Američki je esejist Curtis Yarvin kompleksno prožimanje medijskih i akademskih struktura nazvao „Katedralom“, objašnjavajući kako je Crkva u srednjem vijeku bila u središtu tadašnjeg društva (civilizacija bi možda bila bolji izraz), a danas imamo sustav različitih institucija sa sličnom ulogom u globaliziranom svijetu. Ne postoji možda striktna organizacijska struktura ili upravljački entitet, ali očigledno je da isti pravac drži jedan splet institucija (političkih, represivnih, obrazovnih, medijskih, pravosudnih), organizacija i udruga. Kako djeluju? Pogledajmo na svježem primjeru.
Nalazimo se na istočnoj obali Atlantskog oceana, u Southportu, obalnom gradiću u zapadnoj Engleskoj koji je postao poprište ubojstva triju djevojčica od šest do devet godina zaklanih nožem uz još nekoliko ranjenih. Po samom događaju vrlo brzo se na djelu pokazao fenomen poznat kao Coulter’s Law, nazvan prema američkoj konzervativnoj političkoj komentatorici Ann Coulter. Ukratko, vjerojatnost da je počinitelj višestrukog ubojstva bijeli muškarac obrnuto je proporcionalna vremenu potrebnom za (medijsku ili službenu) objavu identiteta (u originalnom tweetu „rase“ napadača). U odsustvu službenih informacija prostor zauzimaju poluinformacije pa i dezinformacije. Napadačem je tako prvotno bio proglašen Ali Al Shakti, ilegalni migrant pristigao brodom godinu prije. Objavljeno je to na „alternativnim“ portalima, istim onim koji su kasnije i objavili pravi identitet ubojice prije službene objave. Naposljetku je ispalo da je to bio rođeni Velšanin Alex Rudakubana čiji su roditelji pristigli u Englesku iz Ruande.
Započet ćemo medijskim tretmanom višestrukog ubojice. Nakon što je faktografski utvrđeno da ubojica nije nikakav migrant već rođeni Britanac, medijski se cinizam nastavio. Dobili smo reportažu o dječaku koji se bavi zborskim pjevanjem te je iz povučene kršćanske obitelji. Uz svaki članak o ubojici, obligatorna je bila i grafička oprema: fotografija počinitelja u školskoj uniformi iz pretpubertetskog razdoblja. Rekli bi faktografi: ništa sporno, na slici se nalazi počinitelj. Stara je to medijska navada koja nas podsjeća na sada već gotovo desetljeće udaljeno izvještavanje o migrantskom valu koji se medijski peglao pažljivim uredničkim izborom naslovnih fotografija.
Ali to je bio tek povod za prosvjede i nemire koji su se raslojili po ideološkoj i etničkoj liniji. Odugovlačenje s objavom identiteta svakako jest kumovalo cjelokupnoj situaciji, ali nemojmo se zavaravati, ovo ubojstvo („incident“ na bljutavom novogovornom jeziku) bilo je tek povod za ono što je uslijedilo. I tu se valja pozabaviti djelovanjem srednjestrujaških medija, spomenute Katedrale čije izvještavanje u najmanju ruku nije bilo provedeno u dobroj vjeri. Masovni prosvjedi nisu bili usmjereni protiv ubojice ili kakve ruandske manjine u Engleskoj već protiv imigracije općenito, a osobito imigranata islamske vjeroispovijesti. Imali su izrazito snažnu kulturološku pa i vjersku te etničku konotaciju. Mogle su se vidjeti nemile scene, pljačka, šteta na javnoj i privatnoj imovini, patologije koje su sastavni dio svakog većeg nekontroliranog društvenog izboja.
Mediji su u slučaju pokušaja nasilnog upada u Holiday Inn Express u Rotherhamu, a koji služi kao smještaj za azilante, opet djelovali po načelu: Prenijet ćemo sve što se dogodilo, ali ne i zašto. Naime gradić Rotherham bio je u središtu velikog skandala kada je otkriveno da je tamo djelovala poveća skupina „osoba imigrantskog porijekla“, odnosno Pakistanaca koji su organizirali lanac maloljetne prostitucije, podvođenja i pedofilije. Žrtve su bile bijele britanske djevojčice u četveroznamenkastom broju, a policija i politika nisu djelovale nekih desetak godina zbog bojazni od rasističkih i šovinističkih konotacija zbog etničke homogenosti kako počinitelja, tako i žrtava. Opće je to znanje onima prosječnog pamćenja jer je taj slučaj (čiji se obrazac ponavljao i u drugim gradovima) planetarno odjeknuo, a trebali bi ga se onda sjećati i oni koji se profesionalno bave izvještavanjem. Međutim, kontekst je izostao.
Kada je tzv. šutljiva većina (od općila okarakterizirana kao ekstremni desničari i fašisti), mahom engleska radnička klasa, nakon dugo vremena izašla na ulicu, izostalo je razumijevanje koje je pratilo prosvjede za Palestinu ili Black Lives Matter. Odmah su bili nazvani ruljom, a ultimativno ih je proskribirao novi premijer Keir Starmer koji je u žestokom govoru prijeteći najavio da će osjetiti punu snagu zakona (full force of the law), kako online tako i offline, a usput je ni manje ni više nego najavljen „plan obrane džamija“. Bio je to začetak novog nadimka novog premijera Two-Tier Keir, koji je aludirao na nejednako postupanje policije (a tu valja dodati i medijsko izvještavanje) prema prosvjednicima. Policija je, ohrabrena Premijerovim izjavama, počela provoditi očekivanu represiju prema prosvjednicima. Išlo se kroz masu kao parangalom, nema koga se nije grabilo, bez milosti, bez razumijevanja. S druge strane, gotovo kao neformalni pomoćnici represivnog sustava nastupili su članovi nečega što se naziva Muslim Defence League. Tko zna, možda su se samo odazvali pozivu bivšeg premijera Škotske Hamze Yousafa, čovjeka s poviješću iskazivanja netrpeljivosti prema bijelcima, koji je zazvao vojsku na ulicama kako bi zaustavila prosvjede. Zanimljivo je i to da su baš srednjestrujaški mediji i političari forsirali rasnu komponentu tog prosvjeda premda nitko nije definirao koje bi to rase trebali biti Pakistanci i slične osobe „azijske pojavnosti“, kako ih se voli osloviti. Rasizam je još uvijek jedan od najjačih klevetničkih alata, a kada se ta etiketa izvuče napadnuti se vrlo lako izgubi u ispričavanju i pravdanju te se temeljne teze optuženog vrlo brzo razvodnjavaju i gube iz vida.
Nije bilo milosti prema prosvjednicima, ni od strane policije, ni od strane protuprosvjednika koje su mediji, očito lišeni svakog smisla za ironiju, nazvali antifašistima. Pa su tako antifašistički prosvjednici pokazivali svoju snagu svesrdno pomažući policiji mlateći protumigrantske i protuislamske prosvjednike, a kada im ni to nije bilo dovoljno, počeli su napadati goste okolnih pubova. Znam, dosta nam je svima povlačenja paralela s 1984., ali istina je zaista postala laž uz neizbježan inženjering društvenomrežnih objava. Ekipa Sky Newsa snimila je jednog antifašista kako nožem uništava gume – snimka je kasnije izbrisana (a zatim opet vraćena kako bi se zadržao privid neutralnosti i tzv. objektivnog izvještavanja). Novinar Fraser Knight je po vlastitom priznanju bježao od noževima naoružanih „Azijata“, ali to i nije bilo suviše problematično jer su oni bili tek antifašisti koji su štitili svoju „zajednicu“. Zatim je u jednom javljanju uživo pored novinarke prošla skupina antifašista naoružana raznoraznim hladnim oružjem, od mačeta do polica – komentara nije bilo, ne samo od nje koja se možda u tom trenutku pobojala za vlastiti život, već ni naknadno. Antifašisti su za vrijeme javljanja uživo uletjeli i u kadar novinarki uz poklič „Free Palestine“. Ni očigledan strah nije slomio novinarkino društveno uvjetovanje koja je spremno pokazala razumijevanje spram njihovog „bijesa“, a ubrzo su je spasili i kolege iz studija promptno prekinuvši prijenos. Bio je tu i zaneseni laburistički vijećnik koji je pozvao na rezanje grkljana prosvjednicima uz oduševljeno klicanje mase. On je doduše i uhićen zbog, kako je BBC izvijestio, „opaske na prosvjedu“. BBC Verify, tehnodistopijska factcheckerska grana, pomoću AI-a brzo je locirala prosvjednike, međutim softver očito nije bio baždaren na antifašiste.
Britanska vlada je inkvizitornu atmosferu poticala zloćudnim objavama na X-u poput „Think before you post“ („Razmisli prije nego objaviš“). Najavljeno je čak da i retweetovi mogu rezultirati uhićenjem, a razmjere farse je dosegnula najava policijskog čelnika da će se kazneno goniti i američki državljani koji objavljuju nepoćudne stvari. Niti Elon Musk nije siguran od bobbyja. Društveno povjerenje organi reda su u potpunosti izgubili u seriji javnih obraćanja koja su započinjali sa „Selam alejkum“ ponegdje uz scenografiju tipičnu za videe ISIS-ovih zarobljenika koji se javljaju doma prije glavosjeka. Engleski policajci, tako nesmiljeni prema prosvjednicima, pokazali su svoje ljudsko lice, pridruživši se slavlju rasplesanih Pakistanaca povodom dana državnosti (Pakistana, ne Velike Britanije).
S obzirom na to da se uvijek radi o sprezi više formalnih i neformalnih institucija, nezaobilazna je i NGO grana. Izdvojit ću tek ljevičarski Hope not hate, zavaravajućeg imena, čiji je glavni i odgovorni Nick Lowles prvo širio dezinformacije o napadu kiselinom na muslimanke (što su prenijeli i pojedini parlamentarni zastupnici), a zatim i lažno najavio niz ekstremnodesničarskih prosvjeda koji se nije dogodio. Ali kao da je bitno jer je prema Lowlesovim najvažnije da je „odaslana antirasistička poruka“. Naslovnice glavnih medija zaista su se ujedinile u laudama „ujedinjenoj Britaniji koja je ustala suprotiv ekstermnim desničarima i banditima“. Ostaje pitanje koliko je to organski, a koliko djelovanje javno-privatnih organizacija poput Behavioural Insights Team, koja se bavi socijalnim inženjeringom, koristeći se dosezima psihologije, bihevioralne ekonomije i marketinškim metodama, kako bi mase gurnula (zato i naziv Nudge Unit) u „pravome“ smjeru, radilo se o Covidu, „ekstremno desničarskim“ prosvjedima ili poreznoj presiji.
Two-tier policing, u slobodnom prijevodu, selektivno povođenje sigurnosti odnosno primjenu zakona zaključit ćemo spomenom još nekoliko nedavnih slučajeva u kojima se ogleda sva neobjektivnost ophođenja. Primjerice, kada je socijalna služba oduzela četvero djece jednoj romskoj obitelji. Izbili su neredi, a policija je u dogovoru s politikom odlučila „deeskalirati situaciju“ i vratiti djecu obitelji. Netom prije se dogodio i inicident u manchesterskoj zračnoj luci kada je policajac brutalno postupio (udarac nogom u glavu na podu) prema antifašistu koji se opirao privođenju. Uhićenici su prije toga napali policiju slomivši usput nos policajki. Epilog – prosvjed i suspenzija policajca uz ispriku „zajednici“. Bilo je tu i filmskih scena u kojima islamski antifašisti tuku uhićenika dok ga policija privodi što nije moglo ne asocirati na tragikomičnu situaciju u svibanjskom teorističkom napadu u njemačkom Mannheimu kada se policajac bacio na čovjeka koji je pokušavao svladati napadača, što je islamist iskoristio i tog istog policajca koji mu je bio okrenut leđima ubio ubodom noža u vrat.
U trenutku pisanja ovog teksta i dalje traje epilog prosvjeda. Starmer nije razočarao, nakon policijske nemilosrdnosti prosvjednici su osjetili punu snagu pravosudne vlasti. Nekoliko stotina izgrednika u ovom trenutku je osuđeno ili očekuje presude koje idu i do trogodišnjih zatvorskih kazni. Dobar dio njih je pisao po društvenim mrežama i „poticao na nerede i nasilje“, neki zaista pozivajući na palež, a drugi tek antiimgrantskim objavama na društvenim mrežama ili blasfemičnim (!) govorom o Alahu. U isto vrijeme iz engleskih se zatvora puštaju kriminalci migrantskog porijekla osuđeni za zločine poput silovanja ili ubojstva nakon desetak mjeseci, dok se antifašistički prosvjednici procesuiraju nerazmjerno manje za mnogo brutalnije postupke na istim prosvjedima. Spomenimo za kraj da je uočen obrazac po kojemu su isti suci koji su zbog žestokih objava na Facebooku zatvorili ljude i na dvije godine zatvora puštali pedofile i silovatelje na slobodu ili s blagim sankcijama poput rada za opće dobro.
Nema kraja primjerima i dokazima neselektivnog odnosa konglomerata medija, politika, policije i pravosuđa. Ovaj tekst lako može prerasti u knjigu slučajeva samo na temelju događanja proteklih tjedana. Iako sam pesimist po pitanju koliko to ima smisla osim što se samog dokumentiranja vremena tiče, Douglas Murray napravio je nešto slično u više knjiga obilno dokumentirajući posljedice autodestruktivne patologije permisivnih zapadnjaka. No, svejedno je skepsa da će tsunamijem dokaza zasužnjeni umovi postati oslobođeni uvelike opravdana. Ali zašto je tome tako? Koja je to sila, odnosno ideologija u pozadini tog selektivnog postupanja institucija?
Poznati novinar Tucker Carlson nedavno je u široj javnosti popularizirao (ne i smislio) pojam Gay Race Communism, koji opisuje trenutačnu ideološku poziciju prevladavajuće zapadne oligarhije (Katedrale). Nije, naravno, u potpunosti točan, ali se dade raditi s njime. Gay se može uzeti za cjelokupnu LGBT agendu koja je prevladala pomaknuvši Overtonov prozor debelo prema seksualnoj aberaciji pa tako istospolne brakove u pitanje nerijetko više ne dovodi ni zloguka europska „ekstremna desnica“. Još jedan primjer visoke razine zaštićenosti spomenute skupine jest pojava majmunskih boginja, zarazne bolesti čija se impresivna prevalencija među homoseksualcima sustavno prešućuje.
Pojam Race može značiti rasu, ali treba ga shvatiti i kao označitelja za raznorodne skupine što radi i globalni mainstream koji zloupotrebom tog pojma izaziva netrpeljivost među etničkim skupinama. Antropološki pojmovni nered zapravo je posljedica kulturnog relativizma potaknutog boasijanskom revolucijom. Tako rase malo postoje, malo ne, rasizam je sveprisutan, ali tek kao oruđe medijske, pravosudne i političke represije, uglavnom prema domicilnom stanovništvu. A to domicilno stanovništvo mahom će biti bijelo jer se rijetko raspravlja o netrpeljivosti u Africi ili Aziji i rasizmu žitelja tamošnjih država.
Communism je pojam sa stotinu lica, ali možemo ga promatrati u kontekstu „marksizma koji je uvijek u potrazi za svojim revolucionarnim subjektom“ (lucidno zapažanje Slavoja Žižeka). Subjekt je nanovo pronađen, nakon radništva, pa žena – ovoga puta se radi o seksualnim te rasnim (etničkim) i vjerskim manjinama koje su pak sve manje i manje manjine. Na toj podlozi odvija se fenomen neselektivnog postupanja svojstven pojmu anarhotiranije, kojeg je skovao paleokonzervativni autor Sam Francis. Naizgled contradictio in adiecto, termin objedinjuje istovremeno postojanje anarhije odnosno nemogućnosti vrhovne vlasti da ispunjava osnovne zadaće poput sigurnosti građana ili granica uz istovremenu pojačanu represiju (tiraniju) prema pojedincima ili skupinama koje se uglavnom drže zakona. Francis je hrabro ustvrdio da je takav sustav deliberativan, odnosno da je takav poredak namjerno, ili preciznije, „odvagnuto“ postavljen. Anarhotiranija, kao što smo vidjeli i u ovome kontekstu selektivno (two-tier) postupa s različitim skupinama osoba.
A možemo ovdje navesti još jedan simptomatični fenomen. U tekstu sam već nekoliko naveo pojam zajednica ili community. Naime u Engleskoj su gotovo pa formalizirani tzv. communityji te njihovi vođe (leaders) i starješine (elders). Izraz uvelike koriste političari, novinari pa i policija. Predstavnici zajednice su ravnopravni legitimni sugovornici s organima demokratske vlasti. I samo tako liberalna demokracija (u ruhu parlamentarne monarhije) biva šaptom suspendirana u korist britanskog neomiletskog sustava. Zajednice indijskih i pakistanskih muslimana funkcioniraju po principu bratovštine (baradari/biraderi), kako se zovu u izvorniku, te predstavnik klana ravnopravno razgovara i sudjeluje u politici s ostalim „dionicima vlasti“. Imperij to može podnijeti jer njegova osnova nije „etnokulturni konsenzus članova zajednice“ (Guillaume Faye), liberalna demokracija ne, ako nema veliku asimilacijsku moć poput Francuske. Koliko je etničkih skupina poput Bretonaca, Okcitanaca, Korzikanaca utopljeno u La Grande Nation čiji su spomeni ostali tek u jezičnim i regionalnim posebnostima, a i oni su bili mnogo srodniji negoli etnički Englez iz Birminghama i Englez koji slavi pakistanski dan državnosti.
Budimo iskreni prema sebi, može li se govorna formula „tipičan XY“ (u ovom slučaju Englez) primijeniti na etničkog Indijca? Hoće li se kada netko kaže „tipičan Francuz“ pred očima pojaviti Paul Pogba? Je li to rasizam, odnosno duboko ukorijenjeni etnonacionalistički koncept koji treba razbiti i razgraditi? Ako i treba, zašto? Jugoslavija je bila multietnička i multikonfesionalna zajednica skupina puno bliskijih negoli su gore spomenute pa je završila na, najblaže rečeno, nelijep način, ali ne samo zbog pokušaja pseudoherrenvolka Srba da postanu regionalni hegemon, već i zbog općenite nesumjerljivosti na jednakopravnu političku zajednicu. Možemo zagrabiti šire pa izreći i (ne)popularnu misao, ovisi s kime pričamo, da su Irak i Libija sa svojim plemenima i etnikumima bili funkcionalniji pod despotima negoli nakon „oslobođenja“ od mrskog tiranina.
Skepsu po pitanju funkcioniranja multikonfesionalnih i multietničkih država u demokratskom kontekstu takvih društava možemo pratiti od najranijeg doba ljudske misli. Aristotel u jednom dijelu svoje Politike raspravlja o brojnim uzrocima nestabilnosti državnog poretka pa tako kaže:
„Uzrok bune može biti i neistorodnost, sve dok se ne slože. Jer kao što država ne nastaje iz bilo kojeg slučajnog mnoštva, tako ne nastaje ni u bilo koje vrijeme. Stoga oni koji primiše [u državu] ili one već naseljene tuđince ili došljake, najčešće imaju bune, kao što su Ahajci nastavali Sibarid zajedno s Trezencima, a kad su postali brojniji, izbacili su Trezence, i otuda je palo prokletstvo na Sibarićane. U Turiju opet Sibarićani se zavadiše sa svojim ‘sunastanjenicima’ (jer tražili su previše, smatrajući da im pripada ta zemlja, pa su bili izgnani). I protiv Bizančana došljaci su kovali urotu, ali su otkriveni i otjerani nakon boja. I stanovnici Antise, koji bijahu primili izbjeglice s Hija, morali su s njima ratovati i prognati ih; dočim Zanklejci, pošto su bili primili Samljane, bijahu od njih izgnani iz svoje države. I stanovnici Apolonije na Crnome moru, primivši došljake, dopali su bunâ; a i Sirakužani, pošto istjeraše samosilnike, učiniše građanima tuđince i plaćenike, zapadoše u bune i pođoše u boj. A i stanovnici Amfipolisa, primivši pridošlice s Halcide, bili su od tih gotovo svi izgnani.“
Premotajmo nekih dvije tisuće godina unaprijed. Ne može se u tekstu o etničkim nemirima u Engleskoj ne spomenuti konzervativni političar i zastupnik u Parlamentu Enoch Powell, i njegov poznati govor iz 1968. o problemima pojačane migracije. Njegov istup je dvije godine kasnije donio i premoćnu pobjedu Konzervativcima. Premda je on zbog toga šikaniran u vlastitoj stranci, birači kojima se i obratio prepoznali su njegove riječi i pokazali da su imale pozitivan odjek. Promijenilo se zapravo nije ništa, bez obzira na vlast, etnička slika (smije li se reći – zamjena stanovništva) se polako ali sigurno mijenjala do današnjeg stanja. Svaka poveznica s Republikom Hrvatskom danas i onome čemu svjedočimo nije nimalo slučajna. I o tome će biti riječi u sljedećem tekstu.
