Uspon AfD-a i kraj poslijeratnog konsenzusa
Godinama je Njemačka važila za iznimku. Dok su Britanija i Sjedinjene Države prolazile kroz političke potrese koji su preoblikovali njihove stranačke sustave, njemačka se politika činila imunom na slične sile. Vladajuće stranke ostajale su na vlasti, institucije su djelovale stabilno, a zemlja je izgledala kao posljednje uporište poslijeratnog poretka na Zapadu. Rujan bi mogao pokazati da je ta slika bila privremena, ne trajna.
Ovog rujna birači u Saskoj-Anhaltu, Mecklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji i Berlinu, saveznim pokrajinama na istoku Njemačke, glasovat će na izborima koji bi mogli biti najznačajniji za Njemačku od ujedinjenja. Na površini, radi se o regionalnim natjecanjima. U stvarnosti, ti će izbori biti referendum o njemačkoj vladajućoj klasi i o tome može li poredak koji je definirao Saveznu Republiku više od tri desetljeća još uvijek računati na pristanak javnosti. Alternativa za Njemačku (AfD), desničarska populistička stranka koja je nastala 2013. kao euroskeptični pokret, sada vodi u nacionalnim anketama s otprilike 29 posto podrške. U istočnoj Njemačkoj postala je dominantna sila. No prava priča nije samo uspon jedne stranke. To je polagani slom političkog modela koji je oblikovao Saveznu Republiku nakon Hladnog rata. Za Hrvatsku, ovo nije daleka politička drama. Promjene u tamošnjoj političkoj klimi neizbježno se odražavaju na širu europsku politiku od koje Hrvatska izravno ovisi.
Kroz cijelo poslijeratno doba njemačka je politika počivala na neobično stabilnim temeljima. Vlast se izmjenjivala između Kršćanskih demokrata i Socijaldemokrata, dviju stranaka širokog zahvata koje su zajedno često osvajale više od šezdeset posto glasova. Izbori su određivali tko vlada, ali rijetko su dovodili u pitanje temeljne pretpostavke samog sustava. Konsenzus, umjerenost i postupne promjene obilježavali su Saveznu Republiku desetljećima. To doba završava.
Tradicionalne vladajuće stranke nisu počele propadati tek dolaskom AfD-a. Njihova erozija bila je dobrano uznapredovala i prije nego što je ta stranka nastupila kao nacionalna sila. Iz izbora u izbore, CDU/CSU i SPD gubili su birače dok su manje stranke stalno jačale. Koalicijski pregovori postajali su sve mukotrpniji, vlade nestabilnije, a birači su počeli sumnjati donose li izbori ikakvu stvarnu promjenu. Tu krizu AfD nije stvorio. Iskoristio ju je. Poput mnogih populističkih pokreta na Zapadu, stranka je rasla jer je dala glas frustracijama koje su se godinama nakupljale. Njezin uspon bio je manje iznenadni lom, a više vidljiva manifestacija dubokog gubitka povjerenja u vladajuću klasu. Brojke to potvrđuju: CDU/CSU i SPD zajedno su 1990-ih redovito osvajali više od 70 posto glasova. Na saveznim izborima 2021. pali su ispod 50 posto. AfD je u istom razdoblju porastao s nule na gotovo 23 posto na nacionalnoj razini.
Gospodarska pozadina tog nezadovoljstva nije apstraktna. Njemačka, koja je desetljećima bila sinonim za industrijsku snagu i punu zaposlenost, prolazi kroz bolno preispitivanje. Cijene energije ostale su strukturno visoke, a konkurentnost njemačke industrije trpi. Volkswagen, ikona njemačkog gospodarskog čuda, suočen je s možda najtežom krizom u svojoj povijesti. Prema informacijama lista Bild objavljenim 27. lipnja 2026., koncern radi na radikalnom restrukturiranju koje bi moglo zahvatiti do 140.000 radnih mjesta diljem svijeta, od čega 50.000 u samoj Njemačkoj. Investicije i istraživanje bit će smanjeni za 50 milijardi eura do 2031. Četiri njemačke tvornice (Emden, Zwickau, Hannover i Neckarsulm) možda neće dobiti nove modele vozila. Interno se govori o situaciji egzistencijalne ugroze. Ono što se godinama opisivalo kao privremena prilagodba sada sve više izgleda kao strukturni slom. Za milijune Nijemaca to nije statistika, već kraj izvjesnosti koja je definirala njihov život.
No gospodarski pritisak nije jedini izvor tog nezadovoljstva.
Odlučujući trenutak došao je 2015. Kancelaričina odluka o prihvaćanju stotina tisuća migranata transformirala je njemačku politiku na načine koji tu zemlju oblikuju i danas. Zagovornici su tu politiku smatrali humanitarnom nužnošću. Kritičari su je vidjeli kao dokaz da se vlada odrekla kontrole nad jednom od najosnovnijih državnih odgovornosti: odlučivanjem o tome tko smije ući u zemlju. Neovisno o stajalištu u toj raspravi, njezine su posljedice teško osporiti. Milijuni Nijemaca vidjeli su 2015. godinu kao nešto što nadilazi imigraciju. Otvorila je šire pitanje demokratskog legitimiteta. Mnogi su zaključili da su odluke koje se tiču nacionalnog identiteta, suvereniteta i budućeg sastava zemlje donijete bez suglasnosti javnosti. Nepovjerenje koje je isprva bilo usmjereno na jednu politiku postupno se proširilo na nepovjerenje prema vladajućoj klasi u cjelini.
Glavni korisnik tog preokreta postao je upravo AfD. Izvorno osnovana kao euroskeptični pokret koji se protivio zajedničkoj valuti, stranka se nakon migracijske krize preoblikovala u primarno sredstvo za birače koji su vjerovali da ih vladajuća klasa više ne zastupa. Ono što su mnogi promatrači odbacivali kao prolazni protestni glas pokazalo se nečim daleko trajnijim. Zato je svođenje uspjeha AfD-a samo na imigraciju pogrešan trag. Migracije su možda zapalile pobunu, ali godišnje ekonomske stagnacije, rastuće cijene energije, padajuće povjerenje u javne institucije i nezadovoljstvo uzastopnim vladama, sve je to pobunu održavalo živom. Kontinuirani uspon stranke ne odražava samo odobravanje njezina programa, već i rastuće nezadovoljstvo strankama koje su vladale Njemačkom veći dio poslijeratne povijesti.
Kao odgovor na tu transformaciju, njemački politički establišment izgradio je ono što je postalo poznato kao Brandmauer, politički „protupožarni zid“: formalni sporazum svih stranaka da ni u kakvim okolnostima neće surađivati s AfD-om ili mu omogućiti sudjelovanje u vlasti. Odbijanje suradnje u početku je predstavljeno kao iznimna mjera. No s vremenom je taj protupožarni zid evoluirao od taktičke odluke u načelo organiziranja čitave njemačke politike.
Tu leži središnji paradoks današnje Njemačke.
U većini demokracija, izborni uspjeh povećava stranačke izglede za vlast. U Njemačkoj je sve češće istina suprotno. Što je AfD više jačao, to su sve ostale stranke bile odlučnije u njegovu isključivanju. Ako se nacionalne ankete potvrde, gotovo svaki treći njemački birač podržat će stranku s kojom nijedna druga velika stranka ne želi vladati. Godinama se ta strategija činila održivom. AfD je ostajao izoliranim, a široke koalicije protiv AfD-a zadržavale su parlamentarne većine. Danas su te pretpostavke sve teže braniti. Koliko su te pretpostavke teško održive, najjasnije se čita na istoku zemlje. Ako se budućnost Njemačke može negdje nazreti, to je u istočnim saveznim pokrajinama.
Više od tri desetljeća nakon ujedinjenja, istočna Njemačka i dalje glasuje drukčije od zapada. Analitičari to često objašnjavaju ekonomijom, demografijom ili trajnim učincima komunističke vladavine. Ti čimbenici su važni, ali više nisu dovoljni. Istočna Njemačka postala je nešto važnije: laboratorij Savezne Republike. Ti se obrasci sada ponavljaju na nacionalnoj razini. Razvoji koji se prvo pojave na istoku rijetko tamo i ostaju. Razočaranje etabliranim strankama, skepticizam prema centraliziranoj vlasti i podrška populističkim alternativama dostigli su više razine u bivšoj DDR-u daleko prije nego što su se proširili prema zapadu. Ono što je isprva izgledalo kao regionalna anomalija pokazalo se ranim upozorenjem. Ista se dinamika sada ponavlja.
Pravo mjerilo snage AfD-a nalazimo u Saskoj-Anhaltu i Mecklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji. U Saskoj-Anhaltu ankete stranku postavljaju iznad 40 posto, daleko ispred svakog protivnika. CDU i SPD zajedno jedva dosežu razinu njezinih glasova. U Mecklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji AfD stoji na oko 35 posto, gotovo dvostruko više od vladajućeg SPD-a. Berlin je poseban slučaj i slika je tu manje jednoznačna. Anketa instituta Infratest dimapa za medijski servis rbb, provedena krajem lipnja 2026., prvi je put stavila Linke na prvo mjesto s 20 posto, ispred Zelenih (19 posto), AfD-a (18 posto) i CDU-a, koji je pao na 17 posto. No prosjek više instituta iz istog razdoblja pokazuje tješnji rezultat, s CDU-om i dalje neznatno vodećim ispred AfD-a, Zelenih i Linke, koje su gotovo izjednačene oko 18 posto. Zajednička je poruka ipak jasna: sve četiri stranke bore se u rasponu od svega nekoliko postotnih bodova, dok SPD ostaje daleko iza s oko 13 do 14 posto, a vladajuća crno-crvena koalicija bilježi znatan pad prema svim mjerenjima.
Te bi brojke bile nezamislive za veći dio povijesti Savezne Republike. Kršćanski demokrati i Socijaldemokrati bili su dvojni stupovi njemačke demokracije. Vlade su se mijenjale, koalicije pomicale, ali te su dvije stranke ostajale nezamjenjivim središtem javnog života. Danas je, u dijelovima istočne Njemačke, to središte uvelike nestalo. Prije trideset i pet godina Istočni Nijemci pokrenuli su političku transformaciju koja je srušila Berlinski zid i omogućila ujedinjenje. Malo tko na zapadu očekivao je da će odlučujući izazov postojećem poretku doći iz Leipziga, Dresdena i Istočnog Berlina. No povijest često počinje na marginama prije nego što dosegne središte. Nešto slično možda se ponovo zbiva.
Ovaj put nije u pitanju njemačko ujedinjenje, nego budućnost samog etabliranog političkog okvira. Istočni birači opet su korak ispred vladajuće klase, postavljajući pitanja koja je Berlin dugo odgađao. Najvažnije od tih pitanja tiče se protupožarnog zida. Dok AfD nije bila dovoljno jaka za sudjelovanje u vlasti, odbijanje suradnje nosilo je relativno mali politički trošak. Ta računica postaje puno teža kad isključena stranka dosljedno osvaja izbore s dvoznamenkastim prednostima. Saska-Anhalt tu dilemu ilustrira s posebnom jasnoćom. Ako se trenutne ankete potvrde, AfD će se pojaviti ne samo kao najveća stranka, nego kao dominantna. Svaka zamisliva koalicija koja je isključuje zahtijevala bi da se stranke s temeljno različitim programima ujedine oko jednog cilja: sprječavanja pobjednika izbora da preuzme vlast.
Pravno, u tome nema ničeg nedemokratskog. Parlamentarni sustavi redovito produciraju koalicijske vlade. No u praksi, takvi su aranžmani sve teže održivi kako se povećava jaz između izborne snage i vladajuće moći. U nekom trenutku, protupožarni zid osmišljen da izolira jednu stranku počinje preoblikovati cijeli sustav oko tog jednog cilja. To je paradoks s kojim se Njemačka danas suočava. Što AfD postaje jačim, to se protupožarni zid čini neophodnijim njegovim braniteljima. No svaki izbor koji jača protupožarni zid jača i središnji argument AfD-a: milijuni Nijemaca mogu glasovati za promjenu, a da je nikad ne dobiju.
Kad se Friedrich Merz vratio na čelo Kršćanskih demokrata, mnogi konzervativci vjerovali su da on predstavlja zadnju CDU-ovu šansu da preokrene pad. Za razliku od Angele Merkel, Merz je obećao oštriji konzervativni profil. Otvoreno je govorio o obnavljanju granične kontrole, oporavku gospodarstva i preokretu smjera kojim se Njemačka kretala prethodnog desetljeća. Poruka je bila jasna: birači koji su prešli k AfD-u mogu se povratiti, i to bez napuštanja centra. Bila je to uvjerljiva strategija.
Mnogi promatrači pretpostavljali su da podrška AfD-u odražava nezadovoljstvo Angelom Merkel, a ne dublje preustrojavanje biračkog tijela. Jednom kad CDU opet progovori jezikom konzervativnog upravljanja, protestni birači će se, tako se mislilo, vratiti. Ta pretpostavka sad se suočava s prvim ozbiljnim testom. Merz je nastojao promijeniti retoriku CDU-a bez temeljnog preispitivanja strategije koja je godinama definirala njemački desni centar. Rujan bi mogao pokazati da su mnogi bivši CDU-ovi birači tražili nešto fundamentalnije od toga.
Ako izbori potvrde trenutne ankete, zaključak neće biti lako izbjeći. Kriza Njemačke ne može se objasniti kao puka reakcija na Merkelino nasljeđe. Postala je nečim puno većim. Brojke već upućuju na taj zaključak. Na nacionalnoj razini CDU zaostaje za AfD-om za gotovo osam postotnih bodova. U istočnoj Njemačkoj jaz je još veći. U Saskoj-Anhaltu, CDU bi po anketama dobio jedva nešto više od pola podrške koju osvaja AfD. Samo desetljeće ranije to bi bilo nezamislivo. Generacije Nijemaca smatrale su CDU prirodnom vladajućom strankom. Bio je dom Konrada Adenauera, Helmuta Kohla i, šesnaest godina, Angele Merkel. Definirao se ne tek kao još jedan politički igrač, nego kao institucionalno sidro Savezne Republike. Osvajanje više od 40 posto glasova nekad je bilo mjerilo uspjeha. Danas se CDU muči dosegnuti i polovinu te razine.
Merz bi mogao otkriti da je mijenjanje retorike lakše od obnavljanja izgubljenog povjerenja. Birači koji su napustili CDU ne čekaju nužno nešto konzervativniju verziju iste stranke. Mnogi su naprosto zaključili da je sama stranka postala dijelom vladajuće klase kojoj više ne vjeruju. Kršćanski demokrati suočeni su s dilemom za koju nema jednostavnog izlaza. Ako se CDU nastavi pomicati udesno, riskira gubitak centrističkih birača, a da pritom ipak ne povrati one koji su već otišli. Ako se vrati Merkelinom smjeru, može ojačati upravo uvjete koji su potaknuli uspon AfD-a. Svaki put nosi svoju cijenu.
Rujan će stoga mjeriti više od Merzove popularnosti. Pokazat će može li njemačka tradicionalna srednja desnica još uvijek apsorbirati javno nezadovoljstvo ili je ta uloga trajno prešla na drugu stranku. To pitanje seže daleko izvan budućnosti jednog kancelara. Dotiče se srca modela Savezne Republike koji je desetljećima bio sinonim za europsku stabilnost.
Hrvatska ima sve razloge pozorno pratiti što se zbiva u Berlinu. Njemačka je najveće gospodarstvo Europske unije i ključna sila NATO-a, ali i zemlja u kojoj živi jedna od najbrojnijih hrvatskih dijaspora u svijetu. Više od 400.000 hrvatskih državljana i osoba hrvatskog podživi i radi u toj zemlji. Politička klima u Berlinu izravno utječe na njihov svakodnevni život. Ono što se dogodi u Njemačkoj rijetko ostaje u Njemačkoj.
Preustroj u Berlinu neizbježno se odražava na europsku politiku u cjelini: od migracija i granične kontrole, koje Hrvatsku kao rubnu zemlju EU-a izravno pogađaju, do energetske sigurnosti i industrijske politike od kojih ovisi gospodarski okvir u kojemu Hrvatska djeluje. Promjene u njemačkom stajalištu prema proširenju EU-a ili prema zapadnom Balkanu imaju konkretan učinak na hrvatsku vanjsku politiku i na perspektive regije u kojoj se Hrvatska nalazi. Štoviše, Hrvatska nije imuna na sličnu unutarnju dinamiku. HDZ i SDP godinama izmjenjuju vlast, koalicijski pregovori postaju sve složeniji, a povjerenje u institucije bilježi pad koji istraživanja javnog mnijenja redovito potvrđuju. Most, Domovinski pokret i druge stranke rastu upravo na tom nezadovoljstvu. Razlika je u tome što Hrvatska još nije dostigla točku na kojoj jedna takva stranka osvaja 30 ili 40 posto glasova i time prisiljava cijeli sustav da se reorganizira oko njezina isključivanja. Njemačka pokazuje kamo taj put može voditi ako se temeljni uzroci nezadovoljstva ne otklone.
Šire gledano, Njemačka ilustrira pitanje s kojim se suočavaju demokracije diljem Zapada: koliko dugo vladajuće stranke mogu nastaviti gubiti povjerenje javnosti, a da pritom održavaju institucije izgrađene za drukčije doba? U kojoj točki isključivanje velikog i rastućeg dijela biračkog tijela iz vlasti počinje podrivati povjerenje u samu demokraciju? Ta pitanja više nisu isključivo njemačka.
Dugo se činilo da je Njemačka imuna. Posebna povijest, posebna odgovornost, poseban oprez prema svemu što miriši na nacionalizam ili pobunu protiv liberalnog poretka. No ta posebnost imala je svoju cijenu: pitanja koja su drugdje otvorena i raspravljena, u Njemačkoj su godinama potiskivana. Rujan pokazuje da se ona nisu izgubila. Samo su čekala. Sve to daje rujnu posebnu težinu. Ako ankete ne pogriješe, AfD će u Saskoj-Anhaltu odnijeti pobjedu kakvu etablirane stranke ondje nisu vidjele desetljećima. Stranka koja je prije deset godina jedva prešla izborni prag, sada će vjerojatno postati prva sila u saveznoj pokrajini s više od dva milijuna stanovnika. To nije samo izborni rezultat. To je signal da je stara Njemačka završila i da nova tek počinje.
Rujanski izbori sami po sebi neće riješiti krizu. No mogu dati jasan odgovor na pitanje koje Berlin odgađa već godinama. Ako su ankete točne, rujan neće odlučivati samo o odnosu snaga među strankama. Pokazat će može li njemački politički model, koji je desetljećima bio uzor europske stabilnosti, i dalje funkcionirati pod pretpostavkama koje velik dio birača više ne prihvaća.
