Još jedan u nizu neuspješnih i nepamtljivih premijera dao je ovaj tjedan ostavku. Čini se kako to Britancima i nije među većim problemima. Nacija je potresena suđenjem za ubojstvo Sikhu koji je nožem izbo britanskog studenta te prosvjedima u Belfastu nakon što je ilegalni migrant izbo susjeda koji mu je pomagao u selidbi. Ulice svih većih gradova neprepoznatljive su, napučene kebabdžinicama, arapskim frizerajima, somalijskim dućanima, u velikim gradovima domaći su u manjini, a kandidati na lokalnim izborima ne znaju engleski – vlada Yookay estetika. Čeka se samo da Engleska ispadne u polufinalu Svjetskog prvenstva. Što se dogodilo s Velikom Britanijom? Moja baka znala je reći „Kad se rodiš kao Britanac, to je kao da si se rodio s malom maturom“, ali danas se pitam koliko je ostalo smisla u takvoj tvrdnji. Ova posljednja politička epizoda ne predstavlja neku veliku prekretnicu, ali svejedno je dobar moment za sagledavanje tamošnje političke situacije.
Gotovo dvije godine trajao je nesretni mandat Keira Starmera na čelu vlade Njegova veličanstva, duže nego što se na prvu čini. Preciznije, 718 dana proveo je kao premijer, nešto duže od svoga prethodnika Rishija Sunaka koji se je na toj poziciji zadržao 619 dana. U odnosu na njihovu prgavu prethodnicu Liz Truss, ako je se itko još sjeća, koju su defenestrirali bankari nakon 50 dana, Starmerov se mandat čini kao vječnost.
Sreća se uistinu nije doimala kao stalni motiv tih 718 dana, ni njegova pa niti ona cijele države. Izraz lica uvijek mu je bio neka kombinacija (lažne) ozbiljnosti i nelagode, izgledao je kao da razmišlja bi li ustao i pobjegao iz sobe, možda s iznimkom trenutka kad je sudjelovao u preglupom trendu „67“ u društvu vrtićke djece. Većinom je ostavljao dojam birokratskog automatona koji hladno ali neproračunato provodi lijevoliberalnu tehnokratsku politiku bez obzira na posljedice, pa je iznenadio kada je u suzama podnio ostavku u ponedjeljak. Iznenađujuć je bio isključivo način na koji je tu vijest izrekao, a ne sama informacija, budući da je bila izrazito očekivana, a i osim toga, već ju je dan prije na društvenim mrežama najavio Donald Trump, time pojačavajući Starmerovo poniženje.
Tko je ustvari Keir Starmer? Iako je u profesionalnu politiku ušao kasnije, u srednjoj dobi, od rane mladosti pokazuje interes za nju, ustvari poglavito za socijalizam. Sa 16 godina ušao je u mladež Laburističke stranke, kasnije studirao pravo, a s 24 bio je urednik časopisa Socialist Alternatives, glasila engleskog ogranka trockističke organizacije koju je osnovao grčki komunist Michel Pablo, začetnik takozvanog pabloizma, opskurnog komunističkog usmjerenja. Kada je postao odvjetnik, učlanio se ne u „normalnu“ laburističku odvjetničku udrugu, već u Haldane Society of Socialist Lawyers, eksplicitno ljeviju organizaciju. Te su dvije stvari bile glavni argumenti engleskog konzervativnog namćora Petera Hitchensa kada je prije Starmerovog preuzimanja vlasti kao Kasandra jalovo hodao po podcastima i upozoravao javnost da se radi o radikalu, a ne o nikakvom umjerenom centristu kakvim se uspješno prikazivao.
U svojoj odvjetničkoj praksi, Starmer se specijalizirao za ljudska prava. Tako je između ostaloga zastupao Hrvatsku na Međunarodnom sudu pravde u tužbi protiv Srbije i zastupao tezu da je Srbija kriva za genocid. Kasnije će mu to propalestinski aktivisti u njegovoj državi iskoristiti za kritiku kada je bio nespreman optužiti Izrael za isti zločin.
Poslije je ušao u državno odvjetništvo pa se nakon nekoliko godina kandidirao za Parlament i 2015. godine ogromnom većinom glasova postao zastupnik jedne izborne jedinice u centru Londona. Ta premoćna pobjeda doduše i nije neko veliko političko postignuće, naime njegova izborna jedinica Holborn and St. Pancras je tzv. safe seat za laburističku stranku, a preuzeo ju je od zastupnika koji je otišao u mirovinu nakon što ju je zastupao 36 godina bez prestanka.
Za ostatak Laburističke stranke ti izbori nisu bili tako uspješni, pa je ostavku podnio njihov lider Ed Miliband, još jedan neinteresantni robot koji je ostao zapamćen po tome što nije znao kako se jede sendvič. Starmer je i tada razmišljao o kandidiranju za šefa stranke, ali je navodno odustao radi skromnog političkog iskustva.
Na unutarstranačkim izborima pobijedio je zloglasni Jeremy Corbyn, kandidat kojeg je stranačka mašinerija otpisivala do zadnjeg trena, budući da su ga smatrali starim marksističkim laprdalom kojega je vrijeme pregazilo. Starmer se u tim izborima također svrstao na „desno krilo“ stranke i podržao Corbynovog protukandidata Andyja Burnhama, no time nije zaustavio svoj strelovit politički uspon nakon Corbynove pobjede. On ga je postavio u svoj Shadow cabinet, vladu u sjeni, za ministra unutrašnjih poslova, valjda kao ustupak „desnom“ dijelu stranke.
Starmer mu se zahvalio tako što je zajedno s još par ministara u sjeni dao ostavku na tu poziciju iduće godine, reagiravši na Corbynove postupke tijekom referenduma o Brexitu. Naime, iako je Brexit bio „desni“ fenomen, guran najviše od strane britanskih suverenista, koji su smatrali da je Europska Unija birokratizirani antiliberalni behemot te da guši nacionalne slobode i onemogućava Britaniji lidersku ulogu na svjetskoj pozornici koja joj po pravdi Boga pripada, Corbynova lijeva koterija također nije bila oduševljena Unijom. Oni su ju potajno smatrali neoliberalnom tvorevinom koja štiti interese kapitalista i korporacija te djeluje protivno nacionalnim radničkim sindikatima.
Lijevoliberalni i centristički glasači, laburistička baza, pa tako i cijela stranka, snažno su se protivili Brexitu, pa je Corbyn stavljen u nelagodnu poziciju da mora zastupati ideje s kojima se ne slaže. Njegova kampanja protiv Brexita bila je zato mlaka i neuvjerljiva, čime je uspio alijenirati dobar dio stranke, što je dovelo do novih unutarstranačkih izbora. Iste je također lako osvojio, pobijedivši još jednog „normalnog“ npc kandidata sa skoro dvije trećine glasova. Starmer se s Corbynom pomirio i zauzeo u njegovoj vladi iz sjene novu poziciju, s koje je kritizirao torijevsku vladu oko njihovog upravljanja Brexitom, pa i zagovarao ostanak u članstvu zatraživši novi referendum.
Na idućim parlamentarnim izborima 2019. godine laburisti su podbacili, Corbyn zatim ponudio ostavku na svoju poziciju u stranci, a Starmer ju ubrzo osvojio. Slijedi četiri relativno neproduktivne godine na čelu opozicije, tijekom kojih mu je sudbina na čelu vlade servirala niz komično nepopularnih likova pored kojih je prilično lako ispasti normalna i sposobna opcija.
Za početak, načelno simpatični Boris Johnson, žovijalni inteligentni autsajderski ekscentrik koji je sanjao o tome da bude premijer te je napisao knjigu o svom idolu Churchillu i tome što je njegovu vlast učinilo tako epohalnom, odlučio je iskoristiti svoj neprikosnoveni mandat da ne napravi apsolutno ništa. Jest da je u njegovom mandatu bio COVID i da je sam Johnson od njega skoro umro, ali vladao je tri godine i bio ogromno razočaranje svima, ponajprije svom glavnom savjetniku Dominicu Cummingsu koji ga je opisao otprilike kao neiskrenog, prevrtljivog i nesposobnog političara. Odstupio je između ostalog radi skandala u kojem je razotkriveno da su za vrijeme epidemije i lockdowna on i njegov krug ljudi u službenim prostorijama održavali raskalašene tulume. Možda bi bio i preživio taj skandal da se javnost nije do tad već umorila od njegovog konstantnog laganja i izmotavanja.
Zatim već spomenuta Liz Truss, prilična enigma, jedna od rijetkih osoba koja se spremna baciti na mač radi plemenitog ideala da bi porezni obveznici u najvišem poreznom razredu trebali plaćati nešto manje poreze. Njezin predloženi budžet uzrokovao je ekonomsku krizu u državi i srušio vrijednost funte što je dovelo do kaosa radi kojeg je ubrzo dala ostavku. Doima se prilično ogorčena radi cijele epizode, pa tako u zadnje vrijeme ne sasvim neuspješno uvjerava javnost kako njeno iskustvo dokazuje da joj je propast bila predodređena te da britanski premijer nema pravu vlast i nije neovisan.
Na Rishiju Sunaku se ne treba puno zadržavati. Čovjek koji je izgubio unutarstranačke izbore od Liz Truss dobio je nakon nje priliku ipak zasjesti na vlast, te sasvim očekivano podbacio. Bio je loš u javnim nastupima te još gori u ispunjavanju ciljeva koje je javno najavio, poput rješavanja problema neprekinute navale čamaca punih ilegalnih migranata na britansku obalu. To da je bio prvi premijer u povijesti Velike Britanije migrantskog podrijetla nije mu donijelo puno samilosti kod onih kod kojih bi tako nešto inače djelovalo, valjda zato što mu se osobno bogatstvo procjenjuje na oko 800 milijuna eura.
Čini se da bi trebalo biti dosta lako ispasti sposobna opcija pored takve konkurencije. Starmeru to i nije pretjerano pošlo za rukom, što pokazuju slabe brojke podrške na anketama, ali je unatoč tome 2024. osvojio parlamentarne izbore. Naciji je dozlogrdio cirkus konzervativaca i defilea njihovih vođa, stigli su ozbiljni, „normalni“, adults in the room, i zato su pružili laburistima najveću većinu u parlamentu još od Blairove prve vlade. Osim što je ustvari Starmer 2024. ukupno osvojio otprilike milijun glasova manje od zloglasnog Corbyna na prošlim izborima, radi čega su potonjega odmah nogirali iz vodstva. Kvaka je naravno u britanskom izbornom sustavu, tzv. First past the post, u kojemu je svako mjestu u parlamentu jedna izborna jedinica, koju se osvaja tako da se osvoji najveći broj glasova u toj jedinici, bez obzira koliko je tanka ta većina. Dakle moguće je s tridesetak posto svih glasova osvojiti cijelu izbornu jedinicu, a obrnuto je moguće i osvojiti dvadesetak posto glasova u svih 650 izbornih jedinica i ne osvojiti nijednu.
Imam određene simpatije prema britanskim arhaičnim političkim običajima, recimo tko bi mogao biti protiv ceremonijalnog zlatnog buzdovana bez kojeg donji dom parlamenta ne može zasjedati, ali nesumnjivo u današnje vrijeme vode do potpunih aberacija. Starmer je dakle ispao veliki pobjednik, no svakome je bilo jasno da se ispod tanke opne pobjede krije luzer. Britanski izborni sustav koji favorizira dvije velike stranke donio je Starmeru pobjedu nakon što je Reform UK, ozbiljni izazivač s desna kanibalizirao ogromni broj glasova konzervativaca te im time priuštio najgori poraz u povijesti.
Uglavnom, Starmer je bio pobjednik i imao je ugodan mandat, puno vremena da se pripremi za vlast, i poziciju iz koje može mirno organizirati vladu bez velikog presinga od konkurencije. Ostavio je dojam kako ne zna gdje bi udarao, bio je previše lijev za desne i suviše centrist za lijeve. Iz nekog razloga, nakon desetljeća eksponencijalnog rasta pod „konzervativcima“, uspio je dovesti saldo ilegalne migracije gotovo na nulu. To mu naravno politički nije pomoglo. Čak i njegova dostignuća nisu se previše vrednovala, osobni rejting pao mu je na povijesno niske razine. Konačno je jako slab rezultat laburista na lokalnim izborima 2026. doveo do pobune u stranci. Andy Burnham, čovjek kojeg je Starmer podržao još 2015. na izborima za čelnika stranke, kada ga je Corbyn uvjerljivo pobijedio, promilio je glavu i Starmeru zahvalio na podršci tako što mu je počeo raditi o glavi. Burnham je u ovom slučaju Starmera napao s „lijevog krila“. On je u tom trenu obnašao mandat gradonačelnika Manchestera, čime nije mogao biti kandidat za vodstvo stranke. Onda je našao saveznika koji je bio spreman odstupiti s pozicije parlamentarnog zastupnika u izbornoj jedinici u Manchesteru, čime je automatski pokrenut postupak izvanrednih izbora za tu jedinicu. Burnham je riskirao, znajući da će interes nove desne stranke Reform UK za to mjesto u parlamentu biti ogroman, ali ih je na kraju pobijedio impresivnom većinom. U tom trenu Burnham je postao već ozbiljni konkurent svom šefu, ali očekivalo se da će Starmer ipak pružiti neki otpor, budući da se unutarstranačke izbore treba i dobiti. Burnhamu bi to već bili treći. Čini se da je kao gradonačelnik Manchestera nekako došao na svoje te je prilično popularan u toj ulozi. Kakav bi bio kao premijer? Može se pretpostaviti, više-manje isti kao Starmer, ali zapravo ne znamo.
Ipak, nažalost po Starmera, u rekordnom su ga roku napustili stranački zastupnici, članstvo i donatori, čime je njegova pozicija postala neodrživa te je bio primoran dati ostavku. Kada se gleda iz nekog šireg kuta, ustvari je postupak njegove smjene krenuo uz prilično slabo opravdanje. Nije imao skandal poput Johnsona, niti je prouzročio ekonomsku krizu kao Liz Truss, niti je izgubio parlamentarne izbore što je najčešći razlog za odlazak predsjednika stranke. Možda i nije trebao otići, ali jest i zato se čini da se radi samo o nastavku tužnoga niza.
Koja je poanta svega ovoga? Teško je reći zašto je Starmerov slučaj toliko interesantan. U svakom slučaju nije pretjerano zanimljiv tip kao osoba niti kao političar. Ali možda je stvar u tome kako je jako dobra sinegdoha za propadanje Britanije. Recimo, najbolji prikaz britanskog društva koji možete dobiti kroz medije je Amazonova serija Clarksonova farma. Predivna država, puna genijalnih ljudi koji svašta rade i privređuju, dok ih nemilosrdno gazi džinovska birokratska čizma, „Gdje ti je dozvola za to, prijatelju?“, čiji je savršeni prikaz Keir Starmer.
Čovjek koji je na početku mandata dobio nadimak two-tier Kier (o čemu možete više pročitati u sjajnom tekstu Ivana Komšića), nemilosrdno je pozatvarao ljude koji su prosvjedovali ili na društvenim mrežama biranim riječima kritizirali vladu i migrante. Nakon toga je ubojice i nasilne kriminalce pustio na slobodu radi prenapučenosti zatvora. Zabranio je mlađima od 16 društvene mreže. Donio je zakon radi kojeg bi velik broj britanskih poljoprivrednika mogao ostati bez obiteljskih farmi pri nasljeđivanju. U jednoj bizarnoj epizodi s kraja mandata skoro je radi prerevnog tumačenja zakona o zaštiti prirode doveo do masovne likvidacije skupine popularnih poludivljih ponija u nacionalnom parku na jugozapadu Engleske.
Definitivno se čini kako je Britanija izgubila svoju iznimnost. Na trenutak su ju bezuspješno pokušali povratiti Brexitom, ali takvi povijesni procesi rijetko kada se mogu brzo preokrenuti. Možda je samo demografija sudbina, kako neki tvrde. U svakom slučaju, ne mislim da je za naciju najvažnije tko joj je premijer, no mislim da zaslužuju bolje. Po svemu sudeći, Burnham će biti jednako limitiran lošom fiskalnom situacijom i općenitom disfunkcionalnošću države, te će vrlo brzo dojaditi Englezima, a ekonomska i društvena situacija neće se popraviti. Ali nikad ne znaš, možda i iznenade. Navijam da moja baka ipak ostane u pravu.
