Na olimpijskim prilazima Parizu i tijekom ceremonije svečanog otvorenja prilično su posla imale, ili imali, tzv. drag queens; na trenutak se činilo kao da se eurovizijska pozornica, s bradatim ženama i sličnim atrakcijama, prelila na olimpijsku. Time se nesumnjivo poradilo na “senzibiliziranju i educiranju” sportske publike (u vrijeme kad je potpisnik još skakutao po terenu to se jednostavno zvalo preodgoj) oko pitanja transrodnosti, kao jedne od ključnih stavaka woke-ideologije.
Problem transrodnosti u sportu u osnovi je vrlo jednostavan – radi se o mogućnosti da muškarci nastupe u ženskoj konkurenciji. I to je to. Da, i žene u muškoj – moglo bi se dodati – ali se ta varijanta u areni čije je geslo citius, altius, fortius praktično ne pojavljuje. Ovdje treba spomenuti još jedan jak katalizator u epruveti, a to je da su se sportašice u mnogim sportovima izborile za jednak nagradni fond – Wimbledon, nogometna reprezentacija SAD-a, da spomenemo samo najzvučnije primjere.
Slučaj koji se pročuo početkom ove godine ilustrira klasičnu zamku kakvu progresistička agenda postavi sama sebi, i upadne u nju najčešće već u drugom koraku. Quim Duran, španjolski natjecatelj u trekingu – utrci po neuređenim stazama, najčešće brdskim – zakasnio je na prijavu za start. Preciznije – prijave u muškoj konkurenciji bile su popunjene. Da mu ne propadne izlet poduzetni sportaš okrenuo se onom dijelu zapisničkog stola na kojem su se još uvijek primale prijave za žensku utrku – na taj ćemo se trenutak sa zadovoljstvom vratiti – i uredno se prijavio. Nakon toga bez osobitoga je napora pobijedio u utrci, stavio u džep zlatno odličje i sve što ide uz to. Odlučno je odbacio novinarsko pitanje o tome je li u kakvoj hormonalnoj ili kirurškoj “tranziciji”.
– Ne, s obitelji, s djecom i prijateljima osjećam se kao muškarac, ali u planini, u trenucima dokolice ili kontakta s prirodom, osjećam se kao žena.
U veljači lanjske godine Španjolska je donijela “Zakon za stvarnu i djelotvornu jednakost trans-osoba i za jamstvo prava LGBTI osoba” tzv. Ley Trans. Ovaj zakon, koji je iznijela socijalistička Vlada, dopušta promjenu spola, uz različite razine odobrenja potrebne ovisno o dobi, no već osobe starije od 16 godina ovu promjenu mogu zatražiti same. Quim Duran je pokazao kako se taj Zakon, koji je woke-aktivizam dočekao s oduševljenjem, primjenjuje na terenu. Ono što daje dodatni začin anegdoti jest način na koji je Duran parodirao logiku Ley Transa, a da mu pri tome nitko ništa ne može prigovoriti. Sad nam je samo pričekati da se takav jedan Quim Duran pojavi u Wimbledonu.
Mnoge sportske federacije – uključujući i Međunarodni olimpijski odbor – sve se češće susreću s pritiskom da se otvore transrodnim sportašima, drugim riječima da definiraju uvjete pod kojima bi muškarci nastupali u ženskoj konkurenciji. Ovdje se sukobljavaju olimpijsko načelo ravnopravnosti – zbog koje se natjecanja razdvajaju po spolu, dobnim i težinskim kategorijama – i ideološki shvaćeno načelo inkluzivnosti. Naime, tek kad mu se osigura ravnopravnost sport može ostvariti svoju meritokratsku dimenziju, onu iz koje proistječe njegova temeljna draž: u olimpijskom finalu na 100 metara su sami crnci, u istom takvom plivačkom finalu nema ni jednoga; nitko od toga ne pravi problem – najmanje takav koji bi se rješavao “inkluzivnošću” – jer svi znamo da ih je na start dovela gola štoperica i ništa više.
Pred ovim ideološkim pritiskom neke su sportske federacije, u besmislenoj potrazi za kompromisom, ponudile trans-sportašima tzv. “otvorenu kategoriju”. Odgovor je bio više nego logičan.
– Zašto bismo mi žene nastupale u “otvorenoj kategoriji”?
Problem nastaje tamo, i samo tamo, gdje u srazu ideologije i zdravog razuma, ideologija prva stigne na cilj. Vratimo se stoga na trenutak u kojem se Quim Duran prijavljuje na žensku utrku: ne znamo, naravno, tko je sjedio za zapisničkim stolom i koliko ih je bilo, ali je savršeno jasno koja se, kratkotrajna, dilema pojavila u tom času: ako ga odbijemo ispast ćemo fašisti, ako ga primimo uništit ćemo žensku utrku. Odluka je bila laka.
I dok bauk Ley Transa kruži sportskim terenima Međunarodni olimpijski odbor ne zna kako bi se postavio, pa se u međuvremenu trans-aktivistima inkluzivno ulizuje histeričnim predstavama, poput neukusne i uvredljive cirkusarije koju smo gledali na svečanosti otvorenja ovih Igara. Zašto Quima Durana nisu pozvali da nosi baklju?
Borba žena za ravnopravnost u olimpijskoj areni, uporna i žilava, traje više od stoljeća; na antičkim Igrama nisu smjele ni u gledalište, barun de Coubertin smatrao je da za njih nisu borilišta, a sada će progresivni zakoni, u suradnji s drag-kraljicama, napokon dokazati tim mimozama kako su najbolje sportašice upravo muškarci.
