Vanja Borš: Mnogo vike nizašto iliti o recentnoj knjizi Dejana Jovića

Uvod

Relativno nedavno bili smo maltene bombardirani informacijama o novoj knjizi politologa Dejana Jovića Otpor intelektualaca: predstavljanje nepredstavljenih – suprotstavljanje moćnima koju je u jesen 2025. godine objavila Fraktura. Knjigu su intenzivno promovirali Samostalni srpski tjednik Novosti (koji je čak u nastavcima donosio pojedine dijelove iz nje) i digitalni audiovizualni kanal VIDA TV (koji je upravo zbog te knjige napravio i prigodan razgovor s Jovićem). No dobro, netko će reći, tome je tako zato što im je izdavač Srpsko narodno vijeće, a čiji je član Predsjedništva i predsjednik Savjeta upravo Dejan Jović. Međutim, spomenutu je knjigu promovirala i Hrvatska televizija (nacionalna javna televizijska kuća), i to ni manje ni više nego u udarnom terminu (dakle gotovo kao da je riječ o važnom društveno-kulturnom događaju)! E sad, takvo što zaista izaziva dodatan pozor i budi znatiželju da se vidi što to tako vrijednoga i značajnoga Jovićeva knjiga nudi.

Odmah ću jasno i kratko reći: malo toga! Naime, riječ je o pretencioznom, u biti znanstveno katastrofalnom, dijelom (prije svega kada je o teorijskom razmatranju riječ) loše strukturiranom i nerazgovijetnom, uglavnom neoriginalnom, na trenutke čak metafizičkom i pristranom uratku. Djelo više djeluje kao da ga je pisao novinar (naravno, ovime mi nije nimalo namjera umanjiti slične novinarske uratke!), a ne znanstvenik (takvo što napose ističem zato što Jović predmetnu knjigu tretira kao znanstvenu monografiju /vidjeti CroRIS, 2026/).

Ovdje treba naznačiti i to kako sam naslov, pa i podnaslov (Otpor intelektualaca: predstavljanje nepredstavljenih – suprotstavljanje moćnima), Jovićeva uratka mogu zavesti. Naime, to nije izvorna studija o intelektualcima kao takvima, nego je u principu riječ o nastavku Jovićeve sage o Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ). O nečemu na čemu je stekao svoju prepoznatljivost ne samo kao tzv. znanstvenik nego i kao građanin.[1] Nije to ni ozbiljna studija o intelektualnom djelovanju Predraga Matvejevića (kojem posvećuje i cijelo poglavlje), ni o tzv. praksisovcima (kojima se bavi na desetak stranica), već prije svega o Jovanu Miriću (kojem je Jović bio kalfa i čijim se nasljednikom smatra /vidjeti predgovor knjige/) i donekle o Odboru za odbranu slobode misli i izražavanja. No pogledajmo što mi je tijekom čitanja ponajviše privuklo pažnju.

Problem

I

Na veliki problem nailazimo već u »Predgovoru«, kada nam Jović (2025:19) kaže: »U naslovu i podnaslovu ove knjige je i glavna njena teza. Intelektualci su pojedinci koji imaju osjećaj odgovornosti da predstave one koji su nepredstavljeni, a istodobno imaju i građanske hrabrosti i moralnog integriteta zbog kojeg su odlučili da se moraju suprotstaviti moćnima.« Naime, to što navodi (nakon što nam naznačuje da je to iščitljivo i iz samog naslova i podnaslova njegove knjige: Otpor intelektualaca: predstavljanje nepredstavljenih – suprotstavljanje moćnima) izrazito je nekvalitetno postavljena teza. Prvo što upada u oči je to da je preširoka i samim time lako oboriva, jer vjerujem kako svatko tko je pročita može se brzo prisjetiti mnogih intelektualaca koji nisu predstavljali nepredstavljene niti su se suprotstavljali moćnima. Drugi je problem to što je nedokaziva. Jer nečije motive (osjećaj odgovornosti, građansku hrabrost i moralni integritet kao razloge djelovanja) možemo samo nagađati i interpretirati, a ne i dokazati. Štoviše, ne samo da mnogi mogu prikrivati svoje prave motive, već ih često nisu ni svjesni. Tako primjerice i da osobu pitamo koji joj je bio motiv za neko djelovanje ili određenu odluku, ona ne samo što nas može namjerno obmanuti, već može biti i nesvjesna pravoga motiva ili čak više njih. K tome, interpretacija koja nije rezultat komunikacije s osobom (čiji nas motivi zanimaju) posebice može biti problematična. Uostalom, s obzirom na to da Jović govori općenito o intelektualcima, to bi značilo potrebu interpretiranja motiva većine intelektualaca, a to znači i onih što su mrtvi. No to da je i izvedivo, i dalje ne bi bilo dokazivanje (kako već naznačih). Zatim, i sama mu rečenica nije dobro koncipirana. Tako na početku rečenice navodi jedan motiv (osjećaj odgovornosti) za jednu vrstu djelovanja (predstavljanje nepredstavljenih), dok druge motive (građansku hrabrost i moralni integritet) navodi pri kraju rečenice, i to za čisto nešto novo: suprotstavljanje moćnima. Naime, predstavljanje nepredstavljenih (ili drugim riječima zastupanje nezastupljenih) uopće ne mora nužno značiti suprotstavljanje moćnima. Primjerice, ako predstavljam vanzemaljce, zašto bi to automatski povlačilo suparništvo s moćnima, zaista nije jasno. Dakle, Jovićeva teza nije baš ni smislena. Nadalje, uopće nije shvatljivo zašto ju je formulirao kao definiciju. Tako su pojedinci u njoj rodni pojam, dok bi osjećaj odgovornosti predstavljanja nepredstavljenih, građanska hrabrost, moralni integritet i suprotstavljanje moćnima trebali biti vrsne razlike. Međutim, to uopće nisu specifičnosti intelektualaca, jer možemo ih uočiti i u njihovoj pukoj opreci, a koju se kolokvijalno ponekad naziva fizikalcima. Stoga, ako uz sitne dorade intelektualce odredimo onako kako općenito i jesu deskriptivno definirani, a to je da su to osobe koje se u svojemu radu većinom služe intelektom, treba naznačiti da su i oni što se u radu pretežno (jer »Nema ljudske aktivnosti iz koje svaki oblik intelektualnog sudjelovanja može biti isključen: homo faber ne može biti odvojen od homo sapiensa.« /Gramsci, 1992:9/) služe svojim tijelom (fizikalci) također u povijesti iskazivali spomenute navodne vrsne razlike intelektualaca. Preciznije rečeno, i fizikalci su tijekom povijesti predstavljali nepredstavljene i suprotstavljali se moćnima, a što se u određenim kontekstima i okolnostima može tumačiti (uzročno) da je rezultat njihova osjećaja odgovornosti (za predstavljanje), građanske hrabrosti i moralnog integriteta (za suprotstavljanje). Naposljetku, Jović navodi tek nekolicinu intelektualaca koji su se suprotstavili moćnima i predstavljali nepredstavljene, ali nam nije ni pokušao dokazati nedokazivo, tj. motive koje u svojoj (glavnoj) tezi naznačuje da su pokretači tih njihovih akcija, dok u Jovana Mirića (glavne zvijezde knjige) građanska hrabrost kao takva napose ostaje upitna ili barem nije konstantna (o tome više pri kraju ovoga mojeg teksta). U svakom slučaju, sablažnjivo je da sveučilišni profesor nije u stanju ni formalno postaviti svoju tezu kako treba, a kamoli kvalitetno, i to posebice zato što na fakultetu drži nastavu i iz predmeta Izrada i obrana doktorske disertacije (vidjeti FPZG, 2026).

Međutim, kamo sreće da je to najveći grijeh u njegovoj knjizi. Nažalost nije. Naime, već će u prvom poglavlju Jović pokazati da suvereno ne vlada ni nekim temeljnim, srednjoškolskim, pojmovima. Pa će tako reći: »Istina je pojam koji nadmašuje pojam činjenica, premda se temelji na činjenicama. To nadmašivanje činjenica odnosi se na stavljanje činjenica u kontekst, na razumijevanje okolnosti – teksta ali i konteksta – u kojem se činjenice interpretiraju, čime se, ako se radi o konzistentnom kognitivnom postupku, stvara logična, razumljiva i za razumnog čovjeka uvjerljiva konstrukcija. Činjenice su pritom svete, a interpretacije slobodne.« (Jović, 2025:30), a što je besmislica. Naime, činjenica je nešto objektivno postojeće i iskustvom utvrdljivo. Primjerice, ćelav muškarac, tj. muško ljudsko bivstvujuće bez kose. Dakle, nešto što naprosto jest, i to ne samo za mene, tebe, nju itd., nego za svakoga tko je to u stanju nepristrano utvrditi. Ovdje još nemamo istinu. No o činjenici možemo imati sud. I tek taj sud može biti istinit (npr. »Ovaj je čovjek ćelav.«) ili neistinit (»Ovaj čovjek nije ćelav.«), odnosno tek taj spoj pojmova kojima se nešto tvrdi ili poriče (Petrović, 1975:42) nosi istinosnu vrijednost. Sada se tek pojavljuje istina, ali ne kao nešto što na bilo koji način nadmašuje činjenicu (kako to naš uvaženi znanstvenik tvrdi), već kao nešto što je sadržano u nečemu (sudu) što također ne nadmašuje činjenicu, već je s njome u odnosu, tj. što s njome korespondira (suodgovara). Nadalje, stavljanjem činjenica u kontekste ili okolnosti i njihovim interpretacijama one i dalje ostaju ono što su bile, kao što to ostaju i istine o njima. Odnosno, različitim kontekstima ili okolnostima i interpretacijama i dalje se ne nadmašuju činjenice (kako to uglednik misli), a ponajmanje ne istinom. Jer to da je netko ćelav ostat će činjenica, kao i sam istinit sud o njoj (odnosno istina), i kada je dotični u Kumrovcu i kada je u Beogradu, i kada je na kiši i kada je na suncu, i kada je budan i kada spava, i kada se šepuri na televiziji i kada piše ogromnu knjigu. Konteksti i okolnosti ovdje utječu samo na interpretaciju! Ono što se njima može mijenjati jest smisao činjenica. Pa će se u nekim socio-kulturnim kontekstima ćelavost tumačiti kao slabost, bolest, propadanje i sl., a u drugima kao snaga, muževnost, mudrost i sl., u nekim će je okolnostima pojedini interpretirati kao prednost (npr. kad su svi u kućanstvu ušljivi), a u nekima kao manu (npr. za vrijeme jarkog sunca i neimanja pokrivala za glavu) itd. Naravno, postoje različite vrste istina i različite teorije istine, ali ni u jednoj se istina neke činjenice ne mijenja ovisno od konteksta ili okolnosti. Dakle, Jović brka činjenice (usput, da dotični baš i nije na ti s činjenicama može se i poslije uočiti /vidjeti Jović, 2025:261 i 262/ kada govori o utvrđenim činjenicama, kao da postoje i one neutvrđene), istine i interpretiranje, tj. ontologiju, epistemologiju i metodologiju. Takvo kategorijsko brkanje ne priliči ni studentu, a kamoli sveučilišnom profesoru, makar on bio i Jović!

Inače, približavanje onoga što Jović smatra intelektualcem, i to (kako to na jednom mjestu /str. 425./ gomila) istinskim, pravim i stvarnim, proteže se gotovo kroz cijelu knjigu, ali nije uspješnije od onoga što je ponudio u svojoj tezi. Tako će na 30. stranici reći: »Intelektualac bi se mogao opisati kao obrazovan čovjek, inteligentan, sposoban za kritičko promišljanje cjeline društva, a pritom angažiran u pitanjima koja se tiču šire javnosti, pri čemu nastupa s pozicije savjesnog građanina, ne nužno (ili uopće ne) zainteresiranog za političku moć u užem smislu (vlast) nego za doprinos javnom dobru.« Međutim, prije svega, to nije samo opis, već i tumačenje. Zatim obrazovanost, ni formalna ni neformalna (kako u nastavku pobliže određuje), nije specifikum intelektualca, jer je i fizikalac uglavnom obrazovan (makar i nisko) ili samoobrazovan. Također, i fizikalac kao i intelektualac može biti inteligentan, ali i jednako tako oboje mogu biti neinteligentni. Potom i to kada navodi da je intelektualac sposoban kritički promišljati cjelinu društva, biti angažiran pitanjima koja se tiču šire javnosti i pri tome djelovati kao savjesni građanin zainteresiran za javno dobro, nije nešto što je neuobičajeno u fizikalca. Dapače, čini se kako je često upravo fizikalac izloženiji poticaju na kritičko promišljanje društva, pa ga i kritički promišlja, zbog svakodnevnog izravnog suočavanja s njegovim konkretnim problemima i pitanjima šire javnosti, za razliku od mnogih intelektualaca (napose u javnim institucijama) koji su u svojevrsnome balonu (tako da se nerijetko potonjima ne predbacuje bez razloga kako nemaju dana staža u realnom sektoru i sl.). Naravno, ni savjest, a samim time i savjesno djelovanje koje iz njega proizlazi, nisu rezervirani samo za intelektualca. Jović (ibīdem) nastavlja definicijom: »Intelektualac je osoba koja koristi vlastita znanja i vještine da bi djelovao u korist javnog dobra, pri čemu to čini s pozicije priznatog autoriteta u javnoj sferi, a taj autoritet proizlazi iz njegova (njezina) obrazovanja – formalnog i/ili neformalnog.« Ali sve je to u stanju i priznati električar ili vatrogasac (da spomenem samo neke) s trogodišnjom strukovnom školom. Nadalje, na istoj stranici propisuje da intelektualac mora djelovati ne zatvarajući se u uski krug, već se udružujući u društva i djelujući peticijama, protestima, pisanjem i sl. kako bi promovirao društvene vrijednosti u koje vjeruje, ali, ponovno, sve to neće intelektualca izdvojiti naspram fizikalca jer će i on to ponekad činiti (često kao sindikalist). Naposljetku dolaze dvije besmislene rečenice: »Pritom, intelektualac nije (samo) aktivist. On je i aktivist tamo gdje treba – ako procijeni da treba – ali prije svega odan ideji istine.« (ibīdem), ali je i u ovoj besmislenosti jasno da to može biti i fizikalac, iako vjerujem kako to ne bi tako besmisleno sročio. U svakom slučaju, i ovdje vidimo da Jović nije u svojemu opisivanju, propisivanju, tumačenju i određivanju ponudio ništa specifično što bi razlikovalo intelektualca od ostalih, ali to ne uspijeva ni na još nekoliko mjesta u knjizi na kojima se sve zapravo vrti oko ovoga ovdje iznesenoga i onoga što je napisao u tezi, pa zato to ni ne navodim.

Ipak, ima jedna stvar koja se na temu intelektualaca od navedenog razlikuje i koju na ovaj ili onaj način o njima Jović ponavlja, a to je: »Njihova je moć od drugog svijeta, od svijeta ideja i savjesti. Ona proizlazi iz uvjerenja da je moguć drukčiji svijet, onaj koji bi bio više u skladu s univerzalnim vrijednostima, koje ne ovise o danas i ovdje, nego imaju metafizičko utemeljenje u duhu i mišljenju.« (Jović, 2025:435) Ali, kao prvo, spomenutu moć mogu posjedovati i fizikalci. No problematičnije je navedeno metafiziciranje. Kakav pak drugi svijet, makar i u kurzivu? Zašto bi svijet ideja i savjesti bio drugi svijet? I otkuda pomisao da univerzalne vrijednosti imaju metafizičko utemeljenje? Zbilja je zabrinjavajuće da znanstvenik smatra kako su odgovornost, pravednost, poštenje, sloboda, istina itd. metafizički utemeljeni. Također, to što Jović navodi djeluje i elitizirajuće, a elitizam mu je na temu intelektualaca prisutan u cijeloj knjizi. S time u vezi, čini se kako Jović zaboravlja, ili uopće toga nije svjestan, da su mnogo puta upravo intelektualci, naročito ovi što su se pozivali na drukčiji ili drugi svijet (koji bi bio više u skladu s univerzalnim vrijednostima), bili ništa drugo do »elita gora od rulje« (Kovač, 2009), a nerijetko i gore od toga.

Velikim problemom knjige smatram i nedovoljno pozivanje na izvore, posebno zato što je autor (kako već spomenuh) tretira kao znanstvenu monografiju. Naime, na mnogim mjestima ne može se dokučiti jesu li to Jovićeve izvorne misli ili, kako se često čini, puka i ponekad promašena autorova prepričavanja, a kada je također dužnost navesti izvor. Samim time i neke tvrdnje ostaju otvorene. Primjerice, zašto bi mu čitatelji i čitateljice vjerovali na riječ kada na 242. stranici kaže: »Čak i novoosnovane nacionalističke stranke (naprimjer Hrvatska demokratska zajednica) imale su u svom članstvu velik broj pripadnika stare Partije, veći nego što ih je ostao u reformiranoj Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske«, odnosno da je više partijaca bilo u HDZ-u (ali ne samo u njemu) nego u SDP-u? Također, na mnogim mjestima kada se bavi pukom faktografijom Jović ne navodi izvore. Naročito to upada u oči u petom poglavlju »Kolektivno djelovanje kritičkih intelektualaca: slučaj Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja«. Takvo što (citiranje i parafraziranje) nije samo stvar znanstvenog uzusa (osobito u današnje vrijeme), već i poštenja.

Ali ne samo to, primjerice na 129. stranici umjesto da sam zaviri u primarni izvor (tj. knjigu Čovjek jedne dimenzije Herberta Marcusea) iz kojega nešto približava, očito je (ne samo zato što spomenutu knjigu u popisu upotrebljavane literature ne navodi) kako se služi sekundarnim izvorom, tj. radom Branke Ćurčić (vidjeti Ćurčić, 2012:247), iako to, naravno, ne naznačuje. Ajde da je riječ o nekom teško dobavljivom i tek nedavno napisanom tekstu ili pak neprevedenom na svjetske jezike, ali spomenuti je Marcuseov klasik napisan na engleskom jeziku (kojim Jović vlada) još 1964. i već je četiri godine poslije preveden i objavljen u SFRJ. No kamo sreće da su to (nenavođenje izvora prepričavanja i neposezanje za primarnim lako dostupnim izvorom) jedini problemi ovdje. Ubrzo nakon toga Jović nam pokazuje i to da očito ne zna ni ispravno citirati. Naime, Ćurčić (ibīdem) piše misleći na Marcusea: »On smatra studente ‘borbenom manjinom, detonatorom, još uvek neintegrisanom u dominantni sistem’, dakle ne direktnim delom proizvodnog procesa«, dok Jović (2015:129) to ovako prenosi: »…pa su umjesto radnika sada studenti postali glavni revolucionarni subjekt: ‘borbena manjina, detonator, još uvek neintegrisana u dominantni sistem’, dakle ‘ne direktni deo proizvodnog procesa’ (Marcuse, prema Ćurčić, 2012.: 247).« Međutim, kao prvo, citiranje predstavlja doslovno prenošenje riječi, što će reći, da svaka izmjena, pa makar bila riječ o sklonidbi, nije dopuštena (ako se već i inzistira na formalnim doradama, onda ih treba naznačiti uglatom zagradom). Zatim, drugi Jovićev citat nije ono što Ćurčić navodi kao citiranje Marcusea, nego je to njezino parafraziranje. Naposljetku, problem je i u tome što ni Ćurčić ispravno ne citira. Jer ovo su Marcuseove riječi u prijevodu teksta kojim se ona služi: »Ja vjerujem da je studentska inteligencija danas takva jedna grupa, ne sama po sebi revolucionarna snaga, već kako sam rekao ranije, détonateur, katalizator, borbena manjina.« (Marcuse, 1969:599) Dakle, autorica u svojemu citatu također mijenja sklonidbu izvornih riječi (zanimljivo je da Jović svojom sklonidbom njezinih pogađa neke Marcuseove), ali uz to im mijenja redoslijed i jednu izostavlja. Ali ne samo to, u nje imamo i netočno prepričavanje (kada kaže »još uvek neintegrisanom u dominantni sistem«) nečega što Marcuse (ibīdem) ovako iskazuje: »U tim okolnostima, zadatak razvijanja političke svijesti i prakse pada na neintegrirane grupe, na grupe čija svijest i potrebe još nisu integrirani u sistem dominacije, i koje su, uslijed te činjenice, sposobne i voljne da razviju radikalnu svijest.« Naime, dominantni sistem i sistem dominacije nisu sinonimi! Naposljetku ona iz ovoga: »Ta studentska inteligencija je potencijalno revolucionarna grupa jer iz te će grupe kapitalizam regrutirati svoje buduće kadrove u proizvodnom procesu, svoje tehničare, naučnike, inženjere, matematičare, čak sociologe i psihologe, a možda čak i filozofe! Ta grupa će tako preuzimati sve važniju funkciju u samom proizvodnom procesu.« (Marcuse, ibīdem) očito izvlači i svoju parafrazu: »ne direktnim delom proizvodnog procesa« koju Jović kako već rekoh mijenja, ali i predstavlja kao izvorne Marcuseove riječi. Iz svega je jasno kako ovdje imamo i eklatantan primjer dvostruke mutacije i izravnu potvrdu zašto je poželjno čitati i upotrebljavati primarne izvore, posebice ako se na njih referira. U svakom slučaju, ovakvo »citiranje« znanstvenika Jovića nije dostojno ni studentskoga seminarskog rada.

Prilika je spomenuti i to da u popisu upotrebljavane literature Jović navodi izdanje Mediteranskog brevijara Predraga Matvejevića iz 1987. godine, a na koje se nijednom u tekstu ne poziva, ali zato (vidjeti str. 182.) prepričava tekst s korice izdanja iz 2007., kojega pak nema u navedenom popisu. No s Brevijarom imamo još zanimljiviju stvar, odnosno začudnu konstrukciju. Tako Jović (ibīdem) kaže: »Premda je svoje vjerojatno najpoznatije djelo – Mediteranski brevijar – napisao dok je još živio i radio u Zagrebu (prvo izdanje je objavljeno 1987.), ono je postiglo svjetski ugled devedesetih godina kroz brojne prijevode i nova izdanja.« I što bi ta rečenica trebala predstavljati? Zar Jović misli da bi sudbina tog djela, tj. njegovih prijevoda, bila drukčija da ga je Matvejević napisao koju godinu prije ili poslije i u nekom drugom gradu? Naravno, Jović ima pravo tako misliti, ali to je trebao i argumentirati. Ovako kako je napisao zbilja nije jasan smisao te rečenice. Uostalom, što to znači: vjerojatno najpoznatije djelo? (Usput, na Wikipediji /2026/ piše: »…a možda najpoznatije njegovo djelo Mediteranski brevijar…«) Što Jovića prijeći da umjesto problematičkog iznese asertorički sud i ode korak dalje od Wikipedije? Njegovo neznanje ili samo lijenost i površnost? Zašto navodim lijenost i površnost? Pa evo nam odmah iza te Jovićeve rečenice dovoljnog razloga. Naime, on nastavlja: »U jednom hrvatskom izdanju iz 2007. stoji da je ta knjiga doživjela (do tada) 21 prijevod na europske jezike, te na arapski, hebrejski, turski, japanski i esperanto.« (Jović, 2025:182) Na stranu što je to jedino hrvatsko izdanje iz 2007. (ne postoji drugo iz te godine!), problem je u tome što se spomenutom rečenicom sugerira da je knjiga prevedena na 26 jezika, a to nije točno (vidjeti Lučić, 2018)! Dakle, Jović se za svoju knjigu u kojoj se bavi Matvejevićem, i koju objavljuje dvadesetak godina poslije navedenog izdanja Brevijara, nije potrudio ne samo istražiti na koliko je do danas jezika preveden nego ni istražiti i pružiti informaciju na koliko je točno jezika dotada preveden. Stoga, ako već možemo, iako ne moramo, oprostiti izdavaču kada na stražnjoj korici piše: »Mediteranski brevijar je doživio dvadeset i jedan prijevod na evropske jezike, a također i na arapski, hebrejski, turski, japanski i esperanto«, takvo što nekome tko ima najviše znanstvene titule i tko poučava (i to pretežito mlade) ne bi trebali, napose ne u knjizi koju kategorizira znanstvenom.

Zanimljivo je i kada Jović (str. 36.) navodi negdašnjeg predsjednika Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) kao izvor informacije (netočne!) o tome da je načelo cogito, ergo sum (mislim, dakle jesam) Renéa Descartesa izvorno uključivalo glagol dubito, i da je zapravo glasilo: dubito, cogito, ergo sum (sumnjam, mislim, dakle jesam), ali da se dubito vremenom izgubio, i to »ne sasvim slučajno« (!). Priznajem da ta izjava atraktivno zvuči, napose i zbog ovog da se to nije dogodilo slučajno (dakle možda je o nekoj zavjeri riječ), pa i da pozicija onoga koji je to izjavio može nekome djelovati autoritetno (jer inače ne vidim razlog zašto je Jović navodi, dok za neke koji su bili akademici ili to još uvijek jesu /iako ne i predsjednici akademije/ to u svojoj knjizi ne čini), ali dužnost je znanstvenika i sveučilišnog nastavnika provjeriti ono što čuje ili pročita i misli dalje prenositi (posebice je to ovdje bitno ne samo zato što Jović nije po zanimanju filozof nego očito to nije ni akademik /po struci liječnik/ na kojega se poziva). Ali Jović to nije učinio i samim time pridonosi širenju neistine. Naime, izvorno u navedenoj Descartesovoj sentenciji nikada nije postojao dubito, što naravno ne znači da nije implicitno uključen. Štoviše, on se eksplicite pojavljuje kao je doute (Descartes, 1997) u nedovršenom Descartesovom dijalogu La recherche de la vérité par la lumière naturelle (Istraživanje istine prirodnim razumom), koji je nakon njegove smrti objavljen, kao i njegovom latinskom prijevodu Inquisitio veritatis per lumen naturale, ali ne kao dubito, cogito, ergo sum, već kao dubito, ergo sum (sumnjam, dakle jesam) a kada i sam Descartes naznačuje (kroz lik Eudoxa) da umjesto cogito može biti dubito (vidjeti, Des-Cartes, 1683:86). Uostalom, dubito, cogito, ergo sum puka je besmislica. Jer sumnjati nije moguće bez mišljenja, štoviše, ono se događa mišljenjem (to je i etimološki uočljivo: su- + mniti /misliti/), pa samim time ne možemo prvo sumnjati, zatim misliti, da bi zaključili kako jesmo. Upravo zato Descartes zamjenjuje (kao i naznačuje da je to moguće) mislim sa sumnjam, a ne dodaje mu ga. Dakle, očito ni akademik, ni Jović nisu baš promislili to što zastupaju, a niti su u isto posumnjali; hm, pa kako to, ako Jović (ibīdem) piše: »To ‘sumnjanje’, odnosno kritičko gledanje na postojeće kako bi ga se stalno propitivalo, to je karakteristika intelektualaca.« U svakom slučaju, nema tu nikakve zavjere, navedena se misao prvo javlja na francuskom kao ie pense, donc ie suis (Descartes, 1637:33) u Descartesovom djelu Discours de la méthode (Govor o metodi), dok se njezina spomenuta latinska i poznatija inačica cogito, ergo sum (Des-Cartes, 1644:2) javlja sedam godina poslije u njegovom spisu Principia philosophiae (Načela filozofije). Glagola dubitō izvorno tu (u navedenoj frazi) u Descartesa nije bilo, ponajmanje ne u obliku kako to akademik »naročito naglašava« (Jović, ibīdem), pa nije mogao otuda ni ispasti, ni slučajno ni neslučajno.

Što se tiče izvora, bilo bi lijepo znati i otkuda Joviću (str. 429.) ideja da je Milan Kangrga srpski intelektualac? Svojevremeno je, kada ga je jednako tako osoba proizvoljno svrstala u Srbe, Kangrga rekao: »On je i mene proglasio Srbinom…« (Kangrga, 2002:96) »…nikad nije mene pitao, a imao je za to prilike, da li ja jesam ili nisam Srbin, nego me je bez mog pitanja takvim jednostavno proglasio, jer mu je to kao šovinistu trebalo!…« (ibīdem:99), ali sada se to više ne može, pa se nameće upit: zar se čekalo da umre? Inače, Kangrga je iz mješovitog braka: majke Hrvatice i oca Srbina koji je »…zapravo po čitavu svojem habitusu do srži Zagorec, gotovo rođeni Varaždinec, pa je govorio jedino kajkavski i zagrebački, a od njegova srpstva stjecajem životne okolnosti nije mu moglo preostati jako mnogo. Osim toga živio je u jednoj katoličkoj zagrebačkoj staroj familiji po majčinoj strani, tako da su se poštivali svi stereotipni običaji i blagdani…« (ibīdem:182), ali se prilikom popisa stanovništva 1971. godine Milan Kangrga složio da upišu da je po nacionalnosti Hrvat. »I tako je ostalo onako kako sam u svojoj Premužićevoj [majčina linija] familiji živio od rođenja.« (ibīdem:184) Izvor iz kojega sve ovo vadim Jović navodi u svojemu popisu literature, pa se nameće i upit: prikazuje li lažno činjenicu (ili kako se to u narodu često kaže: »krivotvori« li činjenicu?) ili naprosto (a kako to u tzv. znanstvenika/znanstvenica često biva) dotičnu knjigu nije ni pročitao (ali je, eto, ima u svojem popisu čisto da mu knjiga djeluje znanstvenije ili pak da ostavi dojam načitane osobe)? I jedno i drugo je neprihvatljivo, s time da je prvo svakako i sramotno.

Da Jović površno, neznalački i nepromišljeno pristupa u predmetnoj knjizi dobar je primjer i kada u kontekstu naših tzv. praksisovaca kaže da su oni: »…– kao što im ime govori – polazili od sfere rada…« Jović (2015:127) Međutim, ime im ne govori da polaze od sfere rada! Imenica πρᾶξῐς uistinu između ostaloga označuje i rad, ali ona u naših praksisovaca nije upotrebljavana u tom značenju. Pa će tako Gajo Petrović (1965:102), slijedeći Karla Marxa, usmjeriti na to kako je praksa: univerzalna stvaralačko-samostvaralačka djelatnost kojom čovjek preobražava i stvara svoj svijet i samoga sebe. Stoga, u praksisovaca taj pojam ima šire značenje od pukoga rada. Uostalom, na 286. stranici Jović spominje knjigu Praksa rada kao znanstvena povijest Vanje Sutlića te je navodi i u svojem popisu literature, iako nije jasno zašto, s obzirom na to da se na ništa iz nje ne referira. No, ako je već ima u popisu upotrebljavanih izvora, nekako se podrazumijeva (naravno, u naivaca i optimista) da ju je i čitao. Stoga, ako ju je čitao, kako mu nijednom nije upalo u oči da Sutlić praksu ne izjednačuje s radom? Štoviše, zar mu spoj praksa rada, ako je praksa kako tvrdi rad (pa onda imamo rad rada), nije zazvučao besmisleno? Inače, Sutlić će u drugom i proširenom izdanju te knjige na jednom mjestu u dodanom tekstu (možda zbog onih kojima treba crtati da bi to shvatili) eksplicite navesti kako mu: »’Praksa’ je mišljena u najširem smislu riječi koje nosi od grč. riječi pratein, što se obično leksički prevodi kao djelovati, djelovanje (uz ostala moguća značenja).« (Sutlić, 1987:174), te će na istoj stranici reći: »Što bi sad imala značiti sintagma ‘praksa rada’? Ova sintagma znači da se rad zbiva, da rad jest tako da se u četiri svoja konstitutivna momenta [rađenje, predmet rada, sredstva i proizvod rada] očituje kao djelovanje.« Dakle, ni u Sutlića (uz Petrovića vjerojatno najkompetentnijeg našeg filozofa prakse) praksa ne označuje rad!

Kad smo već kod praksisovaca, prilika je navesti i to kako Jović (str. 127.) piše da su oni djelovali na temelju ideje o kritici svega postojećeg, a što nije točno, nego je riječ o načelu nepoštedna [može i: bespoštedna] kritika svega postojećeg Karla Marxa (npr. 1981). Upravo je taj pridjevni atribut koji Jović izostavlja važan jer jasno daje do znanja da to nije obična, blaga, kompromisna i sl. kritika, već suprotno od toga. Zbilja je nevjerojatno da se netko usudi pisati (pa makar to bilo puko prepričavanje) o nekome ili nečemu o čemu ne zna ni osnovne stvari (tj. što nekima znači temeljan pojam, po kojem su i nazvani, i koja im je glavna smjernica djelovanja). U svezi s praksisovcima samo ću još navesti da Jović (str. 126.) tvrdi: »Nisu svi praksisovci bili marksisti…«, a što je netočno, ali šteta što nam to svoje zaista velebno otkriće nije oprimjerio ni jednim konkretnim imenom i prezimenom.

No posebna je tragikomedija kada Jović ide nešto druge ispravljati ili se naprosto samo želi napraviti pametnijim nego što jest. Pa će tako u fusnoti na 40. stranici reći: »…s obzirom na Kantov doprinos po pitanju kritike, kao i zbog zamišljanja novog svijeta koji bi karakterizirao samoobnavljajući mir (‘self-perpetuating peace’, ponekad pogrešno prevođen kao trajni mir.)« Kao prvo, Immanuel Kant ne govori o samoobnavljajućem miru, niti je zamišljao svijet koji bi karakteriziralo takvo što, već je jasno govorio o vječnom miru (ewigen Frieden), a koji je uvjetovan (vidjeti Kant, 1992). Sukladno tome, o miru koji je beskonačan i samim time bez potrebe za obnavljanjem. Samoobnavljajući mir u njega naprosto ne postoji! A da ne kažem kako je komično vidjeti ovo self-perpetuating peace u svezi s Kantom, s obzirom na to da on nije ni čitao, a kamoli pisao na engleskom jeziku (vidjeti npr. Kuehn, 2002). Kao drugo, ewige Friede u nas je u struci prihvaćeno prevoditi kao vječni mir (uostalom Zum ewigen Frieden preveo je na hrvatski Prema vječnom miru upravo negdašnji profesor s Jovićevog fakulteta), a ne kao trajni mir, zato što označuje naznačenu beskrajnost i neprekidnost, tako da bi bilo baš zanimljivo vidjeti tko to prevodi kao trajni mir, pa makar i s engleskoga (gdje zapravo imamo perpetual peace). Naposljetku, nije baš jasno zašto bi se self-perpetuating peace prevodilo kao samoobnavljajući, a ne kao samoodržavajući mir.

Zabavno je i kada naš ugledni profesor Jović u fusnoti na 27. stranici brižno promišlja: »Riječ disentolog, koju Paić koristi, nije možda najsretnija, jer sadrži i sufiks log, kao da se radi o akademskoj disciplini proučavanja disidentstva.« Međutim, taj je sufiks višeznačan i u mnogim kombinacijama nema nikakve konotacije s akademskim disciplinama. Nadam se samo da se po toj logici (ups, opet taj λόγος, makar kao korijen, ali odmah ću riješiti sve nedoumice: ne ciljam na akademsku disciplinu), ili bolje po takvom nepoznavanju jezika, neće netko jednako tako mudar zabrinuti da bi koja osoba mogla pomisliti kako i iza astrologa (izvorno zvjezdozborca) stoji akademska disciplina, a možda da čak i monolog nije najsretnije rješenje jer bi se valjda moglo pomisliti kako je riječ o akademskoj disciplini (monologiji) koja proučava monologe. Eto, tu Jović besmisleno sumnja (iako je i Žarko Paić akademik, istina, ne u SANU), a primjerice (kako pokazah) sumnjanje prije mišljenja mu nije sumnjivo.

Nadalje, ima u Jovićevoj knjizi i nejasnoća i kontradikcija. Na primjer, u fusnoti na 32. stranici kaže da se njegova pozicija razlikuje od one koju zastupa Bernard-Henri Lévy između ostalog i u kontekstu njegova zagovaranja hijerarhije društvenih vrijednosti, a da bi se u »Zaključku« pitao: »…kako zadržati relevantnost, kako i dalje utjecati na javno mnijenje, u dobu kad je došlo do amaterokracije, do omalovažavanja  racionalnog pristupa i do ugrožavanja hijerarhije vrijednosti, kako ju je nazvao Bernard-Henri Levy.« (Jović, 2025:437), tako da na kraju nije jasno zagovara li Jović hijerarhiju vrijednosti ili ne.

No kamo sreće da je to najveća kontradikcija u njegovoj knjizi. Primjerice, ako i prema Bendi i Edwardu Saidu (na kojima, uz Antonija Gramscija, Jović temeljno gradi svoj pristup intelektualcima) intelektualac/intelektualka nije netko tko je povezan s vlašću i vladajućom partijom, tko teži ostvarenju političkih ciljeva (Benda kako ga prenosi Jović na str. 77.) ili barem mu ili njoj nije neophodno ulaziti u političku stranku da bi ih ostvario (Said prepričan u Jović str. 112.), nije baš jasno kako su onda Joviću ogledni primjeri pravih intelektualaca Matvejević i Mirić koji su bili članove partije u jednopartijskoj SFRJ. Istina, Jović kaže da je Mirić iz nje iz protesta izašao 1984. zbog kritika njegove knjige Sistem i kriza (Jović, 2015:399), ali to mu očito nije mnogo uzdrmalo poziciju, jer je od 1986. do 1988. bio dekan Fakulteta političkih nauka (vidjeti Jović, 2025:281), a ta je funkcija na ovaj ili onaj način bila povezana s politikom. S druge strane, Matvejević navodi da je iz nje isključen, koliko povezujem koju godinu poslije Mirića, jer kaže: »Ne zaboravite da je ‘Brevijar’ [objavljen 1987.] pisan u trenutku kad sam bio isključen iz Partije, kad sam bio oštro napadan od strane partijskih ljudi zato što sam branio ljude koji su došli sedamdesetih i osamdesetih godina u sukob…« (iz intervjua za Radio 101 u Lučić, 2018). No, i da tu zapravo cilja na isključivanje, a zapravo je točnije reći puko ignoriranje, tj. pasivizaciju, koje se zbilo dosta prije toga (vidjeti Matvejević, 2015), opet ostaje nepobitno kako njegova pozicija i moć također nisu bili previše uzdrmani, jer »…ostao je na Filozofskom fakultetu i akademski napredovao, objavljivao je knjige, časopisne članke i novinske tekstove, nije mu oduzeta putovnica, pa je putovao u inozemstvo, nastupao je u javnosti, slao otvorena pisma vlasti i vladajućima.« (Kasapović, 2025:627) Naposljetku, i sam će Jović (2025:243) navesti ulazak u partiju kao veliku opasnost za intelektualca kao i to da: »Ući u bilo koju partiju nužno znači ne samo podvrgnuti se stranačkoj disciplini i potrebi za sasvim konkretnim aktivizmom, nego i zagovarati prije svega neki parcijalni, posebni interes.« S druge strane, ako su dotični pravim intelektualcima postali tek 90-ih, onda ne samo da je to trebalo naznačiti nego nije bilo potrebno toliko (ili uopće) prostora pridavati njihovim kritičkim aktivnostima prije toga razdoblja. Uz naznaku da se Matvejevićevim kritičkim djelovanjem nakon 1990. Jović ozbiljno ne bavi, a što je i samo po sebi propust.

Također, Jović (str. 429.) će kao osobu koja ulazi u njegovu odredbu istinskih intelektualaca navesti i Milorada Pupovca, zasigurno politički najmoćnijeg Srbina u Hrvatskoj, koji je godinama bio na mnogim političkim funkcijama i to još uvijek jest, a uz to je nerijetko bio apologet vlasti (pa i u situacijama kada je većina oporbe bila protiv) a što je u suprotnosti sa Saidom (taj njegov stav i sam Jović na str. 92. prepričava). Uostalom, ako Jović i je »Pupovčev kumrovečki podrep« (Milanović, 2021), kako to aktualni predsjednik Republike Hrvatske tvrdi, ne vidim razlog zašto bi zbog toga znanost trebala trpjeti (napose što Jović /str. 17./ i sam naznačuje da se prema temi treba odnositi samo prema znanstvenim kriterijima i najvišim standardima) kao i razlog kršenja onoga što navodi u svojoj knjizi da zastupa kao vrijednosti pravih intelektualaca, a posebno kada kaže da intelektualci »…nemaju – a nisu ni zainteresirani – za moć koja bi proizlazila iz sile, ekonomske ili političke, kojom se vlada u ovom svijetu.« (ibīdem:435)

Pažnju u knjizi privlači i kada se naš znanstvenik i profesor nekim banalnostima čudi. Tako na stranici 350. Jović piše kako mu je nelogično da manjina može ugroziti opstanak većine. Ali to je naravno moguće, i to na različitim ontološkim ravnima i nerijetko. Primjerice, manjina malignih stanica itekako može ugroziti opstanak većine zdravih stanica, mala sumnja može ugroziti opstanak povjerenja, poštovanja, strpljenja i sl., mnogi su doseljenici ne samo ugrozili nego i istrijebili većinsko autohtono stanovništvo itd.

Naposljetku, spomenut ću, jer takvo što nije iznimka, i kada govoreći o intelektualcima naš ambiciozni i sveznalački autor kategorički tvrdi: »Od Sokrata nadalje postoji pokušaj da ih oni koji drže stvarnu moć isključe i kazne.« (Jović, 2025:435) No zašto baš od Sokrata, Jović ne argumentira. Očito se nije nimalo potrudio istražiti jesu li prije njega još koji intelektualci stradali zbog svojih uvida, kao što je to primjerice Anaksagora iz Klazomene zbog svojih astronomskih spoznaja (vidjeti Diogen Laertije, 2023).

II

Poslije ovih izdvojenih pojedinačnih Jovićevih uglavnom neoprostivih propusta, ukratko ću se osvrnuti i općenito na glavne dijelove njegove knjige čisto zbog stjecanja i općeg dojma o njoj.

Tako ako pogledamo sam temelj knjige, odnosno teorijsku razradu problematike intelektualaca, a što me i privuklo njezinu čitanju (jer sam očekivao nešto na tu temu novoga i vrijednoga) onda treba reći da je on slab. Naime, Jović ne nudi ništa izvornoga, nego reciklira već postojeće, i to ne odviše uspješno i uglavnom bez kritičkog odmaka, a napose ne vlastitoga.

Prvo poglavlje posvećeno toj problematici zapravo predstavlja bujicu, slabo strukturiranu i loše povezanu, tuđih misli o intelektualcima. Često iz druge ruke (sekundarnih izvora), a ne izravno od samih autora ili autorica što su o toj problematici pisali. Odnosno, uz djela domaćih autora/autorica, Jović umjesto bogate inozemne literature o intelektualcima/intelektualkama (ako za nju nije znao, mogao je saznati u Saidovoj knjizi /eksplicitno u Said, 1996:10/ koju naveliko prikazuje i na koju se mnogo referira), svoje izlaganje nerijetko temelji na prepričavanju ili citiranju inozemnih izvora koji se pojavljuju u knjigama naših autora. Ovo mu poglavlje djeluje kao kakav srednjoškolski galimatijas prepun praznih, a povremeno i kontradiktornih (što i ne čudi s obzirom na dijapazon autora/autorica koje prepričava) rečenica.

Nakon toga cijelo poglavlje Jović posvećuje predstavljanju davno predstavljenih, odnosno dijela onoga što su o intelektualcima pisali Antonio Gramsci, Julien Benda i Edward Said. Inače, to baš i nije logičan redoslijed, jer prvo je Benda objavio svoj tekst o intelektualcima, zatim se njima bavi Gramsci, koji se čak i na Bendu poziva (vidjeti npr. Gramsci, 1995), a naposljetku se Said (1996) poziva na obojicu, ali eto, Jović prvo predstavlja Gramscija. Kakogod, Gramsci nije utjecao na Bendino djelo, dok Benda na ovaj ili onaj način jest na Gramscijeva razmišljanja o intelektualcima, pa je logičnije da se od njega započne. No, ovdje prije svega nije jasno čemu to predstavljanje (čak na 51 stranici), kao da je riječ o zahtjevnim, hermetičkim i teško dostupnim tekstovima. Naime, sve su to lako čitljivi i lagano shvatljivi (pa čak i u nas prepričavani ili predstavljani) radovi, a u svezi sa Saidom riječ je o tekstu (Representations of the Intellectual: The 1993 Reith Lectures) njegova javnog radijskog predavanja posebno prilagođenog upravo široj publici. Uz to, prijevodi Gramscija o intelektualcima u nas su dostupni preko pola stoljeća, prijevod Bendine knjige o istoj temi postoji od 1997., dok predmetna Saidova knjiga o intelektualcima/intelektualkama kao takva nije prevedena, ali zato njezina ključna poglavlja jesu, a ona čine polovicu knjige (koja je kao izvorno predavanje na engleskom jeziku dostupna i na YouTubeu). Usput, Jović (str. 86.) kada nabraja što je iz te Saidove knjige prevedeno u nas navodi i tekst »Razmišljanja o egzilu«, a koji uopće nije iz nje, već iz knjige Reflections on Exile and Other Essays (na stranu što je prvotno objavljen u časopisu) i time opet potvrđuje svoju aljkavost. S druge strane, na hrvatski prijevod Saidova važna teksta »The Public Role of Writers and Intellectuals« uopće se ne referira. Dodatni je problem ovdje ne samo to što Jović iz tekstova Bende i Gramscija prepričava uglavnom ono što mu odgovara za njegovu tezu, već i to što nema nikakvog kritičkog odmaka od istih. Pa tako, ako već sam Jović u Bende nije uočio šovinizam, metafiziku, redukcionizam itd., mogao se pozvati na Saida, barem kada ovaj (Said, 1996:7) kaže kako pod intelektualce Benda ne uključuje žene (ako već prenosi Saidovu kritiku Bendina stava da se intelektualci ne bi trebali baviti ostvarivanjem praktičkih ciljeva /Jović str. 89/). Ipak kod prepričavanja Saidove knjige napokon nalazimo i kritički odmak, ali to opet nije izvoran Jovićev, nego drugih (npr. Thomasa Sowella).

Odjeljak o intelektualcima u jugoslavenskom socijalizmu jednako je tako prepričavanje nečega već mnogo puta prepričanog, bez ozbiljnijeg pozivanja na izvore i često površno. Sam kraj tog poglavlja Jović posvećuje prepisivanju (citiranju) ili prepričavanju Matvejevića, prije svega njegovih pisama, a time zapravo otvara naredno poglavlje njemu posvećeno a koje je u jednakome duhu napisano. Nema tu nekog posebnog problematiziranja, izvornih i novih uvida o radu, kao i njegovim posljedicama, Matvejevića kao kritičkog intelektualca, i što je najgore sve je to bez ikakvog kritičkoga odmaka. Ako ništa drugo, Jović je mogao (ili on to zaista nije u stanju /?/) barem malo problematizirati famozno, a možda i fantomsko, Matvejevićevo pismo Josipu Brozu Titu, s obzirom na kontroverze (za više vidjeti Kasapović, 2025) koje o njemu desetljećima postoje, i to ne samo u akademskim okvirima. A ne umjesto toga kategorički tvrditi da je to pismo Tito pročitao (Jović, 2025:156). Naravno, ako Jović zna da ga je Tito pročitao, a samim time i dobio (što je također upitno), bilo bi korektno da to svoje otkriće argumentira. Ovako ispada da je samo jedan u nizu onih što doprinose njegovu, kako to Kasapović (ibīdem:623) i naznačuje, mitologiziranju, a što zasigurno ne bi trebala biti osobina znanstvenika i istinskog intelektualca.

I dio o slučaju Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja u jednakome je stilu. Ovdje, kako već naznačih, posebno upada u oči nedostatak parafraziranja i citiranja. No napokon tu imamo i malen kritički odmak. Tako će Jović (str. 225.) naznačiti kako je prijedlog Odbora da se po SFRJ osnuju autonomne pokrajine i oblasti kontroverzan (a zapravo je prije svega kontradiktoran), s obzirom na to da je prije Kosovo kao autonomnu pokrajinu Odbor smatrao problematičnim, te da u jednom trenutku u pogledu Kosova prelazi na stranu vlasti i pridonosi: »…stvaranju atmosfere srpskog, ili barem antialbanskog, antihrvatskog, antislovenskog, antibosanskog… nacionalizma.« (Jović, 2025:226).

Poglavlja o Jovanu Miriću uglavnom se sastoje od biografskih podataka o njemu i prepričavanja i citiranja njegovih članaka i knjiga. Kritičnosti nema ni u tragovima, štoviše, stječe se dojam kako ga Jović idealizira. Primjerice, imamo i ovakve kategoričke sudove: »U postjugoslavenskoj Hrvatskoj devedesetih godina, Jovan Mirić je bio najistaknutiji predstavnik takvog [antinacionalnog, zalaganje za manjine, zaštita stradalih, zagovaranje univerzalnih prava itd.] javnog intelektualnog djelovanja.« (Jović, 2025:118), »…to što je radio (pisao) ostaje dosad najsnažniji glas vapijuće kritike, krik iznutra.« (ibīdem:371), ili pak da je njegovo zagovaranje prava Srba tijekom Domovinskog rata nosilo sigurnosne rizike »…daleko veće od onih kojima je u SAD-u bio izložen Said.« (ibīdem:425). Možda je tome tako i zato što Jović sebe smatra novim Mirićem (nešto kao Mirić 2.0), a na što nas je »upozorio« već u predgovoru svoje knjige. Kakogod, ovdje bih samo otvorio (što i najavih) pitanje o Mirićevoj građanskoj hrabrosti. Naime, on krajem 1997. godine odustaje od pisanja u marginalnom i malotiražnom časopisu (tek se poslije 2000. ponovno u njemu javlja, ali skriven iza pseudonima) (ibīdem:421–422), a u pismu (koje Jović prenosi) u kojem iznosi tu svoju odluku priznaje: »Ja nisam od one vrste kritičara koji, usprkos svemu, ustrajavaju, koji se ne boje ni rezultata svoje kritike niti sukoba s postojećim silama. Ja sam od fragilnijeg ljudskog materijala i bojim se postojećih snaga destrukcije i zla.« (ibīdem:422), krajem 1998. odlazi (i to iz protesta!) s fakulteta na kojem je zajedno s tadašnjim svojim asistentom tijekom nastave doživljavao vrijeđanja i provokacije od mlađega kolege koji nije bio zaposlenik te ustanove (ibīdem), dok će čak i 2006. u predgovoru svoje knjige reći: »…postoji sjenka koju ne mogu prekoračiti – prokletstvo vlastitog imena koje me priječi da u svakoj analizi idem do one granice kritičnosti koja bi hrvatskoj aktualnoj zbilji bila primjerena.« (ibīdem:371) Da ne bi bilo zabune, to što se Mirić bojao (također, zbog straha je nakon Oluje dao ugraditi željezna vrata u zgradi u kojoj je živio u središtu Zagreba /Jović, 2025:421/), uopće nije poanta, uobičajena je to, štoviše ponekad i poželjna, pojava i u hrabrih (kako ne bi završili u neustrašivosti i vratolomstvu), ali je ovdje problem u tome što je strah ograničio i spriječio njegovu građansku hrabrost (usput, Jović ne nudi informaciju je li Mirić barem svojega, za očekivati je ugroženijeg, asistenta pokušao zaštititi ili ga je samo tako ostavio izloženog onome od čega se sam zaštitio protestnim »napuštanjem broda«) i zato to ovdje nakratko problematiziram.

Ipak, treba kazati da Jović barem o samoj SFRJ u ovoj knjizi piše kritički, iako teško možemo reći da mu je ta kritičnost izvorna, jer su neki njezini elementi prisutni još u tzv. zagrebačkih praksisovaca, a ima ih i u Mirića, tzv. Memorandumu SANU iz 1986. itd. Naravno, i tu ima propusta (uostalom, da ih nema, možda bismo i posumnjali u autorstvo), pa npr. Jović kaže (str. 140.) da su nakon 1945. kažnjavani intelektualci i intelektualke što su bili kolaboracionisti ili pripadnici neprijateljske strane, a što je nepotpuno. Jer stradavali su i sasvim nedužni! Na primjer, filozofkinja Ksenija Atanasijević uz sve svoje dotada proživljene torture (i to zato što nije podnosila laž i prijetvornost ali i zbog toga što je bila kritička intelektualka, pače parezijastica /za više vidjeti Borš, 2024/), završila je nakon rata u zatvoru i na popisu za strijeljanje kao rezultat osvete mlađeg i nemilosrdnog kolege (jer nije početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća na njegov poziv htjela surađivati s boljševicima) koji je novom vlašću postao moćnik (vidjeti u Vuletić, 2005). Također, kritički Jović pristupa i periodu tzv. tranzicije, čak mogu reći da su mi se u poglavlju »Intelektualci nakon socijalizma« njegovi stavovi ponajviše svidjeli, iako ne i način kako je samo poglavlje napisao. U svakom slučaju, onima koji možda takvo što očekuju, knjiga nije (u negativnom značenju tih pojmova) projugoslavenska ni prosrpska, iako ima nekih, očito za Jovića tipičnih, nepromišljenosti (blago ili optimistički rečeno) ili što je već u pitanju.

Primjerice, nikako se ne mogu složiti s njegovom tvrdnjom da je karakter rata devedesetih bio zločinački (Jović, 2015:362). Protivnik sam svakoga rata (a zbog toga od nekih, čak i prijatelja, i ismijavan), ali definitivno u situaciji u kojoj se Hrvatska tada našla smatram da ne možemo govoriti o zločinačkom ratu. Da je u Domovinskom ratu bilo velikih propusta, da je bilo zločina (kako se to kaže nepotrebnih, iako smatram da nema i onih potrebnih), to je neosporno, ali karakter toga obrambenog, oslobodilačkog i u konačnici narodu nametnutog rata ni u kojem se slučaju ne može označiti zločinačkim.

Također, doživljavam skandaloznom i analogiju koju Jović radi (već u »Predgovoru«, str. 16.) između Židova i Palestinaca s Jugoslavenima i Srbima iz Hrvatske, nazivajući potonje (raspadom SFRJ) novim židovima i palestincima (i to kao političkim pojmovima /?/). Naime, dovoljno se samo sjetiti strahota što su ih Židovi iskusili tijekom Drugoga svjetskog rata kao i onih koje Palestinci prolaze napose u današnje vrijeme, da bi bilo jasno kako je takva usporedba krajnje neprimjerena, odnosno da to što su prošli Srbi u Hrvatskoj, a naročito Jugoslaveni, devedesetih nije navedenima ni blizu nalik. Ovakva analogija i iz nje proizašle metafore neukusne su i za puku žurnalistiku, a kamoli za knjigu koja pretendira znanstvenosti.

Naposljetku, napomenuo bih da moje inzistiranje na kritičnosti nije neka osobna opsesija, nego uzus znanosti (ako to ona uistinu jest), ali i nešto što u predgovoru svoje knjige Jović naveliko najavljuje. Međutim, uz spomenute (i to neoriginalne) iznimke, kritičnosti u njegovoj knjizi gotovo da nema. Tome je tako možda zato što Jović zapravo i ne zna što je kritika. Jer on na jednom mjestu kaže: »Ta kritika bila bi – što je dodatno kompliciralo stvar – jedna vrsta samokritike…« (Jović, 2025:242), očito ne shvaćajući da istinske kritike nema bez samokritike, štoviše, ona joj je preduvjet, pa je samim time ne može komplicirati (za više o samokritici i kritici vidjeti Petrović, 1969). S time u vezi, i čisto usput, vjerojatno općenito postoji toliki jaz između Jovića i nekih, upravo zato što mu nedostaje samokritike. Dapače, kada bi počistio neke stvari ne samo u sebe, već i nešto šire, tj. u redovima kojima pripada (kad već pripada), uvjeren sam da bi se na njega pozitivnije gledalo i kako bi mu neki pokušaji bili konstruktivniji. Uostalom, sam će Jović (2025:98) reći, prepričavajući Saida, da intelektualac ne pripada ne samo velikom nego ni malom »mi« i da kritika ne smije biti samo onih drugih (ibīdem:110).

Zaključno

Predmetnu sam Jovićevu knjigu u principu samo jednom čitao (kažem u principu, zato što je samorazumljivo da sam ono što sam iz nje citirao ili parafrazirao morao barem još jednom pročitati) i to ne u potpunosti opušteno, s obzirom na to da mi je postavljen rok dokada je trebam vratiti, ali i to je bilo dovoljno za uočiti mnoštvo propusta (zasigurno ih ima još, uostalom i sâm sam neke izostavio kako tekst ne bih »zagušio«), od kojih su neki znanstveniku i sveučilišnom profesoru nedopustivi, pa samim time mislim da je jasno kako ona sa znanstvenog aspekta ne može i ne smije dobiti prolaznu ocjenu.

No što nam preostaje? Čini mi se jedino ufanje. Stoga, a i s obzirom na to da Jovića kao redovitog profesora u trajnom zvanju sufinanciramo minimalno sa 6.000 eura (za neto iznose vidjeti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, 2025a), i to samo na mjesečnoj bazi, za ponadati se je da će pokazati toliko odgovornosti da zagrije stolicu i primi se barem nekih osnova. Tako bi definitivno trebao nabaviti si gimnazijski udžbenik iz logike, ne zato što mislim da se iz njega logika može naučiti, nego zato da ovlada barem pojedinim temeljnim pojmovima: istina, teza, definicija, tumačenje, opis itd. Druga pouka koju bi svakako trebao izvući jest to da nauči kvalitetno postaviti tezu, jer bez toga će sve ostalo teško biti drukčije nego na klimavim nogama. Treće bi bilo da ne piše (barem kada to mi sufinanciramo) o stvarima o kojima nema pojma: Descartes, Kant, praksisovci itd. Četvrta lekcija glasi: čitati izvorne tekstove. Peto bi bilo to da dobro promisli i istraži (provjeri) o onome o čemu piše, a ne da gomila puke fraze i definicije, tj. da jasno postavi temeljne pojmove kojima se služi, poradi na smislenosti, strukturi i kvaliteti, a ne da se očarava kvantitetom (naime, knjiga mu se sastoji od 468 stranica /437 samog tematskog teksta/ i dimenzija je 15,5 x 23,4 cm). Šesto, kada izriče kategoričke i vrijednosne sudove (poput onoga da je rat bio zločinački po svojemu karakteru) trebao bi za njih pružiti argumente. Sedmo, definitivno bi trebao više navoditi izvore koje prepričava, a uz to i pravilno citirati. S time u vezi, mnogo je bolje da ima mnoštvo izvora, nego da (radi pokušaja ostvarivanja originalnosti) u prekrajanju tuđega ubacuje pojmove koji su promašeni. Osmo, trebao bi pisati istinu, ali svakako ne onu koja, kako to on originalno misli, nadmašuje činjenice, a time se vraćamo na prvu i temeljnu pouku, a to je da nauči što je to istina. Eto, kada bi samo ovih osam stavki prihvatio i na njima poradio, pokazao bi odgovornost za poziciju koja mu je dodijeljena, a do koje, u predgovoru svoje knjige tugaljivo, pa i patetično, tvrdi da nije lako došao. No, što će od svega toga biti, to ćemo tek vidjeti.

P. S.

Evo malo i šećera za kraj: izdavač (koji se promovira kao najbolja literatura, a što naročito u ovom slučaju ispada tragikomično, da ne kažem paradoksalno) je za Jovićevu knjigu dobio od Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske potporu od čak 4.019,00 eura (vidjeti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, 2025b)! Što će reći da smo je sufinancirali i više nego izdašno.[2]

Literatura

Baljak, Janko (2026). »Tito Revolucija Mir«, Leksikon YU mitologije, https://www.leksikon-yu-mitologije.net/tito-revolucija-mir/, (9. 2. 2026.).

Borš, Vanja (2024). Persone: uvođenje u filozofiju, Zagreb: Jesenski i Turk.

Buden, Boris (2003). »Još o komunističkim krvolocima: ili zašto smo se ono bili rastali?«, Zarez: dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja, 5:(106), http://web.archive.org/web/20040203154516/http://www.zarez.hr/106/z_tema.htm#Buden, (9. 2. 2026.).

CroRIS (2026). »Dejan Jović, CROSBI«,

https://www.croris.hr/crosbi/publikacija/knjiga/899039, (9. 2. 2026.).

Ćurčić, Branka (2012). »Kultura po meri čoveka?: kritički osvrt na koncept kulture u filozofiji i sociologiji ‘Praxisa’«, u: Dragomir Olujić Oluja i Krunoslav Stojaković (ur.). Praxis: društvena kritika i humanistički socijalizam: zbornik radova sa Međunarodne konferencije o jugoslavenskoj ljevici: praxis-filozofija i Korčulanska ljetna škola (1963 – 1974), Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, Regionalna kancelarija za jugoistočnu Evropu, str. 239–249.

Des-Cartes, Renatus (1644). Principia Philosophiæ, Amstelodami: apud Ludovicum Elzevirium.

Des-Cartes, Renatus (1683). Inquisitio Veritatis per Lumen Naturale, in: Mvsicæ Compendivm, Amstelodami: Ex Typographia Blaviana.

Descartes, René (1637). Discours de la methode: Pour bien conduire sa raison, & chercher la verité dans les sciences, plus La Dioptriqve, Les Meteores, et La Geometrie, qui sont des essais de cette Methode, a Leyde: De l’Imprimerie de Ian Maire.

Descartes, René (1997). La Recherche de la vérité par la lumière naturelle, Arles: Actes Sud.

Diogen Laertije (2023). Životi i nauci znamenitih filozofa (prev. Jakša Bilić), Zagreb: Matica hrvatska.

FPZG (2026). »Profil djelatnika, Dejan Jović«,

https://www.fpzg.unizg.hr/djelatnik/dejan.jovic, (9. 2. 2026.).

Gramsci, Antonio (1992). Selections from the Prison Notebooks of Antonio Gramsci (eds. & trans. Quintin Hoare and Geoffrey N. Smith), New York (NY): International Publishers.

Gramsci, Antonio (1995). Further Selections from the Prison Notebooks (ed. & trans.  Derek Boothman), London: Lawrence & Wishart.

Kangrga, Milan (2002). Šverceri vlastitog života: refleksije o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti, Split: Kultura & Rasvjeta.

Kant, Immanuel (1992). Über den Gemeinspruch: Das mag in der Theorie richtig sein, taugt aber nicht für die Praxis / Zum ewigen Frieden (Einl., Anm., Bibl. und Reg. krit. hrsg. von Heiner F. Klemme), Hamburg: Felix Meiner Verlag.

Kasapović, Mirjana (2025). »Nepročitano pismo? Zagonetni slučaj Matvejevićeva pisma Titu«, Časopis za suvremenu povijest, 57(3):623–639.

Kovač, Mirko (2009). Elita gora od rulje: polemika, Zagreb: Fraktura.

Kuehn, Manfred (2002). Kant: A Biography, New York (NY): Cambridge University Press.

Lučić, Ivo (2018). »Trideset godina ‘Mediteranskog brevijara’«, Boka News, 2. siječnja 2018., https://bokanews.me/trideset-godina-mediteranskog-brevijara-2/, (9. 2. 2026.).

Marcuse, Herbert (1969). »Revolucionarni subjekt i samoupravljanje« (prev. B. P.), Praxis: filozofski dvomjesečnik, 6(3/4):597–600.

Marx, Karl (1981). Briefe aus den »Deutsch-Französischen Jahrbüchern«: M. an R., Kreuznach, im September 1843, in: Marx-Engels-Werke, Band 1, Karl Marx (1842–1844), Berlin: Dietz Verlag.

Matvejević, Predrag (2007). Mediteranski brevijar, Zagreb: VBZ.

Matvejević, Predrag (2015). Granice i sudbine: o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije, Zagreb: VBZ.

Milanović, Zoran (2021). »’Ti, Sačić i Zekanović zajedno…’«, Facebook, 28. ožujka 2021.,

https://www.facebook.com/ZoranMilanovic/posts/pfbid02XR82mqFnVVJ5BxfyavMoQ37aoe4u4teh7ouLBb1naRcagoYD1za6WVP5gxYhZJDYl, (9. 2. 2026.).

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih (2025a). »Plaće u obrazovanju u osnovnim i srednjim školama te visokom obrazovanju«,

https://mzom.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Obrazovanje/Place/Place-u-obrazovanju-3-2025.pdf, (9. 2. 2026.).

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih (2025b). »Obavijest o odobrenoj financijskoj potpori izdavanju znanstvenih knjiga i visokoškolskih udžbenika u tiskanome i elektroničkome obliku u 2025. godini: Znanstvene knjige i visokoškolski udžbenici odobreni u 2025. godini«,

https://mzom.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti/Znanost/ZnanstvenaInfrastruktura/Znanstveno-izdavackaDjelatnost/Zn-knjige-18-12-2025//Znanstvene-knjige-i-visokoskolski-udzbenici-odobreni-u-2025.pdf, (9. 2. 2026.).

Petrović, Gajo (1965). Filozofija i marksizam, Zagreb: Mladost.

Petrović, Gajo (1969). Mogućnost čovjeka, Zagreb: Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu.

Petrović, Gajo (1975). Logika: udžbenik za III razred gimnazije, 9. izd., Zagreb: Školska knjiga.

Said, W. Edward (1996). Representations of the Intellectual: The 1993 Reith Lectures, New York (NY): Vintage Books.

Said, W. Edward (2000). Reflections on Exile and Other Essays, Cambridge (MA): Harvard University Press.

Sutlić, Vanja (1987). Praksa rada kao znanstvena povijest: povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, 2. proš. i popr. izd., Zagreb: Globus.

Vukušić, Bože (2020). »Dejan Jović – čovjek s neskrivenim hrvatofobnim sentimentom (privitak: iz partijskog dosjea Dejana Jovića)«,

https://www.facebook.com/profile/100063565658937/search/?q=dejan%20jovi%C4%87, Facebook, 26. studenoga 2020., (9. 2. 2026.).

Vuletić, Ljiljana (2005). Život i misao Ksenije Atanasijević, Beograd: vlastito izdanje, (ćir.).

Wikipedija (2026). »Predrag Matvejević«,

https://hr.wikipedia.org/wiki/Predrag_Matvejevi%C4%87, (9. 2. 2026.).

[1] S time u vezi, svakako se koristim prilikom istaknuti kako Jovićevo permanentno bavljenje spomenutom propalom državom ne vidim problematičnim, štoviše, mislim da bi bilo šteta da nam o njoj ne govori osoba koja je bila »…kadrovska investicija nekad vladajuće partijske birokracije.« (Buden, 2003) Naime, Jović je u SFRJ od malih nogu višestruko idejno-politički osposobljavan u raznim političkim školama i obavljao je istaknute idejno-političke funkcije. Tako je na primjer već u osnovnoj školi bio predsjednik Pionirskog odreda (PO) i Općinske organizacije Socijalističkog saveza omladine (OO SSO), delegat, član Predsjedništva i sekretar Komisije za rad s pionirima Općinske konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske (OK SSOH) (za dokumente koje upotrebljavam kao izvore podataka vidjeti Vukušić, 2020). U srednjoj pak školi postaje predsjednik Predsjedništva OO SSO-a, član i sekretar Predsjedništva Komunalne organizacije (konferencije) omladine Saveza socijalističke omladine (KOO SSO), vršilac dužnosti predsjednika Komisije za rad sa Savezom pionira i član Gradskog komiteta Saveza socijalističke omladine Hrvatske (GK SSOH), delegat i član Predsjedništva OK SSOH-a zadužen za idejno-politički rad, predsjednik Sekcije za praćenje djelovanja vjerskih zajednica među mladima Republičke konferencije SSOH-a (RK SSOH) kao i član njezine Komisije za idejni rad (ibīdem). U tome je bio angažiran, uspješan i hvaljen. Primjerice, na općinskim natjecanjima Šampionat znanja Tito-revolucija-mir (za potrebe kojih su nadobudni đaci »…pamtili razne bizarne datume iz Titovog detinjstva i mladosti i važne događaje iz istorije Komunističke partije.« /Baljak, 2026/) osvaja prvo i treće mjesto, dok je svojim izuzetnim radom i zalaganjem za doprinos u razvoju Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ) nagrađen priznanjem Ivo Lola Ribar (Vukušić, 2020). Stoga, previše i ne čudi kako je već kao petnaestogodišnjak bio očito toliko ideološki osviješten (neki će reći indoktriniran) da je primljen (iako su takve stvari za tu dob bile iznimke) u članstvo Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) (ibīdem).

[2] Ovdje je prilika kratko naznačiti da komisija koja dodjeljuje ta sredstva i ne snosi za to veliku odgovornost, jer ona svoju odluku o vrijednosti teksta temelji prije svega na recenzijama. Stoga, krivnju za sufinanciranje Jovićeve knjige, kao i za to što njezinog autora nisu upozorili na ogromne propuste, nose njezini recenzenti, a bilo ih je čak troje.