Izraelsko razaranje Hamasovih uporišta u pojasu Gaze ozbiljno je narušilo imidž židovske države u očima mnogih Europljana. Njihovo sjećanje na pokolj Izraelaca 7. listopada kojim je rat započeo izblijedjelo je brzo. Izrael se našao na udaru osuda za neproporcionalno silovit napad na svoje napadače, neselektivno gađanje terorističkih ciljeva a ubrzo i optužbi za genocid. Kritike postupaka židovske države bile su uvertira u glavnu predstavu: kritiku njezina postojanja. Pojam „cionist“ pretvorio se u pogrdu. Slično se zbilo i sredinom 1970-ih kad je Opća skupština UN-a cionizam izjednačila s rasizmom. Uz jednu bitnu razliku. Ono što je prije pedeset godina bila politika vrha komunističkih i islamskih diktatura, danas postaje sentiment u jednom dijelu grassroots populacije zapadnoeuropskih demokracija. Intelektualna elita i srednjostrujaški mediji taj sentiment potpiruju i podjaruju. Od Židova do omraženog cionista put je kratak. Europski antisemiti napokon su dočekali čas kad će se opet, kao i u prošlosti, moći obrušiti na Židove, a da time ne izazovu osudu okoline. Dugo im je trebalo, ali bili su strpljivi. Antisemitizam je opet ušao u modu.
Kako je došlo do toga? Kako je moguće da se u vrijeme kad među nama još ima Židova koji su preživjeli Holokaust, Holokaust zaboravlja? Je li Izrael kriv za novo buđenje antisemitizma? Zar je doista protivljenje židovskoj državi jednako antisemitizmu? Zar je osjećaj ogorčenosti zbog nepravdi koje trpe Palestinci jednak osjećaju rasne razularenosti zbog kojega su nacisti pećnice ložili Židovima?
I što je uopće antisemitizam?
To su pitanja koja si danas postavljaju mnogi, ali često ne nalaze zadovoljavajući odgovor. Sveopća dostupnost podataka nerijetko više pridonosi kakofoniji i pomutnji nego što nudi objašnjenja. Kad je riječ o antisemitizmu to ne iznenađuje jer se doista radi o zamršenom i složenom predmetu, prožetu ambigvitetima. Ne samo da ga se ne može obuhvatiti definicijom, poučkom ili formulom nego, dojam je, pokušaj njegova definiranja samo otvara nova, katkad još složenija pitanja. No antisemitizam jest dio naše stvarnosti. Pitajte Židove. Nije ga uvijek lako prepoznati jer mijenja oblik, boju, kretnje i efemerne značajke, pa se lako uklapa u svaku okolinu. Danas poglavito izvire iz pokretâ koji svoj imidž i karijeru grade na neomarksističkom antifašizmu. Ako se antisemitizam usporedi s virusom, to je virus koji mutira.[i]
Helenističko prosvijetljeno protužidovstvo
Neprijateljstvo prema Židovima u obliku koji se danas naziva antisemitizmom vjerojatno postoji otkako postoje Židovi. Josip Flavije piše da su s pogrdama protiv Židova započeli Egipćani.[ii] U smislu mržnje prema židovskom narodu izvan konteksta borbe za vlast, teritorij, granice ili imovinu to je neprijateljstvo zabilježeno, možda prvi put u povijesti, u biblijskoj knjizi o Esteri. Haman, glavni zlikovac iz te priče, koja se odvija u Perzijskom Carstvu u 5. stoljeću prije Krista, naumio je poubijati sve Židove jer mu se jedan Židov, Mordokaj, odbio pokloniti. Čini se da je Hamanova zagonetna mržnja prema svim Židovima, a ne samo prema prgavom Mordokaju, glavni razlog zbog kojega Robert Wistrich tu priču smješta u kasnije, helenističko razdoblje.[iii]
S Wistrichevim se datiranjem ne slažem,[iv] ali kad je posrijedi promišljanje o antisemitizmu, ono je branjivo. Tek je grčka vlast nad Judejom prema Židovima postupila na način koji upućuje na ono što se od druge polovice 19. stoljeća naziva antisemitizmom.
Helenizam se Istokom proširio nakon osvajanja Aleksandra Velikog krajem 4. stoljeća prije Krista. Svijet je obogatio novim promišljanjima, znanjima, izumima, metodama, stavovima i umjetnošću. U okrilje grčke kulture pripuštane su kulture, duhovnosti i običaji drugih naroda, pa su kozmopolitizam i sinkretizam postali njegove najvažnije značajke. Važna poveznica raznolikih ideja koje su se slijevale u grčku misao i stvarale novu helenističku civilizaciju, uz grčki jezik, bilo je prepoznavanje univerzalnosti ljudske prirode. Pojavio se prvi humanistički senzibilitet, prepoznat je čovjekov intelektualni, filozofski, športski, emocionalni i umjetnički potencijal, a nekoć avangardna Protagorina tvrdnja da je čovjek mjerilo svega[v] postajala je normativna. Sličan svjetonazor u dotadašnjoj ljudskoj povijesti nije postojao. U tom se vrlom novom svijetu počela oblikovati i nova vrhovna vrijednost, vrijednost koja zasjenjuje svaku drugu, za koju se moglo logično pretpostaviti da je prihvatljiva svakom ljudskom biću i da će je svaka ljudska zajednica na svijetu prihvatiti sa zahvalnošću. Bila je to vrijednost helenističkog univerzalizma. Sve velike civilizacije koje su se našle unutar njegove sfere, od perzijske do egipatske, pa i dalje, obogatile su helenistički univerzalizam, a helenistički je univerzalizam obogatio njih. Sve osim jedne.
Tvrdoglave židovske.
Dok je helenizam osvajao zemlje i narode oko Judeje, judejska je židovska zajednica nastavila živjeti odvojeno. U narodu koji je božanskom intervencijom primio Savez i Zakon, pomisao da bi čovjek bio mjerilo svega bila je bizarna, a da bi poganski kultovi bili vrelo duhovnih spoznaja sablažnjiva. Dio Židova u dijaspori i u Judeji prihvatio je, doduše, helenizam, ali mnogi, u to vrijeme izgledno većina, nije. Židovi koji su ostali vjerni predajama starih izbjegavali su sukobe s Grcima. Gledali su svoja posla i zanemarivali pozive da se priključe prosvjetiteljskim trendovima koje je slijedio sav ostali civilizirani svijet. Iz helenističkog je očišta židovsko odbijanje da ih se prosvijetli bilo uvrjedljivo. Što misle ti Židovi, tko su oni? U vrijeme seleukidskog kralja Antioha Epifana počeo je progon Židova kao neprijatelja humanosti i vrline. Tacitovim riječima, Antioh je nastojao među Židovima suzbiti praznovjerje i uvesti grčke običaje „ne bi li omražen narod učinio čestitijim“.[vi] Židovi su se pod vodstvom Makabejaca izbavili od helenističkog progona, ali ne i od helenističkog neprijateljstva. S njime se poslije pokušao obračunati Josip Flavije, po mnogima najveći židovski povjesničar svih vremena. I sam helenizirani Židov[vii] u svojim je apologetskim djelima, najizravnije u spisu Protiv Apiona, ukazivao na nelogičnosti i netočnosti u grčkom shvaćanju Židova. Uglavnom uzalud.
Kršćansko protužidovstvo
Od sredine drugoga stoljeća poslije Krista protiv Židova se počeo okretati sve veći dio Crkve. Premda je kršćanska vjera poniknula iz židovstva, premda je Isus rođen i živio kao Židov, pa čak i naučavao da „spasenje dolazi od Židova“[viii] mnogi kršćani nisu mogli prijeći preko činjenice da svi Židovi nisu prihvatili kršćanski nauk. Crkva je posjedovala najbolju poruku koju je ljudsko uho ikada čulo, radosnu vijest, i ta je poruka – slično kao što je prije toga bio slučaj s helenizmom – osvajala svijet. Diljem pokrajina Rimskoga Carstva nicale su skupine Isusovih učenika, a evanđelje je rastapalo i najtvrđa srca najraznolikijih ljudi. Širenje kršćanske vjere nije se moglo suzbiti optužbama, ucjenama i progonima koje su provodile rimske vlasti. Na koncu je, u doba Konstantina Velikog, pred kršćanstvom pokleknulo i samo Rimsko Carstvo. Nedugo potom, ispreplitanjem Crkve i države, kršćanstvo je postalo njegova službena religija.
Samo se jedan narod odupirao kršćanstvu: Židovi. I dalje se nisu micali od Saveza i Zakona što su ih primili na Sinaju. Na temelju povijesnih zbivanja vezanih za Isusovu muku i uskrsnuće s jedne strane, te folklornog praznovjerja s druge, u Crkvi se pojavila optužba da su Židovi krivi za bogoubojstvo.[ix] Židovi su, istina, štovali istoga Boga kao i kršćani, slijedili su ista etička načela, bili su primatelji božanske objave i baštinici božanskih obećanja, ali su prema mišljenju mnogih u Crkvi sve to izgubili ne prepoznavši da je s Isusovim dolaskom nastupilo mesijansko doba. Novi je savez zamijenio Stari. Pobožnost je u to novo doba bila uvjetovana pravovjerjem, a ne više izabranošću. Pravovjerje su određivali crkveni sinodi. O pravovjerju je ovisilo spasenje, a u vrijeme simbioze Crkve i države pravovjerje se uspelo na vrh piramide društvenih vrijednosti. Židove se nije shvaćalo samo kao zajednicu koja ne prihvaća crkvene dogme, nego kao neprijatelje ljudske duše. Njihova je opakost nadilazila konkretna teološka teorijska nesuglasja, te je prijetila sveopćoj Istini i Vrlini. Tek u vrijeme Drugoga vatikanskog sabora Crkva je potpuno odbacila takve predodžbe. Joseph Ratzinger, poslije papa Benedikt XVI., osobito je zaslužan za promicanje shvaćanja Židova na način koji je biblijski i evanđeoski,[x] a važnu ulogu u tome imao je i hrvatski kardinal Franjo Šeper.[xi]
Znanstveni redemptivni antisemitizam
Od sedamnaestog su stoljeća mnoge europske zemlje preplavile ideje prosvjetiteljstva. Pred njima je uzmicala tradicionalna vjera, a širio se sekularni humanizam i scijentizam. Na valu tih promjena, sredinom se devetnaestog stoljeća pojavila pseudobiološka znanost, čiji su nositelji kroz teorije rasa ponudili novo objašnjenje čovjekova nastanka i razvoja. U rasnim teorijama isprepletenima sa socijalnim darvinizmom svijet se promatrao kroz prizmu borbe za opstanak, evolucijske hijerarhije i biološkog napretka. U skladu s tim su načelima ljudske skupine podijeljene po stupnjevima razvoja. Na trenutak se vjerovalo da znanost može objasniti najdublje tajne čovjekova postojanja, od začetka života na zemlji do njegova uspona k najuzvišenijem obliku utjelovljenu u arijskoj rasi, biološki predodređenoj za dominaciju. U novopredstavljenom društvenom poretku uređenu po rasama, jedna se izdvajala po tome što je genetski kvarila svaku drugu i time ugrožavala biološki napredak svekolikog čovječanstva. Židovska rasa. Mržnja prema njima počela se „preodijevati iz religijskoga u znanstveno ruho“.[xii] Iz straha od „rasne izopačenosti“ koju će Židovi proširiti arijskim genima rodilo se ono što Friedländer naziva „redemptivni antisemitizam“.[xiii]
Rasističko neprijateljstvo prema Židovima za židovski je narod predstavljalo klopku opakiju i nepremostiviju od svake druge koja joj je prethodila. U vrijeme helenizma Židovi su se mogli priključiti prosvijetljenima i postati dio civilizirane većine. U vrijeme kršćanskih progona mogli su se spasiti konverzijom. No od genetike bijega nije bilo. Rasističko tumačenje svijeta otvorilo je vrata najvećem masovnom zločinu ljudske povijesti. Skoro šest milijuna[xiv] europskih Židova ubijeno je jer su u pseudoznanstvenoj kategorizaciji ljudi bili svedeni na Untermensch.
Obrazac antisemitizma
Temeljne postavke helenizma, kršćanstva i rasnih teorija jedva da se i u čemu dotiču. Svaki od tih svjetonazora počiva na složenom, promišljenom, izvornom i jedinstvenom sustavu ideja i vrijednosti. Njihova shvaćanja ljudske prirode, društva, povijesti, duhovnosti, vrline, snage, napretka, dobra i zla ni u čemu se ne podudaraju. Jedna iznimka bode oči: nesklonost Židovima. To je zagonetna iznimka, jer ni razlozi njihove nesklonosti Židovima nisu jednaki. Ali otkrivaju obrazac koji jest.
Sva ta tri svjetonazora svijet promatraju u crno-bijelom kontrastu, a sebe smatraju nositeljem apsolutnih i univerzalnih vrijednosti. O tim je vrijednostima postignut društveni konsenzus, neupitne su i kroz njih se tumači svekoliko postojanje. Na njima počiva identitet, u njih je utkana vrlina, one su vrelo sreće i uvjet zadovoljstva. One su svetinje. Izvan njih je ponor, mrak i zlo. Ako je Židov percipirana opasnost tih apsolutnih i univerzalnih vrijednosti, ta njegova opasnost nadilazi neku konkretnu crtu, koja može biti stvarna, poput odvojenosti, odbacivanja asimilacije, protivljenja većinskom svjetonazoru, iritantnog ponašanja ili uspješnosti u pothvatima. Umjesto toga, Židov prerasta u nositelja metafizičkog zla, njegova opakost nadilazi prostor i vrijeme, a prijetnja koju predstavlja postaje apsolutna, univerzalna i tiče se čovječanstva.
Ovako postavljena teorija antisemitizma otvara prostor njegova razumijevanja ne samo u smislu predrasude, mišljenja, emocije, instinkta, iskustva, volje, zazora ili stava, nego u smislu metodologije. Ako je Židov imaginarni neprijatelj vrhovnih vrijednosti neke zajednice, kod istraživanja antisemitizma u toj zajednici korisno je postaviti pitanje: koje su to vrhovne vrijednosti? Da bi se, poslužimo li se usporedbom koju je predložio rabin Sachs, dijagnosticirala najnovija mutacija virusa antisemitizma, najprije valja pogledati kako izgleda organizam domaćin. Što su, dakle, vrhovne vrijednosti današnjega društva koje se smatraju apsolutnima i univerzalnima, koje su nedodirljive, kojima valja prosvijetliti sav još neprosvijećeni svijet, i tko su njihovi nositelji?
Vrijednosti ideološke desnice i ljevice
Među najvažnije zapadne društvene vrijednosti ubrajaju se vladavina prava, jednakost pred zakonom, liberalna demokracija te sloboda savjesti, vjere, misli i govora. Ali one nisu relevantne za ovo razmatranje. To su, naime, vrijednosti koje se u današnje vrijeme ne smatraju univerzalnima u smislu da bi njihovi nositelji njegovali ambiciju proširiti ih globalno, kao što je bio slučaj do prije dvadesetak godina. One su temelj na kojem su izgrađena funkcionalna društva zapadnog tipa, pa ih se može smatrati normativnima na razini ideje ili ustroja. Bolji okvir za stvaranje stabilnog, uređenog i prosperitetnog društva ne postoji. Ali misijski, „redemptivni“ poriv da se i druga društva oblikuju u skladu s tim obrascem, među Europljanima je odavno splasnuo. Te se vrijednosti ne mogu nazvati ni svetinjama, jer je zastupanje legitimnosti drukčijih oblika društvenog uređenja, osobito ukoliko počiva na autohtonim egzotičnim tradicijama, društveno sasvim prihvatljivo.[xv] Te vrijednosti danas poglavito zastupa konzervativna desna politička opcija. Njihov je svjetonazor nijansiran, realističan, računa s čovjekovim slabostima i grozi se utopizama. U prostoru bez nametljivih apsolutnih i univerzalističkih vizija, ne buja ni antisemitizam.
Ali zapadnome svijetu, dade se ustvrditi, misionarske su ambicije imanentne. Nekadašnja potreba da se nekoga evangelizira i civilizira danas životari u obliku potrebe da se nekome pametuje. Ona poglavito postoji na političkoj ljevici. Prožeta je, apsurdno, mazohističkom samokritičnošću i idealiziranjem „drugoga“. Taj bizarni amalgam didaktomanije, oikofobije i ksenofilije izrodio je panteon vrijednosti koji je nedodirljiv za svaki oblik nesuglasja, od protivljenja i sadržajne kritike, do šale i satire. To su apsolutne i univerzalne vrijednosti koje kroz emancipativni aktivizam promiču takozvani antife. Kad bi zaživjele globalno svijet bi učinile rajskim prostorom mira i ljubavi. Koje su to vrijednosti? Između ostaloga, na vrhu toga panteona žezlom naizmjenično vitlaju antikolonijalizam, antiimperijalizam, antikapitalizam, antišovinizam, antimilitarizam, internacionalizam, egalitarizam, tolerantizam i LGBTQ+ inkluzivizam.
A koja im je najveća smetnja i prijetnja? Koja li je to nadkrovna zajednica imperijalističkih kolonizatora, kapitalista i militantnih nacionalista, koji misle da im je zemlju što su je okupirali od domorodačkog stanovništva obećao Bog (za kojeg svatko tko imalo razumije Foucaulta zna da ne postoji), i to u onoj retrogradnoj knjizi Bibliji u kojoj su, uza sve ostale netolerantne poruke, pogrdno opisani plemeniti običaji Sodomljana?
Riječ je, dakako, o Židovima cionistima i njihovoj jebenoj državi.
Anticionizam i antisemitizam
Kako je država koja je dva i pol puta manja od Hrvatske postala oličenje kolonijalne represije, nije lako dokučiti. Čak i da su svi njezini potezi bili nepravedni, cionistička zajednica koja je svoju državotvornu ambiciju počela ostvarivati sa 600.000 stanovnika nije mogla proizvesti toliko zla koliko joj se pripisuje sve da je htjela. Premda uzdizanje palestinskog iskustva žrtve iznad iskustva svake druge žrtve na planetu, i njegovo smještanje na prijestolje žrtvoslovlja, prkosi povijesti, statistici i logici, u antisemitsku se metodologiju uklapa. Jer ako su Palestinci ultimativne žrtve, Izraelci su ultimativni agresori. U procesu koji se miče s razine lokalnog sukoba i uzdiže se u metafizičku sferu, Izraelci postaju ultimativni kolonizatori, imperijalisti, okupatori, fašisti, agenti rasne supremacije, promicatelji netolerantnosti i naposljetku počinitelji genocida.
Izazovi s kojima se suočava židovska država u čitavom su nizu pitanja usporedivi s izazovima s kojima se u nekom trenutku suočava i većina drugih država u sličnom nestabilnom okruženju. Sporovi oko razgraničenja, ratoborni susjedi, prevlast jedne etničke ili vjerske zajednice nad drugom, okupacija, povrjeda časti ili narušavanje nečijih stvarnih i umišljenih prava, postoje oduvijek i postojat će do kraja vremena. Sukob između Izraelaca i Palestinaca dijelom je sukob prava s pravom, kakav postoji među stotinama etničkih zajednica na planetu. U tom sukobu Izraelci su bili i žrtve i počinitelji teških nepravdi i zločina. Kao što su bili i mnogi drugi kroz povijest, i kao što su danas. No s optužbom da uopće postoji isključivo zbog toga što je počinila i još uvijek čini najteže masovne zločine uključujući genocid, danas se suočava samo židovska država.
Jer Židov kao prijetnja univerzalističkim vrijednostima i nedodirljivim svetinjama antifa isti je onaj Židov koji je nekoć bio prijetnja univerzalističkim vrijednostima i nedodirljivim svetinjama helenističkog, crkvenog i rasnobiološkog antisemitizma. Antife, preplavljeni empatijom, iskreno su zabrinuti za dobrobit djece u Gazi o kojoj ne znaju ništa ali znaju da cionisti nad njima vrše genocid. Obredno ih ubijaju i ciljano izgladnjuju.[xvi] Ta se izmišljena krvna kleveta antifa ni u čemu sadržajno ne razlikuje od krvnih kleveta zbog kojih su Židove progonile razbjesnjele gomile u srednjem vijeku. Progoni Židova počinju slično: optužbama proizišlima iz starih antisemitskih stereotipa o obrednim židovskim žrtvovanjima nežidova.[xvii] Ono što je nekoć bio William od Norwicha u Engleskoj, danas je Ahmed od Džabalije u Gazi. Slična su i rješenja: bezbrižno djetinjstvo nastupa kad Židova više ne bude u blizini. Kako u Engleskoj 1290. tako i danas od rijeke do mora. Juden raus!
Anticionizam je oblik antisemitizma, ništa manje opak od bilo koje druge vrste antisemitizma. To što se skriva iza eufemizma i zaštite apsolutnih, univerzalističkih vrijednosti najnovije generacije, sadržajno ne znači ništa. Formalno znači da je virus mutirao. Ideološki higijeničari antikolonijalizma zaraženi su varijantom različitom od varijanti od kojih su bolovali helenistički higijeničari kulture, inkvizicijski higijeničari pravovjerja i scijentifički redemptivni higijeničari arijske rase, ali virus je isti.
Simpatični antisemiti
Najvažnija se novost današnjega doba, kad se radi o promišljanjima o antisemitizmu i opasnostima kojima je izvrgnut židovski narod, ne nalazi ni u virusnoj mutaciji ni u organizmu domaćinu; novost je u antivirotiku. To je cionizam. Zbog njega Židovi danas imaju državu i vojsku, i više ne ovise o snazi ili slabosti zaraze. Cionizam je zaprjeka najvećoj, najstarijoj i najpogubnijoj masovnoj mržnji koju povijest poznaje. Možemo li se stoga čuditi što je antisemitizam evoluirao u anticionizam? Nipošto.
Anticionisti s ljevice, uključujući PuSA-imame,[xviii] karijere su izgradili na osudi antisemitskih ideologija iz prošlosti. Zato ih se često ne prepoznaje u stvarnom svjetlu i ruhu. Ali antisemitizam se samo još jednom „preodjenuo“; ovaj put iz znanstvenoga u ljudskopravaško ruho. Čovjeka lako zavara pravedničko anticionističko zalaganje za izbjeglice, izgladnjele i djecu, začinjeno iskrenim pozivima na ravnopravnost, mir, ljubav, toleranciju i antifašizam. Lako zavara to ljudsko lice s ljubičastom kosom i probušenim nosom, koje možda djeluje nezrelo, kadgod i priglupo, ali ne i opako. Lako zavara simpatični mladenački bubnjarski aktivizam, ushićenost i revnost za uzvišene ideale, pogotovo u vrijeme općeg sebičnog malodušja i nezainteresiranosti izašto. Jamačno su zavarani i mnogi među njima.
Židove, pak, nakon 7. listopada sve manje išta zavarava.
___________________________
[i] Antisemitizam je mutirajućim virusom nazvao rabin Jonathan Sacks u govoru The Mutating Virus: Understanding Antisemitism pred Europskim parlamentom 2016. (https://rabbisacks.org/videos/mutating-virus-understanding-antisemitism). Ovaj je članak dijelom nadahnut tim govorom.
[ii] Josip Flavije (2011.) Protiv Apiona i Josipov život, Zagreb: Židovska vjerska zajednica Bet Israel, 63.
[iii] Robert S. Wistrich (1992.) Antisemitism: The Longest Hatred, New York: Pantheon Books, 4.
[iv] Boris Havel (2022.) Izrael: narod u danu rođen. Knjiga prva: povijest Izraela od Abrahama do Bar Kohbe (oko 2000. pr. Krista – 135.), Zagreb: Školska knjiga, 295, 378.
[v] Platon (1979.) Fileb i Teetet, Zagreb: Naprijed, 112; W. K. C. Guthrie (2006.) Povijest grčke filozofije. Knjiga III. Sofisti – Sokrat, Zagreb: Naklada Jurčić, 175.
[vi] Kornelije Tacit (2007.) Manja djela, Historije, Zagreb: Matica hrvatska, 625.
[vii] Više o Flaviju vidi: Boris Havel, Život Josipa Flavija i pitanje pouzdanosti njegovih djela, Kairos: evanđeoski teološki časopis, 17 (2023.) 2, 111-140.
[viii] Ivan 4,22.
[ix] Prvi koji je iznio tu optužbu bio je Meliton iz Sarda, koji je naučavao i da je Crkva novi Izrael. Više o tome u: Judith Lieu (1996.) Image and Reality: The Jews in the World of the Christians in the Second Century, Edinburgh: Bloomsbury T&T Clark, 199-240 i Oskar Skarsaune (2002.) In the Shadow of the Temple: Jewish Influence on Early Christianity, Downers Grove, Illinois: InterVarsity Press, 264.
[x] Vidi, primjerice, Benedict_XVI, Grace and Vocation without Remorse: Comments on the Treatise De Iudaeis, Communio: International Catholic Review, 45 (2018.) 1, 163-184.
[xi] Boris Havel, The Catholic Church, Jews, the Shoah and the State of Israel: Interpretations and responses, Scandinavian Jewish Studies, 34 (2023.) 2, 26.
[xii] Naida Michal Brandl (2022.) Židovi u Hrvatskoj nakon Holokausta, Zagreb: Leykam International, 37.
[xiii] Saul Friedländer (1997.) Nazi Germany and the Jews. Volume I. The Years of Persecution, 1933-1939, London: Weidenfeld & Nicolson, 87.
[xiv] Yehuda Bauer, Creating a “Usable” Past: On Holocaust Denial and Distortion, Israel Journal of Foreign Affairs, 14 (2020.) 2, 2.
[xv] Uvodno vidi: Chandran Kukathas (2007.) The Liberal Archipelago: A Theory of Diversity and Freedom, New York: Oxford University Press, 120-165. Klasični tekst za pitanja univerzalnosti zapadnjačkih kršćanskih vrijednosti je Montaigneov esej O ljudožderima, na hrvatskom objavljen u: Michel de Montaigne (2007.) Sabrana djela Michela de Montaignea. Eseji. Knjiga prva, Zagreb: Disput, 312-328.
[xvi] U pojasu Gaze je tijekom rata koji je počeo 7. listopada 2023. protiv polija cijepljeno 94% djece, što je ostvareno kroz suradnju izraelskih institucija uključujući vojsku, Svjetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a (https://www.idf.il/en/mini-sites/israel-at-war/our-humanitarian-aid-efforts/second-polio-vaccination-campaign-in-gaza; https://www.who.int/news/item/16-08-2024-humanitarian-pauses-vital-for-critical-polio-vaccination-campaign-in-the-gaza-strip; https://www.unicef.org/press-releases/second-round-polio-campaign-gaza-completed-amid-ongoing-conflict-and-attacks-unicef).
[xvii] Mirjana Kasapović (2010.) Politički sustav i politika Izraela, Zagreb: Politička kultura, 23; Robert S. Wistrich (1992.) Antisemitism: The Longest Hatred, New York: Pantheon Books, 28-31 (Wistrich koristi pojam „fantazija obrednih ubojstava“); Josip Flavije (2011.) Protiv Apiona i Josipov život, Zagreb: Židovska vjerska zajednica Bet Israel, 105-109.
[xviii] O PuSA džihadu vidi: https://heretica.com.hr/boris-havel-pusa-dzihad.
