Povodom knjige Nicka Srniceka i Alexa Williamsa, Postkapitalizam i svijet bez rada, Jesenski Turk-Drugo more: 2020., Zagreb-Rijeka
Lakše nam je zamisliti homo deusa, nego homo antifabera (neradnog čovjeka).
Gdje smo pogriješili? Za Nicka Srniceka i Alexa Williamsa to je prvo i osnovno pitanje koje bacaju pred suvremenu ljevicu. Knjiga Postkapitalizam i svijet bez rada razorna je kritika dosadašnje lijeve tradicije, posebno njezinih zadnjih desetljeća, ali i nuđenje alternative, puta kojim bi ubuduće trebalo ići. Navode nekoliko ključnih argumenata.
Prvo, ljevica griješi kada se oslanja na pučko-horizontalistički (occupy) pristup i lokalne pomake. Drugo, ljevici je nasušno potreban dugoročni i sveobuhvatni populistički kontrahegemonijski projekt koji bi predstavljao alternativu neoliberalizmu, i konačno, ljevica se mora okrenuti konceptu post-rada organiziranog oko zahtjeva za punom automatizacijom ekonomije, značajnom skraćenju radnog vremena i univerzalnom osobnom dohotku. Puna automatizacija značila bi reduciranje (ne)potrebnog rada što je više moguće, skraćenje radnog vremena (tjedna), bez smanjenja prihoda, što bi imalo značajan utjecaj na okoliš i mentalno javno zdravlje te bi generiralo novu klasnu moć radnika, dalo im više slobodnog vremena bez štete za ekonomiju, dok bi univerzalni dohodak bio svojevrsno jamstvo da slobodno vrijeme ostane upravo to – slobodno, a ne korišteno da bi se iznalazilo načine kako ‘skrpati kraj s krajem’.
Knjiga nastoji odgovoriti i na pitanje kako i zašto smo izgubili sposobnost zamišljanja i stvaranja bolje budućnosti te nudi poticaj za oblikovanje alternativne politike, one koja želi stvoriti suvremeniji i moderniji svijet od ovog koji kapitalizam koči i sputava. Ovo je knjiga teorijskih razmatranja, ali i praktičnih zahtjeva. U njoj se traži postkapitalistička ekonomija koja će pomaknuti granice trenutnog ‘zdravog razuma’, osloboditi ljudsku vrstu od rada i razvoj tehnologije staviti u službu čovjeka.
Naravno, put od pojedinačnih i kolektivnih promišljanja, sveučilišnih dvorana, kabineta, laboratorija, think-tankova i trustova mozgova do mainstream politike i društvene prakse može biti vrlo dug i zavojit. Tako se Yuval Noah Harari prije nekog vremena zapitao zašto nitko na američkim izborima 2016. (a ni 2020.) nije, želeći prestrašiti i galvanizirati birače, iskoristio slogan: „Roboti će preoteti vaše poslove.“ Umjesto realnijeg straha od robota i algoritama koji će, ne u perspektivi od 100 godina, već onoj od 10 ili 20 godina, preuzeti milijune radnih mjesta, lakše je bilo neposrednom prijetnjom proglasiti Meksikance, Filipince, muslimane. To samo znači da je sfera politike još premoćna te da i dalje može utjecati na ozbiljnu distorziju realnosti. Zato će se glavne bitke i ubuduće morati voditi u sferi politike, političkih zahtijevanja (naroda). Autori ove manifestno-analitičke studije, politički filozof Srnicek i sociolog Williams, razumiju i zorno prikazuju tu vrstu konjunkturne uvjetovanosti. Nisu jedini. Prijevodi nekolicine knjiga u biblioteci Rad i misao (svojevrsne reference na nekadašnja izdanja književnih klasika u biblioteci Reč i misao), dio su šireg programa Dopolavoro (Rijeka, EPK 2020) što kroz raznoliki teorijski i istraživački kontekst perspektive pridonosi razumijevanju rada u suvremenom društvu. Naposljetku, tih nekoliko izdanja možda je najbolje i najopipljivije što će ostati iza posrnulog projekta Rijeka EPK 2020. Posebno onaj dio koji bi se slobodno mogao izdvojiti u sub-ediciju pod naslovom (Ne)rad i misao.[1] Postkapitalizam i svijet bez rada, u osvit (ili sada već sumrak) tzv. novog normalnog, poziv je na borbu za konstruiranje novog svijeta, novog zdravog razuma, podsjećajući na povijesno iskustvo koje nas uči kako nije rijetkost da nekoć marginalne („nerealne“) ideje s vremenom itekako mogu ući u mainstream, postati ‘novo normalno’. Pritom upozorava kako se nipošto ne radi o disciplini trčanja na 100 metara, već prije o maratonu. Ova knjiga u jednakoj mjeri je poticaj, ali i kritika, ‘špotanje’ suvremene ljevice, najkraće sažeto u primjedbi: „Umijeće u kojem je ljevica nekoć briljirala – osmišljavanje primamljivih vizija boljeg svijeta, zakržljalo je nakon što ga godinama nije prakticirala (str. 86).“ Ljevica je izgubila budućnost, ona mora ponovno ovladati modernošću, (pre)oteti ju (str. 84). Postmodernizam u kombinaciji s neoliberalnom hegemonijom zadali su joj skoro fatalne udarce. Zato, umjesto da se s drugim alternativama ljevica takmiči u borbi za otvaranje novih radnih mjesta i izmišljanje poslova koji postaju sve besmisleniji i repetitivniji, sumirana hipoteza mogla bi glasiti: ljevica budućnosti ne bi trebala smjerati k tome da „probudi“ čovjeka samo zato kako bi ga ponovno upregnula i oslobađala radom, već, nasuprot tome, da ga oslobodi od rada, da legitimira njegov umor i zamor od klasično (najamno) shvaćenog rada, te energiju (osobnu i kolektivnu) preusmjeri u sferu slobode od rada. To će biti reaktualizacija onog starog pitanja: Gradi li se socijalizam više u radno ili u slobodno vrijeme? Ova knjiga odlično upada u bitno osvježeni kontekst današnjice, uz globalnopandemijski poticaj ona je danas primjerenija no što je bila 2015. kada je izašla u engleskom originalu. No trenutno je na snazi društvena paraliza. Kapitalizam i dalje čuva svoj univerzalizam, dok ljevica viri iz prikrajka lokalizma. Potrebna je nova hrabrost za reinvenciju velikih ideja (koje su odavno postale fraze), za dosezanje sinteze slobode i jednakosti, ponovnog osmišljavanja odnosa formalnih prava i materijalnih kapaciteta. Skokovit napredak tehnike prilika je za otvaranje tog prostora. Autori će izrijekom izbaciti „kompromitirano“ nazivlje, ne koriste ni riječ socijalizam, a kamoli komunizam, zbog čega su i „popili“ nešto lijeve kritike, tobože zbog „izbjegavanja komunizma“.[2] Takvo apstraktno terminologiziranje je možda zamka u koju i ne bi trebalo upasti, jer ti nazivi („komunizam“, „socijalizam“) za dobar dio zemaljske kugle ne mogu se odvojiti od konkretnohistorijskog iskustva koje, u najmanju ruku, ostaje kontroverzno, i zato teško može biti veliki motiv i poticaj za novu masovnu akciju. Ako se želi iznova (iz)misliti budućnost, to treba činiti sa što manje prošlog balasta. Budućnost bi trebala pripadati sustavu kojeg neće biti lako imenovati. Utoliko će se teže biti protiv njega boriti. Čak i mimo ove knjige i ideja koje ona posreduje, suštinsko pitanje se i dalje može formulirati: Kako ovladati „dijalektikom prosvjetiteljstva“ (kako su o tome pisali još Adorno i Horkheimer u Dialektik der Aufklärung, 1947.)? Kako napredak tehnike, kiborgovske dodatke, umjetne oblike života, sintetičku biologiju, tehnološki posredovanu reprodukciju usmjeriti u korist čovjeka, umjesto da se on svemu tome podloži? Možda će frazerski zazvučati kada autori svečano proklamiraju kako je cilj „oslobađanje od okova nužnosti ovog svijeta“, dosezanje slobode koja „nije prirodni dar već sintetski pothvat“ (str. 96-97), no, čitajući ova poglavlja, postavlja se pitanje predstavlja li sve to skupa obrat jedne od osnovnih socijalističkih (pred)rasuda, kako će čovjek stvarati jer će biti sretan, u: Čovjek će biti sretan (baš) zato jer neće (morati) stvarati, odnosno proizvoditi. To dovodi do još jednog post-obrata: „humanizma bez krajnjeg cilja“. Prvi korak je othrvati se, za kapitalizam karakterističnom, reduciranju ljudske prirode na puki ekonomizam (str. 97). Autori, doduše, pomalo zaboravljaju da je tu redukciju uvelike prihvatila i socijalistička modernost, samo ju je, suočena sa svojom kaskajućom reproduktivnošću, sve više okretala na moralno-moralizatorsku stranu, u smislu svih mogućih lijevih varijacija i parafaza one biblijske „ne živi čovjek samo o kruhu…“. Ali „nije u šoldima sve“, smisleno može pojati samo onaj kojemu tih „šoldi“ ne fali previše.
Iskoristiti sljedeću krizu
Trenutno, ekonomije se pripremaju za veliko računovodstvo u kojem će sabrati gubitke i štete uzrokovane svjetskom pandemijom. Krizna razdoblja uvijek su plodno tlo za rast alternativa, no pravo vrijeme za prave ideje uvijek je kraće i sabijenije nego što se čini. Možda je zato preciznije govoriti o trenucima, nego o periodima i vremenima. Već 2015. autori Srnicek i Williams su rezonirali kako je prekasno da bi se iskoristila kriza iz 2008. Dobar dio ljevice opet se povlačio u svoju razočaranu melankoliju. Poruka Postkapitalizma jest kako je veća vjerojatnost da će nas pogoditi grom iz vedra neba nego da će pučkopolitički horizontalizam, „spontana okupljanja“, barikade, otpori, vježbanja (direktne) demokracije, okupacije ograničenih gradskih površina, više ikada predstavljati rješenje. Zasad, vrijeme i dalje neumoljivo radi u korist štete rastućeg viška populacije, upravo to je „najvažnija od svih kapitalističkih konstrukcija“ (Paul Mattick) (str. 106). Stopa „prihvatljive“ nezaposlenosti već desetljećima neprestano raste, nakon 1945. prihvatljivom se smatrala ona od 1-2%, Federal Reserve danas smatra kako je optimalna dugoročna stopa 5-6%, dakle trostruko više. U Europskoj uniji stopa anketne nezaposlenosti je 7.5%. U Hrvatskoj je ona danas (i to samo evidentirana) iznad tog prosjeka (po zadnjim ispitivanjima čak 9.2%). A gdje je još prekarnost? Nezaposlenost, potplaćenost i višak ljudi već odavno postaju „novo normalno“. Automatizacija + globalizacija prekarijata uzrok su stagnacije plaća. U svakoj novoj krizi, pa i bez krize, nestaju radna mjesta koja se mogu automatizirati, a potom se, nakon krize, ekonomija oporavlja i bez zapošljavanja. Krize prolaze, višak ljudi ostaje, i povećava se. To stvara gužvu na globalnom tržištu rada i priprema teren za – osvetu viška. No političke elite (i nalijevo i nadesno) i dalje forsiraju priče o novim radnim mjestima i zapošljavanjima, iako ih stvarnost demantira. O svim implikacijama, ne samo ekonomskim, već psihosocijalnim, kulturnim, konačno i političkim, takve tihoubijajuće dinamike još uvijek znamo (ili razmišljamo) jako malo. Sažeto, opomena bi glasila: najnoviji izazov kapitalizmu neće doći od radničke nego od – neradničke klase. Srnicek i Williams slažu se u svojoj aktivnoj i retroaktivnoj skepsi spram nekakve „radničke klase“ kao povijesnog subjekta, koji to zapravo nikada nije bio. Ta skepsa ipak im ne pomaže da izađemo iz apstrakcije, tko su ti su-patnici svijeta koje bi njihova simpatija na koncu mogla povezati i subjektivizirati?
Oni su stoga skloniji, umjesto u „radničku klasu“, nade položiti u dobro organiziranu intelektualno-političku mrežu, onu koja godinama plete svoju alternativu da bi je u pogodnom trenutku, što većeg bezizlazja, spremno ponudila. Za to je potrebno izgraditi intelektualnu infrastrukturu. Po uzoru na ono što je Mont Pelerin Society predstavljalo za neoliberalnu revoluciju, dakle valja učiti od neoliberala kako se otima modernost.[3] Agenda mora biti: osmišljavanje i iznošenje hegemonijskih ideja o zastarjelosti mukotrpnog rada, prebacivanje aktivnosti sindikata s otpora automatizaciji na borbu za skraćenje radnog tjedna uz dijeljenje radnog mjesta, državno subvencioniranje automatizacije kako bi se povećao trošak radne snage za kapital, braniti socijalnu državu, ali uz svijest da ni država kao snaga nije dovoljna. Te njihove teze danas bi valjalo još više zaoštriti, pred nama se odvijaju čudni procesi, s jedne strane države demonstriraju svoju moć prema građanima, dok istovremeno neke druge (ne)vidljive ruke korporativnih interesa ponižavaju ne samo nacionalne države nego i nadnacionalne saveze država. To govori da je deplasirana čak i ona teza da su nadnacionalne integracije potrebne radi opstanka u globalnoj igri. Više ni to nije dovoljno. Potrebne su uistinu globalne vizije. „Post-rad“ je pola puta, niti puka utopija niti samo reakcija i otpor postojećem. Idealno to je zamišljeno kao proaktivna all-inclusive inicijativa. Isiah Medina, režiser filma Inventing Future, snimljenom upravo na predlošku knjige, govori o režiranoj, usmjerenoj automatizaciji: „Zadatak je kreirati, a ne se samo nadati.“
(Ne)rad kao identitet
No za takvo kreiranje najprije je potrebno prekinuti neke uhodane prakse i navike. Prije svega, raskinuti s tendencijom radikalne ljevice koja vjeruje da je vrhunac radikalizma kad se ne iznose zahtjevi (str. 123). Predlaže se kombinacija utopizma i reformizma tzv. „nereformističke reforme“, prijedlozi koji nas neće istrgnuti iz kapitalizma, ali hoće iz neoliberalizma. Nova ljevica ne smije ostati zaglavljena između starih formula, onih socijaldemokratskih i onih (neo)liberalnih, nego se mobilizirati oko postradnog konsenzusa (str. 124). Radi se o konceptu za naredna desetljeća, premda se može i ubrzati – vidjeti Manifest za akceleracionističku politiku od istih autora, iz 2013.[4] Ova knjiga samo je analitička razrada koja se naslonila na taj manifest, čija je suština možda najbolje sažeta u njegovoj glavi 3. (O budućnosti), stavku 2.: „Svi želimo raditi manje. Intrigantno je pitanje zašto je vodeći svjetski ekonomist poslijeratne ere vjerovao da će prosvijećeni kapitalizam neizbježno napredovati prema značajnom smanjenju radnih sati. U Ekonomskim perspektivama za naše unuke (1930.), Keynes predviđa kapitalističku budućnost u kojoj će radni dan biti skraćen na tri sata dnevno. Umjesto toga, došlo je do progresivnog brisanja razlike između rada i života, uslijed čega rad prodire u svaki aspekt nastajuće društvene tvornice.“
Tu društvenu tvornicu potrebno je radikalno restrukturirati, za to je potrebna sinergija ideja, institucija i materijalne podloge. Autori zazivaju i stavljanje mainstream medija što više pod kontrolu naroda (Manifest za akceleracionističku politiku, Glava 3. Stavak 17.). Time se, dakle, koketira s populizmom, premda se ne polaže previše nade u demokraciju. To je logično, jer parlamentarna demokracija zadnjih desetljeća nije se pretrgla u validiranju neke hrabre i smjele lijeve agende, više ju je krotila no što joj je povlađivala. No potrebna je iznijansiranija raspodjela odgovornosti – kolika je krivica na demokraciji, a kolika na samoj ljevici? Srnicek i Williams su se i ovako suviše izložili lijevoj kritici, pa nisu htjeli dodatno dosipavati sol na lijevu ranu. No zaključke možemo izvući i sami. Cilj je povećati klasnu moć radnika, ali ujedno i neradnika. Ublažiti taj vječni sukob, tu granicu što razdvaja radne ljude od neradnih vanzemaljaca, ili ukroćene radnike od iskompleksiranih neradnika, koji će vjerovati da je njihov problem samo (ili pretežno) njihov, a ne sistemski. Put do toga bit će težak. Nedavno jedan političar u regiji, inače iz lijevo-liberalnog (socijaldemokratskog) spektra, ´ladno je izjavio kako nezaposlen čovjek nije nezaposlen nego je njegov posao da 8 sati dnevno traži novi posao. Politika grubo kaska, pa i unazađuje našu realnost. Danas, razvijeni svijet (izraz koji je već neko vrijeme stilski pleonazam) prvi je put u poziciji da ustvrdi kako sutra novi „revolucionarni“ subjekti više neće biti, kako se to valjda oduvijek podrazumijevalo, naša djeca i mladi, nego naši bake i djedovi. Neradni narod bit će (potencijalno) najmoćnija klasa 21. stoljeća. Nikakvo forsiranje i pomicanje dobne granice umirovljenja neće moći uhvatiti korak s tom velikom sociobiološkom promjenom koju, dapače, treba i ubrzati. Ostati dugo mlad i zdrav ima smisla samo ako to može produžiti i užitak (ali i smisao), a ne zato da bismo mogli duže raditi i proizvoditi. Stoga, jedini put za ljevicu, s obzirom na njenu oslabljenu moć, jest strpljivo graditi novu kulturnu hegemoniju novog postradnog konsenzusa na temelju: A) potpune automatizacije ekonomije – kao političkog zahtjeva, a ne samo ekonomske nužnosti. B) skraćenja radnog tjedna. C) uvođenja univerzalnog osnovnog dohotka. D) postizanja kulturnog pomaka u shvaćanju rada. Opasnost je naravno u tome što, primjerice, ljevica može zahtjev pod A) oteti od parametara kapitalističkih društvenih odnosa, ali kapitalizam može od ljevice oteti sve ostale zahtjeve. Zahtjev pod A) spada u agendu akceleracionizma, zahtjev pod B) je (pra)stari, klasični marksističko-kejnzijansko-njudilovski zahtjev, ali i ključni odgovor na automatizaciju, a u taktičkoj kombinaciji s onim pod C) i odgovor na izazov klimatskih promjena, u smislu hlađenja ekonomije. Naposljetku, to su zahtjevi koji jačaju, ili čak iznova stvaraju – klasnu moć radnika. Krajnji strateški cilj jest onaj pod D), ujedno i najizazovniji, promjena kulturne paradigme. Mnogi od ovih prijedloga oživljeni su u pandemijskim godinama 2020-2021., iako se o njima odavno razgovara. Autori podsjećaju kako je tzv. „univerzalni dohodak“ još ’60-ih i ’70-ih bio dio većine prijedloga za reformu američkog sustava socijalne skrbi, Tri vlade i dva predsjednika (Nixon i Carter) su bili tome skloni – u međuvremenu u tome je uspjela samo Aljaska – a neoliberalni obrat tu stvar je stavio ad acta. Ipak, Srnicek i Williams ističu da UOD (Univerzalni osobni dohodak) treba biti postradni, a ne libertarijanski, što će reći da mora moći osigurati dovoljne prihode, biti univerzalan, te ne smije zamijeniti socijalnu državu nego je nadograditi. Samim tim to nije nikakav socijalni, pa ni ekonomski zahtjev, već par excellence politički. Krajnji cilj je promjena asimetrije između rada i kapitala – da rad postane dobrovoljan. Repetitivni posao od 7 do 3, ili od 9 do 5, ne smije biti ideal. Fleksibilnost rada mora biti sinonim za slobodu radnika, a ne pokriće za njegovo izrabljivanje, prekarnost, nesigurnost. U tom pravcu zamislivo mora biti i to da opasan, dosadan i repetitivan rad bude plaćen bolje, dok onaj privlačan, za zajednicu korisniji i više ispunjavajuć bude plaćen manje (str. 138-139). Glavne prepreke takvom novom shvaćanju rada nisu ekonomske, nego kulturno-političke. Problem je rad kao identitet. Glavna agenda zato mora biti prevladavanje radne etike: „Činjenica da toliko ljudi ne može ni zamisliti smislen život nevezan za rad pokazuje koliko je radna etika zarazila naše razmišljanje.“ (str. 142) Uistinu, radi se o divovskoj borbi, jer od Biblije preko Johna Lockea i Adama Smitha pa do Marxa traje apsolutno uvjerenje da je rad najviša vrijednost, ona koja definira čovjeka, bilo na slavu njegova tvorca ili njega samog kao stvaraoca (Marx). Ovaj je manifest u tom smislu ne samo postmarksistički, nego i a-marksistički. On i nije ideološki koliko je metodološki, autori najradije prebivaju na terenu metoda, onih koje je Ernesto Laclau sažeo: Umjesto zasebnih zahtjeva potrebno je institucije preplaviti zahtjevima, tako da bi oni zahtjevi unutar institucija postali zahtjevi prema institucijama i naposljetku protiv institucija (str. 179)! Takva postradna politika zapravo je idealna (a sad već možda i jedina) platforma za crveno-zelenu (populističku) koaliciju, jer program stalnog rasta ekonomije i otvaranja novih radnih mjesta (ne samo u proizvodnji) kolidira sa ekološkim programom smanjenja emisije ugljika. Recept te platforme autori su sveli na tri sastojka: zahtjevi, zahtjevi, zahtjevi. Njihova pomiješana smjesa bi se idealno zgusnula u rezultat i nadzahtjev – postradno društvo.
Nametanje novog zdravog razuma (novog normalnog)
Paul Mason[5] prisjetit će se britanskih trockista s kraja ’70-ih, svojevrsnih proto-hipstera, „imali su brze automobile, skupe frizure i provodili su praznike u inozemstvu“, jer „su za nas – militantnu radničku klasu zapada u tom razdoblju – socijalizam i antikapitalizam bili usmjereni prema tome da se stvari naprave kulturnijima, luksuznijima i zabavnijima, nismo kanili napraviti hrpu statua Lenjina i Tita i marširati po omladinskim kampovima.“ Upravo zbog toga treba se zapitati koliko su i današnje lijeve alternative, pa i one u Hrvatskoj, još uvijek socijaldemokratski konzervativne, one koje lijepe nove etikete i nova lica (a i neka ne tako nova) na stare formule. Mogu li te opcije uzbuditi i uskovitlati društvenu svijest, ili je svakoj krajnji domet jednokratno uzburkivanje vode u sve manjem bazenu trajnog čeznuća za tzv. Trećim putem. U tom sad već premutnom bazenčiću, gotovo lokvici, toliki su se okupali da smrad postaje neizdrživ (laburisti, liberalni popovi, orasi, mostovi, živozidaši, domovinaši, možemosi…). Treba iz tog lok(v)alnog okvira izroniti. Program hrvatskih novoljevičarskih (ili staroljevičarskih) nada još uvijek se zadržava na „dostojanstvenom položaju rada“, kojeg se želi postići „većim kaznama za poslodavce“, strožim Zakonom o radu itd, njihove današnje programe komotno bi mogao potpisati Stipe Šuvar, i to onaj poraženi Šuvar iz sredine ’90-ih. Radikalna ljevica i ekstremna desnica u Hrvatskoj su nepovratno zapele u ’90-ima. Njihove dileme, kao u tinejdžerskim spomenarima, svode se na: riba ili meso, pivo ili vino, Tuđman ili Tito. Spali smo na Ivana Sinčića koji u Euro-parlamentu sipljivim glasom viče: „Univerzalni dohodak!“ Srnicek i Williams dodali su svoj glas toj temi, premda nikome još nije sasvim jasno kako bi takva stvar funkcionirala. Primjerice, ne bi li na nacionalnim razinama zapravo točnije bilo govoriti o „nacionalnom temeljnom dohotku“, a ne univerzalnom, jer, a tako ga zasad shvaćaju i Srnicek i Williams, on bi se financirao iz restrukturiranja socijalne države i poreznog sustava. No inicijativa DiEm25, na razini EU, nudi nešto drukčije shvaćanje, smatraju kako novac za to ne bi trebao doći od strane vlada i dodatnih poreznih opterećenja za građane i kompanije, već kroz princip dividendi, povrata na kapital, „javnih“ udjela u profitima kompanija itd. Rasprava o tome tek počinje, ekonomske analize se rade, eksperimenti stidljivo provode, populistički baloni tek puštaju (vidi kampanju Andrewa Yanga za gradonačelnika New Yorka) itd. No sve to nije, i ne bi trebalo biti, dovoljno. Najnovija ljevica treba sve više odustajati od svog utemeljenja u materiji, radu, produkciji, a sve više se orijentirati ka ljudskoj kreativnosti dokolice, dostojanstvu nerada, zajedništvu slobodnog vremena. To bi bio njen spiritualni put. Tek kad strojevi budu radili njegov posao čovjek će imati vremena za rad na sebi i traganje po sebi. Taj put ljevice je istovremeno najriskantniji, jer ona napušta svoju materijalističku comfort-zonu (bila ona reformistička ili revolucionarna), ali i jedini mogući. No podsjetnici da je to ishodište više nego neizvjesno su svuda oko nas, kapilarno ugrađeni, tehnički i mentalno ugravirani. Čak i pri pisanju ovog teksta automatski korektor me pet puta ispravljao, slao me u prostranu, postratnu, posranu… sve samo ne − postradnu budućnost. Dobra je to ilustracija kako će bitka da se sve prisutnija automatizacija usmjeri u korist čovjeka biti jedna od najvećih i najtežih bitaka budućnosti. Ne postoji niti jedno jedino jamstvo da će čovjek iz te borbe izaći kao pobjednik. Realnost je još uvijek otrežnjujuća. U kriznim uvjetima teško je očekivati impulse napretka, onda kada se ljudi bore za preživljavanje, za održanje glave iznad vode, za svaki zalogaj, u pandemijskim uvjetima doslovce i za svaki udah. No to je labavi alibi. Ljevica se ionako već neko vrijeme, namjesto težnje za potpunom transformacijom društva, zadovoljava prčkanjem po njegovim rubovima, zaključuju i autori (str. 157). Nasuprot tome, potrebno je razviti protuhegemonijsku stratergiju i pomladiti kolektivnu maštu. Treba se poslužiti Overtonovim prozorom ili „prozorom diskursa“ koji predstavlja raspon ideja i opcija o kojima se u javnosti realistično raspravlja (str. 52-53). Pogurati „postradno društvo“ u mainstream, pa tako sve dok se ne primi. Ponovno Ernesto Laclau: „Konstruiranje naroda glavna je zadaća radikalne politike.“(str. 173) Premda, ne treba nam ni Laclau, imamo narodskije mudrosti: „Narod je njiva po kojoj ore elita, a plodove žanje potomstvo.“ Ali narod je konstrukt iz kojeg treba destilirati subjekte moći. Tko će biti subjekt sutrašnje moći: višak populacije, nezaposleni (pa i prezaposleni), prekarni, slobodnjaci…? Klasičnog revolucionarnog subjekta, kako rekosmo, više nema. Je li ga ikada i bilo? Sada je potrebno osmisliti novo kolektivno Mi. Ključni pojam je upravo – mašta. On ima jasne implikacije. Mašta se odvija u slikama. Danas se uvriježilo da se tradicionalisti izražavaju u slikama, a ljevičari nove generacije u brojkama. Privlačna bi bila što slikovitija i zornija kombinacija reformizma i kapitalizma. Cilj je manje trke za novcem (ne nužno i manje novca), manje zagrijana ekonomija, manje zagrijana planeta i čovjek na njoj. Potreban nam je sveobuhvatni program globalnog hlađenja (nešto poput Sloterdijkovog društveno-kulturnog „air conditioninga”). U godini 2020.-21. svijet je na teži način shvatio koliko zdravlje znači dobitak, profit, stabilnost, a koliko bolest prouzrokuje gubitak, štetu, neravnotežu. Društva će u budućnosti imati priliku da povedu holističku borbu za ljudsko (fizičko i mentalno) zdravlje. Danas već svi znaju da je rak bolest koja dolazi i izvana, iz okoliša. Ideologija beskonačnog rasta perpetuira čitavu paletu ljudskih bolesti. Bolestan čovjek je skup čovjek. Zato je potrebna promjena „gramatike našeg ponašanja“ (opet Sloterdijk). Pandemija nas je uvjerila da je tako nešto moguće. Samo je za poželjeti da te promjene ubuduće budu manje reaktivne, situacione, a više anticipativne, posljedica promišljanja, a ne instinktivnih spašavanja žive glave. Upravo vertikalizam, namjesto horizontalizma. Poruka je to i ove knjige, koja se, premda bez gotovih i brzih recepata, čita kao racionalni poticaj, ali i kao melem na ranu, kao podrška mentalnoj disciplini zamišljanja bolje budućnosti, od koje smo skoro pa odustali.
[1] Uz Srniceka i Williamsa tu su nadovezujući Bernard Stiegler, Automatizirano društvo – budućnost rada, Zagreb-Rijeka, 2020. i David Graeber, Besmisleni poslovi, Zagreb-Rijeka, 2020. Tužna koincidencija je da su oba autora preminula prošle godine.
[2] Nathan Brown,„Avoiding Communism: A critique of Nick Srnicek and Alex Williams Inventing the Future (Verso, 2015)“, Parrhesia (25),2016,155-171. Brown iz odluke Srniceka i Williamsa da za svoju viziju postkapitalističke budućnosti ne upotrijebe ime „komunizma“ iščitava temeljni problem njihova političkog projekta, koji prije smjera ka „(re)invenciji kapitalizma nego invenciji budućnosti“.
[3] Mont Pelerin drušvo je osnovano 1947. u Švicarskoj u jednom hotelu koji se nalazi na brdu Mont Pelerin od “liberalnih antifašista” tj. ekonomista kao što su Friedrich August von Hayek i Milton Friedmann. Retroaktivno gledano, njihov plan je bio da u roku od nekoliko desetljeća promijene javno (mainstream) mnijenje sklono socijalnoj državi, te da se nametne druga agenda, pojednostavljeno rečeno: privatizacija, manje poreza za privredu i smanjenje socijalne države. Nisu znali hoće li uspjeti, ali do kraja ’70-ih kazaljka ekonomske moći pomakla se na njihovu stranu.
[4] Nick Srniček, Alex Williams, Manifest za akceleracionističku politiku, na: https://abcprotiv123.wordpress.com/2019/07/07/manifest-za-akceleracionisticku-politiku-nick-srnicek-i-alex-williams/ (29.3.2021.)
[5] Paul Mason, Postkapitalizam: vodič za našu budućnost, Zagreb, 2016.
O autoru:
Marino Badurina je povjesničar i kroatist, doktorand na Poslijediplomskom doktorskom studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njegovi interesi posebno su usmjereni prema povijesti ideja, povijesti intelektualaca i intelektualnoj povijesti.
