakardić ispada da je Pajnić svojim tekstom toliko diskreditirala de Beavouir da se njezin lik i djelo više nikad od toga neće moći oporaviti (wow!).
Spomenut ću još i to da osporava knjigu Ikona jedne ideologije: život i djelo Rudija Supeka Josipa Pandžića (koju nisam čitao), kao i njezin predgovor „Skidanje pozlate: slučaj Rudija Supeka“ Nevena Sesardića (koji jesam čitao), navodeći (između ostaloga) kako je tu u biti riječ o subjektivnim negativnim dojmovima i političkim komentarima te autore proglašava teoretičarima zavjere (Čakardić, 2026a:173–175 i 305). To bi mogle biti legitimne tvrdnje da se Čakardić potrudila ponuditi barem nekakvu argumentaciju, ali ovako sve ostaje na razini njezinih subjektivnih impresija i pukog etiketiranja, a što upravo njima zamjera.
No jedan od temeljnih, prije svega metodoloških, problema knjige Dionizijski socijalizam Praksis škole jest taj što autorica ne samo da nije kvalitetno odredila uzorak svojeg istraživanja (o čemu će biti više riječ poslije), već očito i malo toga zna o samom predmetu koji predstavlja. Tako često nije jasno po kojim je kriterijima ljude svrstavala u praksisovce ili praksisovke (na tren se stječe dojam kao da su to bili gotovo svi što su o marksizmu pisali ili govorili), a što je još gore, u svojem neznanju, u njih uvrštava čak i puke im antipode. Na primjer, predstavlja kao praksisovske ideje one iz teksta Vuke Pavićevića, koji ne samo da nije bio praksisovac, niti im je bio blizak, štoviše, pripadao je skupini ortodoksnih marksista s kojom su praksisovci imali poznati sukob na Bledu 1960. godine, nego se čak i javno ogradio od svojih fakultetskih kolega i kolegice, što su pripadali tzv. beogradskom krugu praksisovaca, tijekom njihova progona (vidjeti npr. Jakšić, 2012:100, 253 i 295); na nekoliko stranica predstavlja i misli Staniše Novakovića, koji nije bio ni marksist, a kamoli praksisovac; dok kao praksisovca navodi i metafizičara Branka Despota[6] (vidjeti Čakardić, 2026a:311). Ali ne samo to, naša ambiciozna znanstvenica kada zatreba poteže i izvan granica SFRJ, pa tako i Ágnes Heller (pripadnicu Budimpeštanske škole) naziva mađarskom praksisovkom (vidjeti ibīdem:101). Čini se kao da Čakardić praksisovcima ili praksisovkama označuje ovisno o tome koliko joj to konvenira s temom, što je naravno u potpunosti neprihvatljivo u znanosti.
Sljedeći je veliki problem taj što govori o nekakvom praksisovskom teorijskom sinkretizmu (npr. Čakardić, 2026a:62, a na jednom mjestu čak i to da Praksis školu čine „neobični sinkretizmi“ /ibīdem:204/, kao da postoje i obični) i time daje do znanja da uopće ne vlada ni temeljnim pojmovima, a kamoli filozofijom prakse. Jer već samo stavljanje dijalektike[7] (kojoj je inherentan sukob suprotnosti) u istu ravan sa sinkretizmom (površnim i nekritičkim spajanjem,[8] stapanjem ili ujedinjavanjem) govori za sebe. A da ne kažem koliko je to promašeno činiti ne samo i zbog toga što je dijalektika kritička već i po svojoj biti (Karl Marx će to jasno naznačiti za svoju dijalektičku metodu u pogovoru drugog izdanja Kapitala /vidjeti Marx, 1962:28/), nego napose onima što kritičnost (i to kao „bespoštednu kritiku svega postojećeg“) i zasebno ističu u samom temelju svojeg pristupa. Uostalom, evo na tu temu nekoliko rečenica Gaje Petrovića (1990:162): „…filozofi prakse proučavali su velike filozofe prošlosti, kao i suvremene filozofe, upravo u nadi da bi u dijalogu s njima mogli nešto naučiti i dobiti poticaje za vlastito mišljenje. To učenje, naravno, nije bilo shvaćeno kao pasivno preuzimanje drukčijih filozofskih shvaćanja. Dijalog, kako su ga oni shvaćali, bio je moguć samo tamo gdje partneri u razgovoru ne misle isto i spremni su da argumentativno zastupaju svoja shvaćanja i ujedno kritički razmatraju shvaćanja onog drugog u njihovoj najboljoj i najjačoj formi, te su voljni da uvažavajući njegove eventualne bolje argumente korigiraju i vlastita shvaćanja. Drugim riječima, filozofi prakse shvaćali su dijalog kao doista kritičko (i samokritičko) raspravljanje, usmjereno isključivo na istinu.“ Kada smo već kod Petrovića, čisto zato što mi se čini da autorica nije ni ozbiljno čitala, a kamoli iščitala njegovu filozofsku misao (toga ću se nakratko ubrzo dotaknuti), i da upravo na njega (zbog stalnog dijaloga /ponekad i usmenog/ koji je imao s Martinom Heideggerom, a naročito zato što Čakardić i eksplicite piše da je razvijao hajdegerijansko-marksističku filozofiju /vidjeti Čakardić, 2026a:333/) cilja kada piše o tom nekakvom neobičnom sinkretizmu (što god joj to značilo), podsjetio bih samo na sljedeće: „Mojim tekstovima o Heideggeru često se prigovaralo da govorim previše kritički o ‘najvećem misliocu našeg stoljeća’.“ (Petrović, 1990:10) i da mu se nagrađena knjiga zove Prolegomena za kritiku [moje podebljanje] Heideggera.
Nadalje, izgleda da Čakardić ne zna značenje termina bivstvovanje, a koji je prisutan u filozofiji prakse (iako ga ne rabe svi). Jer ona povremeno kada govori o njihovim temeljim idejama piše bivstvovanje, a povremeno bitak. Međutim, to nisu istoznačnice. Riječ bitak već sama po sebi (zbog sufiksa -ak) označuje ono ontologijski ishodišno (τὸ εἶναι) kao statično, dok ga bivstvovanje (zbog sufiksa -nje) iskazuje kao dinamično.[9] I što je najgore upravo bitak, a ne bivstvovanje navodi kada približava temeljne ontološke ideje Petrovića (vidjeti Čakardić, 2026a:81). Upravo takvo što mi dodatno potvrđuje uvjerenje da se uopće nije posvetila filozofskoj misli ključnog filozofa naše praksis orijentacije, jer Petrović bivstvovanje ne samo od praksisovaca i praksisovki, već i općenito u nas, vjerojatno najkonsekventnije upotrebljava i potencira kada govori o jestanju vremenitog (između ostaloga posvetio mu je poglavlje od 47 stranica u knjizi /vidjeti Petrović, 1965/ koju u popisu svoje literature navodi i Čakardić). U svakom slučaju, dojma sam (po njezinoj uporabi) da Čakardić misli kako se bivstvovanje odnosi na postojanje (takvo značenje taj termin često ima u srpskom jeziku), a ne na ono što postojanju prethodi (značenje kakvo ima u hrvatskoj filozofskoj tradiciji).
Također, nije jasno zašto spomenuto praksisovsko temeljno načelo: „bespoštedna [Petrović gotovo u pravilu piše nepoštedna] kritika svega postojećeg“ povremeno (Čakardić, 2026a:38, 59 i 139) navodi kao „kritiku svega postojećeg“. Kao da je ovo bespoštedna nešto nebitno, manje bitno ili puka redundancija. Upravo suprotno, taj je pridjev itekako važan i ne samo da pojačava nego i širi značenje spomenute sintagme. Uostalom, da je Čakardić čitala (ili ako je već čitala, onda pomno) samo vrelište predmetne krilatice, uočila bi važnost te riječi barem po tome što i sam Marx (od kojega je posuđena) posebno objašnjava (i to samo nju) kako se bespoštedno treba iščitati „…u tome smislu da se kritika ne boji svojih ishoda [Resultaten], i jednako tako ni sukoba s postojećim moćima.“ (Marx, 1981:344)
Ali sve je ovo u jednu ruku neznatno (ili je možda bolje reći kako je dio navedenoga manje zaprepašćujući) naspram onoga što „iznimno značajna hrvatska suvremena filozof“ izvodi na 165. stranici svoje knjige. Naime, tu piše kako bi se razloge zbog kojih su pojedini beogradski praksisovci (i u tom kontekstu u bilješci na stranicama 321. i 322. poimence izdvaja Mihaila Markovića, Ljubomira Tadića i Svetozara Stojanovića) devedesetih prošlog stoljeća postali nacionalisti moglo tražiti, „…kako zaoštreno predlažu neki autori…“, … „…upravo i u filozofskom reispisivanju marksizma npr. fenomenološkim ili hajdegerijansko-egizistenicijalističkim [sīc] varijacijama (Clarke, 1991: 79; Secor, 2018; Memos, 2025: 167).“ Međutim, kao prvo, nijedan se od navedenih filozofa nije posebno bavio fenomenologijom, egzistencijalizmom, a ponajmanje Heideggerovom filozofijom,[10] a još manje da bi na taj način preispisivali (ili kako to nezgrapno u cijeloj svojoj knjizi s engleskoga Čakardić prevodi reispisivali) marksizam! Kao drugo, ni na jednom od mjesta na koje nas usmjerava (tj. na koje se referira) spomenuti Simone Clark, Christos Memos i Laura Secor ne navode takve besmislice! Dakle, ovo je jedan od vrhunaca ovog „maestralnog izdanja“. Em naša autorica („na temu u kojoj je vrhunski autoritet“) nema blage veze ni o temeljnim filozofijskim teorijskim usmjerenostima imenovanih praksisovaca (a riječ je o vodećim osobama tzv. beogradskog kruga), em k tome i izmišlja ili naprosto podmeće.
Napokon, bilo bi grijeh ne spomenuti i sljedeće velebno otkriće i spoznaju naše maestre, čime je nemjerljivo pridonijela ne samo izučavanju praksis filozofije nego i mnogo šire, a na čemu će joj biti zahvalne generacije: „Praksis škola nije nastala u intelektualno-historijskom vakuumu, naglo i niotkud, kao izoliran fenomen neovisan o političkoj zbilji kojom je društvo oblikovano.“ (Čakardić, 2026a:209); kao da išta može tako nastati.
I izvan praksisovske tematike Čakardić također pokazuje da ne vlada pojedinim temeljnim stvarima. Tako primjerice na stranici 48. piše da u Platona „…otuđenje slijedi iz odstupanja od savršene države…“ No to je naravno potpuno promašeno. Kao prvo u Platona nemamo državu, nego je riječ o polisu (uređenoj zajednici), odnosno ovdje konkretno (jer je očito kako se cilja na Politeju) idealnom polisu (Kalipolisu) (vidjeti Plat. Resp.). A kao drugo i važnije, u njega je čovjek „otuđen“ već samim svojim rođenjem, odvajajući se rađanjem od mjesta nepromjenjivih oblika (εἰδῶν) (vidjeti Plat. Phd.). Stoga, profesorica nam demonstrira da nije iščitala, a možda ni čitala, čak ni temeljne filozofske spise. Inače, da je kojim slučajem na tu temu poslušala neko od predavanja „praksisovca Despota“ vjerujem kako bi joj nešto od navedenog bilo poznato.
Na stranici 144. naša filozofkinja spominje njemački egzistencijalizam, a takvo što ne postoji. U Nijemaca i Njemica imamo filozofiju egzistencije (Existenzphilosophie) i egzistencijalnu filozofiju (Existenzialphilosophie), koje se razlikuju, i to ne samo imenom, već i suštinski, od onoga što se razvilo u Francuskoj i poznato je kao egzistencijalizam (existentialisme). A to što na istom mjestu navodi da Petrović (između ostaloga) aplicira [moje ukošenje] Heideggera i njemački egzistencijalizam (kad bi takvo što i postojalo) mislim kako je već i iz svega dosadašnjeg jasno da predstavlja puku besmislicu i još jednu potvrdu o njezinom nepoznavanju njegove misli. Dapače, upravo i sam odabir termina aplicirati (applicāre) zapravo je sasvim u skladu s promašenom tvrdnjom o sinkretizmu praksis filozofije, kao da je tu bila riječ o pukom dodavanju, spajanju i primjenjivanju (dakle jednom riječju apliciranju) tuđih filozofskih ideja.
Imamo (bez navođenja ikakvog izvora) i to da je „…Ksenija Atanasijević još 1924. postala prvom sveučilišnom profesoricom na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Beogradu…“ (Čakardić, 2026a:235), a što nije točno. Atanasijević je tada započela držati nastavu u statusu docentice (iako je u to zvanje izabrana 1923.), i to ne samo kao prva docentica na navedenom odsjeku nego i u cijeloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, dok to kao profesorica nije nikad imala priliku zbog različitih pritisaka i intriga, što je općepoznata stvar koja je privukla pažnju javnosti i medija i u to doba (vidjeti Borš, 2024:109 i 124). Inače, da se tu ne misli na termin profesorica u širem smislu, kako se ponekad naziva sve sveučilišne nastavnice (bez obzira na njihove titule), razvidno je po tome što u istoj rečenici navodi da je Alma Sodnik postala profesoricom na Sveučilištu u Ljubljani 1946., a što je točno, jer je dotična tada zaista izabrana za izvanredovitu profesoricu, dok je prije toga (od 1933.) bila u statusu privatne docentice (vidjeti Oset, 2015:205–206). U svakom slučaju, razbacivanje (i to netočno) podacima bez pozivanja na izvore (iako sam povezao da joj je ishodište tuđi rad koji se u tom kontekstu na ništa ne referira, pa bi već samim time svakom ozbiljnom istraživaču ili istraživačici trebao biti sumnjiv), a nije joj to jedini slučaj faktografije bez referiranja (npr. vidjeti bilješke 20 i 21 na stranicama 312., 313. /gdje imamo nadam se samo omašku: Alfreda Eyera, umjesto kako treba Alfreda Ayera/ i 314.), nije obilježje kvalitetne znanosti, a još bi manje trebala biti praksa onih što ih sufinanciramo da poučavaju.
Također, poražavajuće je da ekspertica za rodnu teoriju (k tome i predavačica kolegija Filozofija roda) misli da osamdesetih (jer govori o vremenu kada Blaženka Despot počinje sa svojim feminističkim radovima), koncept roda još nije bio poznat, odnosno da se još nije ni oblikovao unutar feminističke teorije (Čakardić, 2026a:334). Da sada ne ulazim u detaljnu historiografiju (jer ovdje tome nije ni mjesto), dovoljno je samo reći kako još početkom sedamdesetih feministica Ann Oakley, u temeljnom djelu rodnih studija Sex, Gender, and Society, piše: „’Spol’ je riječ koja se odnosi na biološke razlike između muškarca i žene: vidljivu razliku u genitalijama, i s njome povezanu razliku u prokreacijskoj funkciji. ‘Rod’ je, međutim, stvar kulture: on se odnosi na društvenu klasifikaciju na ‘muško’ i ‘žensko’.“ (Oakley, 1972:16) Uostalom, da je Čakardić pročitala (što bi trebalo biti samorazumljivo za sveučilišnu predavačicu iz toga područja, iako vidim da je prema popisu literature i sadržaja samog kolegija uglavnom marksistički usmjerena, dakle pristrana /vidjeti Čakardić, 2026e/) barem queer klasik Testo Junkie: Sex, Drugs, and Biopolitics in the Pharmacopornographic Era Beatriz Preciado (tada još ne i Paula /njega/, niti u tranziciji, ali ipak kao on/ona), već bi joj to bilo dovoljno da nauči kada se i kako taj koncept pojavljuje i razvija, i to ne samo unutar feminističkog okvira (vidjeti Preciado, 2013, pogotovo poglavlje „Technogender“).
Naposljetku, ne mogu odoljeti ne spomenuti i to kako na jednom mjestu Čakardić (2026a:26) navodi da je Petrović bio profesor teorijske filozofije i logike, kao da logika nije dio teorijske filozofije. Ako pak ima izdvojeno mišljenje da logika uopće ne spada u filozofiju, onda opet pokazuje temeljno nepoznavanje Petrovićeve misli jer je on itekako smatra filozofijskom „disciplinom“ (vidjeti Petrović, 1975:230, tj. za šire 230–239), pa bi je, ako već ne i općenito, barem u kontekstu njega trebala tako i tretirati.
III
Usmjerimo se sada onome što se naveliko najavljivalo kao izvoran i važan doprinos autorice, a to je feminističko preispisivanje praksis filozofije.
Mislim kako je već i iz ovoga što sam dosad čisto orijentacijski približio o knjizi Dionizijski socijalizam Praksis škole moguće naslutiti da takvoga nečeg u njoj ne samo da nema nego ni ne može biti. Jer kako nešto preispisati ako se ne vlada ni onim temeljnim što je (u ovom slučaju od praksis filozofije) ispisano. Drugim riječima, ako se ne zna ni ono osnovno filozofije prakse, nije odredilo (i u tome bilo dosljedno!) na koga se sve točno misli kada se o praksisovcima i praksisovkama govori, ali i s druge stane, ako se barem zna (i to ponavlja kroz cijelu knjigu) kako nije riječ o homogenoj grupaciji, odnosno da je riječ o izrazito heterogenoj skupini, i to toliko da „…su se i u najužim krugovima i u Zagrebu i u Beogradu razlikovali u mnogo čemu.“ (Jakšić, 2012:10), a k tome nedoktrinarnoj, jasno je da je nemoguće bilo što utemeljeno i malo toga generalizirajuće reći. Da se Čakardić pak dohvatila pomoću „feminističkog ključa“ (autoričina metafora) određene osobe, pa i nekoliko po nečemu bliskih i povezanih, praksis filozofije, to bi imalo smisla, ali ono što je učinila potpuno je (prije svega metodološki) promašeno.
Zato ne čudi da je svoju „feminističku kritiku“ i „preispisivanje“ usmjerila na puko prebrojavanje i subjektivne i često nategnute, pristrane, promašene ili uvredljive sudove.
Pa nam tako želi skrenuti pažnju na nedovoljnu zastupljenost žena u časopisu Praxis, ali pri tome čini različite propuste, među kojima dominiraju izrazitija metodološka vrludanja. Na primjer, malo govori o praksis filozofiji uopće, malo o tzv. zagrebačkoj skupini, malo o jugoslavenskom, pa malo međunarodnom izdanju Praxisa, malo o ženama u Hrvatskoj, malo u SFRJ, pa samo o onima koje su objavljivale u Praxisu, zatim o broju doktorata (posebno izdvojivši one koje su učinile žene) iz filozofije od 1945. do 1998., i to ne samo u Hrvatskoj, itd.
Krenimo od autoričina (Čakardić, 2026a:235) prigovora da su u Praxisu u uredništvu bile samo dvije žene, a što prije svega uopće nije točno. U uredništvu ovoga filozofskog dvomjesečnika nikada nije bila nijedna žena! Čakardić naprosto ne razlikuje uredništvo ili kako su ga nazivali redakciju (operativna funkcija) i redakcijski savjet (savjetna ili strateška funkcija), u kojem su bile dvije žene. No, je li to da u uredništvu nisu imali nijednu ženu nešto ekstraordinarno? Naravno da nije. Zavirimo primjerice u impresume prvog broja iz 1969. godine u dva međunarodna (jedan opći i jedan specijalizirani) svjetski etablirana filozofska časopisa. Uočit ćemo da ni vjerojatno najprestižniji filozofski časopis na svijetu The Philosophical Review (Sjedinjene Američke Države) kao ni Synthese: An International Journal for Epistemology (Nizozemska) u svojem uredništvu nisu imali nijednu ženu. To naravno nije nikakvo opravdanje, nego nešto što Čakardić vjerujem jako dobro zna (posebice kao zainteresirana za feminističku teoriju). Naime, nezastupljenost žena, tijekom povijesti, ali i danas u različitim područjima, dakle ne samo u časopisima, strukturni je problem. Drugim riječima, njihov manji broj ili neprisustvo nije nužno rezultat nečijeg seksizma, mizoginije, ignoriranja, diskriminacije itd. (kako to Čakardić u svojoj knjizi potencira), nego odraz općeg stanja. Uza to postoje i različite specifičnosti i konteksti. Primjerice, The Philosophical Review uređuje nastavno osoblje Odsjeka za filozofiju Sveučilišta Cornell (vidjeti Sage School of Philosophy, 2026a), a prva je žena (Gail Fine) na tom odsjeku zaposlena tek 1975. (vidjeti Sage School of Philosophy, 2026b), pa je jasno da dotada nisu ni mogli imati ženu u uredništvu. Uostalom, Čakardić očito ne zna da se uredništva ne sastavljaju po načelu pariteta, već prije svega po nekoj zajedničkoj ideji ili naprosto spremnosti za rad. Ovakvom njezinom logikom, sutra ćemo možda morati sufinancirati nečiju fiksnu ideju da je u Praxisu (mislim na njegovo jugoslavensko izdanje) bila prisutna parohijalnost jer su članovi uredništva obitavali u Zagrebu, ali ne samo to, možda je čak riječ i o republičkoj diskriminaciji zato što nisu u uredništvu imali nikoga iz ostalih republika SFRJ. U svakom slučaju, samo prebrojavati žene, bez pružanja uvida u širi kontekst, potpuno je promašeno i još jedan pokazatelj kako naša autorica ništa ne zna o metodologiji znanstvenih istraživanja. S druge strane, treba naznačiti da je Praxis prakticirao i otvorene sastanke redakcijskoga savjeta, pa su na njima mogle sudjelovati i žene. Ali, što je još bitnije, bio je otvoren i za kritičke primjedbe kao i sugestije samih svojih čitatelja i čitateljica (vidjeti Redakcija Praxisa, 1970:226), ali to nam autorica prešućuje. Naposljetku, prilika je reći, Čakardić ne može promijeniti ono što se dogodilo, ali vjerujem da bi mogla, kada bi to htjela, barem pokušati izmijeniti neke stvari u sadašnjosti ili bliskoj budućnosti. Pa se tako pitam ne bi li bilo važnije da primjerice problematizira kako je 2026. godine (dakle više od pola stoljeća od prestanka izlaska Praxisa i u vrijeme globalnog prisustva feminizma) u uredničkom odboru (uredništvu), kojega je članica, časopisa Historical Materialism: Research in Critical Marxist Theory tek 28 % žena od ukupnog broja ljudi, dok ih je u dopisnom uredničkom odboru istoga časopisa još manje, odnosno 18 % (vidjeti Historical Materialism, 2026). Naravno, to kažem samo ako se držimo njezina pristupa, a to je puko prebrojavanje, odnosno kvantitete, a ne kvalitete.
Nakon toga se usmjerava na to koliko je žena objavljivalo u Praxisu. Tako za razdoblje njegova desetogodišnjeg izlaženja, odnosno od 1964. do 1974., iznosi podatak tuđeg istraživanja koji pokazuje da je ukupno u oba njegova izdanja (domaće i međunarodno) objavljeno 8 % radova (svih vrsta, uključujući i prijevode) žena (Čakardić, 2026a:236). No, ako se uz to usmjerimo i na istraživanje Une Blagojević (2020), možemo izračunati da je autorskih članaka (misli se na sve izuzev prijevoda) žena bilo 3,6 %. Usporedbe radi, i to samo u svrhu općeg uvida u širi kontekst, šezdesetih i sedamdesetih godina (što je za desetljeće duže razdoblje) prošlog stoljeća u spomenutom prestižnom časopisu The Philosophical Review (koji kontinuirano izlazi od 1892. /Sage School of Philosophy, 2026a/ u feministički i rodno osvještenijoj sredini) udio radova žena iznosio je 6,5 %, (a samo u šezdesetima 3,2 %), dok u pojedinim uglednim časopisima u tom razdoblju uopće nije bilo takvih radova (npr. u časopisu za antičku filozofiju i znanost Apeiron /osnovanom 1966./) (vidjeti Demographics in Philosophy, 2026a). S druge strane, primjerice, u vremenskim presjecima 1954./1955., 1974./1975. i 1994/1955. nije objavljen nijedan izvorni znanstveni rad kao ni rasprava žena ne samo u The Philosophical Review nego ni u više globalno vodećih filozofskih časopisa, kao što su Mind, Nous, The Journal of Philosophy itd. (vidjeti Demographics in Philosophy, 2026b). Naravno, to su opet samo puki brojevi i jedino što nam govore jest to da je udio žena koje su objavljivale bio malen, dok (kako već rekoh) bez poznavanja konteksta i specifičnosti (npr. zaposlenosti žena na znanstvenim institucijama i samim time njihove potrebe za objavljivanjem radi napredovanja) u principu ništa ne govore o razlozima takvog stanja u konkretnim slučajevima. Stoga, implicirati uredništvu konzervativizam, rodnu neosviještenost, marginaliziranje žena, seksizam i sl., a što Čakardić u svojoj knjizi čini, nije samo neznanstveno, već i zlonamjerno.
Potrebno je reći da naša profesorica ponekad nastoji pružiti uvid u širi kontekst, i to prevelikim, razvodnjenim i uglavnom promašenim digresijama, ali to je ne priječi od osuđivanja (rekao bih kako su joj digresije, uz retorička pitanja, tj. pojedina infantilna čuđenja, svojevrsna strategija prilikom osuđivanja). Tako na jednom mjestu navodi kako razlog manjeg broja autorica u Praxisu možemo možda tražiti u činjenici da je manji broj žena u Hrvatskoj imalo doktorat iz filozofije. Ali umjesto da nam prikaže koliko ih je to bilo s doktoratom u razdoblju izlaženja časopisa (1964. do 1974.), ona nam nabraja sve one koje su ga stekle u razdoblju od 1945. do 1998. (Čakardić, 2026a:234), i to ne samo u Hrvatskoj, valjda u želji stjecanja utiska da je riječ o većem broju.
Čakardić na jednom mjestu dramatično proglašava svojom važnom „feminističko-epistemološkom intervencijom“ to da su i praksisovke (sad su joj to sve žene koje su nešto u Praxisu objavile a naziva ih teoretičarkama s margine) aktivno stvarale praksis filozofiju svojim prikazima, komentarima i prijevodima, i da je to bio prešućeni rad (Čakardić, 2026a:237), uz to povlači nekakvu promašenu paralelu njihova prevoditeljskog rada s reproduktivnim radom. Kao prvo treba barem temeljno naznačiti da je prešućeni ili nevidljivi rad pojam (smatra se da ga /invisible work/ uvodi Arlene Kaplan Daniels osamdesetih prošlog stoljeća) kojim se opisuje mnogo toga, ali općenito se može kazati da je riječ o onom radu koji je obezvrijeđen i prikriven na ovaj ili onaj način, ili pak više njih (za više vidjeti npr. Hatton, 2017; Lindee, 2022). Konkretnije, u javnoj sferi, primjerice, kada se od nekoga očekuje da novu osobu uvede u posao; kada dođu poslovni partneri koji govore samo njemački jezik, pa se onda ona osoba koja ga u tvrtki jedina govori angažira oko prevođenja; kada se od osobe očekuje da zabavi poslovne partnere itd., a da se sve to posebno ne vrednuje ili nagradi, već se smatra očekivanim od zaposlenika ili zaposlenica. Dok su tipični stereotipni primjeri iz privatne sfere oni kada se od žene očekuje da čisti i kuha, a od muškarca da popravlja i ide u nabavu. Kao što je vidljivo, takav rad može biti, ali nije nužno vezan za rod. Već samim ovim nije jasno kako bi prikazi, komentari i prijevodi žena u Praxisu bili prešućeni rad, jer nisu bili samorazumljivi nametnuti dodaci nekom njihovom temeljnom radu u časopisu. Štoviše, taj se njihov angažman nije smatrao marginalnim, manje vrijednim ili manje bitnim, zato što se i u raspravama redakcijskog savjeta može pročitati kako su primjerice prikazi isticani kao bitni za kvalitetu samog časopisa (vidjeti Supek, 1970:231), a s čime je Čakardić upoznata jer je to posebno naznačeno i u radu Blagojević (2020:66) kojim se služi. Dapače, upravo je obrnuto, „Za ove su žene prikazi [koje su u Praxisu objavljivale] ponudili prvi pristup, u pogledu stručnosti, kao i vezu s međunarodnim intelektualnim raspravama. Preko ovih prikaza žene su uspjele dobiti prostor, iako ograničen, za svoj intelektualni angažman.“ (ibīdem:67) Odnosno, Praxis im je ponudio jednu od prvih mogućnosti doticaja s inozemnom literaturom, stvaranja intelektualnih mreža i iznošenja vlastitih kritičkih stavova (ibīdem:69). Također, nije baš jasno zašto bi to bio prešućeni ili nevidljivi rad i s obzirom na činjenicu da su autorice bile potpisivane i za to očito u pravilu (kada nije bilo sredstava mogle su birati hoće li surađivati) plaćene (vidjeti Petrović, 1972:36), za razliku od toga kako je to danas gotovo pravilo u stručnim časopisima ne samo u nas. Stoga, opet imamo situaciju da se naša autorica razbacuje pojmom o kojem očito nema blage veze ili naprosto izvodeći akrobacije pokušava nemoguće. Nadalje, ovdje implicira da je u Praxisu bila prisutna rodna podjela rada i naravno, kako je već rečeno, u toj su podjeli žene obavljale prešućene poslove. Međutim, upravo urednički rad u časopisu sadrži znatan broj prešućenog rada, tj. nevidljiviji je od svakog autorskog doprinosa (pa tako i prevođenja, komentiranja, prikazivanja i portretiranja) u njemu. A već sam istaknuo da su taj dio, tj. uredništvo Praxisa činili samo muškarci, ali ne samo to, i tajnički dio (koji je stereotipiziran često u nekih i danas kao manje vrijedan „ženski posao“) u 10 godina njegova izlaženja obavljali su isključivo muškarci (pozicija se zvala sekretar redakcije), k tome je postojala i pozicija tehničkog urednika, opet samo u izvedbi muškarca. Stoga, točno, možemo govoriti o rodnoj podjeli rada u Praxisu, ali upravo suprotno od onoga na što Čakardić cilja, isključivo su muškarci, a ne žene, obavljali nevidljivi rad, napose ako se uzme u obzir koliko je Praxis stalno bio izložen pritiscima, financijskim uskraćivanjima, napadima itd., dakle uređivan je i izlazio u teškim uvjetima koji su zahtijevali neprekidne improvizacije i značajna odricanja (o tome više u Petrović, 1972; Lešaja, 2014). Dotaknimo se i promašene paralele koju povlači između prevođenja i reproduktivnog rada. Kao prvo, općenito govoreći (dakle ne ulazeći u detalje njihove svakodnevne suovisnosti), reproduktivni je rad preduvjet produktivnog rada. Pa je tako temeljno vezan za rad koji se odnosi na omogućavanje onog nužnog (hranjenje, čišćenje, emocionalna podrška i sl.) da bi osoba uopće mogla pružiti bilo kakav produktivni rad. I kako bi onda prevoditeljski rad bio sličan reproduktivnom radu? Ah, naša pronicljiva maestra tvrdi da su zahvaljujući praksisovkama (tim „teoretičarkama s margine“, iako ne znamo na koju marginu cilja) njihove kolege, dakle praksisovci, dobivali uvid u inozemnu literaturu i trendove (ili doslovno i dramatičnije: one su im „…predstavljale svježe filozofsko štivo i usmjeravale ih na aktualne filozofske trendove sa ‘zapada’.“ /Čakardić, 2026a:237/), i time implicira da su im omogućavale produktivni rad. Drugim riječima, ispada, ni manje ni više, da bez njih ne bi bilo produkcije praksisovaca! To je već samo po sebi besmislica svoje vrste, jer upravo se uređivački rad u časopisu može promatrati kao reproduktivni rad, odnosno onaj nužni temelj svakog produktivnog doprinosa u njemu, pa tako i prijevoda. S druge strane, pokazuje i to da naša ekspertica nije nimalo upućena ni u poznavanje jezika i intenzivno praćenje literature praksisovaca (npr. Rudi Supek navodi kako u uredništvu: „…svi zajedno čitaju veoma mnogo knjiga…“ /Supek, 1970:231/), a dodao bih da nije javna tajna kolike su samo bile kućne biblioteke nekih od njih.[11] Na kraju krajeva, valjda je od silnog ushićenja zbog svoje ingeniozne feminističko-epistemološke intervencije zaboravila da i sama daje do znanja kako su muškarci u Praxisu učinili više prijevoda od žena (vidjeti Čakardić, 2026a:236). Kako god, Čakardić opet uništa, upravo je suprotno od onoga što je trijumfalno svojom intervencijom pokušala nametnuti (jer čak naznačuje da to „…valja višestruko i eksplicitno isticati.“ /ibīdem:237/) Usput, šteta što nam nije argumentirala zašto misli da su prikazi, komentari i prijevodi, općenito, neopravdano manje vrednovani od izvornih istraživačkih radova (ibīdem), odnosno zašto misli da bi ih trebalo jednako ili možda čak i više vrednovati.
Zatim prebrojava (Čakardić, 2026a:237–238) koliko je (malo) žena sudjelovalo na Korčulanskoj ljetnoj školi, kao da su praksisovci određivali kvote, koliko se smije žena prijaviti, ali šteta što se i ovdje ne dotiče nevidljivog rada. Naime, organizirati takvo događanje izrazito je zahtjevan zadatak i uključuje mnogo toga nevidljivog i prešućenog, a tu su funkciju obavljali opet samo muškarci, „…jer su članovi redakcije Praxis bili i osnivači i organizatori i voditelji te Škole…“ (Kangrga, 2002:342) Ovdje ću citirati samo dvije rečenice Milana Kangrge čisto za stjecanje temeljnog dojma o kakvom je napornom radu bilo riječ: „Tako sam nakon svakog održavanja Škole tek po povratku s ‘godišnjeg odmora’ (jer to je bilo sve drugo nego to!) u Zagreb znao biti toliko umoran, da sam se nekoliko dana morao – odmarati! Ovi su naši učesnici, dakle, dolazili na Korčulu kao sudionici u raspravama, što je normalno, samo sam ja bio i radno-tehničko-organizatorsko-financijski učesnik, pored mojih obaveznih referata.“ (ibīdem:346), a takvo ga je jedanaestogodišnje iskustvo dovelo do odluke (nakon što je Škola zabranjena) da se više nikada ne primi sličnog organizacijskog poduhvata (ibīdem:356).
Imamo ovdje i nisku autoričinih besmislenih pitanja bez odgovora, npr. zašto radovi Gordane Bosanac, Hede Festini, Zlate Knezović i Silve Mežnarić nisu objavljivani u Praxisu? Zašto nije bilo temata o ženskim pitanjima ni u časopisu ni na spomenutoj školi?, a što je najzabavnije, sve to naziva dijelom svojeg važnog feminističkog preispisivanja Praksis škole (vidjeti Čakardić, 2026a:238–240).
Čakardić se potom usmjerava feminističkim temama u časopisu, ali sada ignorira međunarodno izdanje Praxisa, i navodi kako se tek jedan tekst može podvesti pod feminističku filozofiju a šest se dijelom dotiču rodne tematike. Ali eto, taj jedini upravo je onaj već prije spomenuti Erne Pajnić na koji se brutalno obrušila. Ukratko sam već iznio neke teške osude teksta o de Beauvoir, tome ću još samo dodati kako smatra da je autorica u njemu na neki način oduzela filozofski značaj i feminističke potencijale (Čakardić, 2026a:244). No pogledajmo koliko je još neki prilozi zadovoljavaju.
Tako ni prikaz knjige Porodica u transformaciji: studija u tri stotine sela znanstvenice Vere Stein Erlich koji je u Praxisu objavljen već u prvom broju, i to iste godine kada je izdana, našu zahtjevnu filozofkinju ne zadovoljava. Em predbacuje autoru prikaza (Rudiju Supeku) što se ne upušta „…ni u kakvu problematizaciju teme o patrijarhalnosti koja je puna feminističkih implikacija…“ (Čakardić, 2026a:244–245), em joj je „iznimno neobično“ što se o temi knjige u tom časopisu više nije raspravljalo (podsjetit ću Praxis je bio temeljno filozofijski časopis). Ali ne samo to, Čakardić nastavlja s retoričkim pitanjima (i tako valjda nastavlja svoje samozvano feminističko preispisivanje), pa se pita nije li se moglo pozvati Stein Erlich kako bi napisala koji tekst za Praxis (isključujući tako mogućnost da se to možda i pokušalo).
No, i kada se praksisovci dohvate teme patrijarhalnosti, društvene jednakosti i sl., ni tada nije odviše zadovoljna. Stoga, Ivanu Kuvačiću i Ljubomiru Tadiću predbacuje to što u svojim tekstovima na tu temu nisu produbili neke stavke koje su upravo njoj važne (vidjeti Čakardić, 2026a:245–248).
S druge strane, prikaz zbornika Etičko-humanistički problemi socijalizma Blaženke Despot (tada Lovrić-Mimica) našu feministicu zadovoljava, i to samo zato što sadrži, kako tvrdi, feminističku kritičku intervenciju (na stranu što je ona temeljno marksistička, a ne feministička). Dakle, iako ta intervencija od 126 riječi čini tek 10 % cijelog osvrta, Čakardić je ovaj put zadovoljena, ne samo zato što smatra da sve drugo u Praxisu nema veze s feminizmom (Čakardić, 2026a:248), već rekao bih i zato što je Blaženka Despot ipak glavna zvijezda njezine knjige (posvećuje joj i potpoglavlje od 48 stranica). Istina, poslije se u knjizi može vidjeti da joj i njezine pojedine ideje nisu po volji. Primjerice, kritika ideje grupnog seksa (možda jer još nije vrijeme za njegovo napuštanje sve dokle se napokon ne stigne u fazu samodjelatnih individua?), jeftinih ispada nekonformizma, poluobrazovanih i polukulturnih, modela baza-nadgradnja, ali ne znamo zašto, jer nam, izuzev etiketiranja da je riječ o moraliziranju i elitizmu, nije ponudila nikakve argumente (vidjeti ibīdem:270 i 276). Ovdje je prilika napomenuti i to da nikako nije jasno kako bi to što je sažeto prikazala neke njezine radove i ideje također predstavljalo feminističko preispisivanje praksis filozofije (vidjeti ibīdem:373), a da ne ulazim u pitanje (jer takvo što je, kako istaknuh, ionako krucijalan problem knjige) može li se uopće Despot promatrati kao praksisovku. Primjerice, ekspertica za njezinu misao i bliska joj prijateljica, Gordana Bosanac reći će ne samo kako: „…ona nikada nije postala formalnim ili neformalnim članom Praxis-grupe.“ (Bosanac, 2008:630), odnosno da im ne pripada ni formalno ni konceptualno (ibīdem:625), nego je i stava da između njih postoji znatna razlika (ibīdem:630).
Uza to vrijednim i važnim smatra (Čakardić, 2026a:248–249) prijevod Nadežde Čačinovič (tada i Puhovski), kako ona kaže, teksta „Prethodna razmišljanja uz teoriju fraterniteta“ Horsta von Gizyckoga, iako je riječ o prijevodu članka „Vorüberlegungen zu einer Theorie der Fraternität“. No što je zanimljivije, Čakardić (ibīdem:249) tvrdi da je Čačinovič ovim svojim prijevodom posredno u Praxis uvela „…nekoliko redaka feminističke kritike.“ Na stranu što u članku nema nikakve feminističke kritike, zanimljivije je to što ispada da zaslugu nema Praxis koji je tekst objavio, ni sam njegov autor, nego samo njezina mentorica i filozofska prijateljica (ibīdem:374) Nadežda Čačinovič koja je prijevod učinila.
Nadalje, intrigantno joj je što u Praxisu nije objavljen „…nijedan tekst u cijelosti posvećen teoriji Rose Luxemburg, kao ni osvrt ili prikaz nekog njezina djela…“ (Čakardić, 2026a:317), te kaže da i ako je već i navode, onda je to samo referiranje na neki njezin tekst, ili tek usput i bez dublje razrade (ibīdem:317–318). Dakle, omiljena je autoričina filozofkinja od naših praksisovaca i praksisovki u Praxisu zapostavljena i to im je veliki grijeh. Jesu li zapostavljene Clara Zetkin, Nadežda Krupskaja (Chakardich uporno piše Krupskaya), Aleksandra Kolontaj (naša professorica bez iznimke piše Alexandra Kollontai) itd. ne znamo, to je očito nije dovoljno zaintrigiralo da istraži. No istovremeno kazuje da su neki praksisovci o Luxemburg pisali na drugim mjestima, a neki, uz jednu praksisovku, i prevodili njezina djela (ibīdem:318). Po svemu ovome ispada da ovaj put ipak nisu toliki problem praksisovci, nego samo časopis.
U svakom slučaju, Čakardić razloge izostanka feminističkih i rodnih tema vidi u konzervativizmu, seksizmu i tome slično, odnosno tvrdi: kako „…svjesno ili nesvjesno, Praksis nije bio spreman za feminističke teme…“ (Čakardić, 2026a:253). No, kao kontrast takvom isključivom, neutemeljenom i psihologizirajućem osuđivanju, zainteresirane usmjeravam na kvalitetniji i znanstveniji pristup u radu (iako u principu tek nabačaju) objavljenom prije više od desetljeće (tada još studentice) Đurđice Degač (2015:116), koja izdvaja i poslije razrađuje tri moguća razloga (iako naravno time nisu iscrpljeni svi) takvog stanja u Praxisu: „I rodno pitanje tretira se kao riješeno i zbog toga ga nema smisla više postavljati, II rodno pitanje se uopće ne percipira zbog usvojenog filozofskog pojmovnog aparata i općeg bavljenja filozofskom tematikom koja se prvenstveno odnosi na pojam čovjeka i III izostanak uže tematizacije ekonomije u filozofiji prakse uvjetovao je gubljenje iz vida rad u domaćinstvu, a time i veću žensku ulogu.“ Ovdje je prilika reći i to kako Čakardić u potpunosti ignorira navedeni kolegičin rad, iako se poziva na njih četiri koji su u zborniku zajedno s njime objavljeni (dakle nije ga mogla ne uočiti, a da ne kažem kako se može primijetiti da iz njega crpi pojedine stavke). To je svakako za svaku osudu i sramotno iz razloga što je riječ o prvom istraživanju koje se bavi pitanjem žena u Praxisu, pa da je i nekvalitetan, a kako rekoh nije, red je barem ga spomenuti.
No, sada bih malo preokrenuo perspektivu, tj. nasuprot stalnih optuživanja praksisovaca, hajdemo se usmjeriti na praksisovke (ciljam samo na one koje Čakardić tako zove jedino zato što su nešto objavile u Praxisu). Valjda smiju i one snositi nekakvu odgovornost? Naime, ako već i uzmemo nedokazanu pretpostavku naše profesorice da praksisovci sami po sebi nisu bili zainteresirani za feminističke i rodne teme, postavlja se pitanje zašto ih nisu potencirale žene? Pogotovo s obzirom na to da je redakcija Praxisa „…smatrala suradnike svojevrsnim su-urednicima…“ (Petrović, 1972:36) i kako Supek (1970:230) tvrdi: „Kad je riječ o izboru tema za tematske dijelove, treba reći da smo uzimali u obzir sve teme koje je netko predlagao, a koje smo smatrali zanimljivim i aktualnim. Prema tome, mi smo, štaviše, slali i dopise članovima savjeta moleći ih da nam predlažu takve teme.“ Nadalje, ako je spomenuta Erna Pajnić, koja nikada nije bila marksistica, mogla svoj prvi objavljeni rad (uopće), i to feminističke tematike, u srednjim dvadesetim godinama života plasirati upravo u Praxisu, zašto to nije učinila nijedna druga? Napose neka marksistica ili poslije etablirana kao feministica? Nije li nekako logičnije da bi takav rad bio očekivaniji od, na primjer, 17 godina starije marksistice i feministice Blaženke Despot (pogotovo što je u Praxisu prilozima, i to čak s njih 23 /Čakardić, 2026a:260/, sudjelovala tijekom većeg dijela[12] njegova postojanja)? Zašto to primjerice nije učinila ni (istoga godišta kao Pajnić) Nadežda Čačinovič, umjesto da im preko pola stoljeća od prestanka izlaženja časopisa, a kada su svi ključni davno poumirali, predbacuje marginaliziranje žena i neinkluzivnost (vidjeti Čačinovič, 2026:9)? Uostalom, u posljednje dvije godina izlaženja Praxisa u njegovu je uredništvu bio njezin tadašnji suprug Žarko Puhovski, pa nije li mogla (po Čakardić /2026a:249/ uskoro jedna „…od vodećih filozofkinja i feministkinja na našim prostorima, kako u teoriji tako i u praksi…“ /!/), ni uz pomoć svojeg supruga pogurati barem jednu feminističku temu? Naročito ako je općepoznato da je alfa i omega Praxisa podosta cijenio njegove intelektualne sposobnosti i izlazio mu ususret (vidjeti Petrović, 1993:21). Ili je jednostavno trebamo obilježiti pukom oportunisticom i karijeristicom? Naime, inventivna Čakardić na jednom mjestu iznosi „genijalnu“ opravdavajuću im pretpostavku, a to je da su praksisovke možda učinile ni manje ni više nego autocenzuru zbog toga što im nije bilo „…pravodobno i oportuno objavljivati u Praxisu feminističke radove.“ (Čakardić, 2026a:249) i samim ih time obilježava kao možebitne puke konformistice, karijeristice i licemjerke. Eh, šteta što Pajnić, koja nije bila ni feministica, to nitko prije nije rekao, možda bi umjesto na institutu karijeru ostvarila isključivo na fakultetu i postala profesorica emerita. Ali krenimo i malo šire. Ako nije javna tajna kako je našim budućim poznatim feministicama odnos s tzv. zagrebačkim praksisovcima bio vrlo poticajan (npr. Lóránd, 2018:32) i da mnoge (npr. Gordana Bosanac, Vesna Kesić, Slavenka Drakulić, Biljana Kašić, pa i sama Čačinovič) navode kako su imale podršku nekih od njih, a među njima Čačinovič, Kesić i Kašić baš spominju i oba urednika Praxisa (Petrovića i Supeka) (Čakardić, 2026a:258–259), zar je grijeh baš praksisovaca što niti jedna nije objavila nijedan prilog feminističke tematike u Praxisu?[13] Čudno da takvo nešto našoj maestri očito nije palo na pamet. A ako jest, zašto to prešućuje? Kao što, primjerice, prenosi iz hrvatskog prijevoda knjige Zsófije Lóránd da je Mihailo Marković rekao feministicama: „Molim vas, biste li mogle izgledati ženstvenije?“, i to naziva krajnje neprimjerenim (ibīdem:259),[14] ali istovremeno prešućuje, iz iste knjige!, da im je taj praksisovac tzv. beogradskog kruga prije toga rekao kako je u redu da dođu i razgovaraju o feminizmu (Lóránd, 2018:32), te pisao da se društvene uloge u vezi sa spolom trebaju preispitivati i osporavati (ibīdem:75). A da ne kažem kako se upravo na dio Markovićeva teksta („Women’s Liberation and Human Emancipation“, izvorno iz 1973.), o kojem je u spomenutoj knjizi riječ, u svojemu feminističkom klasiku Feminist Theory: From Margin to Center afirmativno poziva, tj. citira ga i čuvena feministica bell hooks (vidjeti hooks, 2015:22).[15]
Naravno, sve u ovome poglavlju (a riječ je tek o izboru!) ukazuje na pristranost, nekorektnost, neznanje i diletantizam naše zvijezde, ali glavni problem tek otvaram. Naime, ako Čakardić govori o praksis filozofiji u najširem mogućem smislu, odnosno ne samo unutar tzv. zagrebačkog i beogradskog kruga nego i šire, ako govori o razdoblju koje joj se proteže ponekad debelo u devedesete prošloga stoljeća, postavlja se logično pitanje zašto je zaobišla svojevrsni nastavak Praxisa, a to je časopis Praxis International? Časopis kojega su pokrenuli i u čijem su radu sudjelovali (od 1981. do 1994., kada je izlazio) pojedini pripadnici i pripadnica tzv. beogradskog kruga praksisovaca (koje u svojoj knjizi Čakardić predstavlja i na čije se radove poziva), odnosno negdašnji članovi i članica redakcijskog savjeta Praxisa, a kojima se u uredništvu priključuje i tzv. zagrebački praksisovac Rudi Supek. Zašto je to, poslužimo se očito našoj profesorici milim terminom, u njenoj knjizi brisano? Nije valjda zato što joj se time do temelja ruši pretpostavka za koju se na sve moguće, uglavnom traljave i nekorektne, načine bori? Jer već u prvom broju 1981. godine svoj rad u tom novom časopisu praksisovaca objavljuje međunarodno poznata i utjecajna feministica Nancy Fraser, koja uz to u njemu tijekom godina objavljuje još nekoliko članaka. Zatim tu svoj rad 1985. objavljuje i, danas svojevrsna globalna feministička i rodna ikona, Judith Butler. Također, svoje tekstove u njemu objavljuju i neke druge međunarodno poznate feministice, kao što su na primjer Iris Marion Young, Drucilla Cornell i Carol C. Gould. Časopis objavljuje i feminističke teme (čak i o našoj profesorici toliko dragoj Rosi Luxemburg) kao i one o pitanjima roda, a njima 1985. posvećuje i cijeli temat (u kojem dominiraju autorice). K tome, uredništvo uključuje i žene, a jedno je vrijeme u njemu bila i spomenuta Nancy Fraser. Ali ne samo to, već od 1986. suurednica je časopisa Praxis International žena, Seyla Benhabib, itd., itd.
I što ćemo s time? Jesu li onda praksisovci feminizam smatrali nebitnim, jesu li rodno neosviješteni, konzervativni, seksisti itd., ili su se možda u nekoliko godina drastično promijenili (iako već dugo nisu bili u formativnim godinama, npr. Mihailo je Marković /na stranu što je, kako ukazah, već prije pisao o feminizmu i to sa značajnim međunarodnim odjekom/, prvi suurednik časopisa Praxis International, prilikom objave prvoga broja bio u 59. godini života)? Ili je možda problem samo u tzv. zagrebačkom krugu (izuzev Supeka)? Koji god bio odgovor na ova i još moguća pitanja, Čakardić je ovakvim nečasnim činom zabila posljednji čavao na svoju tendencioznu, neznalačku i promašenu knjigu. Takvo prešućivanje činjenica nije stvar samo znanstvene, nego prije svega osobne čestitosti!
IV
Ovdje istaknute pojedine neuralgične točke[16] (još jedan pretenciozan autoričin označitelj kojim se služi u knjizi) ne ukazuju samo na nepoznavanje nekih temeljnih istraživačkih elemenata kao i same materije, nego su i primjer kako to izgleda kad osoba pod svaku cijenu želi potvrditi pretpostavku s kojom je krenula u cijeli pothvat, i to očito u cilju potenciranja neke svoje tobože originalnosti, a koja to u biti (kao što je i pokazano) uopće nije. Nažalost, tada su moguća ovakva prešućivanja, nategnutosti, akrobacije, izmišljanja (ili naprosto laganja), racionaliziranja, psihologiziranja, moraliziranja, etiketiranja, osuđivanja i sl., i što je najgore, sve to navodno zbog viših ciljeva. No treba jasno kazati, takav feminizam ne koristi ni ženama ni muškarcima. Dapače, stvara i produbljuje jaz među njima. Položaj žene kao takve i danas je generalno nezadovoljavajući, ali smatram da se on treba rješavati zajednički, konstruktivno i dijalogom, a ne pukim predbacivanjem, omalovažavanjem, stigmatiziranjem, poticanjem polariziranja ili čak i hajkama (kako je to često po društvenim mrežama). Jer na kraju krajeva žena i muškarac dva su aspekta istoga fenomena.
Također, treba napomenuti da to što se u današnje vrijeme naveliko objavljuju ovakvi radovi, odnosno općenito govoreći i tzv. znanstveni članci i knjige osoba koje ni temeljno ne vladaju predmetom o kojemu pišu, više nije nikakva novost niti izaziva zgražanje struke (mislim na stručnu manjinu). Štoviše, takvo što postaje gotovo pravilo. Ako se usmjerimo strogo na filozofiju, naročito u nas, teško je pronaći ne samo kvalitetno, već još teže i originalno djelo. K tome, često i takvi bezvrijedni i nerijetko sramotni radovi povremeno dobivaju neshvatljiv publicitet i podršku. Navedeno svakako upućuje na to da nije problem samo u autorima i autoricama nego i šire, odnosno da je riječ o strukturnom problemu. Ovdje nije mjesto ulaziti u sve aspekte tog problema, ali s obzirom na to da sam svoj tekst započeo s pojedinim tragikomičnim hvalospjevima upućenih Čakardić i njezinom uratku, i što je bitno istaknuti oni su djelo filozofkinje i filozofa, a ne pukih laika, dotaknut ću se barem toga. Glorificiranja koje je uputio novinar H-Altera donekle i mogu shvatiti, jer koliko uočavam riječ je o mladoj osobi kojoj je Čakardić bila nastavnica tijekom studija, a vjerojatno smo mnogi, ako ne i svi, u nekoj fazi idealizirali barem pojedine svoje nastavnike i nastavnice i gajili prema njima određeno poštovanje, iako ne nužno i idolopoklonstvo (nažalost, mnogima se takvo naivno gledanje nije nikad izmijenilo), te očito nije previše upoznat s temom kojom se knjiga bavi. S druge strane, apsurdna reakcija Ane Maskalan, recenzentice knjige, nije baš previše shvatljiva. Čak se pitam je li ju pročitala?[17] Naime, kako je moguće da Maskalan, kojoj je područje ekspertize misao Gordane Bosanac (a upoznata je i pisala i o nekim detaljima njezina života), nije uočila i intervenirala barem na to kada Čakardić (2026a:234) piše kako je Bosanac doktorirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kada je općepoznato (i lako dostupno čak i po općim enciklopedijama i leksikonima) da je to učinila na Ekonomskom fakultetu istoga sveučilišta i to u području komunikologije, a o čemu i sama piše (vidjeti Maskalan, 2021:92)? Također, knjizi i autorici svoj su prostor posvetile (predvidljivo) i Novosti, štoviše, za tu je priliku posebno aktiviran umirovljenik Srećko Pulig. Riječ je o filozofu koji je pisao i raspravljao o praksis filozofiji, ali eto, u svojem razgovoru s Čakardić nije iznio nijednu primjedbu na njezinu knjigu, niti joj postavio ikakvo kritičko pitanje. Dapače, maltene je riječ o robotskim promidžbenim pitanjima (vidjeti Čakardić, 2026c). Baš u duhu bespoštedne kritike svega postojećeg! K tome je razočaravajuće i zabrinjavajuće da su i neke mlade filozofijske nade udijelile sviđanja i reakciju super po Facebooku na vijest o objavi knjige, koju vjerojatno tada nisu ni pročitale (a možda /na svoju sreću/ nikad i neće). Je li tu zapravo riječ o općoj nekompetenciji ili samo liniji manjeg otpora, odnosno u pojedinih pukom laskanju i licemjerju, ostavljam otvorenim (usput, neki su me licemjeri i sikofanti pokušali uvjeriti, kad ih suočih s takvim njihovim ponašanjem, da ne shvaćam kako je to što rade stvar socijalne inteligencije /kako si to oni racionaliziraju/). U svakom slučaju, situacija je porazna, pogotovo ako tome pribrojimo da je knjigu Dionizijski socijalizam Praksis škole prije objave, po onome kako nas upućuje autorica (Čakardić, 2026a:374–375), pročitalo čak 14, a možda i 18 (jer za četiri osobe nije eksplicite navedeno ili samorazumljivo da su je čitali), stručnih osoba. I da baš nitko nije uočio ni njezin temeljni problem, a to je onaj metodološki? Treba reći i to da je svojevrsnu skicu knjige (koja je, kako na početku naznačih, i sama skica), s istim propustima koje sam (pored novih) izdvojio, nekoliko godina prije njezina izdavanja, ne samo objavio nego i najvećom kategorizacijom (izvorni znanstveni rad) u časopisu Tragovi (Srpskog narodnog vijeća, Arhiva Srba u Hrvatskoj) nagradio Dejan Jović,[18] valjda s posebnim zadovoljstvom ustvrdivši kako je autorica svojom „istinom nadmašila činjenice“. I na kraju, poznajući kako to funkcionira i kakva su sve (ne)djela nagrađena, uopće me ne bi iznenadilo ako će ovu njezinu bezvrijednu knjigu nagraditi institucija u kojoj je Čakardić zaposlena ili neka s kojom je povezana.
P. S.
Interesantno je primijetiti da našoj tako senzibilnoj i dušobrižnoj feministici očito nije problem (ili ako jest, onda je iznenađujuće da to čini) naveliko predstavljati i pozivati se na misao Louisa Althussera (čak jedno potpoglavlje /Čakardić, 2026a:137/ otvara povećim izdvojenim citatom njegova teksta), s obzirom na to da je riječ o čovjeku koji je ni manje ni više nego brutalno ubio (rukama zadavio) svoju suprugu, odnosno izvršio rodno uvjetovano ubojstvo ili femicid (vidjeti npr. Barca, 2026).[19]
Literatura
Barca, Francesca (2026). „On the femicide of Hélène Rytmann-Legotien: how Louis Althusser killed his wife and ‘invented’ masculinism“ (trans. from the Italian by Ciarán Lawless), Voxeurop, 22 July 2026, https://voxeurop.eu/en/femicide-helene-rytmann-legotien-louis-althusser-invented-masculinism/, (26. 10. 2026.).
Blagojević, Una (2020). „The Praxis Journal and Women Intellectuals“, Contradictions: A Journal for Critical Thought, 4(2):47–69.
Borš, Vanja (2024). Persone: uvođenje u filozofiju, Zagreb: Jesenski i Turk.
Bosanac, Gordana (2008). „Mjesto i značenje Blaženke Despot u suvremenoj hrvatskoj filozofiji“, Filozofska istraživanja, 28(3):625–637.
Čačinovič, Nadežda (2026). „Umjesto predgovora“, u: Ankica Čakardić, Dionizijski socijalizam Praksis škole: jugoslavenska marksistička filozofija i feminističko reispisivanje, Zagreb: Fraktura, str. 9–10.
Čakardić, Ankica (2021). „QueerBites: Ankica Čakardić“, Udruga Domino, https://vimeo.com/504292070?fl=pl&fe=cm, (26. 10. 2026.).
Čakardić, Ankica (2022). „EPK izdanja: Ankica Čakardić – Sablasti tranzicije“ (razgovor vodila Hana Samaržija), Vrisak 2022 – četvrtak, MMSU – Art-kvart „Benčić“,
VBZCroatia, 28. 9. 2022., YouTube, https://www.youtube.com/watch?v=lf-gUbaivj0, (26. 10. 2026.).
Čakardić, Ankica (2026a). Dionizijski socijalizam Praksis škole: jugoslavenska marksistička filozofija i feminističko reispisivanje, Zagreb: Fraktura.
Čakardić, Ankica (2026b). „Budući socijalizam će se graditi iz ruševina“ (razgovarao Jan Vržina), H-Alter, 11. 7. 2026., https://h-alter.org/kultura/buduci-socijalizam-ce-se-graditi-iz-rusevina/, (26. 10. 2026.).
Čakardić, Ankica (2026c). „Ankica Čakardić: Budućnost Praksisa vidim i kao pokušaj mišljenja revolucije“ (razgovarao Srećko Pulig), Novosti, 22. 7. 2026., https://www.portalnovosti.com/ankica-cakardic-buducnost-praksisa-vidim-i-kao-pokusaj-misljenja-revolucije/, (26. 10. 2026.).
Čakardić, Ankica (2026d). „Nastavnici, Ankica Čakardić“, Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, https://filoz.ffzg.unizg.hr/nastavnici/ankica-cakardic/, (26. 10. 2026.).
Čakardić, Ankica (2026e). „ECTS Informacijski paket za akademsku godinu 2026. / 2027., Filozofija roda“, Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, https://thetha.ffzg.hr/ECTS/Predmet/Index/1254, (26. 10. 2026.).
Degač, Đurđica (2015). „Praxis i rodna tematika: raskol između akademskog polja i prakse“, Borislav Mikulić i Mislav Žitko (ur.). Aspekti praxisa: refleksije uz 50. obljetnicu, Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, str. 112–125.
Demographics in Philosophy (2026a). „JSTOR Authorship Data 1900-2009“, https://women-in-philosophy.org/data/jstor, (26. 10. 2026.).
Demographics in Philosophy (2026b). „Journals Data (1954-2015)“, https://women-in-philosophy.org/data/h_journal, (26. 10. 2026.).
Despot, Branko (2019). „AKADEMIK BRANKO DESPOT Vjeronauku je mjesto u crkvi, a biskup Strossmayer već odavno je trebao biti kanoniziran“ (razgovarao Franjo Deranja), Novi list, 14. 8. 2019.,
https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/akademik-branko-despot-vjeronauku-je-mjesto-u-crkvi-a-biskup-strossmayer-vec-odavno-je-trebao-biti-kanoniziran/, (26. 10. 2026.)
Đidara, Robert (2018). Filozofija prakse: nastanak, utjecaj, posljedice, doktorski rad, Zagreb: Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Hatton, Erin (2017). „Mechanisms of Invisibility: Rethinking the Concept of Invisible Work“, Work, Employment and Society, 31(2):336–351.
Historical Materialism (2026). „About Us, Editorial Board“, https://www.historicalmaterialism.org/about-us/, (26. 10. 2026.).
hooks, bell (2015). Feminist Theory: From Margin to Center, New York (NY): Routledge.
Jakšić, Božidar (2012). Praxis – mišljenje kao diverzija, Beograd: Službeni glasnik.
Kangrga, Milan (2002). Šverceri vlastitog života: refleksije o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti, Split: Kultura & Rasvjeta.
Kodrnja, Jasenka (2008). „Kritika svega postojećega u filozofiji Gaje Petrovića“, Filozofska istraživanja, 28(3):573–583.
Lešaja, Ante (2014). Praksis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola : (građa) = Praksis Orientation, Journal Praxis and The Korčula Summer School : (collection) (prev. na engl. Emin Eminagić), Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.
Lindee, Susan M. (2022). „Commentary: Invisible, Secret, and Social“, in: Jenny Bangham, Xan Chacko, and Judith Kaplan (eds.). Invisible Labour in Modern Science, Lanham (MD): Rowman & Littlefield, p. 183–193.
Lóránd, Zsófija (2018). The Feminist Challenge to the Socialist State in Yugoslavia, London: Palgrave Macmillan.
Maskalan, Ana (2024). „Blaženka Despot“, u: Luka Boršić i Ivana Skuhala Karasman (ur.). Hrvatske filozofkinje: čitanka, Zagreb: Institut za filozofiju, str. 185–218.
Marković, Mihailo (1976). „Women’s Liberation and Human Emancipation“, in: Carol C. Gould and Marx W. Wartofsky (eds.). Women and Philosophy: Toward a Theory of Liberation, New York (NY): G. P. Putnam’s Sons, p. 145–167.
Marx, Karl (1962). „Nachwort zur zweiten Auflage“, in: Marx-Engels-Werke, Band 23, Berlin: Dietz Verlag, S. 18–28.
Marx, Karl (1981). „Briefe aus den ‘Deutsch-Französischen Jahrbüchern’: M. an R., Kreuznach, im September 1843“, in: Marx-Engels-Werke, Band 1, Karl Marx (1842–1844), Berlin: Dietz Verlag, S. 343–346.
Maskalan, Ana (2021). „In memoriam Gordana Bosanac (1936 – 2019)“, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 47(1/93/):91–99.
Maskalan, Ana (2026). „Znanstvenici/e, Ana Maskalan“, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, https://www.idi.hr/hr/o-nama/ljudi/znanstvenicie/ana-maskalan, (26. 10. 2026.)
Mikulić, Borislav (2023). „O jugoslovenskoj praksis filozofiji. Razgovor sa Borislavom Mikulićem“ (razgovor vodili Filip Balunović i Ivica Mladenović), Kritika: časopis za filozofiju i teoriju društva, 4(1):199–222, https://kritika.ifdt.bg.ac.rs/index.php/kc/article/view/131/226, (26. 10. 2026.).
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih (2025). „Obavijest o odobrenoj financijskoj potpori izdavanju znanstvenih knjiga i visokoškolskih udžbenika u tiskanome i elektroničkome obliku u 2025. godini: Znanstvene knjige i visokoškolski udžbenici odobreni u 2025. godini“, https://mzom.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti/Znanost/ZnanstvenaInfrastruktura/Znanstveno-izdavackaDjelatnost/Zn-knjige-18-12-2025//Znanstvene-knjige-i-visokoskolski-udzbenici-odobreni-u-2025.pdf, (26. 10. 2026.).
Oakley, Ann (1972). Sex, Gender, and Society, London: Harper Colophon Books.
Oset, Željko (2015). „Slovenske znanstvenice in njihove možnosti za akademsko kariero v obdobju Kraljevine SHS/Jugoslavije“, Mojca Šorn, Nina Vodopivec in Žarko Lazarević (ur.). Žensko delo: Delo žensk v zgodovinski perspektivi, Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino, str. 195–214., https://omp.inz.si/index.php/zalozba/en/catalog/book/60, (26. 10. 2026.).
Pajnić, Erna (1971). „Simone de Beauvoir“, Praxis: filozofski dvomjesečnik, 8(2):227–247.
Petrović, Gajo (1965). Filozofija i marksizam, Zagreb: Mladost.
Petrović, Gajo (1972). Čemu Praxis, Zagreb: Praxis.
Petrović, Gajo (1975). Logika: udžbenik za III razred gimnazije, 9. izd., Zagreb: Školska knjiga.
Petrović, Gajo (1989). „Dragi Vanja!“ u: „IN MEMORIAM: Vanja Sutlić (1925 – 1989)“, Politička misao: časopis za politologiju, 26(3):181–191.
Petrović, Gajo (1990). U potrazi za slobodom: povijesno-filozofski ogledi, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
Petrović, Gajo (1993). „Priznajem!“, Nedjeljna Dalmacija, 3. 2. 1993., str. 20–21.
Plato (1900). Phaedo, in: Platonis Opera, Tomvs I: Tetralogias I–II Continens, Ioannes Burnet (rec.), Oxonii: E Typographeo Clarendoniano.
Plato (1902). Respvblica, in: Platonis Opera, Tomvs IV: Tetralogiam VIII Continens, Ioannes Burnet (rec.), Oxonii: E Typographeo Clarendoniano.
Preciado, Beatriz (2013). Testo Junkie: Sex, Drugs, and Biopolitics in the Pharmacopornographic Era (trans. from the French by Bruce Benderson), New York (NY): The Feminist Press.
Redakcija Praxisa (1970). „Sastanak redakcijskog savjeta Praxis, Korčula 1969“, Praxis: filozofski dvomjesečnik, 7(1/2):226–249.
Sage School of Philosophy (2026a). „Journals“, https://philosophy.cornell.edu/journals, (26. 10. 2026.).
Sage School of Philosophy (2026b). „History of the Sage School, Fast Facts“, https://philosophy.cornell.edu/history#fast-facts, (26. 10. 2026.).
Sher, S. Gerson (1977). Praxis: Marxist Criticism and Dissent in Socialist Yugoslavia, Bloomington (IL): Indiana University Press.
Srpsko narodno vijeće (2026). „O Vijeću, Struktura Vijeća“, https://snv.hr/o-vijecu/struktura-vijeca/, (26. 10. 2026.).
Supek, Rudi (1970). „Sastanak redakcijskog savjeta Praxis, Korčula 1969, Neka objašnjenja: R. Supek (229)“, Praxis: filozofski dvomjesečnik, 7(1/2):226–249.
Veljković, Sandra (2017). „’Dejan Jović ne poštuje pravila objave akademskih tekstova’“, Večernji list, 19. 12. 2017., https://www.vecernji.hr/vijesti/dejan-jovic-ne-postuje-pravila-objave-akademskih-tekstova-1214973, (26. 10. 2026.).
______________________________
[1] Doktorska disertacija Roberta Đidare Filozofija prakse: nastanak, utjecaj, posljedice uza sve svoje manjkavosti, promašaje i tendencioznosti izvornije je i vrjednije djelo (nisam ni sanjao da ću ikada biti doveden u situaciju to javno ustvrditi s obzirom na to da su me neke podvale u njoj u svezi s Gajom Petrovićem podosta zasmetale).
[2] Ali ne samo u njoj, jer sam prije nekoliko godina upravo iz istoga razloga uspio pročitati tek otprilike 32 % njezine knjige Sablasti tranzicije: socijalna historija kapitalizma.
[3] Inače, ako dobro pamtim (neki kažu da predobro i previše), a ako ne, odmah se ispričavam, jednaki početak feminizma (1970-ih) navodi i Dejan Jović u svojoj posljednjoj knjizi (provjeriti ne mogu zato što je nemam), pa se pitam idu li onda sve ove optužbe i njemu, ili radije ne idu, s obzirom na to da je Čakardić ipak članica Savjeta Srpskog narodnog vijeća iz reda uglednih predstavnika srpske zajednice u Republici Hrvatskoj, na čijem je čelu upravo Jović (vidjeti Srpsko narodno vijeće, 2026).
[4] Podsjetit ću kako je Sartre 1964. nagrađen Nobelovom nagradom za književnost (naravno, ne mislim da ona predstavlja vrhovno mjerilo umjetničke vrijednosti nečijeg djela, pa ni da je ta vrijednost tijekom odlučivanja o dodjeli nagrade uvijek presudna).
[5] Istina, na kongresima spomenute KPSS bilo je onih što su doživotno (što ne znači i nepovratno) osuđivani, ali avaj, ovdje je tek riječ o pozitivno intoniranom portretnom tekstu u slobodarskom strukovnom jugoslavenskom časopisu.
[6] Priložimo reda radi barem nekoliko rečenica samog Despota (2019): „Moja su predavanja bila zapravo, rekli bismo, čista filozofija. Oslanjao sam se na starogrčku filozofsku školu, na Aristotela, Heraklita, Platona… Bilo je primjedaba kako su moja predavanja lišena marksističke ideologije(?!).“ I odmah da riješim moguće dvojbe: da, Despot je kao historičar filozofije predavao i pisao i o Marxu, ali ne kao marksist.
[7] A riječ je o filozofiji marksističkih dijalektičara i dijalektičarki.
[8] Čakardić na jednom mjestu (2026a:45) ističe da su spajali, ali ne bilo što i ne bez glave i repa. S jedne strane to nam govori kako smatra da su bili isključivi u tom svojem navodnom sinkretizmu, dok s druge strane ništa nam ne govori o tome kako su spajali (kad već misli da su spajali).
[9] Naravno, hrvatsko filozofijsko nazivlje nije ujednačeno a u mnogih ni osviješteno, i nije nužno da oni ili one što upotrebljavaju termin bitak ciljaju na statičnost, konačnost, fiksnost i sl. ili pak da o tome uopće išta misle.
[10] Osim preokupacije marksizmom, Marković je prije svega bio logičar i filozof znanosti, i to kroz prizmu tzv. analitičke filozofije, Tadićeva su temeljna zanimacija bile filozofija prava i politička filozofija, dok se Stojanović primarno bavio metaetikom i političkom filozofijom,
[11] Za to koliko su bili u tijeku s najnovijom svjetskom literaturom i trendovima dovoljno je spomenuti anegdotu Gaje Petrovića i Vanje Sutlića mnogo godina poslije prestanka izlaženja Praxisa, tj. iz 1989. kada su obojica već bili u sedmom desetljeću života: „U nevezanom razgovoru, u pauzi, upitao si [Sutlić] me [Petrovića] da li sam vidio intervju Alexandera Schwana o Heideggeru, upravo objavljen u jednom njemačkom časopisu. Stjecanjem prilika taj sam intervju bio pročitao, jer sam tih dana dobio separat od autora. Bio sam uvjeren da sam jedini u Zagrebu pročitao taj tekst, a Ti si ga već bio pronašao i prostudirao. Tako sam vidio da kao i nekad ažurno pratiš najnoviju stručnu literaturu.“ (Petrović, 1989:190)
[12] Čakardić (2026a:301) će netočno reći „za čitavo vrijeme njegova izlaženja“, što ne može biti točno, već i samom činjenicom da je prvi rad u njemu objavila 1966. godine.
[13] Istina, Kašić je u vrijeme posljednje faze njegova izlaženja bila studentica, ali ne mislim da bi to predstavljalo zapreku objavi barem jedne kvalitetne feminističke crtice.
[14] Nešto o čemu očito nema blage veze naša maestra a priori osuđuje, jer uopće ne znamo kontekst te njegove izjave. Međutim, da se barem nešto zna o Markovićevim promišljanjima o feminizmu (što bi bilo za očekivati kada se već dijelom na tu temu piše knjiga, jer on je ipak bio jedan od vodećih praksisovaca) vjerujem kako bi izjava bila razumljivija (posebice jer vidimo da je pristojno intonirana). Naime, Marković u svojem promišljanju o emancipaciji žena na početku 70-ih prošlog stoljeća kritizira sklonost pojedinih feministica zapostavljanju svoje ženstvenosti, odnosno estetske komponente, naznačujući kako: „Žena ne postaje seksualni objekt sama po sebi, ili jedino zbog svojega lijepog izgleda. Ona postaje seksualni objekt samo u odnosu, kada dopusti muškarcu da je tretira na određeni depersonalizirajući, degradirajući način; i vice versa, žena ne postaje seksualni subjekt pukim zanemarivanjem svojeg izgleda.“ (Marković, 1976:165–166) U svakom slučaju, jedino je tu krajnje neprimjereno, općenito, a kamoli za filozofkinju, apriorno osuđivanje profesorice Čakardić.
[15] Malo mi je neobično da Čakardić kao navodna ekspertica za feminizam, samim time netko tko je morao to temeljno djelo i svojevrstan manifest feminizma čitati (ili sam opet, s obzirom na iskustvo s /ne/načitanošću naših pripadnika i pripadnica akademske zajednice, preoptimističan?), nije uočila i upamtila to citiranje (citat je izdvojen i sastoji se od nekoliko rečenica) i imenom i prezimenom spominjanje ne samo Markovića nego i naziva njegova članka, jer su takve stvari (kada govorimo o autorima ili autoricama s ovoga područja) rijetke.
[16] Dublje ulaziti u samu temu navodnog nepostojanja feminističke osjetljivosti praksisovaca nije mi bilo ni na kraju pameti zato što to smatram potpuno besmislenim u ovakvom miš-mašu kojega autorica ne vlada ni osnovnim znanjem o praksis filozofiji i nije odredila (i toga se dosljedno držala) na koga točno misli kada govori o praksisovcima. Slikovito rečeno, ne vidim smisao dijaloga o trčanju s nekim tko ne zna ni hodati. Uostalom, da je na takvo nešto Čakardić spremna, onda bi već i sama akceptirala, a ne ignorirala, odnosno ušla u dijalog sa, na tu temu uravnoteženim, stavom Degač (2015), Blagojević (2020), Mikulića (2023:219) i po praksisovce može se reći nešto afirmativnijim feministice Jasenke Kodrnje (2008:581), koju kao i Degač u potpunosti ignorira.
[17] Takvo što uopće ne bi bilo nešto neuobičajeno. Posljednji sam slučaj na tu temu i sam doživio kada sam zamolio jednu feministicu za recenziju posljednje mi knjige i kada mi je rekla da napišem sve što treba a da će to ona potpisati (u jednu ruku to može goditi jer predstavlja iskaz povjerenja u napisano, ali mi iz više razloga nije prihvatljivo, pa sam se zahvalio). A da ne kažem kako znam za nekoliko slučajeva kad su doktorandi sami morali pisati izvještaj o ocjeni svojega doktorskog rada zbog toga što se to mentoru nije dalo ili naprosto jer nije bio dovoljno u temi.
[18] Doduše, Jović je ionako poznat po svojem neznalačkom, traljavom i pristranom uređivanju časopisa (vidjeti npr. Veljković, 2017).
[19] Ne bih to problematizirao da ne pamtim kako je svojevremeno u javnom razgovoru upozoravala da ne treba razdvajati stvaralaštvo od stvaratelja (Čakardić, 2022:38:06–39:25), pa je u tom kontekstu iznosila zamjerke na osobnost Aristotela, Thomasa Hobbesa, Johna Lockea itd., a posebice se obrušila (ibīdem:36:00–51) na Martina Heideggera (za kojega je čak izjavila neistinu da je bio ministar u Hitlerovoj vladi /ibīdem:22:02–08/) zbog manjeg grijeha od spomenutog Althusserovog, kojeg (kao ni bilo kojega drugog marksista) nije ni spomenula.
