Ovdje je ledina na koju istrče krave. Štala se ne vidi od kuće. Ovdje počinje šuma.
Pjesnik Darko Cvijetić postaje romanopisac u djelu Schindlerov lift (Buybook) koji je nedavno dobio nagradu Angelus, jednu od najprestižnijih europskih književnih nagrada, Cvijetić pritom nastavlja svoju poetiku i stil tim djelom, svoj modernistički odnos spram riječi i tema kojima se bavi. I ako pogledamo povijesno, vidimo da su često književnici upravo kretali kao pjesnici, mada ima onih koji nikada nisu išli dalje od poezije, pak ima i onih koji su sve učinili – poezijom. Pitanje toga trebaju li stil i poetika u daljnjem radu rasti i razvijati se, ne nalazi slaganje od sviju, pa tako neki misle da ako književnik piše „isto“ on svoje čini lošije negoli da piše na iole drugi način – različito. No je li „različitost“ uvijek i nužno potka kvalitete? To je ono ključno pitanje i zato ono koje nas ponajviše zanima.
Miroslavu Krleži tako su se našli prigovarati kada je pisao scenarij za film Put u raj a prigovori su bili upućeni tome da je isti pisan kao dramski tekst, što ne govori o tome da Krleža nije poštivao formu scenarija već da je način na koji je Krleža pisao svoje dramske tekstove – već bio – filmski. Zato mi u scenariju Put u raj nalazimo upute kameri, svakako dokaz da je Krleža bio i više nego svjestan medija kojim ravna. No danas ako se piše radio drama, ona se često piše više kao obična drama doli radio drama, načelno se radi o „radijskim adaptacijama“ više negoli vrstama koje su pisane isključivo i samo za medij – radija.
Mada bi mnogi s obzirom na reputaciju i nagrade odmah proglasili Moniku Herceg (HDP i PEN) kanonskim klasikom, ova će se kritika sudržati od takvih, apriornih, sudova. Te se će istih latiti samo sukladno stvarne kvalitete djela, nagrade i priznanja sa strane, mi smo tu da se bavimo Monikinim romanom prvijencem Ovdje počinje šuma te da vidimo radi li se o kvalitetnom djelu ili se ne radi. A kako bismo došli do valjanog zaključka moramo se dohvatiti i ostalih djela koje je autorica uknjižila.
Poezija
Monika Herceg dobiva nagradu Goran za mlade pjesnike i kao rezultat iste izlazi zbirka Početne koordinate u izdanju Frakture te SKUD-a „Ivan Goran Kovačić“, zbirka ima jedan ton naturalizma/estetike ružnoga („smrznute oči“ i ostali korpusoidni lajtmotivi) koji se bavi kulturom seljaka, patrijarhatom i dječjom znatiželjom te spoznajom. Gradi atmosferu prolaznosti života i autofikcijski moment uz jedan molski tonalitet, matematički precizno (sve što očekujemo od takve zbirke), no problem nastaje kada se u takav jedan tonalitet treba uplesti – poezija. Herceg nasumično stilizira jezik, ne uvijek uspješno, često metaforama koje su suviše otvorene da bi bile odista i funkcionalne, mada su napravljene da nas svom silom vlastita postupka u isto i uvjere pa nam se čini kao da se postmodernizam igra modernizma, ali na jednoj diletantskoj razini. Neki od primjera takvih, isuviše širokih i besmislenih stilizacija su: „prekopali bismo tunel kroz vrijeme“, „seljani večerajući vatru“, „naslage sjete na organima“, „volovi podivljali od plamena“, „duž cijelog zemljinog opsega“, „tko će se prije sasuti u leptira“ (…) etc, koje nalazimo skoro na svakoj stranici zbirke.
Zbog takve vrste stilizacija koje ne proizlaze iz samog djela već su mu matematički nametnute, zbirka isprva djeluje slabije negoli zapravo jest. A svaka cjelina uz svoj naziv (zmijske smrti, ptičje smrti, mačje smrti, zečje smrti) ima i objašnjeno svoje značenje ispod istoga (podrijetlo, bijeg, izbjeglištvo i povratak), što neupitno govori kako se radi o – programatskoj zbirci. Herceg ne krosti majuskulu već dominira minuskula pa i „Bog“ postaje „bog“. Svaka pjesma tako je skrojena na sličan način; uvijek imamo dva tematska dijela u pjesmama, bilo da se isti ponavljaju ili se samo jednom izlažu (pred kraj zbirke češće se događa da je samo jedan od njih prisutan), dio koji je „poetičan“ – jedna ili više kitica – često se bavi autofikcijskim elementima i jednim ruralnim životom i njegovim izazovima te onaj „programatski“ koji se bavi nametanjem ideja na pjesmu koje iz nje same ne proizlaze, gdje je stupanj manirizma i najviši, koji se može javiti i u stihovima ali češće zaposjeda čitave kitice – primjerice kao u pjesmi zarazne bolesti gdje u prvom dijelu pratimo propadanje tijela bolesne osobe a u drugom „prvi“ kontrastiramo nadrealizmom gdje se onda kazuje i program zbog kojeg je taj dio i pisan. Tako u pjesmi drvena ruka u prvoj kitici imamo prikaz poetike gdje majka s vremenom propada i ne može se brinuti za djecu a u drugoj kitici imamo brata s loncem na glavi; dok u pjesmi izgorjela ruka imamo prvu kiticu koja opsisuje medicinsko tretiranje opeklina, druga kitica nam je programatska i prikazuje nadrealnu sliku oca koji s posla donosi nečiju izgorjelu ruku, dok se u trećoj kitici vraćamo realističkom postupku tretiranja rana.
Zato upravo autoričin stil najbolje funkcionira kada nije nametnut kao u pjesmama sitne smrti i kupine gdje se ne pokušava više reći od same atmosfere i osjećaja jednog trenutka koji je baš zato snažan i poetičan, takve se pjesme javljaju u sredini zbirke i njen su najuspješniji dio jer nam ontološka ogoljenost ne dolazi iz prisile već iz nužde, a takva je dakako i iskrenija.
Izuzev te doslovne i metaforijske „zlatne sredine“ poetika nekad više nekad manje je uspješno izvedena a najviše je muti taj programatski element (element društvene angažiranosti postaje programatski i ujedno je temelj „poetike goranovaca“). Sama tema djela i ono o čemu piše ima svoju snagu. Šteta što samo djelo koje govori o autnetičnosti nije – autentično.
Druga zbirka Monike Herceg Lovostaj (Jesenski i Turk) uvodi u već postojeću poetiku jedan snažan val „metajezika“ (znanosti) te „političnosti“ koja u sebi ima sadržani aktivizam, fenminizam te društvenu angažiranost („razmažena lijena država“). Dok je kod prve zbirke Herceg spajala jedan fino ispleteni sentiment uz manirizam i poetizacije ovdje nam je već po naslovima cjelina jasno da se radi o jednom programu koji je i politički upogonjen (Zvijeri u Izrealu ostavili su mi kćer da umre na cesti, Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici, Ana Magaš useljava u zvijezdu nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani, Europa nikad ne govori o pretrpljenom nasilju, Sklonište za žene…) no i taj zaznajni registar koji smo spomenuli također vidimo u naslovu pjesama kao što su (Prolog za ginofobe, Marijin monolog za Veneru tijekom zemaljske kave, Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu, Lisabeth Salander promišlja vatru) te se treći dio bavi pjesništvom (Emancipacija pjesnikinje, O prvom susretu pjesnikinje i pjesme, Vjetar ili O pjesnikinjom bogu, Marijin monolog za pjesnikinju tijekom zemaljske kave). Valja nadodati i to da mada Herceg koristi i sam znanstveni aparat u svojim pjesama on često više služi da u njih ugradi kozmološke komponente, kao maniristička stilizacija, doli kao funkcionalno oružje stihotvorstva („Rodit ću ti, Adame, / algoritam 10/10 Apgara, / tamnu tvar, DNK strukturu“) ili pak („Otpuhne dokaze o okrugloj zemlji s obzora“) takve i slične formulacije najviše nam otkrivaju o lomljivoj prirodi strukture Hercegine poetike koja je više proizvoljno nizanje negoli punokrvna poezija. S druge strane, javlja se jedan nasilni vid naturalizma nad tim kozmosom kojeg Herceg priziva („Nitko ne govori o ženama koje cijelu trudnoću / povraćaju planete do iznemoglosti“) ili pak („Tjeram muhe koje se skrivaju oko komadića mesa“) te („piljevinu odrezane bradavice“) ili pak („Kao da je pupak pojeo hipocentar“) gdje su sinestezije zapravo manirističke prirode jer ih sam tekst inherentno ne uvodi, već ih autorica nasilno nameće.
Monika Herceg najbolje funkcionira kada piše iz iskustva, atmosfere i konkretnog prizora, a najslabija je kada pokušava od tih prizora napraviti univerzalni ideološki ili metafizički sustav.
Religijski momenti iz prošle zbirke ovdje se preoblikuju u mitološke („iz koje su istisnuli boga u državu i filmsku industriju“) te tako pokušavaju dati manirizmima opravdanja ali često bez uspjeha. Hercegin manirizam već se formirao i kao svojevrsna stilska figura, a karateriziraju ga forsiranje značenja na razini pojma, iz raznih polja (a najčešće kozmologije, znanosti i mitologije) kojima je cilj da slab tekst prikažu kao jači (slično su činili sofisti u drevnih Grka) pa nije pretjerano reći da je Herceg sofist suvremenog hrvatskog pjesništva. Ovdje čak i taj prvotno naturalistički impuls prelazi u „estetiku ružnoga“ jer u ružnome sam tekst nastoji pronaći ono estetski potentno („Zemlja se napučuje biljakama / kad bog rastvori oko“) tu treba naglasiti riječi „napučuje“ i „rastvori“; jer riječ „rastvori“ stoji za ono što je sporo i teško za izvesti, sadrži jedan momenat boli i muke – oboje je ključno za Herceginu poetiku koja se rađa iz muke, bola i neprirodnosti, kao i sama poezija za autoricu („pun tanjur laži, preduhitriti pjesmu“). Razlog zašto piše poeziju Herceg iznosi u pjesmi Definicija pjesnikinje („Kontrolna točka je ponoć, pisati ću o tome kako / nam je prije nekoliko godina upala u juhu ta imenica“). U zadnjoj pjesmi zbirke sama autorica sebi presuđuje kao pjesnikinji stihom: „Pjesništvo je, parafraziram, mogućnost / da se tu i bitak odvoje / a kad se jednom odrežeš od svojih prizemnih svojstava / možeš zračiti neometano u svijet / dok ne iščezneš“ jer ova zbirka isto ne čini, ostaje prizemna i „tu“ ali bez – bitka, kako i sama Herceg naziva takvu poeziju u pjesmi Skolnište za žene „hranjenje GMO poezijom“ te u pjesmi Emancipacija pjesnikinje gdje „Glagoli izrastaju iz neživa jezika / šireći se kao virus“ te autorica „sluti da će rez moje kore biti umjetnički čin“, „imaš program za pohranu sebe“.
Herceg svoje zoometafore koje će razliti po sljedećoj zbirci a koje je postavila u prvoj, temelji u ovoj na svega nekoliko životinja koje prezentiraju apsolutnu slobodu: „Vrane zaslađuju vrijeme / glasnim raspravama / Kad ih čuje, umišlja prijateljice / s kojima dugo govori o ljubavi u metaforama“, „i oblik životinja kraj ceste / Krajolik besmisleno definiran kao metafora“, „Psi, ne, ali djeca sve pamte“, „Treća pjesnikinja može biti pitoma kao kućna mačka“, „Kažem mačka, mislim poezija“, „Sigurno je odrasla tog dana / kad je mačak obuo čizme, / uzeo jasnoću njenog spola / Ništa se tu nije moglo učiniti“ te „Na trbuhu joj zaspi mačka / koja mjauče očišćenu poeziju“. Metafore kao što su „gole kao planete“ ili pak „u grudima mi spavaju dvospolni ježevi“ te „šetnje u pravokutnim amplitudama“ manje su uspjele jer imaju samo dekorativnu funkciju no ne i sadržajnu poput „osmijeh pomnožen pekmezom“; no ima i iznimaka poput „strojevima koji tiskaju vrijeme“. Naturalistički moment najbolje se uočava na tjelesnim izlučevinama koje su također postale svojevrsni sinonim za Herceginu poetiku, poput: „Nitko ne govori o ženama koje cijelu trudnoću / povraćaju planete, do iznemoglosti“ te „a onda ću ohrabriti metak koji sam ti pljunula u pluća“, „Dolje smrad kao da je mokraća oprala noć“, „odahnula i pomokrila jato nerođenih šarana“ ili pak „gomilanja masti u bedrima“, „zaprimiti svijet u dlačice“ gdje nam se kazuje i to da ga Herceg ne korsiti zbog drugoga negoli da šokira i skrene pažnju na besmisao istoga, vrhunac čega je sljedeća strofa: „Samo promatraš / kad navečer / odrežem nokte / i masturbiram“.
Zbirka ima taj jedan molski ključ, čak više nego i prva, i pokušava pokazati kako može ogoliti jezik do njegove esencije, no isto joj ne uspjeva pa djeluje pretencizono prije negoli ambiciozno i opravdano. Antički moment (religijski, usudni) na drugačiji se način manifestira u ovoj zbirci jer nemamo više nadrealističke situacije već korištenje antičkih motiva i mitopoetske tendencije koji se očituju u stihovima kao što su „nečiji vrući rezignirani bog / koji samo zapisuje anegdote“, „Preobratila se, nekom drugom bogu glasno“, „ali božje usne nanijele su oceane / kojima je provirio tuđi život“ te „Boga ćeš upoznati / prerušenog u bika“, „gdje je božja kralježnica prekinuta“, „božja kopita“, „božja štucavica“. Iz svega navedenog vidi se jedan pejorativan odnos spram boga ali i potreba da se ono religijsko objasni znanstvenim pa se tu poseže za mitom kao „trećim čovjekom“ – „Šest mjeseci si, Zeuse, / šest mjeseci si puštao / da me skidaju i siluju / u bestežinskom mraku“ što funkcionira kao svojevrsno osiguranje. Militarizam se također javlja u zbirici kao svojevrsni lajtmotiv od ekstremnijih do manje ekstremnih primjera poput „iako je osmijeh eksplozivan kao oteti avion“, „dovoljno posebno da preživi zadnji rat“, „prodrhte tenkove i granate / gole kao platane“, „grlo puno gelera“, „bog ručna bomba“, „Ujutro nam kažu da se postrojimo i čekamo“, „pjesma nakon bodljikave žice“ kojima Herceg ilustrira rat kao najveći problem zbirke i svojevrsno njeno poetičko i stilsko opravdanje – „usmrtio bivši branitelj“. Metajezik znanosti negdje je stilski nepromijenjen, samo upogonjen, kao na primjeru nekoliko pjesama gdje se javlja formulacija „Ekvivalentno je“; no on se javlja i u stihovima poput: „Spoznaja da se krila proizvode serijski kao vijci / znak su izmicanja povjerenja u božansko“ (mehanicizam) te „U sterilinim hodnicima / monitori aparata i igle infuzije“ (što će nastaviti biti dio i moderne „goranovske poetike“, npr. Dorotea Šušak), „kao crna rupa u mliječne staze“ od čega scijentizmima najviše obiluju prva i zadnja pjesme koje služe i kao svojevrsno otvaranje i zatvaranje zbirke – „Riječi mogu putovati brzinom svjetlosti“ nasuprot prvoj pjesmi „Zaustavila sam svjetlost“.
Treća zbirka Monike Herceg Vrijeme prije jezika (Fraktura) naslanja se na znanastveni metajezik (cjeline su podijeljene na – teoreme, hipoteze i iskaze, te uvijek naslovljene putem „ptice“ s kojom se, unutar koje se, „događa“), ista pokušava da sintetizira često suviše hermetičan i maskirano poetičan jezik iz prošle zbirke onim „otvorenijim“ iz prve. Herceg personificira ljubav, daje joj riječ, i kada joj „da“ riječ ta ljubav govori o programu koji smo nalazili u obije zbirke (Teorem o vremenu) ona pokušava sintetizirati (više ili manje uspjelo) jednu filozofsku ideju sa naturalističkom slikom svijeta („dug dan leći će na šuplje kosti“) da bi na koncu sve završilo programatskim kiticama o smrti i ratu („Njihov plamen ponekad izazove požar“, „srce na zastavu i počeo je rat“); kod Herceg „misli ne teku“, „misli se ne prožimaju“ već se „raspore“, „godine šivaju razum“, što nam govori da modernističke motive prikazuje postmodernom poetikom koja nastoji iz visokog registra spoznaje i razumijevanja (doslovno i metaforijski) baciti ih u blato i u blatu ih i promatrati („Ljubav često leži u lokvi šutnje“) ali da nisu „estetika ružnoga“. Tu se sve vrednote i vrijednosti instrumentaliziraju za željenu programstku poruku; teoremi o hrabrosti, vremenu, ljubavi, ljudima etc. što je karakterika prve cjeline zbirke (Vrijeme prije ptica). Herceg ljubavi (apstraktnom entitetu) podaje karakteristike čovjeka („budiš se iz sebe i tražiš od ljubavi da ne žuri“, „njena rebra za tebe / otvorit će se kao cvijet mesožderke“, „Ljubav, nemjesto, / proglasila je državu / u neplodnoj tundri“ etc.) čime stvara zanimljivi sustav metafora koji često pati od programa zbog kojeg je pisan („a odrast ćemo mnogi već u prvim godinama, / mnogi puno kasnije kad pogledamo / očima u oči klaonici / i iz poštovanja prema ljubavi / ne okrenemo glavu“). Religijski motivi i ikonografije javljaju se selektivno i na način da se ili dokidaju ili nanovo definiraju poput („i vrijeme je da se raspemo iz boga“, „i vrijeme je da se izbavimo iz boga“, „a bog iz rebara rezbari namještaj“). Pjesma treće cjeline Podstanari u istoj ptici naslova Iskaz o arhitekturi funkcionira kao svojevrsni žrvanj motiva ruralnog života („guljenja jeseni kroz ljude“), ideološkog obrasca te programa („ovdje jedna zvijer pripitomljava drugu“) te manirističkih formulacija („mi, podstanari u istoj ptici“) te pokušava biti pjesma o ljudima, završava stihom: „mogao bi zaboraviti svrhu prozora“.
Herceg se ovdje hrva između individualnog i univerzalnog, neartikulirano skačući iz jednoga u drugo da bi završila u navedenom – programu – koji prije druge zbirke nije imao ideološki diskurs.
Motivski govori o odnosima, identitetu ali sve uokviruje neuspjelim formulacijama kao „usplođe“ ili pak metajezičkim poput „jezik gleda u atmosferu, bježi od čovjeka“. Kako bi prikazala da pjesme govore o „uzvišenijem“ doli o onome o čemu odista i govore, forsira jedan stilski sustav koji se urušava sam u sebe („Kad strah zalije oči, savijaš kičmu do jezgre planeta“) te su zato nauspjelije one pjesme koje su ga lišene poput (Iskaz o čovjeku kojeg volim, iskaz o zajedničkom etc.) jer u istima Herceg ne forsira ni stil ni poetiku, i tu je najsnažnija kao – pjesnikinja. Treća zbirka Monike Herceg ima elemente koji funkcioniraju i na tragu su stilski i poetski „prve“ zbirke; koji su naturalistički i iskreni a ne nepotrebno stilizirani, ali ju oni elementi „druge“ sprječavaju u gradnji jednog održivog poetskog sustava. Čiji se balans remeti zbog nerazriješene napetosti između registarskih slojeva.
Drame
Zbirka od pet drama Ubij se, tata (Fraktura) pokušaj je postavljanja kontradiktorne poetike iz navedenih zbirki u format dramskog pisma. Prva drama Ubij se, tata govori o disfunkcionalnoj obitelji u kojoj je naslovni otac najveći problem, Majka je za aktivistički tip pisma izrazito pasivno napisana („Što ste tako ozbiljni? Evo i kolača“), a srednji sin je okupan vulgarizmima i programom (koji smo ranije spominjali): „Mrzim biti muškarac, mama!“ te „Rekao mi je da sam peder“, dok je najstariji sin pisan na rubu manirizma. Poetika ne dolazi iz samog teksta već mu je nametnuta da tekst zvuči „pametnije“ nego to zaista i je, sve se ostalo govori lažnom poetizacijom te dramatizacijom ali kada dođe do programatskog dijela teksta onda je ono što se izgovara jasno, razgovijetno i lišeno svake moguće stilizacije iliti poetizacije.
Herceg želi govoriti o ljubavi a zapravo govori o nasilju koje njeni likovi nužno primjenjuju da budu voljeni, što se vidi na primjeru dvaju sinova dok se lik majke svodi na puki pragmatizam. Svi ostali imaju monologe koji nisu ni nužni ni dramaturški zasluženi već samo služe da popune stranice, litanijske tipove tekstova, no najinteresantniji lik u dramaturgiji dihotomije (majka – otac) ostaje više odrađen doli napisan. Temu koju Herceg obrađuje u prvoj drami, onu ucjenjivanja činom ubojstva odrađuje i sam Krleža u ciklusu Glembajevih u drami U agoniji, no Krleža ju ne forsira već dozvoljava da se sama inherentno razvije kroz nemogućnost da onaj koji prijeti ostane na riječima bez djela, da iste imaju težinu. Majka je pisana kao servilni lik koji ne razmišlja, nego samo automatski služi dinamici obitelji („Dobit ćete seku ili brata. Zamislite. Još jedan braco. Ili mala seka. Morate ga čuvati. Znaš. Ili nju“) – sam se lik majke nešto malo dramaturški aktivira kada otac završi u instituciji te ju Herceg prikazuje ne kao kontru ocu već kao njegovu presliku (nasilna je, u afektu, iziritirana). Statistički gledano, sinovi su veći akteri drame negoli majka i otac a pitanje je jesu li dobro napisani. Ova drama ne živi koliko mora nego samo da bi se mogla nazvati „drama“ i zato ništa nije zasluženo a sve je nametnuto. Relativnost uputa glumcima pokazuje da onome tko ju je pisao ni nije bitno kako sve to skupa živi na sceni („Sinovi se igraju, možda u sredini sobe. Kako god tko zamisli“) što čini upitnim čitavi ovaj komad hartije kao dramski. Herceg je bitno samo da kaže što mora, sam kazališni i dramaturški aspekt u potpunosti zanemaruje kako bi napravila prostora za litanije o programu. Komad jasno i nedvosmisleno izruguje rat, što samo po sebi nije problem, no problem nastaje kada ne zna kako da permutira ono što koristi pa sve što se prikaže djeluje isto i na određeni način nepotrebno i bez apsolutne inherentne nužnosti jer sve su klasične kompozicije na ovome svijetu zapravo permutacije uz dodatke koji su originalni; nasuprot jazza koji je permutacija na aposteriornu uređenost kaosa.
Odjednom bez ikakva razloga u navedenoj drami pojavi nam se ovaj naslov Tata, mogao si biti pjesnik te nam je tim jasnije da kod Herceg nema uzroka i posljedice već samo nizanja, koje traži od nas da ga prihvatimo kako ga god Herceg naslovi (ovdje „drama“). U tome da Herceg ne piše „dramski“ nego „književno“ ne treba da bude inicijalno ništa lošeg, ona opisuje stvari koje se ne mogu vidjeti na pozornici drugačije nego da ih neki glumica ili glumac izgovaraju u mikrofon – ovo kao da je zbir kratkih priča koje su se „prikazale“ kao drama. I ima načina da se te misli Herceg prikažu projektorom preko same scene, što je za vidjeti u nekih modernih teatarskih rješenja ali ovakav način pisanja koji ne uzima u obzir teatar kao medij teško da se može i treba nazivati – drama. Nasuprot Herceg nalazi se Karakaš sa svojim dramama koje su ipak puno bolje napisane mada se više čine stilom kao filmski scenariji koji su formirani kao drame nego kao punokrvne drame. Karakaš isto kao i Herceg ima i taj postmoderni moment i naturalizam ali ih puno suvislije zaokružuje. Radi se i kod jednog i kod drugog autora o kratkim dramama, koje upravo zbog svoje kondenziranosti (kada uspiju) djeluju srodnije filmu doli teatru. Herceg piše također više filmski negoli teatarski, ali je kod Karakaša isto funkcionalnije te manje nasilno izvedeno. Sve sumira rečenica koju Herceg iznosi u zadnjem „činu“ drame: „Bio sam govno koje je moglo povjerovati u ljubav“. Postmodernizam dakle. Ali njegov postratni (tranzicijski) vid. Psovke. Pokušaj visokog stila i filozofije. Program. Naturalizam. Ima i taj jedan moment besmisla, apsurda koji se više koristi kao puka stilizacija (otac traži gdje će se objesiti) negoli kao dramaturško oruđe, pa sve nalikuje više na pokušaj doli na uspjeli rad.
Ubio sam Almu druga je drama u zbirci, Herceg tu napušta formu dosadašnjeg dramskog pisma te piše tekst koji je svojom strukturom bliži monodrami ili ispovijesti. Herceg piše Almu kao mrtvu osobu koja misli o onome što je učinila, radi se o jednom litanijskom monologu u kojemu su prožeti i naturalizam i vulgarizmi, ponovno imamo tu „nasilnu ljubav“ koju smo imali i prije; ideju da se ljubav mora nametnuti – ne – zaslužiti („Tužna. Ja nisam bila tužna / Tužna je riječ za neke fine žene. / Ja sam bila sjebana“). Sve se to prožima kroz jedan ključ horrora tijela kojim Herceg prikazuje čin ubojstva u odnosu. Ponavljajući pritom stalno motiv krvi i kozmičke sofizme, koji su ovdje, s obzirom na metafizičku prirodu ispovijesti ubijene osobe, i efikasni. U svojoj zbirci kratkih priča Dimitrija Popovića (modernista) zanima o čemu misli odrubljena glava, jer je znanost dokazala da „misli“, ali on tome prilazi ne iz pozicije programa već iz stvarne filozofske nužnosti. Dok Popović metafizički motiv koristi kao filozofsko pitanje, Herceg ga podređuje unaprijed zadanoj idejnoj strukturi kao i u kratkoj priči o policajcima koji premlaćuju izbjeglice koja joj je priskrbila nagradu Večernjeg lista. Upravo se u tome nalazi jedna od ključnih razlika između njihovih poetika.
Treća drama Mrtve ne treba micati također je jedna od kraćih, ovdje ipak imamo jasnije i preciznije didaskalije koje su bliže onome što traži teatar („U dnevnom boravku za stolom sjede dvije žene. Već je prošlo podne. Malo dalje od njih leži tijelo muškarca u krvi“) jer imamo tko se i kako nalazi na pozornici i što se događa, sve precizno i jasno navedeno. Za Herceg to je nasilje nekada opravdano a nekada nije, zato nam se i čini crno-bijelim; dok u prvoj drami svi jedva čekaju da se lik oca ubije jer je sam lik oca sinegdoha za sve problematično u svijetu, u svemiru. Taj jedan crno-bijeli (romantičarski) registar prikazuje ljude kao „zle“ ili „dobre“ i daje pravo onom „dobrom“ da čini što misli da treba. Karakteristične su te ekstremne situacije koje se svedu na litanije o tome zašto je opravdano na određeni način misliti ili određeno činiti. Tu nam se nazire ono što smo primijetili kod Karakaševih drama, način na koji Herceg gradi razgovor između dvije prijateljice o opravdanosti čina ubojstva kada se radi o obiteljskom nasilju ima jedan filmski impuls. Scenarističku dinamiku. Klinički je hladan taj dijalog, čini se kao da su ga pisali roboti ne ljudi jer mrtav čovjek za njega ništa ne znači. Mada je scenski zanimljiv i potentan moment prelaska preko mrtvaca, iznova i iznova. Autorica jasno podcrtava takav način pričanja priče kao odabir rečenicom („Nisam ja čudovište, znaš to. Stvarno nisam“) koju izgovara majka. Opet se vraćamo litanijama, ali ovdje više discipliniranim („Žena je uvijek kriva, moja ti“). Mora se tekstu priznati da je vrhunska ironija i cinizam to da dvije žene vode svakodnevne razgovore i pritom samo preskaču preko tijela mrtvog muža jedne od njih. Cijeli ovaj dramski moment, jer je suviše kratak da bude dramski tekst, ima potencijala kao zanimljiv kratki film ali više djeluje kao pokušaj i dobra ideja nego efikasna „dramska“ izvedba. To vrijedi i za cijelu zbirku, kao da je Herceg sve svoje pokušaje odlučila proglasiti „uspjelima“ a oni koji su ih i prihvatili, njihovom kvalitetom nisu se ni zamarali.
Sljedeća „drama“ Gdje se kupuju nježnosti prikazuje nam odnos obitelji prema preminulom članu nakon njegove smrti, prvo je to baba, onda je i njen muž, pa druga baba (…) i ovo je svojim trajanjem i najuspjelija drama. Tu je posebice zanimljiv jedan snažni naturalistički aspekt gdje je pokojna baba prezentirana kao prljava i loša („I ne sjećaš se svih onih govana po sobi“) te joj Herceg prvo oduzima glas da bi joj ga dala u sljedećoj sceni, kasnije umire i njen muž (koji nije bio „dobar“ otac) i Herceg ponavlja svoj dramaturški postupak, ali ovaj put umjesto oca govore majka i baka (on je i dalje afazijski prikazan) o odgoju djece kao i u prvom dijelu. Ključno je dakle po čemu se razlikuju a po čemu „istuju“ te dvije scene. Likovi koji se u njima pojavljuju su isti (kao što je već i navedeno) a rasprava o odgoju se prostire ne samo na odgoj majke i kćeri već i na one koji su odgajali baku (kasnije) a onda i na pokojnog oca – i svakako je dramaturški efikasnije da se do njega dolazi nego da se od njega kreće („Tako si ličila na njega. Bila si isti on“). Treba pohvaliti mogućnost Herceg da drži jedan slojeviti prikaz muškarca i žene koji nisu bili „idealni“ roditelji dramaturški konzistentnim („Uvijek sam se, znaš, nadala da ćeš reći nešto. Barem da su mi djeca lijepa i pametna. Da sam to dobro napravila“) te („Svaka dva tjedna roditelj ubije svoje dijete. / Često su to upravo majke“). I otac i majka snose jednaku odgovornost za odgoj („Kako ste mogli tako s nama?“). Takav način ispričavanja pokazuje zrelost i zanat ili mogućnost postojanja takta. Na koncu ipak ispada da je muž kriv za sve. Ponovno nam se vraća naturalizam („Sise su bubrile“) dok je vulgarizam – konstanta.
Herceg nas dovodi do trećeg sprovoda, ali nakon njega nismo više „na ručku“ već se nalazimo u II. cjelini čiji su naslovi u dijalogu s naslovima pjesmama Ujevića, Šimića, Čudine, Plath; tematski se vežu uz ono o čemu se govori u ovoj cjelini no samo imenovanje bilo čega teatarskog izvan pisanja broja činova, besmisleno je, ako se neće isto na pozornici izgovoriti – više to služi da drama ovako objavljena kako je, ima stupanj književne vrijednosti koji opravdava njeno tiskanje (dok Karakaš u Avijatičaru koristi naslove za svoje činove, dane etc. ipak su didaskalije te koje su scenski funkcionalne: „Zagreb 1990. Čarli pjeva i svira harmoniku. Pridružuje se Eli“, za razliku od Herceg: „Traje negdje neki rat. Svaki je rat isti. Svaki je vojnik jednak. U svemu je ista bol“ i kod Karakaša ne nalazimo potrebu da se poetiziraju naslovi na razini Herceg, jer je samo djelo svjesno da su oni više opisni negoli zapravo tetarski funkcionalni). Drugi dio više je metafizički od prvoga, sve se odvija u svojevrsnom limbu kojeg Herceg prikazuje „bolničkom estetikom“ – motiv mraka rasteže na nekoliko cjelina koje prate obračun s vlastitim roditeljima i postanak roditelja samog lirskog subjekta; tu se lome prozni i poetski registri, a vraća se već prije spomenuti litanijski registar koji ovdje pronalazi svoj vrhunac i djeluje hipnotički i neurastenično. Hercegine litanije uvijek su vezane uz znanost i uz ideološki program. Treba se svakako spomenuti dva dijela koja funkcioniraju kao svojevrsna tematska rima a koji se opet ne ponavljaju gdje Herceg „filozofira o jeziku“, tu ima zanimljivih misli ali isto djeluje kao slučajnost prije nego kao formirani stilski ili poetološki postupak: „Glagoli su imenicama prilazili kao udvarači, odnosili su ih u svoj svijet i one su odjednom plesale, trčale, svijet bi se zavrtio u vječito gibanje u svemiru“, ili pak: „U tu opću imenicu stale su i mnoge druge imenice, ali te velike i nejasne imenice nismo mogli shvaćati tako rano“. Herceg svoju epsku litaniju o ulozi roditelja završava riječima: „Ali imam ruke. Imam jake ruke da ću vas moći nositi obje. Ako treba i cijeli život. To je, ako me pitaš, moja najveća kvaliteta“ a zanimljivo je i to da se tekst metapoetski osvrće na same litanije koje jedan od likova komentira: „Imam i ja teških dana pa ne kmečim“. Mada sama Herceg koristi riječ „kmečim“ za registar lirskog subjekta, mi ćemo se ipak zadržati na – litanija.
Zadnja drama u ovoj zbirci, Zakopana čuda, otpočinje opisom scene koji je nemoguće (tako kako je napisan) izvesti teatrom, u njemu se spominje da se ljubav i vječna djevojčica nalaze „na bilo kojem mjestu svijeta“ a da vrijeme ne govori već samo „(…) ide naprijed. Gura kazaljke, korake, tko bi ga znao što sve ne gura to Vrijeme još od Velikog praska“ – kako da prikažemo „tko bi ga znao“ kada je isto, po definciji same riječi, neprikazivo. Sama premisa personificiranja „vremena“, „ljubavi“, jeste zanimljiva; pogotovo ideja da se pokušavaju spojiti poetski i prozni registar no s obzirom da nema dijaloga već svaki lik govori monolog, nužan čin komunikacije izostaje i koncept djeluje nasilno nametnut, tim više kada se Herceg kreće grafički poigravati stranicom bez povoda i smisla, jer samo odvajanje registara prozom i poezijom zapravo je i moglo biti efikasno – sve što smo naveli dokazuje nam da Herceg nije loš pisac, ali da je onaj koji ne zna kada i gdje stati, pa ponekad isto postigne a vrlo često pretjera, pa i ono dobro onda postane lošijim: „(…) koliko će proći vremena dok napokon ne nađemo mjeru za same sebe?“
Herceg u nastavku gradi zanimljivu situaciju koja se poigrava očekivanjima, djevojke i mladića koji gledaju u rijeku, cijela se radnja odvija u mislima no tu opet upada u iste probleme kojih je i sama svjesna metajezično: „Ali to je jer sam ja jebeni pjesnik / koji mora izgovarati riječi / koje nemaju nikakvog smisla“. Ako ovakva djela pobjeđuju na Marinu Držiću to znači da su se te godine prijavljena bila lošija djela ili da se na tom natječaju ne nagrađuje kvaliteta – natječaju čiji je laureat nekada bio i sam Krleža (zato će se nadalje ovaj tekst i suzdržati od spominjanja nagrada). Ljubav kod Monike Herceg je nametljiva, nasilna, i više nalikuje oružju nego emociji: „Ovdje je bolje bit oštrih rubova, ili biti oštrica / Jer ako ti nećeš, netko hoće“, ironično je to da takav poziv na nasilje kontrastira: „Ja sam ljubav i tražim vraćanje / na tvorničke postavke / Kad dignu noževe / spustite ruke“, jer je ljubav upravo ta koja napada i ovo izgovara, a ne – brani se. „Ljubav nije prisila“ govori lik Zauvijek dječaka u dijelu drame u kojem Herceg ispisuje svoj program komunikacijom između likova. Koja je više monološka negoli dijaloška mada je pisana da se grafički čini kao dijalog: „Nova verzija ljubavi / s novim programom koji se prilagođava / vašoj vrsti usamljenosti“.
Roman
Vrijednosni moment u dosadašnjem opusu Monike Herceg onaj je sentimentalnosti; teksture koja izranja iz naturalizma; te iskrenosti i jedne pomaknutosti, koji smo detektirali u jednom dijelu prve zbirke poezije – i isti se nadzire u njenom romanu prvijencu Ovdje počinje šuma (Fraktura) koji je posložen od niza kraćih poglavlja čija je funkcija srodna onoj kolaža pa se tako Herceg postavlja vrlo jasno i nedvosmisleno u postmoderni diskurs svojom „glagolskom“ rečenicom te pročišćenim pripovijedanim stilom, koji se ne guši previše u opisima ali već kroz svega par rečenica govori sve što treba biti znano. Takvo pisanje djeluje sigurno jer je jezik „programiran“ kao i stil i poetika no drži strukturu. Stilski je možda najzanimljivije to da Herceg grafički uopće ne odvaja upravni i neupravni govor, već ih samo dijeli točkama: „Vrištat ću da me narod čuje. Ubit ćeš me“, ima instanci gdje Herceg koristi modus operandi „rekao je“ ili slično, no većinski su upravni i neupravni govor skoro pa neodvojeni. Način na koji se Herceg odnosi spram svojih poglavlja podsjeća nas na djelo Pavla Pavličića Ropotarnica (Matica hrvatska) u kojemu su poglavlja nazivi predmeta koje Pavličić filozofsko-praktički objašnjava; Herceg svako poglavlje otvara jednom imenicom i onda u svega par stranica opisuje zašto se navedena imenica primjenjuje na život lirskog subjekta (djeteta) pa su tako poglavlja naslovljena: Konji, Grabljača, Tarač, Prakuća ali i Radio, Grob te Dezerter etc. Samo Pavličićevo dijelo nije roman već – knjiga feljtona, publicisttičke proze i autobiografskih zapisa – „Ropotarnica Pavla Pavličića mozaik je tekstova koji govore o predmetima što su nekad činili bitan dio naših svakodnevnih života, ali su s vremenom ‘odslužili svoje’ i nestali iz upotrebe“ – kao i Pavličić u Ropotarnici i kod Herceg imamo slične starinske predmete spomenute, pogotovo na početku, no tu većinski dominiraju ipak imenice koje dakako opisuju – bića, stvari i pojave.
Zanimljivo je i to da ovaj roman neke svoje etnostileme (jezične, stilske, poetske i kulturološke karakteristike vezane uz određene krajeve) dijeli s romanom Damira Karakaša Sunčanik (OceanMore) koji je izašao 2025. godine; samo što gdje Herceg ima baku (koja također pipovijeda i o vragu) a Karakaš ima djeda; i dok se kod Herceg radi o pričama koje su statične, kod Karakaša mi se krećemo kroz te priče jer su peripatetički postavljene – dva različita izdavača izdala su, barem po tim elementima, srodne romane u svega nekoliko mjeseci razmaka. Herceg ovdje gradi jednu freskovitu priču dok je Karakaš gradi eksperimentalnije, jer su njegovi skokovi u radnji intuitivni prije negoli logični. Herceg se tako u svom prvom romanu vraća većinski onome zbog čega joj prva zbirka ima vrijednost, ostaje samo vidjeti hoće li se tu potkrasti i oni elementi zbog kojih ju ostala djela gube. Postavlja se svojevrsna poetika tim etnostilemima i u naslovima cjelina, samo što se ipak brzo ista istroši pa naslove zamijene generički pojmovi vezani uz rat te naturalističku svakodnevnicu. Matija Štahan u Uskrsnuću autora (Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika) piše o fenomenu gdje se u suvremenoj hrvatskoj književnosti spominju zahod, mokraća i slične izlučevine (što nalazimo i kod Herceg: „Popiša se i dijete po sebi“ te: „Majka pita svaki dan babu je li se opet popišala“, ali i: „Onda joj, držeći je za kožu na vratu jer tako se drži mačka, kaže, ugura cijelu glavu u govna“) pa stoga Štahan smatra da je takav sustav motiva posljedica „stvarnosne proze“ (tranzicijska književnost i postmoderna): „Ukratko, ako je u nečemu doista problem, to zasigurno nije jedna rečenica o deficiranju u lonac“, a kod Herceg čak imamo poglavlje od nekoliko stranica koje se bavi – zahodom – a koje je naslovljeno Zahod, ali i ono naslovljeno Tuta. „Moderni roman“ tako je u svojevrsnoj krizi identiteta jer nema više novela, pripovjedaka i pripovijesti već se često djela prozivaju „romanima“, što je posljedica „postmodernog stanja“ za koje sve ima umjetnički potencijal – no za kritiku to je prilika definiranja gdje isti postupci uspijevaju a gdje ne.
Kada govorimo o „stilu“, onda ćemo govoriti o ciljanim momentima „promjene ili nadogradnje“ koje ćemo nazivati „stilizacijama“ dok će raspon toga koliko se ekstremno ide u stil (najjmanje i najviše) biti nazvano – „poetika“. Poetika romana Monike Herceg mogla bi se opisati kao svojevrsno „slikoopisivanje“ koje je stilizirano „naturalizmom“ te „siromaštvom“ i „ratom“; upravo jer svako poglavlje kreće od jedne konkretne slike (često i glagola) kojom se onda bavi tako da je propusti kroz vektor vremena, pa zato cijeli roman djeluje kao da je autorica svoju prvu zbirku iz poezije prelila u prozu. Time Hercegin pripovjedni postupak podsjeća na srednjovjekovne iluminacije jer se radi o atmosferski precizno osmišljenim minijaturama koje skriva svako poglavlje, što je posljedica toga da je roman djetetova fokalizacija na babine priče – jer je djetetu svaka priča uvid u jedan nepoznati svijet ali i epistemiološki moment spoznaje i shvaćanja svijeta. Slično smo pisali i za Sunčanik, samo je tu pripovjedna tehnika bila ipak drugačija i uglavnom smo pratili jedinstvo vremena, mjesta i radnje (Aristotelova Poetika), uz snažnu poetiku. Kada statistički gledamo koji postotak Herceginih poglavlja se bave kojim temama onda nam ispada da ona „svjetovna“ nose najviše romana – sto i dvanaest poglavlja. Govorimo o poglavljima koja imaju same teme kojima se bave i u naslovu, ne nužno i u sadržaju, a ostatak romana tako bavi se „religijskim“ temama u dvanaest poglavlja dok ona o „ratu“ zauzimaju svega devet poglavlja – vidimo tako da su motivi i preokupacije Herceg iz drugih zbirki prisutne ali „vjerski motivi“ ipak su prisutniji od „ratnih“, te da je ipak potka ovoga romana ona – „svjetovna“.
Herceg doduše ne ostaje samo na tome da cijeli roman prati priču bake koju sluša unuka, već isprepliće takav narativ sa onime gdje sama unuka, baka i ostali žive svoje živote te tako dobiva dinamičnost koje bi inače manjkalo no ponekad nije lako razlučiti što se kada zbiva i zašto; mada su muški likovi prezentirani izrazito pejorativno i crno-bijelo kao – nazadni, glupi, nesposobni (kada odrastu): „Da je đed strašan. Da mu smrdi iz usta. Da je stisne previše. Majka šuti. Onda kaže da ne izmišlja. Njoj đed stalno govori da je kurvetina“ te: „Pomoli se da đed što prije umre“. Snovi u romanu imaju zanimljivu ulogu i oblikuju se sukladno svojemu sanjaču, pa su tako snovi „djeteta“ apstrahirane igre onime što čuje ili doživi dok su oni „odraslih“ psihologizacije njihovih strahova i briga: „Dijete sanja kako se noću lubenice kotrljaju oko njenog kreveta“ te: „(…) ali već iduću noć sanja kako joj iz guzice izlaze dugačke zelene vriježe“, što je produkt toga da je iskusilo lubenicu i da joj je baka rekla da ne smije jesti koštice. Herceg doduše ne prikazuje snove samo i isključivo kao trenutke spavanja već se pojavljuju i „snoviđenja“ kada otac priča, budan, sa mrtvim suborcima i potom zaspi i o istome sanja: „Ne pucajte. Ja sam, viče otac kada opet zaspi“. Tako si autorica dozvoljava i omogućava radikalnije metafizičke sitilizacije kao u poglavlju Minobacač gdje dijete priča sa mrtvim suborcima. Najradikalnije autoričine stilizacije vezane uz snove one su kada se san i java sintetiziraju pa imamo prizor gdje je dijete mokro jer se pomokrilo za babu koja ju nalazi; ali je samo dijete uvjereno da je mokro jer je hodalo po jezeru o kojem je prije od babe slušalo (Jezero) – o čemu je sanjalo.
Kao još jedna od zapaženijih stilizacija javlja se i sintetiziranje likova sa kućom, prirodom i inim pa Herceg tako ima poglavlje u kojem se sama kuća personificira ali i gdje dijete postaje „dijete-trešnja“ te nakon svoje metamorfoze ono umije da „vidi dalje nego dijete“. Spoznaja kod Herceg izvan granica mogućnosti dolazi dakle putem snoviđenja (spavanja i budnote) te putem mašte koju dijete nosi a koja dinamizira postojeći svijet spoznavajući ga iz svoje solipsističnosti ka univerzalnosti. Isto je kao stilski postupak i najzanimljiviji dio samog romana. Paralele uz Karakaša zamjećuju se i u trenutku rođenja teleta, mada se u Sunčaniku rađa druga vrsta životinje koja ima i ime – Bakho. Oboje autora povlače paralele između ljudi i životinja u svojim poglavljima o „porodima životinja“ samo na raziličite načine – dok kod Karakaša taj moment nosi jednu mitološku crtu kod Herceg služi da se podcrta težina života na selu i preživljavanja u teškim vremenima.
Dijete koje Herceg opisuje s obzirom da odrasta u disfunkcionalnoj obitelji postaje nasilno: „Onda skida lutku do gola. Uzme olovku, našiljenu nožem, pa je zabode u oko. Otkine joj nogu. Gurne prst unutra. Prazinina. Zamišlja kako je i ona šuplja iznutra. Viče u lutku. Glas odzvanja unutar plastičnog tijela. Ne budi goropadna. Ništa ti neću. Samo se igramo. Baba joj je ispričala da su svetoj Luciji izvadili oči pa ih stavili na pladanj. Igramo se svete Lucije, kaže dijete kad lutki iskopa jedno pa drugo oko“. Iako smo primijetili da su prikazi muškaraca kod Herceg pejorativni i mehanički, bezobzirni, slično su prikazane i žene; mada su stil i poetika skloniji ipak naglasiti muški rod kao najveći problem. Hercegina „baka“ prikazana je manje kroz vlastite radnje a više kroz opise istih, za razliku od Karakaševog „djeda“ koji je ipak slojevitiji lik – tu treba uzeti u obzir i to da Karakaš cijeli roman gradi na odnosu unuka i djeda a Herceg baku koristi kao kampanelistički „prozor u svijet“, kao jedan od elemenata spoznaje no ne i ključni te štit od svijeta. „Dijete“ kod Herceg sluša više nego pita, a Karakašev „unuk“ stalno postavlja pitanja. Vrhunac Hercegine stilizacije naturalizmom svakako je moment gdje se otac „ispovraća u cvijeće“ u poglavlju Kupanje kao i trenutak gdje peru babu: „Trbuh joj visi. Sise joj se objesile“, ali treba napomenuti i to da Herceg svoj naturalizam ne provlači samo kroz vizualnost već i kroz druga osjetila, s naglaskom na olfaktvino (njuh) jer rijetko je da nešto ne smrdi.
Sam bi se roman mogao stilski a i poetski podijeliti na dva dijela – onaj „dokumentarni“ gdje pratimo život na selu, objektivno i detaljno (proces sađenja etc.) te onaj „narativni“ koji je snažno obilježen naturalizmom, ekspresionizmom te nadrealizmom (snovi) pa se ta dva vida romana isprepliću. Nekada Herceg zna ispreplesti i sama ta dva „vida“ u jednu sintezu; gdje prvo pratimo „dokumentarno“ ono što se događa onda poetičnije (narativno) što se najbolje vidi u poglavlju Vlaga gdje autorica prvo o vlagi priča faktički: „Opet je vlaga izjela zidove. Majka pomiče maleni kauč pa briše crnilo. Brat kašlje, kašljem i ja. Samo što jedan kut sobe oslobodi crnih mrlja, drugi se ospe“. Tu vidimo da mada autorica, istina je, uvodi prvo lice, ipak je način na koji se sve prikazuje objektivan – jer ne zalazimo u osjećaje i misli. No već u drugom dijelu to se mijenja: „Meni srce stane od straha“, tu lirski subjekt spominje „čovjeka sjenu“ te iz dokumentarnog i objektivnog polako ali sigurno mi prelazimo u subjektivno te nadrealno, što je dakako posljedak dječje mašte što kasnije postigne vrhunac svoje nadrealnosti u snovima: „Sanjam: vlaga je prešla na mene, kao guba s televizije“ gdje dijete zamišlja kako bi se obitelj ophodila spram nje da ima „vlagu“ i jutro sve opet vrati u normalu; tu Herceg možda u svojoj sintezi i najbolje uspijeva djelomično pokazati psihu djeteta. Dok ti dijelovi funkcioniraju kako smo naveli, treba jednako detaljno pozabaviti se i onim – dokumentarnim. Snovi su uvijek vezani uz traume, strah, i nedoumice. Fokus je na djetetovim snovima, što dozvoljava Herceg da balansira stil i poetiku: „Dijete ispriča babi da je sanjalo da su brata pokopali. Sad si mu produžila život, kaže baba“.
Roman pokriva mnogo vrsta nasilja od onog obiteljskog, do onog djece jedno prema drugome pa i svijetu oko sebe te tako pokušava izgraditi jednu fenomenologiju devijantnosti za koju su krivi roditelji, no isto ne forsira, već više koristi kao svojevrsne lajtmotive čime sve djeluje realističnije i snažnije. Od svih programatskih dijelova u romanu taj je i najuspjeliji kao poetika. Primjer „dokumentarnih“ dijelova u romanu koji su onakvi kakve smo ih ranije opisali su u poglavljima Bicikl te Jagode, što nam je vidljivo po ovakvom tipu naracije: „Jagode majka sadi na rub bašte. Prekopa malen dio livade, koji je bliži kući, pa posadi sadnice (…). Onda je na prekopanom prstima rupe u zemlji izdubila, sadnice zabila i prstima oko zelenih vratova zemlju utabala. Tako majka presađuje i salatu“. Element koji je najzanimljiviji u romanu prvijencu Monike Herceg svakako je „prakuća“ koja se kao motiv pojavljuje kao poglavlje na samom početku ali ju se spominje i nadalje u samom djelu pa i pri kraju samog djela u jednoj snažnoj pjesničkoj slici: „Sanjam kako prakuću jede vatra. Sanjam kako jede i moje ruke. Gorim živa. Pa mi gule kožu s lica i stavljaju mi je na ruke. Ali nije dobro. Ruke kao da više nisu moje. Vatra još uvijek gori, kuća jauče, a ja ne mogu ništa više s ovim novim rukama. Kažem, to su babine ruke. Stare su. Kažem, to je stara koža. Zalijepili ste mi krivu kožu, vičem. Ali nitko me ne čuje. U kući koja gori već odavno nema nikoga“.
Ova je pjesnička slika iz poglavlja Puzle jedna je od najsnažnijih u čitavom romanu, te tako djeluju metafore Monike Herceg kada su smislene.
Herceg tako u poglavlju Oluja ekspresionistički slika jedan obiteljski kaos koji nastaje zbog nasilja i nesloge i povlači analogiju sa nevremenom koje se valja: „Ne smij se, oplakat ćeš, prijeti majka. Otac prijeti i kad zaplačem. Ako ne prestanem, dat će mi razloga da plačem. Vjetar samo što nije provalio u kuću. Ide nevrijeme. Na prozorima nema roleta i zastora. Nema ni zavjesa. Majka kaže da svi gledaju u našu sirotinju“ – kod Herceg pojam „sirotinja“ nije samo materijalan već i metafizički jer se u romanu radi o duhovnoj i spoznajnoj sirotinji, ne samo fizičkoj – „Ukrala sam haljinu za barbike“ – pa bi stoga mogli zaključiti da su u Herceg motivi krađe, nasilja i siromaštva sinonimni. Točnije jedno opravdava, na određeni način drugo – u jednom poglavlju tako dijete uzme haljinu djevojčice koja ima najljepše haljine jer ona sama nema – siromaštvo je dakle opravdanje za krađu ali i duhovnu neimaštinu, što se vidi u tome kako likovi iz romana idu u crkvu bez da se mole i poštuju rituale, samo otvaraju usta, što Herceg sjajno stilizira tako da svašta stavlja da izlazi iz tih usta (Krštenje): „Rastvaram usta, a iz njih izlaze mravi, štriga-rige, paukovi, izlaze i stonoge, gujavice. Stavljam ruku na usne da ne vide“. Vjera je u romanu prisutna na dva načina, pa tako imamo „pučka vjerovanja“ kojih je često izvor baka i „religijsku vjeru“ koja se manifestira kroz odlazak u crkvu, vjenčanja, krštenja, sprovode i ine. No roman nam jasno daje do znanja da se ova druga vrsta vjere odrađuje: „U crkvi klečim kad drugi kleče. Pjevam kad drugi pjevaju. Znam moliti samo što me baba naučila. Misa je duga. Kad ne znam molitvu, samo otvaram usta kao da se i ja molim. S drugom su djecom njihovi otac ili majka. Samo ja sama“. Potom Herceg skreće pažnju sa sakralnog na profano kada se jakna zapali pa privuče pažnju drugih: „Klečeći sam se naslonila na radijator kraj mrtvog Isusa“.
Bicikl je dokumentarna minijatura koja otpočinje dolaskom bicikla a svršava učenjem voženja istoga – Otac ne pridržava bicikl – tu Hercegin stil više djeluje kao „pjesma u prozi“, točnije njegova „zlatna sredina“ i savršena sinteza proze i poezije, kao i Fotoaparat te Glava gdje je minimalizam funkcionalan. Herceg često ima navadu, što onda ponavljanjem prelazi u stilski postupak, da ono na prvu što nema nužno negativnu konotaciju pretvori u istu – „eufemizam čini pejorativom“ pa joj jagode njene obitelji postaju „pokvarene jagode“ a bog postaje „ubio boga u babi“, te tu svakako treba naglasiti poglavlje Čavao gdje majka zbog bolesti izgubi ruku pa nova ruka koju dobije nije ista kao njena prošla: „Na jednoj su ruci nokti manji. Žući su. Jedna je šaka puno veća. Kad je udari tom rukom, zaboli je jače nego prije“. Još jedna stilska figura koja se često javlja u romanu ona je koja uvijek poziva na apsolut koji je k tome i pejorativ: „Učiteljica im kaže: ne naginjite se preko prozora, da ne padnete i ubijete se“. Tu vidimo da autorica potencira često smrt kao apsolut (za nju ne postoji ono između samo „apsolutno dobro“ ili „apsolutno loše“), kao što smo ranije naveli, da naglašava i tjelesne izlučevine pa nalazimo dio gdje autorica piše da „(…) u kući ne piša“.
Mada treće lice prevladava javlja se i uporaba prvog lica, ali manje ciljano nego kod Karakaša, ono služi Herceg da balansira objektivno i subjektivno (kada ne dominira samo jedno od to dvoje) no izvan istoga nema funkciju; Puzle kreću uz treće lice: „Otac slaže puzle. Kupio ih je na vašaru. Ali čovjek se zakleo da su sve na broju“ i tu vidimo onaj način pisanja koji smo vidjeli i u dramskom pismu, dok svršava prvim licem u snu: „Sanjam kako prakuću jede vatra“. S druge strane, snovi služe da se ta apsolutnost koju Herceg potencira organski uklopi u tekst putem nesvjesnog pa u Koprivi kada se dijete ožari na koprive dok je prije pratila kako mačka lovi miša: „Navečer sanja: probija se kroz polje kopriva, iza nje leglo zmija. Malene, velike, šarene, smeđe. Jedna bi je mogla cijelu progutati. Ruke joj i noge krvave, sva je u ranama. Jesam ti rekla da se ne grebeš, dere se majka. Eto i miša, trči za njom. Hita u kuću. Skriva se ispod kauča. Miš velik poput konja stalno se naviruje. Čeka kad će izaći. Čeka da je pojede“. Herceg više puta isto čini te se nakon sna vrati u javu: „Koprive su ljekovite, kaže majka. Ljekovite, kaže baba dok ih trlja po rukama protiv reume“. Taj jedan onirički karakter Hercegina pisma uvijek svršava na onom „stvarnosnom“ te se tako iz apstraktnog čini konkretnim. Još jedan primjer apsolutnosti u Herceginu pismu jest i: „Peče nas glava. Izgorjet ćemo, kao što baba priča da ljudi gore u paklu. Mama kaže da se to uši bore da ne umru. Moraju sve i jedna pocrkati“. Tu vidimo i jednu destruktivnu tendenciju kod Herceg o kojoj smo ranije govorili kod drugih djela a koja sadrži jedan nihilistički aspekt.
Dok se Herceg u svojim ranijim djelima, mjestimice, mučila time da joj omjer konkretnog i apstraktnog bude funkcionalan u svom najnovijem dijelu isto joj češće polazi od ruke nego ne – što se najbolje vidi u dijelovima iz djela koje smo i naveli, a što je posljedica nekorištenja manirističkih i larpurlartističkih figura koje su pogotovo karakteristične za druge dvije zbirke ali i za drame. Autorica se stoga vratila na ono što najbolje funkcionira u navedenim zbirkama i dramama, te se ponajviše vratila na stil i poetiku prve zbirke, samo ju je ovaj puta „prozno uobličila“. Zanimljivo je to da bi lik brata u Herceg mogao biti dijete s posebnim potrebama: „Brat priča s vlakovima. Daje im imena. Kaže: ovo je mama mješalica, ovo je tata, gdje mu je sin“, što bi prikaz muškaraca o kojemu smo ranije pisali nadopunilo oštrije negoli smo prvotno naveli – tome treba nadodati da su fakti kako se radi o disfunkcionalnoj obitelji, u patrijarhatskom sustavu, ali je stvar u tome da i dalje postoji jedan nesrazmjer međ prikaza ženskih i muških likova.
Roman ima niz uznemirujućih momenata, poput stranca koji dijete vodi na sajmu roditeljima jer sve skupa djeluje izrazito neprimjereno i krivo te jedan stalno prisutan strah od mrtvih koji se vraćaju i napadaju te ugnjetavaju žive.
Način na koji Herceg piše navedene scene sve je samo ne spokojan te se često prikazuje taj zlokobni „smiješak“ kao motiv koji nas opsesivno prati kroz čitavi roman, a što mu daje nekromantski karakter. No nije samo da dijete promatra mrtve ili komunicira s njima već ga isti i love, tjeraju, a i sama autorica objašnjava svoju oniričku poetiku u poglavlju Šuga gdje doznajemo da majka vjeruje u vradžbine: „Vjeruje da, kad sanja, predviđa budućnost“. Što je kod Karakaša „vrag“ kod Herceg je „zmija“ koja se kao motiv pojavljuje na razne načine kroz mnoga poglavlja: „Na selu je jednom ispred bašte na veliku zmiju gotovo stala. Prepala se. Pobjegla. Onda joj je i drugi put zmija put prepriječila. Dugo ju je gledala, pa se okrenula, otišla po vile i zmiju na njih nabila. Potom joj sjekirom, dok se izvijala, glavu odsjekla. Čula je da zmiji izraste novi rep. Glava nikada“. Naturalistički i nadrealni su prikazi metamorfoze živog u mrtvo; poput mačke koja od bolesti gubi meso i ostaje kosti: „Jednog jutra njen rep odvojio se od njenog mekanog krzna. Kao da je izašao iz mačjeg tijela, kao da je mačja utroba počela izlaziti iz mačke, od njenog kraja. Rep je stršao, ogoljena krvava kost. A za mačkom se vukla koža koju je polako skidala sa sebe. Onda je cijela iz svog krzna izašla. Odšetala“ – vidljivo nam je da je navedeni opis vrhunac naturalizma koji napada svojim opisima sva osjetila. Herceg najsnažniju metaforu koristi u obliku krpene lutke (zanimljivo nazvanom) Anabela, koja joj služi da jednim predmetom prikaže kako se „prema njoj“ ljudi odnose spram žena, no s obzirom da sama lutka kao predmet i jest svojevrsna stilizacija čovjeka nije pretjerano tvrditi da ista u romanu zapravo stoji za metaforu čovjeka kao takvog; koji je zavidan, nasilan, pokvaren, ružan.
„Program“ koji smo ranije zamijetili kod prošlih ostvarenja autorica, postoji i u ovome ali ne na način da djelo bez njega nema vrijednost pa tako Herceg ima čitavo jedno poglavlje na kraju romana kojim ispisuje odu mokraći spominjući je uzastopce u više navrata: „Reci kad moraš pišati pa ću te odvesti, kaže majka. A zahod u vagonu trese se kao vlak. Školjka je zapišana. Majka ne zna čim bi je obrisala. Onda kaže: stani gore. Stanem na rub školjke, majka me drži da ne padnem. Čučnula sam i piškim. Popišala sam noge, popišala sam i čarape i izvrnute gaće i hlače i cipele jer se vlak treskao“, a kasnije se autorica osvrne i na bratovo mokrenje: „Bratu je lakše pišati. Njegova mala zmija mora samo izaći van da se popiša“, a zmija je (kako smo ranije ustvrdili) za Herceg u romanu vrag.
Čitanje Herceginih kratkih priča koje su spojene u ovaj roman prvijenac, čini se kao razlistavanje pronađenih fotografija o kojima čovjek kada razmišlja iste krenu da žive i traju, ne previše drugo ni previše kratko, kao da su kratki film a ne književno djelo. Kratki romani, kakav je i onaj Monike Herceg tako postaju dio trenda suvremenih romana – kao što su oni Damira Karakaša, Nikole Strašeka, Darka Cvijetića, Željka Špoljara…
Naslovnica romana je aluzivna, pokazuje sjenu koja se nadvila nad djetetom a koja nastaje zbog monumentalnog apokaliptičnog crnog konja koji zaklanja svjetlost, pozadina je zlatkasto žuta a na njoj je bijelim linijama, stilizirano i minimalistički iscrtana šuma. Sam je dječak iscrtan u istoj poetici samo što je ispunjen bijelinom a ne šupalj kao stilizacije na pozadini. Konj je najzanimljivije grafički stiliziran elemenat od svih prisutnih i zbog kontrasta ujedno i onaj gdje oko prvo „zapadne“ a oblikovan je putem stilizacija koje nalikuju na dječje slikarstvo – obitelji, kuće, zmije i grive – koje su sve prikazane na tom tmurnom platnu zlaćenom nijasnom. Stanišić je ovom minijaturom uspio pobuditi interes za sam roman, no čini se da je sama grafika na naslovnici dublja i promišljenija od onoga nad čim stoji. Kadar koji smo opisali nalazi se u okviru jedne veće cjeline koju čini košuljica knjige a u kojoj je zlatnom, i crnom tipografijom spojem verzala i minuskule na zanimljiv način stvoren sklad.
Konkluzija
Kada smo proplovili kroz knjige poezije, drame i roman, dolazimo do toga da je Herceg onaj prvotni spisateljski impuls zbog kojega je prva zbirka imala vrijednost (mada se i tada gubila u momentima) zamijenila manirizmom za ostale dvije zbirke – s time da treba naglasiti da je tu iskonsko i dalje prisutno, ali sve manje. Drama je završna presuda onom nefunkcionalnom ali i daje onome funkcionalnom priliku da se izrazi u novom mediju. Roman, kada autorica odustaje od forsiranja stila i poetika, dolazi do istih koji proizlaze iz samog djela a nisu mu nametnuti. Dakle poezija može prijeći u prozu samo ako je njen prelazak – inherentan, a ne nametnut. Herceg se tako postavlja kao spisateljica s potencijalom, ali ne još uvijek – književnica.
Naslovna slika: Fraktura
