Kada je tog sudbonosnog 17. prosinca 2010. godine Mohamed Bouazizi zapalio samog sebe, bila je to iskra koja je zapalila zatomljeni bijes naroda diljem autokratskih država, članica Arapske lige. Naizgled još jedan u nizu uzaludnih prosvjeda protiv korupcije i klijentelizma predsjednika Zinea El Abidinea Ben Alija, iz tuniskog gradića Sidi Bouzida se proširio diljem zemlje i uspio nakon gotovo četvrt stoljeća preokrenuti politički i općedruštveni status quo u Tunisu. Revolucija je rođena u malenoj sjevernoafričkoj zemlji, no ubrzo je obuhvatila čitav sijaset zemalja, te dovela do direktnog svrgavanja četiriju režima te posljedičnog pada onog sirijskog. Ono što pritom Arapsko proljeće razlikuje od drugih revolucija diljem svijeta i u arapskim zemljama jest strelovitost širenja i početni uspjeh revolucija koje su se poput požara proširile arapskim svijetom.
Jednakom brzinom kojom su se proširile revolucije, širila se i priča o planskoj pozadini istih u režiji Velikog Sotone, kako iranski ajatolasi vole nazivati SAD, i njihovih pobočnika. S obzirom na sramotnu i u svojoj naravi ilegalnu invaziju na Irak, koja je samo kruna niza američkih intervencija i obojenih revolucija, takve tvrdnje se na prvu ne čine nimalo iznenađujućima. Naposljetku svima je poznato da je Gadafi bio glavni protivnik „međunarodnog cionizma“, a Bašar al-Asad ključna prepreka za izgradnju plinovoda Katar-Turska-Europa, koji je i prije rusko-ukrajinskog rata predstavljao krucijalan geostrateški projekt. Međutim, kako ide poslovica: na ustima med, u srcu jed, tako su i arapski diktatori jedno pričali, dok je realnost bila sasvim drukčija. Istina je, kao i inače, voda duboka te je potrebno pogledati obje strane kovanice da bi se uopće počelo pronicati u istinu. Pogledajmo kroz prizmu tri mita o Arapskom proljeću što je izgledno, a što potpuno nekredibilno glede čitave lepeze raznolikih priča o pozadini i ciljevima Arapskog proljeća kao najvažnijeg društveno-političkog pokreta među Arapima 21. stoljeća.
Libija – mit o Gadafijevoj zemlji meda i mlijeka
Nijedna zemlja sudionica Arapskog proljeća nije obavijena velom mitova u tolikoj mjeri kao Libija, oko čije se sudbine ukorijenio (između ostalih) mit o ciljanom uništenju Gadafijeve Libije od strane zapadnih država. Gledajući nesretnu sudbinu libijske nacije od 2011. godine do danas, lako je dati kredibilitet takvim tvrdnjama na temelju činjenice da de facto Libija više nije jedinstvena država, kao i poražavajućih socioekonomskih pokazatelja. Međutim, uzevši u obzir predrevolucionarno stanje Libije, pojavljuje se drukčija slika, pri čemu se najčešće spominje povijest Gadafijeve agresivne i u svojoj naravi terorističke vanjske politike (financiranje IRA-e, niz bombaških napada u Europi koje je organizirala libijska tajna služba itd.), kao i brutalno kršenje ljudskih prava kroz masovna zatvaranja i mučenja građana. Uzevši u obzir da je revoluciju u Libiji povela odvjetnička unija, koja se zalagala za prava mučenih zarobljenika libijskih zatvora, a Nacionalna tranzicijska vlada formirana u sudnici u Bengaziju, kršenje ljudskih prava je nedvojbeno bilo jedan od temeljnih poticaja na revoluciju. Pritom pobornici Gadafijeve vladavine prikazuju impresivne ekonomske statistike poput činjenice da je 2010. godine Libija imala drugi najveći BDP per capita u Africi, zanemarujući činjenicu da je te godine BDP po glavi stanovnika (11 600 dolara), bio za 300 dolara manji od onog iz 1980. godine, prije nego je Gadafi Libiju postavio na putanju međunarodno izolirane države i sponzora terorizma. Učestalo se ističe i činjenica da su za Gadafijeve vladavine režije bile besplatne, no državne subvencije električne energije nisu iščeznule s Gadafijem, o čemu svjedoči i činjenica da je 2024. godine Libija imala najnižu cijenu električne energije u svijetu (0.007 dolara po kWh). Prešućuje se pritom da je čak i nakon izlaska iz međunarodne izolacije, poslije 2003. godine, tijekom desetljeća prije revolucije postotak populacije s pristupom električnoj energiji u Libiji smanjen s 99.8% 2000. godine na 80.3% 2010. godine, što zorno predočava nebrigu režima za oronulu infrastrukturu, koja je narušena međunarodnim sankcijama tijekom ’90-ih, te je nastavila propadati kroz godine.
Jednako tako između 1991. i 2010. godine, ukupna stopa nezaposlenosti je čitavo vrijeme bila između 18.5 i 19.5 %, s tendencijom rasta od 2007. godine, unatoč porastu BDP-a u istom periodu. Istodobno je nezaposlenost mladih neprekidno rasla, dosegavši 49.5% 2010. godine, čime je Libija bila prvak arapskog svijeta po ovom negativnom ekonomskom indikatoru i šesta u svijetu te godine po visini stope nezaposlenosti mladih. Naposljetku se zaboravlja kako je Libiju desetljećima potresala kriza s oskudicom smještajnog prostora, koja je uzrokovana Zakonom br. 4 iz 1978., kojim je zabranjeno posjedovanje više od jedne nekretnine, a uzastopne krize i sankcije su samo multiplicirale broj ljudi bez krova nad glavom. O tomu dovoljno svjedoče podaci kako je samo u razdoblju od početka stambene krize 1982. do 1995. godine u prosjeku nedostajalo preko 36.800 smještajnih jedinica godišnje. Stambena kriza je tijekom 2000-ih nastavljena, izgledno i pogoršana, te možemo zaključiti kako su zadnja tri desetljeća Gadafijeve vladavine obilježena nedostatkom stambene infrastrukture, koji je tijekom 21. stoljeća prerastao u sveopću infrastrukturnu krizu. S obzirom na gruba kršenja ljudskih prava građana, koja su desetljećima pojačavala animozitet javnosti prema režimu, u retrospektivi libijski ustanak iz 2011. nije nimalo iznenađujuć. Dovoljno je pritom uzeti u obzir da su vlasti tek potkraj 2008. godine, nakon sudske odredbe o otkrivanju sudbine ubijenih donesene ranije iste godine počele obavještavati obitelji likvidiranih kažnjenika iz zatvora Abu Salim u Tripoliju o smrti njihovih najmilijih. Pokolj u kaznionici se dogodio još 1996. godine, kada je nakon neuspjelog pokušaja bijega, više od 1200 zatvorenika pobijeno u surovoj egzibiciji režimske opresije. Upravo je uhićenje odvjetnika Fathija Terbila, koji je zastupao dio obitelji žrtava masakra iz Abu Salima, posijalo sjeme masovnih antirežimskih prosvjeda u veljači 2011., što dovoljno svjedoči koliko je taj zločin režima ostao polarizirajuće pitanje za libijsku javnost.
Bilo je malo izgledno da će diktator koji ima iza sebe povijest krvavog gušenja svake opozicije tek tako ustuknuti pred zahtjevima prosvjednika i libijska revolucija je odmah po začetku evoluirala u građanski rat. Pritom su se režimske snage ubrzo konsolidirane, te je krenula sve efikasnija, ali i sve brutalnija kontraofenziva. S obzirom na rastući broj mrtvih prosvjednika, koje je Gadafi nazvao „štakorima“, nije trebalo dugo da se vanjski akteri počnu ozbiljnije zanimati za degradaciju sigurnosne i humanitarne situacije u Libiji. O međunarodnoj izolaciji Gadafijevog režima dovoljno govori činjenica da je u Arapskoj ligi jednoglasno usvojena odluka o uvođenju zone zabrane letenja iznad Libije, što je bio odlučujuć korak k UN-ovoj kampanji protiv Gadafijevih snaga, koju je naposljetku provodio NATO na čelu s SAD-om. Dakle, Gadafijev režim je bio toliko omražen da su čak i njegovi kolege diktatori, poput al-Asada, jednoglasno predložili da se uvede zabranu leta, kako bi komadanje pučanstva iz helikoptera prestalo. Ishod osam mjeseci NATO-ovih bombardiranja režimskih snaga je taj da je Libija efektivno prestala postojati kao jedinstvena država, a ni dandanas se ključni politički akteri ne mogu usuglasiti oko načina na koji bi se zemlju ponovno politički i teritorijalno unificiralo. Opet se pritom ističe kaos postrevolucionarnog vakuuma moći, nasuprot kojemu se uzima „zlatnom doba“ pod Gadafijem. Zanemaruje se da je Gadafi razmontirao sve državne institucije a sekularne komponente, kako društva, tako i političkog spektra nije bilo do revolucije. Uzevši u obzir Gadafijevo višedesetljetno komadanje državnih ustanova putem privida direktne demokracije u obliku džamahirije, iza čega se krila surova diktatura, ne čudi manjak mirne tranzicije nalik onoj u Tunisu. U Libiji nažalost nije bilo nijedne organizacije s dostatnim kapacitetima da preuzme primat u čitavoj republici poslije Gadafijeva pada, zbog čega je došlo do fragmentacije zemlje na tradicionalnim linijama Tripolitanija-Cirenaika-Fezan. Zemlja pritom čak i nakon primirja iz 2020. godine nije ujedinjena, budući da se maršal Kalifa Haftar, siva eminencija vlade Zastupničkog doma sa sjedištem u Tobruku, spori s Vladom nacionalnog jedinstva iz Tripolija, koju podržava UN.
Činjenica je da bi bez strane intervencije Gadafijev režim ugušio revoluciju, možda već i sredinom 2011. godine, no to ne znači da je „bratski vođa i predvodnik revolucije“ stvorio utopiju za sve Libijce. Brzina kojom su opozicijske snage u građanskom ratu rasle dovoljno govori o razmjerima animoziteta libijskog naroda prema nekoć omiljenom vođi. Izloženi podaci svjedočanstvo su za sebe, a mit o gotovo mesijanskom Gadafiju može se usporediti s pričama naših jugofila o zlatnim godinama za vrijeme Tita, toliko zlatnima da je država aktivno slala stanovnike u inozemstvo zbog deviza, frizirala podatke o zaposlenosti, stranim kreditima odgađala raspad ekonomije itd. Jedina je razlika što je Tita smrt uzela prije nego se gordijski čvor mitova raspleo u krizi ’80-ih i ratovima ’90-ih, dok je u Libiji višedesetljetno osipanje životnog standarda i rastuća represija došla diktatora glave, uz nemalu primjesu stranih interesa za njegovom detronizacijom.
Mit o CIA-inoj orkestraciji proljeća
U godinama nakon Arapskog proljeća ustalio se mit o stranoj upletenosti u izbijanje Arapskog proljeća, CIA-inom orkestriranju ustanaka i sl. Već tijekom inicijalnih prosvjeda arapske su vlade potpirivale takve glasine u svrhu diskreditiranja prosvjednika kao stranih agenata, pri čemu je Mubarakov režim bio osobito istaknut, s obzirom na potpuno gašenje interneta u drugoj polovici siječnja 2011. godine te rastuće glasine o stranim agentima i pripadnicima raznih nevladinih organizacija koji su najednom posvuda viđeni. Gadafi i Asad su također prosvjednike okarakterizirali kao strane plaćenike, prije nego što su takvi plaćenici uopće i bili prisutni u tamošnjim građanskim ratovima. Poznato je da je rukovodioce egipatskog pokreta Kefaja iz 2004., preteče tamošnjeg Arapskog proljeća, obučavalo vodstvo CANVAS-a te da je postojao niz nevladinih organizacija s interesima u arapskom svijetu.
Unatoč svemu navedenom, geopolitička realnost uoči izbijanja revolucionarne plime 2011. godine ne ide nimalo u prilog takvim tvrdnjama, budući da je revolucija spontano izbila u Tunisu, zemlji u kojoj je 1986. godine Reaganova administracija bombardirala kamp PLO-a, da bi samo godinu kasnije novi predsjednik Ben Ali krenuo u smjeru potpuno proameričke politike. Njegov režim bio je ogledni primjer idealnog arapskog režima iz gledišta Washingtona: sekularan, minimalno oponiran Izraelu i ekonomski neoliberalan, što je omogućavalo ulazak stranog kapitala u zemlju. Treba imati na umu i dugu povijest američke potpore autoritarnim režimima diljem svijeta, kao i činjenicu da je SAD bio suprotstavljen demokratizaciji u slučajevima kada je ista ugrožavala američke ili izraelske interese u arapskom i muslimanskom svijetu. Najbolji primjer je totalna izolacija Palestine nakon pobjede Hamasa na izborima 2006. godine, kao i podrška CIA-e svrgavanju Muhameda Mosadeka u Iranu 1953., kojom je svrgnuta demokratski izabrana vlada kako bi se zaštitilo anglo-američke strateške interese.
Da je demokratizacija arapskog svijeta samo krilatica u svrhu provođenja američkih geostrateških interesa govore i iskustva iz Iračkog rata 2003. godine, gdje je tek nakon razotkrivanja istine o nepostojanju oružja za masovno uništenje stvoren narativ o humanoj strani intervencije koja je za cilj imala pružanje demokracije i ljudskih prava potlačenim Iračanima. Prijateljstvo Washingtona s arapskim autokratima je klišej američkog vanjskopolitičkog pristupa regiji, o čemu svjedoči i činjenica da je u razdoblju kada je SAD najviše promicao narativ o demokratizaciji arapskog svijeta, između 2002. i 2005. godine, ukupni iznos svih američkih potpora inicijativama za demokratizaciju u arapskim državama bio 592 milijuna dolara, naspram 13.3 milijarde vanjske pomoći tamošnjim režimima u istom periodu. O imaginarnosti američke inicijative za rušenjem trenutnog političkog poretka u arapskom svijetu govori i podatak da su američke donacije civilnim udrugama u arapskim državama s 32 milijuna dolara 2009. godine smanjene na 7 milijuna u 2010. godini, jasno signalizirajući nakanu Washingtona da umanji mogućnost tamošnjih društvenih nemira u epilogu svjetske krize. SAD je u razdoblju od 1979. do 1999. godine, kako bi pospješio solventnost prijateljskog Mubarakova režima, otpisao 28 milijardi dolara egipatskog duga, primarno za naoružanje. Ukoliko se promotri povijest američkog pristupa regiji u 21. stoljeću, teza o orkestraciji revolucija od američkih službi doima se krajnje nekredibilna.
Proljeće je bilo šok za arapski, ali i cjelokupni svijet, zbog čega i se i svrstava u top 10 američkih obavještajnih katastrofa, radi čega je i Senat otvoreno optužio CIA-u za propust u prognoziranju sigurnosnih okolnosti diljem arapskog svijeta. Američki interesi u regiji su bili ugroženi naglom promjenom političkog krajolika, a s obzirom na dugotrajno partnerstvo s nizom tamošnjih vladara pokretanje obojenih revolucija bilo bi suprotno geopolitičkoj strategiji Bijele kuće. Reakcija Washingtona je ubrzo nastupila u vidu politike containmenta, kojom se težilo ograničiti širenje revolucija i njihove posljedice u onim državama gdje su prosvjedi uzeli maha. Da su Amerikanci uistinu potaknuli pad vlade u Jemenu, onda ne bi bili pokrovitelji inicijative Vijeća za suradnju zemalja Zaljeva, koja je potpisana 23. studenoga 2011., a kojom je osiguran kontinuitet ancien regimea u toj zemlji. Umjesto rada na svrgavanju Saleha, ova inicijativa je zajamčila potpunu amnestiju za njega i obitelj, kao što mu je omogućila da zadrži ključnu političku poziciju predsjednika režimske partije Općenarodnog kongresa i izravnu kontrolu nad dijelom vojske. Novoizabrani predsjednik Hadi bio je dotadašnja Salehova desna ruka, a SAD su njegovoj vladi 2012. donirale 346 milijuna dolara pomoći, što predstavlja najveći iznos američke vanjske pomoći Jemenu u dotadašnjoj povijesti.
Apsurdnost priče o američkoj upletenosti u izbijanje Arapskog proljeća očigledna je i u Bahreinu. Zar bi SAD pomogle šijitsku revoluciju u Bahreinu, kada bi ista svrgnula prijateljski sunitski režim i postavila potencijalnu proiransku vladu u državi u kojoj je locirano sjedište američke 5. flote i koja je krucijalna strateška točka u Perzijskom zaljevu? Nadalje, dva dana prije intervencije stranih trupa u toj zemlji, američki ministar obrane Robert Gates je posjetio Bahrein i potvrdio američku predanost održavanju dinastije al-Halifa na vlasti. Predanost je to u okviru koje je u svibnju 2012. prodano 53 milijuna dolara vojne opreme Bahreinu, uključujući i vozila za kontrolu prosvjeda i suzavac. U slučaju Egipta, prvi Obamini pozivi na „mirnu tranziciju“ su došli tek krajem siječnja 2011., kada je već postalo bjelodano kako Mubaraka neće spasiti čak ni oštrica režimske opresije. Čak i pri podršci režimske promjene, interes SAD-a je bio baziran na osiguravanju da nova vlast bude proamerička, zbog čega su u pozdravili vlast vojne hunte u Egiptu, koja je nastavila Izraelu prodavati naftu ispod tržišne cijene te je nakon samo tri mjeseca od otvaranja prijelaza Rafah, ponovno uvela restrikcije na granici s Gazom.
Sve ovo ide u prilog činjenici da je SAD samo reagirao na kaos revolucija na način koji je bio najpovoljniji za zaštitu američkih interesa u regiji, pri čemu se američku reakciju na revolucije pogrešno prezentira kao dokaz njihove uključenosti u izbijanje istih. Uloga SAD-a u Sirijskom i Libijskom građanskom ratu dala je povoda tezama o američkom orkestriranju revolucija, no u pitanju su režimi koji su se dugo vremena nalazili na krivoj strani američke strateške računice – Sirija kao dio proiranskog šijitskog polumjeseca, a Libija kao višedesetljetni sponzor međunarodnog terorizma i antirežimskih elemenata u nizu arapskih država, saveznica Washingtona. Ne čudi stoga da su Amerikanci u Libiji poduprli Mahmuda Džibrila, proameričkog političara kao tranzicijskog premijera te pružili znatnu podršku generalu Kalifi Haftaru, dugogodišnjem suradniku CIA-e. Predsjednici SAD-a, UK-a i Francuske 15. travnja 2011. u zajedničkoj izjavi su objavili: „Iako je naša dužnost i mandat u okvirima UN-ove Rezolucije 1973 zaštititi civile (…) nezamislivo je da netko tko je pokušao masakrirati vlastite građane ima ulogu u određivanju njihove budućnosti“, priznajući da je temeljni cilj NATO-ova bombardiranja bila promjena režima u rukavicama humanitarne misije. Tomu u prilog ide i likovanje tadašnje američke državne tajnice Hillary Clinton nad smrću Gadafija, kada je izjavila: „Došli smo, vidjeli smo, umro je“, aludirajući na pokoravanje Libije američkim interesima.
Američka uključenost u revolucionarna previranja tijekom Arapskog proljeća, bez obzira koliko kontroverzna, predstavlja primjer prilagodbe na razvoj zbivanja, a ne planskog izazivanja revolucija, posebice kada se uzme u obzir da su mnogi od glavnih saveznika SAD-a bili ugroženi razvojem prosvjeda. Teorija o vanjskom uzroku revolucija ide u korist samim autoritarnim režimima, koji na taj način usmjeravaju javno mnijenje dalje od činjenice da su upravo egzistencijalna pitanja i represija bili odgovorni za ustanak naroda. Američki geopolitički protivnici također se koriste ovim narativom za sotoniziranje SAD-a u okviru međunarodnog poretka, primjer je izvještaj kineskog Centra za internetsku sigurnost o uključenosti SAD-a u planiranje i izvođenje više od 50 revolucija, uključujući i Arapsko proljeće. Ipak, zasad ne postoji nijedna indikacija o uključenosti američkih državnih organizacija ili službenih aktera u izbijanje arapskih revolucija 2011. godine, a takve teze se protive cjelokupnoj logici geostrateških kalkulacija i realpolitike po kojoj funkcionira trenutka dinamika međunarodnog poretka i američke vanjske politike.
Arapsko proljeće – mit o borbi za demokratizaciju arapskog svijeta
Ukoliko se promotri modus operandi praktično svih režima arapskog svijeta u desetljećima prije revolucija iz 2011. godine, ali i nakon njih, opresija širokih društvenih slojeva je konstanta. Međutim, kako to inače biva, svaka vojska se sprema za novi sukob na temelju iskustava iz onog koji je završio, tako su i arapski diktatori na Arapsko proljeće odgovorili uobičajenim setom batinanja i cenzure uz primjesu demagogije i populizma u obliku obećanja o ograničenim reformama i ekonomskim olakšicama. Pritom nisu shvatili da su desetljećima korištene mjere sasvim neprikladne za situaciju s kojom su se našli suočeni. Zahvaljujući tome, reakcije režima su samo dolile ulje na vatru revolucije i uvjetovale porast društvenog nezadovoljstva.
U prirodi arapskih režima s višedesetljetnom prošlošću krvave represije svakog disonantnog društvenog glasa je upravo onakva reakcija koja je manifestirana i tijekom Arapskog proljeća i ništa manje nije bilo za očekivati. Ono što iznenađuje je, međutim, način na koji su revolucije izbile i proširile se, koji predstavlja aberaciju u cjelokupnoj arapskoj povijesti. Savršena oluja negativnih čimbenika (globalna kriza 2008. godine i njezine posljedice, eksplozija cijena hrane 2010. godine, velike stope nezaposlenosti, posebice mladih, Wikileaks 2009. godine i dr.), poklopila se s naglim porastom korisnika društvenih mreža i interneta u godinama prije revolucije. Upravo u neovisnim izvorima informacija, primarno društvenim mrežama, nalazi se ključ Arapskog proljeća, koje bismo mogli nazvati Facebook revolucijom u kojoj je dijeljenje sadržaja povezanih s režimskom brutalnošću putem te mreže mobiliziralo milijune diljem arapskog svijeta. Spontano izbijanje prosvjeda takvog intenziteta i u toliko različitim sredinama, bez obzira na vjeru, politički i socioekonomski sustav, svjedočanstvo je kako postoje duboke strukturalne boljke u arapskim društvima.
Arapsko proljeće daleko je od ikakvog demokratizacijskog vala ili težnje Arapa za liberalnim vrijednostima kakve se propagiraju na kolektivnom Zapadu – takve konstrukcije o porivima prosvjednika na egipatskom Tahriru ili bahreinskom Bisernom trgu odraz su nerazumijevanja arapskog svijeta, koliko i tendenciozno izgrađene medijske slike koja je u raskoraku s realnošću. U svojoj srži uzrok revolucija u arapskom svijetu bio je i ostao socioekonomskog karaktera, dok je politički aspekt istog samo krak egzistencijalnih pitanja, budući da narod očekuje političkim promjenama omogućiti nastupanje ekonomskih reformi. Pritom prosvjedi u bogatim monarhijama nisu dokaz želje za povećanom političkom emancipacijom, s obzirom da je u glavnini tih monarhija velika većina podanika suglasna s postojećim socijalnim ugovorom. Dok god petrodolari kontinuirano pune njihove džepove, manjak ljudskih i političkih prava je od sekundarne važnosti. Ukoliko se pogleda Saudijsku Arabiju, Kuvajt ili Bahrein, u svim trima su prosvjedovale marginalizirane skupine, koje, iako imaju daleko bolji standard od prosječnog sjevernoafričkog Arapa, u okviru vlastitih država žive na dnu socioekonomskog poretka. UAE s tamošnjim minornim prosvjedima nije iznimka od ovog pravila, s obzirom da je u pitanju bio pokušaj borbe za moć koji je došao iz režimskih struktura, dakle opet nema poveznice s priželjkivanjem liberalizacije političkog spektra. Koju god državu zahvaćenu s Arapskim proljećem se uzme u obzir, nigdje ne postoji dokaz da su Arapi najedanput razvili gorljivu želju za liberalnom demokracijom, no postoji pregršt dokaza o nastojanjima da se osigura osnovna egzistencijalna i ljudska prava. I upravo u potonjima krije se ključ problema, s obzirom da su arapske nacije od svojeg začeća obilježene kroničnim društvenim podjelama, bilo da je u pitanju disparitet bogatstva, elitizam, sektaštvo, tribalizam i pregršt drugih. Pritom je došlo do supeoluje negativnih čimbenika u godinama prije revolucionarnog vala, pri čemu su se poklopili globalna kriza, enorman porast cijene živežnih namirnica, kao i činjenica da su diljem arapskog svijeta desetljećima vladali isti ljudi, imajući iza sebe uglavnom porazan presjek djelovanja. Naposljetku je uklonjen veo javne percepcije režima, kojem su kumovali nerežimski mediji, ponajviše Al Jazeera, novi internetski izvori (Wikileaks) te društvene mreže, omogućivši upotpunjavanje ove lavine negativnih čimbenika kroz sveprisutno prikazivanje dubine korupcije, represije i nemara vlasti za prosječnog stanovnika.
Ukoliko se pogleda u retrospektivi, Arapsko proljeće nije baš izbilo odjednom, već se širilo poput epidemije, pri čemu se može kazati da je uspjeh revolucije u Tunisu ponukao mnoge druge da pokušaju svrgnuti vlastite režime ili ih makar uvjetovati na reforme u ključnim socioekonomskim sferama. S obzirom na trenutno stanje arapskog svijeta i rastuću autoritarnost, može se govoriti o potpunom promašaju Arapskog proljeća, budući da temeljni cilj istog nigdje nije bila puka zamjena političke garniture, već strukturne promjene koje bi disperzirale bogatstvo i moć u ruke širih slojeva. Ipak, Arapsko proljeće je po svemu sudeći bilo tek uvertira u preobrazbe širih razmjera koje očekuju arapski svijet, s obzirom da su uzroci nezadovoljstva ostali neriješeni, a glas naroda utišan i dalje. Ukoliko bi željeli izvući lekcije iz arapskih revolucija začetih svojevoljnim žrtvovanjem Mohameda Bouazizija, onda svakako vrijedi istaknuti kako je, iako su uzroci prosvjeda bili različiti, postojalo solidariziranje među prosvjednicima koje je nadilazilo državne granice. Možda se ne može govoriti o političkom panarabizmu, ali je Arapsko proljeće pokazalo da svakako postoji onaj virtualni, s obzirom da su slike i snimke prosvjeda iz svake države obilazile čitav arapski svijet i galvanizirale društveno nezadovoljstvo. Egipćani su tako bivali mobilizirani Facebook objavama Tunižana, kao što su Sirijci čitali tweetove Libijaca. Autokratski režimi su itekako svjesni ove činjenice, ne samo arapski, te je u razdoblju od 2011. godine prisutan rastući trend kontrole informacija, pri čemu prvenstvo robusnih i daleko više upadljivih sigurnosno-obavještajnih aparata u kontroli javnosti preuzimaju perfidnije i složenije mreže državne (online) cenzure. Proljeće je nagovijestilo doba online revolucija, koje se organiziraju kroz digitalne platforme, te nam je pružilo uvid u rastući značaj virtualne stvarnosti, kojeg potvrđuje nepalska „Instagram revolucija“. Arapsko proljeće je također potvrdilo i da ne postoji „arapska izuzetnost“ glede amorfnosti tamošnjeg puka, nesposobnog za artikulaciju vlastitog animoziteta i podizanje revolucije odozdo. Ono predstavlja prve spontane arapske revolucije u kojima do pokretanja političkih promjena nisu dovele vojska ili politička opozicija.
Činjenica da su vojska i islamisti diljem arapskog svijeta iskoristili revolucionarni kaos da preuzmu poluge vlasti svjedočanstvo je manje njihove sposobnosti, a više činjenice da su desetljeća autokracije osakatila politički krajolik i državne institucije, ostavivši tek nekolicinu značajnijih organizacija. Arapski svijet danas je, na nesreću stotina tisuća poginulih i milijuna raseljenih Arapa u postrevolucionarnom periodu, manje slobodan i siromašniji, a tamošnje vlasti su sve autoritarnije i represivnije. Činjenica da se negativni trendovi koji su uopće doveli do arapskih revolucija nastavljaju, svjedoči o dugoročnoj neodrživosti trenutnog stanja. Geopolitičke i humanitarne reperkusije Arapskog proljeća su također posebna priča, s obzirom da je strana intervencija u Libiji i Siriji dovela do nezapamćenih izbjegličkih kriza, a ujedno je postavila temelje za dezintegraciju proiranskog šijitskog polumjeseca i izraelsku kampanju eskalacije sukoba na svim frontovima pod krinkom zaštite nacionalnih interesa. Kada se sagleda trenutno stanje arapskog i muslimanskog svijeta, kozmetičke reforme i de jure politički pluralizam su nedostatni da bi zatvorili rastući procijep između obespravljene i osiromašene većine i odnarođenog režima, te je izvjesno da ćemo u ne tako dalekoj budućnosti svjedočiti novom nizu revolucionarnih zbivanja.
Premda se doimalo da će nakon Arapskog proljeća islamisti preuzeti niz arapskih država, osvjedočili smo se naizgled labuđem pjevu političkog islama, pri čemu je Muslimansko bratstvo nanovo u ilegali, a proiranski fundamentalisti bivaju desetkovani diljem Bliskog istoka. Demonizacija islamista dio je standardnog diskursa autoritarnih režima, s obzirom da se radi o prirodnim suparnicima, čije su ideološko-političke koncepcije umnogome nepomirljive. Ipak, u početnoj fazi Arapskog proljeća je demonstrirano kako su mnogi islamistički pokreti proživjeli značajnu metamorfozu od ishodišnih postavki Sejida Kutba i Hassana al-Bane, te je teško moguće zamisliti iste kao predvodnike globalne islamske rekonkviste. Disparitet između propagiranih ideoloških principa i realnosti djelovanja političkog islama postao je sve evidentniji, i može se sažeti ukratko kao islamski politički pragmatizam, u skladu s onom rimskom: „Melior est canis vivus leone mortuo (Bolje živ pas, nego mrtav lav).“
Ono što je kontrarevolucija polučila jest totalno onemogućavanje sudjelovanja islamista u legalnom političkom diskursu, zbog čega su prisiljeni djelovati u ilegali, gdje ponovno postaju antidržavni elementi i gdje ih je puno teže kontrolirati. Sagleda li se trenutnu turobnu socioekonomsku i političku sliku čitavog arapskog svijeta, činjenicu da su deseci milijuna Jemenaca, Iračana, Iranaca, Afganistanaca i ostalih stanovnika Bliskog i Srednjeg istoka izloženi kroničnom nedostatku vode, da su Irak, Jemen, Libija i Sirija disfunkcionalne države, te da Izrael obilato koristi novonastali vakuum moći u svojoj okolini za vlastite strateške pretenzije, nameće se zaključak da je ovodobni status quo arapskog i muslimanskog svijeta samo zatišje pred buru. Zasad je jedino sigurno da je kontrarevolucija u arapskim zemljama uspjela poništiti glavninu promjena koje su revolucije polučile, ali nije donijela lijeka za krucijalne pukotine u društveno-političkom poretku. Dokad će se ovakav ekvilibrij koji počiva na opresiji širokih masa nastaviti, ostaje za vidjeti, ali Kennedyjeva poruka i dalje dokazano vrijedi: „Oni koji onemogućuju mirnu revoluciju, učinit će nasilnu neizbježnom“.
Lekcija koju mi kao Hrvati i Europljani možemo izvući iz Arapskog proljeća i posljedica istog tiče se primarno katastrofalnog stanja europske sigurnosne infrastrukture, kao i činjenice da nam se pred očima ostvaruju riječi Moamara Gadafija, koji je 2006. godine u Timbuktuu pred okupljenim muslimanima Malija izjavio kako „postoje predznaci da će Allah podariti islamu pobjedu u Europi, bez mačeva, bez oružja, bez vojnih osvajanja, 50 milijuna muslimana u Europi će se pretvoriti u muslimanski kontinent tijekom nekoliko desetljeća.“ Ministar vanjskih poslova UAE Abdullah bin Zayed je pak 2017. u Rijadu poslao sljedeću poruku europskim liderima, ali i svekolikom pučanstvu; „Doći će dan kada ćemo vidjeti daleko radikalnije ekstremiste i teroriste kako izlaze iz Europe, zbog izostanka donošenja pravih odluka ili nastojanja da budu politički korektni ili zbog njihove pretpostavke da poznaju Bliski istok i islam mnogo bolje nego mi.“ Ironično, najveći mit o Arapskom proljeću ne tiče se nijedne zemlje sudionice tog prosvjednog vala, već Europe, čija je sudbina bila da kancelarka Merkel širi mitove o mogućnosti mirne integracije milijuna ljudi iznimno neprijateljski nastrojenih prema integraciji u europska društva. Arapsko proljeće je pritom djelovalo kao katalizator za migrantsku krizu, destabilizacijom niza arapskih država, primarno Libije, koja je bila tampon zona između Europe i subsaharske Afrike te Sirije, koja je postala izvorište milijuna migranata koji su se uputili ka Europi. Pritom su mnogi iz muslimanskih nacija koje nisu bile zahvaćene građanskim ratovima uvidjeli priliku da se utope u masu i dođu do Starog kontinenta, na koji nisu morali ni provaljivati silom jer su ih lideri istog dozivali.
