Zagrebački Hipodrom je, uz Trg bana Josipa Jelačića, jedno od malobrojnih mjesta u Zagrebu na kojem se narod može pojaviti u svojoj brojčanoj snazi i simboličkoj punini. Trg je središte grada i države, mjesto političke geste i povijesne slike. Kroz svoju povijest bio je i ostao mjesto organiziranog i spontanog, katkada neočekivano brojnog okupljanja u ključnim trenutcima hrvatske povijesti. Hipodrom je, naprotiv, golemo otvoreno polje, gdje je sadržaj kojim se ispunjava nužno u prvom planu. Zbog svojih razmjera Hipodrom je jedno od rijetkih mjesta na kojemu se hrvatsko društvo može vidjeti u veličini u kojoj ga više nije moguće proglasiti rubnom pojavom. A zbog svojega položaja on je i prostor bez alibija slučajnosti. Ondje se ne dolazi usput, idući u trgovinu, na drugi dogovor ili čekajući tramvaj. Tko dođe na neki događaj na Hipodromu, došao je svjesno, s jasno odabranim razlogom.
Izuzevši mise papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., Hipodrom nije bio mjesto povijesnih događaja, nego je bio mjesto velikih koncerata svjetski poznatih glazbenika. Koncert pak Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja 2025. svakako se, unatoč nominalno glazbenoj osi, može svrstati među povijesne događaje. Unatoč neposrednim i naknadnim brojnim reakcijama, analizama i promišljanjima, i dalje se dojmovi nisu slegli, i kao da se odjeci koncerta tek polako talože u narodno sjećanje, što je jasan znak da povijesno-društveno-političke protežnosti koncerta nisu izgubile svoju potentnost. Razmatranje tih protežnosti nameće se stoga kao zadaća kako bismo prije svega sami sebi, a potom i strancima, znali rastumačiti događaj u kojemu se na tako osobit način iskazao narodni duh, dugo potiskivan ili sumnjičen, koji i nakon Hipodroma zahtijeva prostor u kojemu smije stati pred javnost, ali i pred sebe, i zapjevati.
Politički poučak: Thompson nije margina politički emarginiranih
Ipak, krenimo od prvovidljive, političke sfere. Već nakon rekordne prodaje pola milijuna karata u dva dana postalo je jasno da Thompson nije samo pjevač za neki rubni postotak hrvatskog društva, nego ga sluša i s tim se povijesno-političkim smjerom slaže društvena, narodna, pa, ako hoćemo, i građanska većina s obzirom na to da se bjelodano pokazalo da ga sluša ili mu je makar sklon tolik narodni broj, „cifra“ koju nije moguće ignorirati kao folklorni višak demokracije, nego je treba čitati kao ozbiljan dio nacionalnog, samim time biračkoga tijela. Ako bismo, htjedući umanjiti političku poruku tolikog broja ljudi, dio prisutnih pripisali znatiželji, dojmu ili želji da budu dio velikog događaja, opet ostaje signifikantan broj ljudi koji svjetonazorski i politički pripadaju narodnom korpusu koji se poistovjećuje s vrijednostima izraženim u Thompsonovim pjesmama, broj kojemu treba pridružiti sve one koji na koncert nisu mogli doći. Toga su, čini se, postali svjesni i oni koji su Thompsona godinama nastojali držati na sigurnoj udaljenosti od „mainstream“ medija ili javnih prostora kao što je, primjerice, pulska Arena. Najednom je postao dobrodošao, o njemu se smjelo govoriti i pozitivno, a ne samo u uobičajenom, gotovo obvezatnom kvaziustaškom kolokviju. Dio vladajuće političke elite to je shvatio i prihvatio, dok je lijevo-liberalni politički korpus dobio kulturološko-društvenu pljusku samim time što je opovrgnut u predviđanju da je koncert sigurnosni rizik, licitirajući očekivanim brojem mrtvih i najavljujući mogućnost raspada sustava.
Sve je na kraju prošlo u najboljem redu, bez većeg incidenta. No upravo je u tome i bila politička nelagoda Hipodroma. Nije se dogodilo ono što su protivnici očekivali ili priželjkivali kao potvrdu vlastite slike, ne o Thompsonu, nego o Thompsonovoj publici kao zagriženim nacionalprimitivcima, kojima je najveći kulturni događaj „krkanje“ janjetine. Umjesto najavljivanog kaosa tisuća takvih, pojavio se presjek naroda koji je pjevao, molio, slavio i, što je nekima bilo najneugodnije, izgledao posve obično. Obitelji, djeca, mladi, branitelji, stariji i stari, ljudi iz različitih krajeva Hrvatske i dijaspore nisu se dali svesti na karikaturu. Politička poruka je u konačnici jednostavna: ono što se godinama proglašavalo nepoželjnim rubom na Hipodromu se pokazalo maticom.
Genealoški poučak: kako nastaje Thompson
Ali time se objašnjava samo politički učinak koncerta, ne i njegov dublji razlog. Zašto je taj događaj uopće mogao imati takvu snagu? Zašto jedan pjevač može okupiti toliku množinu ljudi, jednima izazvati tolik ushit, a drugima nelagodu? Odgovor se, u hrvatskim prilikama gotovo poslovično, ne nalazi samo u sadašnjosti. Nalazi se u povijesnom pamćenju koje hrvatsko društvo još nije uspjelo zajednički izgovoriti ni moralno pročistiti. Drugim riječima, cijela problematika oko Thompsona zapravo je nerazjašnjena priča o „stanju nacije“ od Drugoga svjetskoga rata naovamo.
Ova, naizgled lakonska, tvrdnja očitovana je prijelomnim događajima od 1990. do 2000. godine, odnosno stvaranjem slobodne i samostalne Republike Hrvatske, republike koju bismo mogli nazvati Prvom, i njezine 2000. godine revidirane varijante, koju možemo nazvati Drugom. A da je ona bila revidirana, u nekim aspektima korjenito, vidi se, slijedom sličnih revizija u povijesti, po promjeni blagdanskog kalendara, odnosno posve nesuvisloga ukinuća Dana državnosti i njegova premještaja na 25. lipanj (što je tema koja zaslužuje posebnu pozornost). Time je stvoren svojevrsni historiološki luk prema onome što se, u drukčijem povijesnom kontekstu, događalo nakon Drugoga svjetskoga rata u svekolikoj i posvemašnjoj „reakciji“ protiv „reakcije“. Ostaci toga „reaktivnog“ mentaliteta 2000. godine su se, za razliku od poratne „gvozdene pesnice“, ovoga puta demokratski očitovali u volji političke većine da izbornu volju naroda pretvori u za većinu tog istog naroda traumatizirajuću akciju tzv. detuđmanizacije. Tako smo umjesto pomirbe dobili razdjelbu, koja će s vremenom dovesti do one famozne „ili mi ili oni“. Ponovno se očitovalo kako sljedbenicima revolucionarnog mentaliteta, koji nužno ne mora biti „lijevi“, neprestance treba „neprijatelj“ kako bi mogli opravdavati svoj razlog postojanja jer sebe vide kao moralno neupitne čuvare „lika i djela“ nacije. I ma kako to god zvučalo paradoksalno, oni su, takvi kakvi jesu, također svojevrsni predstavnici autentičnog hrvatskoga duha, samo na sebi svojstvenim ideološkim premisama, tko zna koji put pokazujući kako namjere mogu biti dobre, ali njihov ideološki okvir i ciljevi mogu biti pogrješni. Učinak? Iz te ambicije i nerazjašnjenosti nastaje i fenomen koji se naziva Thompson.
Memorijski poučak: pjesma kao narodno sjećanje
Povijest koju se zabrani oplakivati ne prestaje boljeti. Bol samo promijeni mjesto. Ondje gdje društvo ne uspije stvoriti pravedan jezik za vlastite mrtve, ponižene i prognane, sjećanje postaje tvrđe, sirovije i simbolički potentnije. Namjesto udžbenika, javnih komemoracija i arhiva prelazi u obiteljski (i nacionalni) šapat, u priče, u noću zapaljene lampione na pustoj mirogojskoj livadi. Zato zabrana sama po sebi rijetko kada oslabljuje simbol. Naprotiv, ako ljudi u vrijeme slobode u zabrani ne prepoznaju moralnu jasnoću, već nastavak poniženja, simbol počinje nositi više od svojega izvornog značenja te u najmanju ruku postaje znak otpora i prkosa. Upravo se tu otvara prostor u kojem treba tumačiti Thompsona. On je, između ostalog, pjevač koji je pogodio mjesto na kojem se potisnuto sjećanje velikoga dijela Hrvata moglo pojaviti u obliku koji je jednostavan, pamtljiv, zajednički i pjevan. Narodi pamte kroz knjige, arhive i znanstvene skupove, ali posebice pamte kroz pjesme jer narod je, između ostalog, utemeljen i na pričama koje o sebi pripovijeda, na mrtvima koje pamti, pjesmama koje pjeva, pobjedama koje slavi i ranama koje nisu do kraja zacijelile. Zato velik dio naroda sebe nalazi u Thompsonu jer mu njegove pjesme omogućuju pjevati o onome što osjećaju, a da vlastite osjećaje ne moraju najprije opravdavati.
Zborni poučak: pjesma kao čin pripadnosti
Hipodrom je, osim memorijskog, pokazao i zborni učinak pjesme. Pjesma je, stoga, osim kao nositelj sjećanja služila i kao znak međusobnog prepoznavanja, osjećaja pripadnosti. Premda se izrazom „masa ljudi” obično koristimo za opis velikog mnoštva, masa ipak upućuje na nešto neodređeno, gotovo bezoblično i bez vlastite svrhe. Kada pak govorimo o velikom broju ljudi koji dolaze svjesno, s razlogom i zajedničkim riječima na usnama, primjerenije je govoriti o zboru. Ni sama riječ nije slučajna. Riječ „zbor“ upućuje na sabiranje, a u njezinoj pozadini čuje se glagol brati, u smislu sakupljanja onoga što je raspršeno. A na Hipodromu su se doista sabrali ljudi iz cijeloga svijeta kako bi zapjevali jednim zborom. Masu možemo brojati, ali zbor bismo trebali poslušati.
Osim sjećanja, na Hipodromu se sabralo i dotad uvelike raspršeno iskustvo. Ljudi koji su godinama iste pjesme slušali u automobilima, svatovskim dvoranama, obiteljskim kućama, navijačkim povorkama, crkvenim dvorištima, iseljeničkim klubovima i privatnim sjećanjima odjednom su na svoje oči vidjeli da njihovo iskustvo ne samo što nije usamljeno, nego pripada narodnom iskustvu mnogo širem nego što su mnogi bili spremni priznati. A taj narod je pjevanjem, osim stava, izgovorio i pripadnost. Time je njegov glas, unatoč pojedinačnim razlikama, postao zajednički.
Povijesni poučak: sjećanje mora biti utemeljeno na istini
Pjesma, kako rekosmo, može nositi ono što institucije nisu znale, htjele ili mogle „ukoričiti“. Ipak, rana nije isto što i bol, sjećanje nije što i njegova čistoća. Rana treba pročišćenje. Ili, drugim riječima, bol zbog doživljene nepravde treba čuti, ali ona ne smije biti povodom stvaranju novih rana. Pod tim vidom, najveća snaga pjesme ujedno je njezina najveća slabost: zbog slobode njezina izričaja svatko u nju i kroz nju može ucijepiti i očitovati vlastite stavove, i one plemenite i one opasne. Zato od državnih, znanstvenih i kulturnih institucija možemo i moramo očekivati makar težnju ne samo za faktografskom točnošću, poštenjem prema izvorima nego i čistoću interpretacije, odvažnost da se povijest prikaže onakvom kakva je doista bila: ne kao legenda za vlastite pobjede, niti kao optužnica za tuđe poraze.
E sad, ako bismo sve to digli na „vertikalu“, tada onaj tko sebe smatra kršćaninom ili makar djeliteljem dekaloškog morala, ne može ostati samo na toj razini. Za njega sjećanje nije tek pamćenje potkrijepljeno faktima, premda bez njih nema poštena pamćenja, nego susret s Istinom, pred kojom se ne mogu sakriti ni tuđi zločini ni vlastite krivnje. Pilatovo pitanje “Što je istina?” ostaje trajna ironija ljudske povijesti: Istina nije stajala u pojmu za koji je on tobože tražio definiciju, nego je doslovce stajala pred njim. Zato je posebice kršćansko sjećanje teže, zahtjevnije, pa i bolnije, ali i ljekovitije od ikojeg ideološkog sjećanja. To, naravno, ne znači da smo dužni glumiti razumijevanje nerazumnog. Kršćansko milosrđe ne traži da se zlu prepusti prostor, niti da se tlačitelju dopusti da u ime „tolerancije“ nastavi tlačiti. Ono obvezuje da prema živima ne budemo suci bez susreta, a prema mrtvima tužitelji bez milosrđa i odvjetnici bez istine.
Epilog: Zašto slušati?
Ono najvažnije kod Thompsona nije pitanje je li svaka njegova gesta bila mudra, svaka pjesma umjetnički uspjela ili svaka simbolička dvosmislenost sretno razriješena. O tomu se može i treba razgovarati kritički. Ali rasprava postaje nepoštena kada se zaustavi samo na popisu prigovora o filoustaštvu, kvaziustaštvu, rehabilitaciji NDH, etnobiznisu i sl., a uz promicanje samo vlastite ideološke probitačnosti, pa i kad bi se njome moglo objasniti zašto ga toliki ljudi slušaju, zašto s njime pjevaju i zašto se u njegovim pjesmama prepoznaju. Važnije je to da je Thompson, htjeli to priznati ili ne, postao jedan od suvremenih glasova kroz koje je velik dio naroda prepoznao svoj identitet, a time i sam život.
Upravo je pjesma Život, posljednja na albumu Hodočasnik, dobar primjer kako neka pjesma može biti unaprijed opterećena javnom slikom svojega izvođača. Da je otpjeva netko drugi, mnogi bi ju s pravom nazvali remek-djelom i u njoj možda lakše čuli ono što ona zapravo jest: jednostavnu pjesmu o čovjeku pred Bogom. Ona vodi od rođenja i roditeljske molitve, preko mladosti, doma, odgovornosti i patnje, do smrti koja se prikazuje kao predanje duše Božjem milosrđu.
Promišljanje o Thompsonovom koncertu na Hipodromu, na prvi pogled, usmjerava nas prema pitanju zašto „neki“ slušaju Thompsona. No važnije pitanje za cjelokupno hrvatsko društvo je: imamo li dovoljno poštenja upitati se: što zapravo čujemo? Dok god ne pronađemo pravedniji, istinitiji i moralno pročišćeniji zajednički jezik za vlastito pamćenje, pjesma će nastaviti nositi ono što institucije koje samo rade svoj posao nisu znale domisliti ni izgovoriti.
