Kasandra je bila Trojanka koja je, prema grčkom mitu, imala sposobnost proricanja te je upozoravala svoje sunarodnjake na stvarne opasnosti, ali nitko joj nije vjerovao. Slavenka Drakulić je u stanovitom smislu obrnuta Kasandra. Naime, ona svoje čitatelje desetljećima plaši u biti imaginarnom prijetnjom obnavljanja fašizma u Hrvatskoj, a mnogi joj cijelo to vrijeme ipak vjeruju.
Zašto? Jedan mogući odgovor je da je to primjer poznatog i empirijski naširoko potvrđenog fenomena da su ljudi u određenim situacijama skloni vjerovati ono što žele vjerovati, a ne nužno ono što je potkrijepljeno dobrim razlozima. Ti domaći groteskno zakašnjeli antifašisti poput Drakulićeve uvijek su mogli računati na simpatije velikog dijela zapadne lijeve inteligencije koji je također s podozrenjem gledao na svaki nacionalizam kao zabrinjavajuću političku aberaciju, lako pretvorivu u maligni pokret nalik na nacizam.
Do sasvim nedavno nisam baš čitao puno njezinih tekstova jer mi je ono što mi je od njezine esejistike došlo pod ruku izgledalo bogato sjećanjima, anegdotama i osobnim dojmovima, ali tanko u argumentaciji. Međutim, kad sam prije mjesec-dva kod jednog prijatelja prelistao par njezinih knjiga o politici, shvatio sam da je situacija znatno gora nego što mi se činilo ranije. Naišao sam na brojne posve proizvoljne tvrdnje, logički nevaljane argumente i ozbiljne optužbe bez utemeljenja. Kasnije daljnje i pažljivije čitanje samo je potvrdilo to uvjerenje. A uvidjevši da spomenuti nedostatci u njezinom pisanju nisu do sada bili adekvatno kritizirani, odlučio sam napisati ovaj tekst. Važan dodatni razlog bilo je i to da je Drakulić vrlo utjecajna politička komentatorica i u Hrvatskoj i u inozemstvu pa mi je izgledalo da treba upozoriti i druge na problematičnost njezinih stavova.
Iz tekstova Slavenke Drakulić jasno izviru njezini pogledi na dvije države — komunističku Jugoslaviju i Republiku Hrvatsku — kroz koje je Hrvatska prošla u posljednjih osamdesetak godina. Razmotrimo ih redom.
1. Komunistička Jugoslavija
Kako Drakulić vidi komunističku Jugoslaviju, zemlju u kojoj je rođena i u kojoj je provela više od četiri desetljeća? Na jednom mjestu kaže da je prilično rano, nakon sukoba s ocem, “postala antikomunist“, što je teško povjerovati jer to izravno proturječi mnogo čemu što je govorila drugdje.
Vrlo je znakovit njezin odnos prema Josipu Brozu. Ona mu zamjera to što, prema njegovoj vlastitoj želji, na njegovu grobu u Beogradu nema uklesane zvijezde petokrake te nastavlja:
Vlastitom odlukom on je izbrisao svoju i komunističku i antifašističku prošlost, i to čitavih deset godina prije nego što se to počelo događati u ovom dijelu svijeta. Kad bi se mene pitalo, već to bi bio dovoljan razlog da se njegovo ime ne dodijeli ni jednom zagrebačkom trgu. (Café Europa — kurziv: N. S.)
Kako Drakulić može sebe nazvati antikomunistom ako smatra da je dovoljan razlog protiv naziva “Trg maršala Tita“ i to što se Broz prema njezinom mišljenju odrekao komunizma? Ne bi li antikomunist trebao bilo čije odricanje od komunizma vidjeti kao nešto pozitivno, a ne negativno?
Drakulić na istom mjestu dodaje: “Ali oduzimajući mu [Titu] trg, oduzimamo sebi dio života koji ne možemo izbrisati ni zaboraviti…“ Zašto bi stav mnogih građana Zagreba da treba promijeniti ime dotičnog trga značio da oni sebi oduzimaju dio života? Ta rečenica nema nikakvog smisla. Ne, oni Brozovu dugogodišnju vladavinu ne žele izbrisati iz sjećanja, nego samo žele promjenom imena prestati slaviti jednog komunističkog diktatora i zločinca.
I Brozov sprovod Drakulić ne vidi prvenstveno kao manifestaciju kulta ličnosti nego, naprotiv, kao dokaz autentične narodne žalosti i sveopćeg intenzivnog osjećaja velikog gubitka:
Kad je Tito umro, ljudi su bili iznenađeni i pogođeni njegovom smrću. Sjećam se muškaraca i žena koji su još danima nakon njegove smrti plakali na ulicama, hodajući okolo poput izgubljene djece. Njegova je smrt na ljude djelovala poput prirodne katastrofe — potresa ili poplave. U zemlji je zavladao osjećaj golema gubitka, straha od budućnosti, očajanja… Ljudima je trebao netko tko će se o njima brinuti. Naciji siročadi trebao je novi otac. Propast komunizma učinila je ljude još izgubljenijima, nesigurnijima i preplašenijima, kao da su odjednom bili premladi da počnu živjeti samostalno. Osim autoritarnog Titova, nije bilo drugih modela političkog vodstva. (Oni ne bi ni mrava zgazili)
To masovno, javno, a uvelike i režirano izražavanje žalosti neposredno nakon Brozove smrti tadašnja je vlast tumačila slično kao i Drakulić više od 20 godina kasnije. U stvari, u veličanju “druga Tita“ ona je otišla čak i dalje, prikazujući narod u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) kao izgubljenu i preplašenu siročad koja je ostala bez voljenog oca i koja je nakon te tragedije osjećala da jednostavno nije u stanju živjeti bez njega. Gotovo ispada da je najveći Brozov grijeh bio u tome što je umro i time ostavio svoj narod u stanju potpune bespomoćnosti i dezorijentiranosti. Eli, Eli, lama azavtani!
Drakulićevoj uopće nije padalo na pamet uzeti u obzir dobro poznata alternativna objašnjenja sličnih manifestacija tuge nakon smrti drugih “dragih vođa“. Ona su se pozivala na kratkotrajnu masovnu histeriju, strah od konzekvencija ako na javnom mjestu ne budete izgledali žalosni, umjetno induciranje emocija time što vas radio i televizija danima neprestano bombardiraju samo žalobnom glazbom, scenama plača i ridanja te beskrajnim pričama o neopisivoj povijesnoj važnosti velikog pokojnika, itd.
Čimbenik koji je neosporno igrao ulogu u masovnom oplakivanju lidera totalitarnih režima bila je svijest ljudi da će povećati vjerojatnost štetnih osobnih posljedica ako izađu izvan očekivanog obrasca ponašanja u tom “bolnom trenutku“ za cijelu naciju. Zato je razumno vjerovati da su se mnogi u takvim situacijama (uključujući i smrt jugoslavenskog predsjednika “bez ograničenja trajanja mandata“) ponašali u skladu sa zdravorazumskim načelom koje je na živopisan (zapravo, vulgaran) način izraženo u jednoj etiopskoj poslovici: “Kada veliki vođa umre, mudri se seljak duboko pokloni i tiho prdne“.
Oslanjanjem na pretpostavku koju Drakulić neopravdano prihvaća, tj. da su masovne manifestacije žalosti uvelike izraz iskrenog osjećaja gubitka, netko bi mogao zaključiti (apsurdno!) da je poljski narod 1953. također obožavao Staljina jer su i Poljaci tada masovno izražavali žalost zbog njegove smrti. Isto vrijedi i za morbidne i ekstremne izljeve tuge nakon smrti drugih diktatora (recimo, Kim Il-sunga), kao i za reakcije povodom pogibije britanske princeze Diane za koje su mnogi kasnije tvrdili (ne bez razloga) da su bile više simptom masovne histerije nego bilo čega drugoga.
Evo još nekoliko citata koji odražavaju što Drakulić misli o Jugoslaviji:
Sjećam se kako je s crvenom jugoslavenskom putovnicom moja generacija putovala diljem Europe… To je za nas bio izvor ponosa, nasuprot zemljama u sovjetskom bloku. Oni su nam zavidjeli jer smo mogli kupiti traperice, talijanske cipele i strane ploče. Druga strana te slobode putovanja, međutim, bilo je prihvaćanje političkog sustava. Bili smo podmićeni da vjerujemo kako “socijalizam s ljudskim licem“ ima smisla i može funkcionirati. Nismo to dovodili u pitanje. (https://www.spiegel.de/international/europe/letter-from-vienna-why-i-haven-t-returned-to-belgrade-a-602678.html — kurziv: N. S.)
Uvjerena sam da je većina moje generacije [u Jugoslaviji] zaista prihvatila zaborav i poslušnost u zamjenu za ono što smo smatrali dobrim životom. Bio je to oportunizam… Naravno, tek sada mi je jasno da je većina nas uistinu vjerovala u sistem. Infantilizirani, razmaženi i potplaćeni, nismo ni mogli vjerovati u drugačiju budućnost. (Café Europa)
Moja odgovornost je u tome što sam vjerovala u sistem, ona je i u političkoj naivnosti moje generacije (iako nas je ’68 naučila politički misliti)… mi smo trampili svoju slobodu za talijanske cipele! (Balkan Express)
Tri komentara. Prvo, nečije vjerovanje da ga je ’68 “naučila politički misliti“ simptom je upravo one infantiliziranosti o kojoj Drakulić govori. Demitologiziranje te tobožnje annus mirabilis nužan je preduvjet bilo kakvog političkog sazrijevanja.
Drugo, ima nečeg paradoksalnog i nevjerojatnog u pretpostavci da je ogroman broj (većina?) inteligentnih mladih ljudi stvarno vjerovao u tadašnji jugoslavenski politički sistem. Zaboga, pa nije bilo potrebno neko dublje poznavanje povijesti ili politike da su čak i srednjoškolci kojima nije bio potpuno ispran mozak mogli lako prepoznati da nešto fundamentalno nije u redu s političkim sustavom u kojem se išlo na izbore iako je postojala samo jedna politička stranka. Koliko je ljudi moglo doista vjerovati u takav politički sistem koji je nudio izbor u singularu?
I treće, zbog svega toga puno je bliže istini dijagnoza da se nije radilo toliko o vjerovanju u sustav koliko o bijegu od bilo kakvog razmišljanja i o oportunizmu koji je bio otvoreno izrečen u tom frapantnom i brutalno iskrenom priznanju iz pisma koje je Drakulić 1992. napisala vlastitoj kćeri. Vrijedi ponoviti: “Trampili smo svoju slobodu za talijanske cipele!“.
Ona je to u sličnom kontekstu ponovila i 30 godina poslije u intervjuu magazinu Quillette:
Kasnije se to činilo kao mito, kao da je moja generacija bila hranjena mrvicama slobode kako bi bila poslušna. Upalilo je! …Moja generacija je vjerovala da naš oblik socijalizma dobro funkcionira. Bili smo “posljednji vjernici“, zadovoljni malim slobodama koje smo dobili, na primjer, da možemo putovati u Italiju i kupiti cipele…
No, ne samo da je znatan dio generacije Slavenke Drakulić u vrijeme komunizma pokazivao vjernost jugoslavenskom socijalizmu, nego izgleda da je i ona sama sve do danas zadržala prilično ružičastu sliku o komunizmu općenito. Na pitanje koje aspekte komunizma bi željela da svijet ne zaboravi, odgovara:
Najprije želim reći da mislim kako komunizam ima i dobru — ne samo lošu — stranu i obje treba pamtiti. Na primjer, komunizam je modernizirao feudalni svijet, emancipirao žene, transformirao seljake u radnike, uveo besplatno obavezno obrazovanje i besplatnu zdravstvenu skrb. (U intervjuu Quilletteu, 2021.)
Koji se to komunizam može pohvaliti tim lijepim postignućima? Jesu li to ostvarili Staljin ili možda Brežnjev? Pol Pot? Honecker? Mao Zedong? Enver Hoxha? Kim Il-sung? Castro? (Usput, česta priča o kubanskom izvanrednom zdravstvenom sustavu obični je mit.)
Nije ovdje moguće ulaziti u detaljniju kritiku ovih panegirika, ali čudno je da Drakulić očekuje da će čitatelji njezin popis raznih ”trijumfa” komunizma spremno prihvatiti bez ikakvog, makar i najpovršnijeg, upućivanja na minimalno uvjerljive argumente. Je li ona svjesna goleme literature koja dokumentira ne samo potpuni povijesni krah komunizma nego nudi i teorijske argumente zašto taj sustav nije mogao ostvariti svoje glavna “lijepa” obećanja? Ako bih trebao izdvojiti jedno od tih kritičkih djela, preporučio bih nedavno objavljenu knjigu Kristiana Niemietza pod naslovom Socialism: the failed idea that never dies.
Ali čak i da Drakulić može ukazati na neke stvarne uspjehe komunizma, ona ne bi time nužno pokazala da je riječ o pokretu koji “treba pamtiti“ i po dobru. Jer, podsjetimo se, i nacizam je postigao određene rezultate koje ugledni povjesničari smatraju uspjesima (npr. puna zaposlenost, ekonomsko ozdravljenje Njemačke, izgradnja Autobahna, itd.). Ali stvar je konsenzusa danas da tamne strane nacizma toliko dominiraju u ocjeni tog političkog pokreta da bi eventualno naglašavanje ili hvaljenje njegovih “dobrih“ strana izgledalo neprimjereno.
Ne bi li onda, radi simetrije, trebalo imati isti stav i prema komunizmu? Naime, da je i istina — kao što tvrdi Drakulić — da je komunizam “transformirao seljake u radnike“ (što god to značilo), ne bi li bilo neukusno uzeti to kao razlog za djelomičnu pohvalu komunizma ako je taj pokret izravno odgovoran za smrt desetaka milijuna ljudi i za kontinuirani teror nad vlastitim građanima gdje god je uspio doći na vlast (što nigdje nije bilo voljom naroda)? Ukratko, ako će većina ljudi vjerojatno biti zgranuta ako kažete “Fašizam je imao i dobre strane“, zašto ta ista tvrdnja o komunizmu ne bi trebala izazvati sličnu reakciju?
Evo nedavnog i inače tipičnog načina kako Drakulić opisuje jugoslavenski komunizam:
Također je postojao svakodnevni život, kojeg se većina ljudi sjeća: siromaštvo i nedostatak robe s jedne strane, a sigurnost zaposlenja i smještaja s druge strane. Za nas u Jugoslaviji to je bio liberalniji režim pod Titom — ali s jakim kultom ličnosti. Mogli ste kupiti više stvari, mogli ste putovati u inozemstvo. (Intervju u Quilletteu)
Drakulić govori o onome čega se većina ljudi sjeća iz tih vremena, ali njezino pamćenje ima veliku rupu jer ne spominje vrlo bitnu karakteristiku svakog (pa i jugoslavenskog) komunizma, a to je stalna svijest da vam je izgovaranje jedne u biti bezazlene, ali “pogrešne“ rečenice moglo gadno zagorčati život na dugi rok. Mnogi su tako čak i posljednjem stadiju “titoizma bez Tita“ samo zbog delikta mišljenja dobili višegodišnji “sigurni posao i smještaj“ — u zatvoru! (Vidi vrlo informativnu knjigu Ivice Miškulina, Usta širom zatvorena.)
Drakulić je cijelu stvar dotjerala do potpunog apsurda kad je nedavno napisala da se “današnja stranka na vlasti ponaša isto kao i Komunistička partija u doba socijalizma“ (https://www.nacional.hr/slavenka-drakulic-osamdesetih-smo-zadnji-put-osjetili-medijsku-slobodu-2/ — kurziv: N. S.). Da je rekla “slično“, to bi još moglo proći jer bilo koje dvije stvari jesu gotovo uvijek slične u nekom pogledu. Ali isto?! Njezina riječ “isto“, koja ne specificira u kojim pogledima su se dvije stranke ponašale isto, nije se mogla odnositi na sve, nego vjerojatno samo na, bitne aspekte. Ali ni tada to što tvrdi ne može biti točno. Kažimo samo ovo: za razliku od današnje stranke na vlasti, jugoslavenska komunistička partija svoje je političke oponente od 1945. pa sve do 1980-ih uhićivala i nakon montiranih procesa slala na robiju, a katkad ih je i dala likvidirati izvan bilo kakvih pravnih okvira.
Oni koji su, poput Slavenke Drakulić, sklopili ugovor s crvenim đavlom i pristali biti poslušni kako bi (kao što sama kaže) bili hranjeni “mrvicama slobode“ kasnije su znali razviti selektivno pamćenje, pokušavajući sebe i druge uvjeriti kako komunistički režim koji su prihvatili zapravo i nije bio baš toliko loš. I Drakulić se oslanja na te obrambene mehanizme, od kojih valja spomenuti tri.
Prvi je argument da su komunisti organizirali borbu protiv fašizma i za slobodu zemlje te da je to svakako bilo (i ostalo) vrijedno pohvale. Ali, kao što se pokazalo već tijekom 1945. (i kao što su mnogi naslućivali i ranije), cilj rata koji je imalo partijsko rukovodstvo nije uopće bila sloboda nego ukidanje čak i one kakve-takve demokracije karakteristične za staru Jugoslaviju i uvođenje krutog komunističkog totalitarizma po uzoru na Staljinov Sovjetski Savez. Zašto bi takvo njihovo uzurpiranje vlasti koje se nastavilo gotovo pola stoljeća trebalo ostati u dobrom sjećanju?
Prema drugom argumentu (na koji se Drakulić najčešće poziva), jugoslavenski je komunizam u kasnijoj fazi ipak bio znatno manje rigidan od drugih istočnoeuropskih režima pa se onda komparativno bar donekle mogao smatrati “socijalizmom s ljudskim licem“. Jedna od “milosti“ jugoslavenskog režima prema svojim podanicima koju je Drakulić posebno istakla: “Hvala bogu da je svatko mogao dobiti putovnicu.“ (How we survived communism and even laughed, 1992) To je, naravno, groteskno netočno. No, neovisno o detaljima, glavna pogreška ovog argumenta jest u tome što pretpostavlja, apsurdno, da bi građani neke zemlje trebali u potpuno nelegitimnoj vlasti koja ih desetljećima tlači vidjeti “ljudsko lice“, i to samo zato što u nekim drugim zemljama postoji slična nelegitimna vlast koja svoje stanovnike tlači na još gori način.
Treći argument je da je nakon slobodnih izbora u Hrvatskoj opet nastupio nedemokratski sustav s fašističkim elementima koji je u nekim važnim aspektima bio čak možda i lošiji od komunizma. To nas napokon dovodi do najvažnije teme, političkih ocjena koje Drakulić iznosi o Republici Hrvatskoj.
Ali prije toga treba još podsjetiti na nešto što nije previše poznato, naime da Drakulić ne samo da je “preživjela“ komunizam nego ga je u nekim prilikama i aktivno podržavala. Na primjer, ona daje zanimljivu informaciju o međunarodnom feminističkom skupu u Beogradu 1978.:
Gošće iz Njemačke, Engleske, Francuske, Italije, Poljske i drugih zemalja… [pokazale su] izuzetno zanimanje za položaj žene u socijalizmu. Pritisnuti pogledom domaćih dušebrižnika, naši su situaciju prikazivali boljom nego što jest. (Smrtni grijesi feminizma — kurziv: N. S.)
Dakle, puka prisutnost nekih političkih tužibaba bila je sasvim dovoljna da “naši“ (pretpostavljam, domaće feministice) počnu uljepšavati sliku o jugoslavenskom komunizmu i lagati svojim gošćama o situaciji u svojoj zemlji. Sudeći prema načinu kako je Drakulić opisala tu situaciju, izgleda da nije bila svjesna koliko je to priznanje kompromitiralo i nju i njezine tadašnje kolegice. (Ona ne spominje da se itko distancirao od tog falsificiranja stvarnosti.)
Uz to, rezolutno je tada odbacila optužbu da feministice “osporavaju rukovodeću ulogu Saveza komunista“. Naravno, nitko nije mogao od nje tražiti da počini “smrtni grijeh“ osporavanja rukovodeće uloge SKJ, ali s druge strane nije niti morala poricati da ju osporava, što je u ondašnjoj situaciji kod mnogih stvorilo dojam da ju podržava (ili da nema ništa protiv). Ovako, pristajući na intimidaciju, ona je nepotrebno pognula glavu pred totalitarnom vlašću. Zašto nije jednostavno ostavila tu optužbu bez komentara i tako bez većih konzekvencija izbjegla manifestaciju lojalnosti režimu — ako joj je ona bila mrska?
Ali, ima pokazatelja da joj takve geste nisu bile mrske. Suočena sa sirovim ideološkim prigovorom da feminizam ignorira primat klasnog problema nad ženskim pitanjem, Drakulić se brani bježeći pod okrilje klasika marksizma (tj. režimske ideologije), pozivajući se na to da su Marx i Engels “jedni od prvih kritičara položaja žene u povijesti i društvima“.
Također, kada su partijski komesari i drugarice iz AFŽ-a (ili kako se već ta organizacija zvala početkom osamdesetih) upozorili da postoji opasnost da feminizam zadrži reakcionarnu narav kakvu ima na zapadu i da bi stoga feministice u Jugoslaviji trebale djelovati u okvirima tadašnjih režimskih institucija, Drakulić se složila te ženski pokret pokorno opisala više-manje kao dio tadašnjeg Socijalističkog saveza, transmisijskog pojasa komunističke partije:
Posebno bavljenje ženskim pitanjima ni na koji način ne znači odvajanje od fronte socijalističkih snaga — nego baš suprotno, doprinos borbi za socijalističku transformaciju društva u cjelini… (ibid.)
Nastojeći umiriti kritičare i dokazati da novi ženski pokret nije politički nepodoban, Drakulić je napisala da se feminizam promijenio te da “više nije riječ o klasičnom građanskom feminizmu, što su ga komunisti još na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. proglasili reakcionarnim“.
Još jedna činjenica otkriva koliko su Drakulić i druge feministice ponekad bile nesklone otvoriti “nezgodna“ pitanja čak i kad su ona evidentno ulazila u njihovo polje djelovanja. Iako je među vodećim feministicama bilo najviše sociologinja, a Odsjek za sociologiju je sedamdesetih i osamdesetih bio notorno žarište spolnog zlostavljanja studentica na zagrebačkom FF-u, ne sjećam se da su te zaštitnice ženskih prava ikad javno prosvjedovale protiv vrlo aktivnih seksualnih predatora među njihovim vlastitim profesorima. (Za to, naravno, nije bilo dokaza u smislu službenih prijava, tužbi, disciplinskih postupaka itd., ali cijela stvar je bila javna tajna na fakultetu i u nju se nije sumnjalo jer je bilo više nego dovoljno raznih indirektnih dokaza. Neki od nas su čak čuli maksimalno vjerodostojne izvještaje o tome iz prve ruke od kolegica koje su bilo izložene takvoj seksualnoj agresiji.)
Početkom 1983. Drakulić je kritizirala Studentski list zbog njihova pisanja o feminizmu, ali je jako pohvalila stav tog lista prema nacionalizmu. Najprije je govorila o “zaslugama“ koje je Studentski list stekao otkrivši nacionalističke ispade u Studentskom domu na Lašćini, a potom je dodala:
Zasluge [Studentskog lista] su s pravom stečene i nitko ih, a ponajmanje feministkinje, ne mogu i ne žele oduzeti ni umanjiti. Dapače, čak i moj osporavani tekst ističe njegovo hrabro razobličavanje nacionalizma. (ibid.)
O čemu je bila riječ? Studentski list je u studenom 1982. izvijestio o “brutalnom i bezobzirnom djelovanju nacionalističkih snaga“ u studentskom domu na Lašćini, pri čemu je rečeno da su ti nacionalisti “primjenjivali fašističke metode“. Sve je počelo time da su neki studenti na proslavi jednog rođendana pjevali pjesmu “Marjane, Marjane“, ali (prema Studentskom listu) “mijenjajući revolucionarni sadržaj u sadržaj kleronacionalističkog sadržaja“. Inkriminirana izmjena sastojala se u tome što se u “kleronacionalističkoj“ verziji spominjalo “ime Isusovo“. Jedan student srpske nacionalnosti najavio je da će taj incident prijaviti lokalnoj partijskoj organizaciji, što je i učinio, no žaleći se dodatno i da su ga u međuvremenu zbog te njegove prijetnje neki studenti fizički maltretirali.
Huškački ton tog članka, zloslutna informacija da se aktivirao i Komitet za ONO (općenarodnu obranu) i DSZ (društvenu zamozaštitu) koji je već počeo procjenu “političko-sigurnosne situacije“ te činjenica da Studentski list nije javno prozvanim studentima uopće dao priliku da daju svoje viđenje događaja (dok su optužbe protiv njih bile ekstenzivno citirane), sve je to nagovještavalo da se “nacionalisti“ neće dobro provesti. Tako je i bilo. Dva glavnooptužena studenta ubrzo su bila osuđena zbog pjevanja politički nepoćudnih pjesama i zbog navodnog fizičkog napada (bez uzrokovanja ozbiljnih posljedica) — jedan na četiri godine, a drugi na dvije i pol godine strogog zatvora. Njima je u sudskom procesu bilo stavljeno na teret i to što su koristili “iskrivljeni“ tekst pjesme “Marjane, Marjane“ u kojem se spominju Zrinski i Frankopani, što je (tvrdilo se u dvjema presudama) povrijedilo osjećaje studenta srpske nacionalnosti. Takva su bila vremena.
E sada, svatko tko je, poput Slavenke Drakulić, tada smatrao da se takvim denunciranjem mogu steći “zasluge“ ili da se takvim pozivanjem na politički linč manifestira neka vrsta “hrabrosti“ (?!) samo je vrlo jasno pokazao da je staljinist u duši. Kao i 1971. godine, mnogi su ljevičari ponovno pristali biti korisne budale komunističkog režima jer su do te mjere bili indoktrinirani službenom ideologijom o nacionalizmu kao čistom zlu da nisu vidjeli ništa loše u tome da se one koji su pokušali upozoriti na neriješeno hrvatsko pitanje pošalje na dugogodišnju robiju. Naravno, bilo je i onih koji su bili nešto gore od korisnih budala, a ta dva slučaja nije uvijek bilo lako razlikovati.
2. Republika Hrvatska
Što nam se dogodilo nakon propasti komunizma (koji smo “preživjeli smijući se“)? To razdoblje od početka devedesetih Drakulić opisuje tamnim bojama kao rasplamsavanje nacionalizma koji ubrzo prerasta u nešto znatno gore — fašizam.
Evo zašto ona nacionalizam smatra lošim:
Moram priznati da meni, kao i mnogim mojim prijateljima rođenim nakon Drugoga svjetskog rata, hrvatstvo nije puno značilo… hrvatstvo je postalo moja sudbina… Zajedno s milijunima drugih Hrvata, pribijena sam na zid nacionalnosti, ne samo zahvaljujući vanjskom pritisku od strane Srbije i JNA, već i zahvaljujući homogenizaciji Hrvatske… To je ono što nam je rat napravio; sveo nas je samo na jednu dimenziju: naciju… Nisam nitko stoga jer više nisam osoba. Sad sam samo jedna od 4,5 milijuna Hrvata… Osjećam se poput siročeta, rat me je lišio jedinog što sam u životu imala — moje individualnosti. (Balkan express)
Ovaj izljev egzaltiranog samosažaljenja u stvari je rezultat karikaturalnog tumačenja nacionalizma koje je Drakulić, po svemu sudeći, rano i nekritički usvojila od svojih profesora praksisovaca. Ali nije uopće istina da je nacionalist nužno “sveden samo na jednu dimenziju: naciju“, a niti da on prestaje biti osoba ili da je lišen individualnosti. Uostalom, i sama Drakulić mora dobro znati da je za vrijeme “homogenizacije Hrvatske“ ona nastavila biti i majka i supruga i kći i prijateljica, itd. Jedino što se dogodilo jest da je u situaciji napada na Hrvatsku, sasvim razumljivo, ljudima nacionalnost postala puno važnija nego ranije, ali pripadnost naciji jamačno nije ni tada došla ni blizu toga da bi zauzela njihov cijeli mentalni prostor. Isto kao što bi majčinstvo Slavenki Drakulić došlo u prvi plan kad bi, recimo, život njezine kćeri bio ugrožen, ali opet to naravno ne bi povlačilo da bi ona tada postala samo majka i ništa drugo. Lamentiranje nad time da nacionalizam ljude tobože svodi na samo jednu dimenziju nije ništa drugo nego ljevičarska poza koja vam možda kod nekih može priskrbiti privid intelektualne superiornosti nad “primitivnim“ nacionalistima, ali to gledanje ostaje vrlo štetna i potpuno proizvoljna konstrukcija koja počiva na gruboj pojmovnoj konfuziji.
U knjizi They would never hurt a fly (2004.) Drakulić kaže da je ona naivno očekivala da će se hrvatska vlada nakon Tuđmana pokušati suočiti s istinom o ratu 1991-1995., a potom priopćava svoje vlastito viđenje stvari:
Rat se vodio zbog stvaranja nacionalne države pomoću etničkog čišćenja. 200,000 Srba bilo je prisiljeno napustiti Krajinu.
Da bi optužba za etničko čišćenje bila opravdana, trebalo bi dokazati nekoliko stvari. U najmanju ruku trebalo bi dokazati da je hrvatska vlast napravila konkretni plan za protjerivanje Srba, da je taj svoj plan provela u djelo i, također, da Srbi nisu otišli iz nekog drugog razloga (npr. samo zato što su dobili naređenje za evakuaciju od svog rukovodstva). Drakulić ne podupire svoju optužbu nikakvim razlozima pa sve ostaje na razini puke tvrdnje.
U istoj knjizi ona dodaje da su, glasajući za Tuđmana, “ljudi glasali za etničko čišćenje“. Ona opet ne kaže na temelju čega vjeruje da je to istina.
Sve u svemu, iznesene su vrlo jake optužbe, ali bez argumenata. Kao da je potpuno evidentno da je Oluja bila planirano etničko čišćenje pa dokaze nije ni potrebno spominjati. Kasnije je, kao što znamo, Haški sud u drugostupanjskom postupku ukinuo prvostupanjsku presudu za etničko čišćenje u slučaju generala Gotovine i Markača. Time je ključni argument za okrivljavanje Hrvatske za etničko čišćenje pao u vodu. Koliko mi je poznato, Drakulić nikad nije komentirala taj sudski preokret. Štoviše, ironično je da je njezinu ponavljanu tešku optužbu protiv Republike Hrvatske na koncu potpuno dezavuirao upravo Haški sud koji je ona od početka podržavala i tvrdila da se njegov pravorijek uvijek treba prihvatiti.
Ali za Drakulićevu hrvatska krivnja nije time prestala. Ona se samo preselila iz Krajine u Bosnu, i to na zanimljiv način. U svom članku iz prosinca 2017. povodom samoubojstva generala Slobodana Praljka na Haškom sudu, Drakulić piše:
Zadatak [Haškog suda] bio je individualizirati zločine kako ne bi kriminalizirao cijele nacije. Praljak, obrazovan i inteligentan čovjek, namjerno je potkopao to načelo. Pretvarajući sebe, počinitelja, u žrtvu, simbolički je prenio svoje zločine na kolektivno tijelo hrvatskog naroda.
I tako se konačno ipak uspjelo doći do konkluzije o kolektivnoj krivnji Hrvata. Ali argument je besmislen. Prvo, kad Drakulić kaže da je Praljak “sebe, počinitelja, pretvorio u žrtvu“, ona se zapravo ni sama ne slaže s time. Ona vjeruje da je on htio od sebe napraviti žrtvu, ali zacijelo ne vjeruje da je u tome i uspio. A drugo, da je Praljak stvarno i uspio svojim samoubojstvom sebe pretvoriti u žrtvu, nije nikako jasno zašto bi odatle slijedilo da je time “simbolički prenio svoje zločine na kolektivno tijelo hrvatskog naroda“. Štoviše, nije uopće jasno što rečenica u navodnicima uopće znači. Kakvim su se to alkemijskim i okultnim procesom navodni zločini mrtvog čovjeka prenijeli na kolektivno tijelo njegovog naroda? Logika je tu zakazala na nekoliko razina. Ovakav zaključak, čini se, može izvesti samo osoba koja ima unaprijed zadani cilj i kojoj je sasvim svejedno kako će do njega doći.
U knjizi Café Europa iz 1996. Drakulić piše da je sredinom devedesetih zagrebačka Komisija za preimenovanje ulica predložila da se Trg Maršala Tita preimenuje u Trg Ante Pavelića, ali da je netko u vodstvu gradske skupštine ili na još višoj funkciji zaustavio tu inicijativu smatrajući da nije pametno tako otvoreno rehabilitirati vođu Nezavisne Države Hrvatske. Drakulić to ovako komentira:
Svakako, to bi štetilo ugledu nove države, koja si ne bi mogla priuštiti da antagonizira svoje saveznike pa je promjena odgođena za neka bolja vremena… U međuvremenu pak proces suptilnije afirmacije fašističkog razdoblja … nastavlja se bez prekida.
Nisam nigdje uspio pronaći potvrdu da je dotična komisija stvarno iznijela taj prijedlog. Iz Gradske skupštine Grada Zagreba dobio sam informaciju da oni ne mogu potvrditi postojanje neke takve odluke ili prijedloga. Inicijativa te vrste bez sumnje bi izazvala brojne i žestoke reakcije u javnosti, ali ni o tome, koliko sam mogao ustanoviti, nije ostao nikakav zapis. Zašto? Zato što se “incident“, onako kako ga je opisala Drakulić, nikada nije ni dogodio? No, taj je, kako se čini, fake news ipak dospio čak i na stranice New York Timesa jer je tu nevjerodostojnu priču prenijela poznata književna kritičarka, Michiko Kakutani, u recenziji knjige Café Europa.
Sa zakašnjenjem sam dobio uvid u zapisnike Komisije za imenovanja naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Zagreba iz sredine devedesetih. Ustanovio sam da je ta komisija u rujnu 1994. predložila da Trgu Maršala Tita bude vraćen njegov stari naziv “Kazališni trg“, ali i da jedan do tada neimenovani prostor dobije naziv “Park Josipa Broza“. Dakle, iako je tim prijedlogom (koji na kraju nije bio prihvaćen) Broz bio znatno degradiran, Pavelić — unatoč moralnoj panici koju je Drakulić širila — nije uopće bio spomenut! [Ovaj je odlomak dodan 30. 7. 2024. — opaska autora]
Istine radi, treba ipak priznati da smo u medijima prije nekoliko godina doista mogli čitati o toj promjeni imena trga na kojem se nalazi HNK. Ali to je bilo samo u izvještajima o jednoj kazališnoj predstavi u Zagrebu u kojoj je glumac koji je glumio Zlatka Hasanbegovića nosio tablu s nazivom “Trg Maršala Tita“, na čijoj poleđini je pisalo “Trg Ante Pavelića“. Je li moguće da je to jedini “izvor“ Slavenke Drakulić za njezinu lamentaciju o skandaloznom preimenovanju dotičnog trga? To bi vjerojatno bilo prvi put da jedan od glavnih dokaza da neka zemlja srlja u fašizam bude scena iz komada koji se izvodi u satiričkom kazalištu.
Tendencija Slavenke Drakulić da u suvremenoj Hrvatskoj na raznim stranama vidi oživljavanje fašizma izgleda kao njezin tik koji ona ne može kontrolirati, ali koji nema puno veze s realnim svijetom. Na nesreću, taj se tik često javlja u njezinim istupima u najuglednijim svjetskim medijima, što onda neizbježno navodi ogroman broj inozemnih čitatelja da usvoji neopravdano negativnu sliku o zemlji o kojoj i inače vrlo malo znaju.
Za vrijeme Domovinskog rata Drakulić je u naširoko čitanom New York Review of Books objavila članak o Hrvatskoj pod naslovom “Nacisti među nama“ koji sasvim dobro odgovara sadržaju samog teksta. On počinje ovako:
Zamislite da živite u Münchenu u ulici nazvanoj po Willyju Brandtu. Jednog dana se probudite i vaša ulica je preko noći postala Ulica Adolfa Hitlera. Ili zamislite da ste student na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, a gradsko vijeće je upravo odlučilo preimenovati vašu ulicu po Josephu Goebbelsu. To nisu nevjerojatna pitanja za nas koji živimo u novoj, neovisnoj Hrvatskoj.
Ja sam u to vrijeme živio u Zagrebu i moram priznati da bih strahovanja koja je opisala Drakulić tada otpisao kao čistu paranoju. Njezin mračni, navodno vjerojatni scenarij za Hrvatsku, ekvivalentan dvama izmišljenim primjerima o Njemačkoj svodio bi se na očekivanje da bi neka ulica u Zagrebu mogla uskoro biti nazvana po Anti Paveliću ili Maksu Luburiću. To ne samo da je bilo ničim dokumentirano širenje panike, nego je ma kakvo slično preimenovanje od onda do danas ostalo potpuno izvan horizonta realnih mogućnosti.
Pred kraj članka ona piše:
Pristaju li Hrvati stvarno na to da bi trebali biti poistovjećeni s ustašama? Ako ne, zašto to ne kažu? Buni se samo sitna manjina.
Točno, malo ljudi je javno prosvjedovalo protiv oživljavanja ustaštva, ali jasno je zašto. Mnogi su vjerovali (s punim pravom) da je ta opasnost bila nerazumno preuveličavana. Najbolja ilustracija takvih pretjerivanja upravo su tvrdnje same Drakulićeve. Ona je, recimo, napisala da je Hrvatska “imala reputaciju na Zapadu da je rehabilitirala Pavelićevu fašistički režim“ (Café Europa). Također, govoreći o Hrvatskoj rekla je: “Danas se svi zapravo trude biti ustaše“ (intervju za Mladinu, 2014.), a Franju Tuđmana je nazvala “profašističkim političarem“ (Oni ne bi ni mrava zgazili). Štoviše, ona dodaje kako je dolazak tog “profašističkog političara“ na vlast u Hrvatskoj “zbunio“ i “preplašio“ srpskog oficira Radislava Krstića, koji na početku “nije bio čovjek od politike“, ali je — valjda u vihoru događaja — počinio ratni zločin te na kraju u Haagu bio osuđen na 35 godina zatvora “zbog sudjelovanja i pomaganja u genocidu“ u Srebrenici. Eh, da fašisti nisu zavladali Hrvatskom, tko zna, možda bi Radislav…
U ožujku 1999. New York Times je objavio članak Slavenke Drakulić pod naslovom “Hrvatska sama sebe stavlja pred sud“. Na početku se kaže:
Kao što se Francuska suočila s nedavnim slučajem Mauricea Papona, tako se i Hrvatska sada suočava sa suđenjem nacističkom kolaboracionistu [Dinku Šakiću] — čiji navodni zločini upliću cijelu naciju. Za razliku od Francuske, međutim, Hrvatska mora dokazati da je sposobna nositi se ne samo sa svojom sramotnom prošlošću, već i sa svojom sramotnom sadašnjošću.
Zašto bi zločini jednog čovjeka uplitali cijelu naciju? Opet kolektivna odgovornost? I zašto Drakulić nije imala strpljenja pričekati završetak sudskog procesa, nego je odmah u najutjecajnijim svjetskim novinama govorila o “sramotnoj sadašnjosti“ Hrvatske te tvrdila da Tuđmanova vlada “nastoji rehabilitirati fašistički režim“? Uostalom, dotični je optuženik nakon pola godine bio u Zagrebu osuđen na kaznu od 20 godina zatvora.
U članku u britanskom Guardianu iz 2008. Drakulić piše o trojici Hrvata kojima su, ona tvrdi, bile zajedničke dvije stvari: prvo, da su nastojali “rehabilitirati fašističku ideologiju“ i, drugo, da institucije poput policije i tužiteljstva nisu bile voljne reagirati na njihovo djelovanje u Hrvatskoj.
U stvari, u dvama od tih slučajeva relevantne institucije su itekako reagirale: u slučaju spomenutog Dinka Šakića koji je na suđenju dobio maksimalnu kaznu, a i u vezi sa Zvonkom Bušićem koji je odležao 32 godine u američkom zatvoru zbog otmice aviona i nakon toga se vratio u Hrvatsku. Policija i tužiteljstvo nisu poslije toga imali nikakvog razloga miješati se u njihove živote.
Ostaje treći čovjek, pjevač Marko Perković Thompson. Problem koji se najčešće spominje u vezi s njim je to što on uvijek započinje svoju najpopularniju pjesmu “Čavoglave“ pozdravom “Za dom!“, na što publika odgovara “Spremni!“
Drakulić ovako obrazlaže svoje čuđenje da policija u takvim situacijama ne stupa u akciju:
Dilema o tome treba li zakon provoditi ili ne je apsurdna. Ako je antifašizam naveden u ustavu nove hrvatske države, ako zakon zabranjuje poticanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje, onda u čemu je problem? Problem je hrvatski odnos prema vlastitoj prošlosti. https://www.theguardian.com/commentisfree/2008/aug/29/balkans
Drakulić očigledno smatra da su ustavne i zakonske formulacije tako jasne i nedvosmislene da se svaki inkriminirani postupak promicanja fašizma i “govora mržnje“ može lako prepoznati, nakon čega “institucije trebaju raditi svoj posao“. Što se čeka, čemu zastoj? — pita ona u slučaju Thompson. Jedino objašnjenje za pasivnost organa gonjenja ona vidi u “hrvatskom odnosu prema vlastitoj prošlosti“.
Postoji, međutim, plauzibilnija alternativa: nisu Hrvati krivi, nego su stvari znatno kompliciranije nego što se njoj čini. Prije svega, u vezi sa spominjanjem antifašizma (zapravo ZAVNOH-a) u hrvatskom ustavu, Drakulić izgleda ne zna da se taj odlomak nalazi u preambuli ustava, tj. dijelu koji nema normativnu snagu, što znači da se odatle ne može izvesti bilo kakav zahtjev da antifašizam treba štititi zakonskim normama ili sankcijama.
Prijeđemo li pak s ustava na zakone, tu se javljaju komplikacije druge vrste. Recimo, zabrana poticanja raznih vidova mržnje protiv “ugroženih“ skupina“ (o koju se navodno ogriješio i Thompson) nije u zakonu formulirana dovoljno precizno pa primjena tih članaka u praksi ostavlja puno više slobodnog prostora za različite ocjene nego što Drakulić zamišlja. Na primjer, ako netko na temelju empirijskih podataka javno ustvrdi da je razina kriminaliteta u skupini X znatno viša od razine kriminaliteta u skupini Y, je li to poticanje na mržnju protiv etničke grupe X? I što ako netko ode i korak dalje te na osnovi spomenute statističke razlike zaključi da je u mnogim situacijama racionalno biti na znatno većem oprezu u susretu s pripadnicima skupine X nego skupine Y? Je li to poticanje na mržnju? Zakon sâm ne daje jasan odgovor. Potrebna je interpretacija, a time raste vjerojatnost neslaganja o implikacijama zakonskog teksta, što sve onda lako dovodi do pravne nesigurnosti.
Ili drugi, još bolji primjer. Drakulić se zgraža nad time da se u Hrvatskoj ne uhićuje i ne izvodi pred sud ljude koji koriste pozdrav “Za dom spremni!“ (Café Europa Revisited, 2021.). Začudo, ona pritom ne osjeća potrebu potkrijepiti taj svoj poziv na hapšenje i suđenje citiranjem nekih zakonskih članaka iz kojih bi bilo jasno vidljivo da ZDS jest kazneno djelo. Da je pokušala, vidjela bi da to uopće nije lako pokazati.
Doduše, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojem je priopćenju iz 2020. tvrdio da je u nekoliko svojih odluka izrazio stajalište da ZDS nije u skladu s Ustavom, ali ja sam pokušao pokazati da nema njihovih odluka u kojima su to stvarno pokazali (vidi moju knjigu Konsenzus bez pokrića, 115-123.). No, pustimo pravne zavrzlame i postavimo vrlo jednostavno pitanje: možete li stvarno vjerovati da većina (ili bar golem broj) onih koji danas u raznim prilikama Hrvatskoj uzvikuju ZDS — i to u povijesnom kontekstu totalno drukčijem od vremena Drugog svjetskog rata — doista priželjkuje uspostavu fašističke ideologije, vraćanje rasnih zakona, deportacije, otvaranje logora za Srbe, Židove i Rome, itd.? Nadam se da ipak ne vjerujete.
Apsurdno je i pomisliti da ustaško korištenje ZDS-a u Zagrebu 1944. godine ima isto značenje kao i upotreba tog pokliča danas, ljeta Gospodnjega 2024. te da ga stoga treba strogo kažnjavati — jer … antifašizam! Taj pozdrav može vrijeđati osjećaje nekih ljudi, ali ako to postane razlog za pokretanje sudskog postupka, sloboda govora mogla bi doživjeti mnoga nova i drastična ograničenja, što možda ipak ne bi bilo poželjno. Zato polako i oprezno s prijedlozima za širenje sfere verbalnih delikata ili za striktnije i češće procesuiranje tzv. “govora mržnje“. U SAD-u su zakoni koji su predviđali sankcije za govor mržnje znali biti proglašeni ništavim zbog nejasnosti (void for vagueness), s obrazloženjem da se ne smiju primjenjivati zakoni ako ljudi moraju nagađati što je tim zakonima zabranjeno, a što nije. Hrvatski pravni propisi koji zabranjuju poticanje na mržnju imaju sličan problem.
Krajem 2005. Drakulić je u švedskom listu Expressen objavila članak povodom uhićenja generala Ante Gotovine na Kanarskim otocima. Zanimljiv je sljedeći odlomak:
Štoviše, kako bi spriječio da se otkriju druge istine, Sabor [Republike Hrvatske] utvrdio je službenu “istinu“ o ratu (!) kada je 2001. godine glasao za “Deklaraciju o Domovinskom ratu“. Ona tvrdi da je Hrvatska vodila obrambeni rat i da stoga njeni vojnici nisu mogli počiniti nikakve ratne zločine. Svi zastupnici u Saboru glasali su za ovaj apsurdni dokument… (kurziv: N. S.)
Ta Deklaracija bi doista bila apsurdna kad bi se u njoj nalazila rečenica da hrvatski vojnici nisu mogli počiniti ratne zločine. Ali, začudo, tamo nema niti te rečenice niti ikakve druge slične tvrdnje. Evo tog relevantnog odlomka iz Deklaracije u cijelosti:
Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje. (kurziv: N. S.)
Dakle, to da je hrvatski Sabor u cilju prikrivanja nekih drugih istina gotovo jednoglasno prihvatio besmislenu ideju da hrvatski vojnici nisu mogli počiniti nikakve ratne zločine Drakulić je, po svemu, jednostavno izmislila. Povrh toga, ona je tu objedu objavila u članku na švedskom, čime je znatno smanjila vjerojatnost da bi netko bolje upoznat sa situacijom u Hrvatskoj mogao uočiti njezinu groteskno netočnu tvrdnju i javno je osporiti.
U knjizi Balkan express iz 1993. Drakulić opisuje kako je na samom početku rata na željezničkoj stanici u Beču čitala beogradsku Borbu te naišla na izvještaj iz istočnoslavonskog sela Marinci iz kojega su se tada upravo povukle hrvatske snage:
Listajući stranice, naiđem na opis ratnog zločina, navodno počinjenog od strane Ustaša — Hrvatske vojske — koji mi ledi krv u žilama. …Vrsta smrti s kojom sam se susrela na drugoj stranici Borbe nikako nije bila uobičajena te stoga prihvatljiva u svojoj neizbježnosti: “… i pogledali smo u bunar u stražnjem dvorištu. Izvukli smo kantu — bila je puna testisa, oko 300 ukupno.“ [Tekst u navodnicima je citat iz Borbe.] Slika kao da je izmišljena kako bi proizvela stravu. Dugačka linija muškaraca, stotine njih, nečije ruke, munjevito brzi ubod noža, zatim krv, mlaz guste tamne krvi koja se hladi na nečijim rukama, na odjeći, na tlu. Jesu li muškarci bili živi kad se to dogodilo, pitala sam se, nikad ne dovodeći u pitanje je li izvještaj istinit. Pitanje istine, ili bilo koje drugo pitanje, blijedi u usporedbi s vrtložnim slikama, vrtlogom slika koji me usisava, gušeći me.
Pretraga na internetu ne daje nikakve podatke iz pouzdanog izvora o takvom masovnom ratnom zločinu u Marincima 1991. godine.
Ovdje se postavljaju dva pitanja. Prvo, i najvažnije, kad Drakulić govori o ratnom zločinu navodno počinjenom “od strane Ustaša — Hrvatske vojske”, tih pet riječi koje sam stavio u navodnike nema u članku koji Drakulić citira. To su njezine vlastite riječi. U članku u Borbi nema poistovjećivanja ili povezivanja Hrvatske vojske s ustašama. Naprotiv, tamo se citiraju dva pripadnika srpske Teritorijalne odbrane koji kažu “Nama su dobro poznati svi oni koji razmišljaju kao ustaše” i pritom navode imena i prezimena samo šestorice Hrvata. Nije jasno kako Drakulić može opravdati tu svoju postuliranu vezu “Ustaše — Hrvatska vojska“. I još treba napomenuti da je u hrvatskom prijevodu knjige Balkan express izostavljeno tih spornih pet riječi. Bez objašnjenja. Ponovno, verzija za domaću upotrebu biva pročišćena.
I drugo, kako biste vi reagirali kad biste u novinama pročitali da dopisnik iz nekog ratnog područja izvještava o kanti punoj testisa izvučenoj iz bunara kao dokazu kastriranja 150 protivničkih boraca? Biste li se prepustili zamišljanju svakojakih morbidnih detalja takvog masovnog sakaćenja i dopustili da vas taj vrtlog slika usisava i guši ili biste, naprotiv, umjesto fantaziranja o tom hororu pokušali ocijeniti koliko ima šanse da je ta priča uopće istinita? Da, naravno, i ja bih izabrao tu drugu opciju.
Ako izgleda čudno da Drakulić ovdje nastoji dramatizirati situaciju dodajući detalje koji su rezultat njezine puke imaginacije, treba reći da je to gotovo zaštitni znak njezinog literarnog stila. U članku “Literatur und Ideologie“ hrvatska filozofkinja Dunja Melčić davno je pokazala na primjerima da Drakulić u svojim opisima raznih stvarnih događaja miješa činjenice, glasine i fikciju tako da čitatelji često ne mogu razaznati koje su “informacije“ samo plod njezine mašte, a koje imaju podlogu u realnosti.
Drakulić katkad i u tekstovima o zbivanjima koja publici nisu prezentirana kao mješavina realnog i izmišljenog opisuje neke detalje premda nije uopće jasno kako je mogla o njima išta znati, kao npr. kako se Franjo Tuđman osjećao na nekom susretu sa zapadnim političarima, kako je Ivo Sanader reagirao na vijest da je uhićen Gotovina, da je Ratko Mladić navečer igrao igru “Podmornice“ sa svojom ženom i djecom dan prije samoubojstva svoje kćeri, itd. To je možda dalo stanovitu živopisnost njezinim knjigama i esejima, ali kod ozbiljnijih čitatelja to bi trebao biti više razlog za frustraciju i nezadovoljstvo da im u tekstu od kojeg očekuju vjerodostojnost autorica servira izmišljotine. U romansiranoj biografiji i sličnim žanrovima to je dopušteno, ali ne i u onim tekstovima za koje čitateljstvo uglavnom računa na to da će dobiti vjeran opis događaja, bez iskrivljavanja ili dodavanja neistinitih stvari.
No, ubacivanje tih faktoida može biti zgodna prilika da se diskretno dodaju neke pojedinosti dubiozne vjerodostojnosti koje će na suptilan način prenijeti željenu političku poruku. Dobar je primjer priča “Tišina šume“ (nedavno objavljena u Jutarnjem listu) u kojoj Drakulić navodno opisuje posljednji sat u životu Aleksandre Zec. Tu opet ima sitnih detalja koje Drakulić nikako nije mogla znati i za koje nemamo razloga vjerovati da su autentični.
Bitne su četiri pojedinosti kojih se, prema spomenutoj priči, Aleksandra sjećala dok su nju i njezinu majku vozili prema mjestu gdje će ih ubiti. Prvo, da je netko od onih koji su upali u njihovu kuću viknuo njezinom ocu “Prljavi Srbine!“ Drugo, da su na početku škole neki u njezinom razredu rekli da “i tu ima Srba i da im tu nije mjesto“ Treće, da je netko u učionici Aleksandrinog razreda napisao na ploči: “Srbe na vrbe“ i dodao imena troje srpske djece (uključujući i njezino). I četvrto, da je netko na klupi na njezinom mjestu kredom napisao “S“. Potom se u priči kaže kako Aleksandra svojim roditeljima nije ništa govorila o tim incidentima, da ih ne bi uznemiravala.
Ali čekajte, kako je onda itko mogao doći do tih podataka ako Aleksandra o tome nije rekla ništa čak ni svojim roditeljima? Logičan odgovor je, čini se, da ih je Drakulić unijela u priču znajući da nemaju nikakve veze s istinom.
No, istina nije uvijek od primarne važnosti. Uočimo da se niz opisanih incidenata odlično uklapa u narativ o Hrvatskoj koji se provlači kroz opus Slavenke Drakulić. To je slika države u kojoj vlada kombinacija nacionalizma, oživljavanja fašizma i primitivnog, agresivnog hrvatstva i zločina. Do te se slike u ovom slučaju došlo tako da je smrt djeteta došla u drugi plan, a svjetlo reflektora je usmjereno na ničim dokumentirano višekratno maltretiranje Srba na nacionalnoj osnovi. (Usput, nije uopće jasno da je u zločinu nad obitelji Zec ikakvu ulogu igrala njihova nacionalna pripadnost, iako Drakulić insinuira suprotno, bez navođenja ikakvih uvjerljivih dokaza.)
Doista je žalosno da se iznimno tragična smrt jedne djevojčice instrumentalizira na tako sirov način da se u priču o njezinu ubojstvu prozirno i na silu ubacuje niz od čak četiri fiktivna antisrpska incidenta samo zato da bi autorica dobila dodatnu i potpuno lažnu verifikaciju vlastite duboko ukorijenjene predrasude.
3. Zaključak
U uvodu nedavnog intervjua sa Slavenkom Drakulić njezin je sugovornik napisao:
Za svakoga tko je bio zainteresiran za istočnu Europu 1990-ih — ono nadrealno vrijeme kada je Berlinski zid upravo pao, ali je jaz između Istoka i Zapada i dalje bio opipljiv — hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić bila je obavezno štivo… Njezine zbirke eseja bile su kratke i upečatljive… prepune anegdota, detalja, živih opisa, i sa svakom od tih knjiga osjećali ste da ste naučili neki ključni aspekt života u istočnoj Europi.
Međutim, kao što smo vidjeli, što god da su ljudi mislili da su doznali iz tih njezinih knjiga, oni su u stvari naučili i mnogo toga što uopće nije bilo točno. Zato bi čitateljima tog “obaveznog štiva“ trebalo preporučiti da svakako konzultiraju i literaturu s drukčijim pristupom koja bi bar donekle mogla poslužiti kao neophodna korekcija i protuteža pristranosti kojom su snažno prožeti politički tekstovi Slavenke Drakulić.
To posebice vrijedi za njezine stavove o komunističkoj Jugoslaviji i o suvremenoj Hrvatskoj. Kad bi svi njezini tekstovi o tim dvjema temama bili skupljeni i objavljeni u jednoj knjizi, njezin bi sadržaj mogao biti sasvim dobro opisan sljedećim ironično intoniranim naslovom: “Kako smo najprije preživjeli jugoslavenski komunizam trampivši svoju slobodu za talijanske cipele, a kako sada preživljavamo Republiku Hrvatsku boreći se protiv babaroge fašizma“.
[…] PIŠE: Neven Sesardić/Heretica.com […]