I
Jedna od postojanijih praznovjerica suvremene države jest uvjerenje da ne postoji društvena nevolja koja se ne bi dala ukloniti donošenjem propisa. Nevolja ustraje, propis se mijenja; nevolja poprima drugi oblik, donosi se novi propis. Svakoj ljudskoj radnji prethodi normativna pretpostavka, iza nje slijedi provedbeni akt, a iznad obojega nadvija se mogućnost tumačenja, izmjene, dopune i, naposljetku, iznimke. Republika Hrvatska na tom području nije nikakva iznimka europske civilizacije; ona je samo dovoljno malena da se njezina normativna raskoš može promatrati gotovo bez povećala. Zakoni, uredbe, pravilnici, naredbe, odluke, naputci, lokalni opći akti, međunarodni ugovori i pravo Europske unije ne čine više zbirku koju bi itko mogao nositi u pamćenju, nego okoliš u kojemu valja živjeti.
Koliko taj okoliš ima slojeva? Prema evidenciji pravne baze Zakon.hr, koja je 20. listopada 2026. navodila 870 važećih zakona i više od deset tisuća podzakonskih propisa, Hrvatska raspolaže s približno jedanaest tisuća državnih normativnih akata. I to prije pribrajanja lokalnih općih akata, međunarodnih ugovora i prava Europske unije. Pritom se broje propisi, a ne pojedinačne pravne norme: koliko se u njima nalazi zapovijedi, zabrana, dopuštenja, iznimaka i iznimaka od iznimaka, ne kazuje ni ova sasvim pristojna aritmetika. Nepoznavanje prava, kako se zna, nikoga ne opravdava — osobito utješna misao u državi u kojoj bi već i njegovo upoznavanje ili samo nabrajanje moglo postati punim radnim vremenom. [1]
Usporedba s Rimskim Carstvom, koje se prostiralo od Britanije do Egipta i od Hispanije do Sirije, nudi stanovitu povijesnu nelagodu. Teodozijev kodeks iz 438. godine obuhvaćao je više od dvije i pol tisuće tekstova carskih konstitucija, a Justinijanov kodeks iz 534. više od četiri tisuće i šest stotina. Niti je time bilo iscrpljeno sve rimsko pravo niti bi bilo razumno jednostavno prebrojiti rimske konstitucije i suvremene hrvatske propise pa njihovu količinu proglasiti mjerom razvijenosti ili zapuštenosti pravnoga poretka. No ironija usporedbe ostaje: golemo je Carstvo nastojalo postojeće pravo sabrati i učiniti preglednim, dok neusporedivo manja suvremena država, u društvu jednako poduzetnih država, većinu svojih javnih poteškoća dočekuje spremna pridodati mu još jedan sloj. Stari su, očito, u nečemu zaostajali za nama: još nisu ovladali umijećem da stupanj civilizacijskoga napretka dokazuju brojem propisa. Nekada je kodifikacija bila pokušaj ovladavanja pravom; danas je pravo nerijetko način da se prizna kako se ne vlada ničim drugim.
Samo pravnici mogu do kraja razumjeti čudovišnost pogleda na svijet koji se pritom tiho oblikuje: postojanje je ono što je pravno regulirano, a ono što se propustilo regulirati kao da prebiva u svojevrsnome ništavilu. Ako zakonodavna plodnost nastavi napredovati sadašnjim smjerom, možda će i osnovne biološke funkcije jednom zaslužiti svoj pravilnik. Disanje će, zacijelo, ostati dopušteno, ali uz prethodno pribavljenu suglasnost nadležnoga tijela za pitanja kakvoće zraka. Bila bi šteta tako važnu radnju ostaviti samovolji čovjeka.
Pa ipak, u zemlji koja toliko polaže na propisivanje gotovo svega što se može dogoditi ne postoji odveć mnogo ustanova o kojima je dopušteno govoriti s toliko malo obveze na dokazivanje kao o sudovima. Hrvatsko pravosuđe, poučavaju nas desetljećima, sporo je, tromo, neučinkovito, korumpirano, nepravedno, ponekad sve to istodobno. Ono se u političkom govoru pojavljuje kao univerzalni uzrok nevolja, u novinskom naslovu kao njihov gotovo obvezni završetak. Za običnoga čovjeka vrijedi presumpcija nedužnosti; za instituciju čiji je posao tu presumpciju štititi očito je primjerenija pretpostavka krivnje. Nije, dakako, potrebno poricati stvarne promašaje niti glumiti da ne postoji opravdano nezadovoljstvo. Dovoljno je zamijetiti neobičan obrat: oni koji od sudova zahtijevaju dokaze najradije iznose presude o sudovima bez dokaznoga postupka.
Postavimo zato na stol nekoliko – razmjerno nezanimljivih, zapravo najdosadnijih stvari na svijetu – činjenica. Hrvatski su sudovi 2021. zaprimili 1.335.695 novih predmeta, 2022. njih 1.292.764, 2023. njih 1.261.827, 2024. njih 1.286.018, a 2025. još 1.144.248. Ukupno 6.320.552 predmeta u pet godina. U istom su razdoblju riješili 6.319.044 predmeta. Sam je razmjer ipak dovoljno rječit: šest milijuna i tristo tisuća novih predmeta, približno jednako toliko riješenih. Samo u 2025. sudovi su riješili 1.152.145 predmeta, dakle više nego što su ih te godine zaprimili; broj neriješenih na kraju godine smanjen je s 445.978 na 400.023. „Milijun sto pedeset dvije tisuće sto četrdeset pet“ nije osobito dojmljiv izraz na naslovnici. Njemu nedostaje čovjek koji bi pred kamerom mogao priznati da, eto, sve ipak propada. [2]
Hrvatska je sredinom 2025., prema procjeni Državnoga zavoda za statistiku, imala 3.874.993 stanovnika. Na svakih sto stanovnika dolazilo je te godine gotovo trideset novozaprimljenih sudskih predmeta. To, razumije se, nisu tridesetorica građana koji su dragovoljno odlučili tužiti nekoga: dio predmeta nastaje po sili zakona, dio nema spora među strankama, a dio se odnosi na iste osobe. No čak i kada se ukloni svaka takva iluzija, preostaje društvo koje svake godine pravosuđu predaje posao razmjeran gotovo trećini broja svojih stanovnika. Ima neobična povjerenja koje se ne izjavljuje u anketama nego se pokazuje neumornim zahtijevanjem odluke. Hrvati, izgleda, sudovima ne vjeruju gotovo ništa — osim u pogledu imovine, obitelji, uzdržavanja, slobode, časti, dugova, nasljedstava i svega ostaloga što se ne uspiju dogovoriti. [3]
Kad ponestane drugih zamjeraka, rado se poseže za međunarodnim tablicama: Hrvatska ima previše sudaca u odnosu na broj stanovnika. Prema Eurostatu, u 2024. imala ih je 43,3 na sto tisuća stanovnika, najviše u Europskoj uniji. Već se u toj rečenici može osjetiti ugodan miris gotove osude. No sudac ne odlučuje o stanovniku, nego o predmetu. CEPEJ, europsko tijelo koje statistiku pravosuđa uspoređuje po usklađenijim kategorijama, za 2024. navodi 42,2 profesionalna suca na sto tisuća stanovnika prema medijanu Europske unije od 23,4. Isti izvor bilježi da su hrvatski prvostupanjski sudovi primili 2,66 novih građanskih i trgovačkih parničnih predmeta na stotinu stanovnika, a europski je medijan bio 1,84; riješili su 2,99 takvih predmeta na stotinu stanovnika, prema europskom medijanu od 1,69. Njihova je stopa rješavanja u toj kategoriji iznosila 112,4 posto. Drugim riječima, ondje gdje je posao usporediv po vrsti, hrvatski sudovi ne iskaču samo po broju sudaca. Iskaču i po priljevu, a osobito po broju riješenih predmeta. Čudno je koliko statistika postaje manje zavodljiva kad se nazivniku pridruži i brojnik. [4][5]
Pred sudovima su na kraju 2025. radila 1.674 suca, uz ukupno 7.906 zaposlenih u sudovima, 129 manje nego godinu prije. Iste su godine, prema sudskoj statistici, na jednoga suca u prosjeku dolazila 684 novozaprimljena i 688 riješenih predmeta. Nitko razuman neće tvrditi da su svi ti predmeti jednako teški ili da se prosječan broj riješenih spisa može pretvoriti u broj pravno zahtjevnih presuda. Ali jednako je nerazumno broj sudaca promatrati kao samostalnu proračunsku razuzdanost, a posao koji im je povjeren kao nevažnu fusnotu. U sudnici se, usput, ne pojavljuje samo sudac: ondje rade savjetnici, zapisničari, upisničari i drugi službenici, čija se imena po pravilu ne spominju ni kada sustav funkcionira ni kada ga se proklinje. [2]
Ni trajanje postupaka nije potrebno skrivati iza milijunskih zbrojeva. U 2025. riješeno je 10.847 predmeta starijih od deset godina, a 7.801 takav predmet ostao je neriješen na obuhvaćenim sudovima. Statistika poznaje obje činjenice. Samo javni prijepor uporno smatra da se jedna od njih mora prešutjeti. Brojke, naime, ne opravdavaju sve što sudovi rade; one tek ne dopuštaju da se njihov rad izbriše jednim pridjevom. [2]
II
Ostaje pitanje zbog čega se upravo od sudova očekuje da izliječe i ono što je u zakonodavnom laboratoriju prethodno proizvedeno. Sudbena vlast ne donosi zakone. Ona ih primjenjuje, tumači, podvodi činjenice pod njihove pretpostavke i, ondje gdje to pravni poredak dopušta ili zahtijeva, ispituje njihovu sukladnost s višim pravnim normama. Sudac nije narodni zastupnik s pravom da izostavi procesnu odredbu koja mu se učini nepraktičnom, niti je ministar pravosuđa u malome, slobodan vlastitom okružnicom ukinuti žalbu, dostavu ili pravila o dokazivanju. Njegova neovisnost nije povlastica da radi što mu se prohtije. Prošla su vremena kad je „Maršalov kabinet“ mogao bilo koju odluku preinačiti po maršalovu nahođenju. To je jamstvo da ne će činiti ono što mu se politički naloži, pa ni onda kada javnost nestrpljivo želi odluku prije zakonom predviđenoga postupka.
U građanskoj parnici, primjerice, nije dovoljno imati pravo; potrebno ga je utvrditi u postupku koji i protivnoj strani priznaje pravo govoriti, osporavati, dokazivati i pobijati. Zakonom određene dostave, rokovi, izuzeća, vještačenja, rasprave, pravni lijekovi i obveza obrazlaganja odluke postoje upravo zato što bi brz postupak bez njih mogao biti tek elegantniji oblik samovolje. Uvijek se može izmisliti kraći put do presude. Postupak u kojemu bi sudac presudio nakon što sasluša prvoga govornika vjerojatno bi postavio nedostižne rekorde učinkovitosti. Jedina mu je mana što se, kako nas iskustvo uči, istina katkad nalazi kod drugoga.
Ni kazneni postupak ne počinje sučevom odlukom da netko bude optužen. Državna su odvjetništva tijekom 2025. zaprimila 42.975 kaznenih prijava protiv poznatih počinitelja, uključujući fizičke i pravne osobe, nasuprot 42.187 godinu prije. Između prijave i presude stoje izvidi, državnoodvjetničke odluke, eventualna istraga, optuženje i zakonom uređeno sudsko odlučivanje. Sve se to u javnome pripovijedanju rado sažima u jedno vrijeme: „koliko je trebalo sudu”. Tako i posao koji je zakon podijelio među različita tijela u novinskome izračunu postaje isključivo sudački dug. [6]
Pri tomu je poučno promotriti raspodjelu javnoga nezadovoljstva. Ako pravila dostave pretpostavljaju ponavljanje pokušaja, ne može se svakoga onoga tko vodi postupak sumnjičiti da je osobno izmislio poštansku adresu. Rokovi su u pravu najvažniji, vele iskusni pravnici, zaboravljajući pritom da mnogi od njih počinju teći tek urednom dostavom. A ako je postupak opterećen odredbama koje su se, izmjenjivane u više navrata, međusobno zamrsile, sudac mora pronaći izlaz iz labirinta koji nije projektirao. Zakonodavac pritom ostaje na sigurnoj udaljenosti, s koje može izraziti zabrinutost zbog duljine puta.
Naposljetku se i ovdje pokazuje začudna sudbina maksime iura novit curia. Sud poznaje pravo. Naravno da ga mora poznavati: nitko od njega ne očekuje da se ispriča kako još nije stigao proučiti izmjenu pravilnika, novu odredbu europske uredbe, presudu ustavnosudskoga ili europskoga suda, ili drukčije pravno shvaćanje višega suda. Sud će pravo upoznati i primijeniti, makar ga se mijenjalo dok je postupak trajao. Takav zahtjev nužan je uvjet pravne države. Ali nije neozbiljno zapitati se koliko dugo država može množiti normativne obveze, a zatim se čuditi što njihova primjena traži vrijeme. Nekoć se govorilo da nitko nije dužan na nemoguće. Danas bismo tu staru razboritost mogli dopuniti: nitko, osim suca.
Ni ovdje ne vrijedi pravosuđu izdati potvrdu o općoj nedužnosti. Članak 10. Zakona o parničnom postupku nalaže vođenje postupka bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova; Zakon o sudovima predviđa zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Predmet koji godinama miruje bez opravdanja ne postaje uredan zato što je zakonodavstvo složeno. Za tu nepokretnost postoje odgovorni ljudi i zakonski mehanizmi odgovornosti. Ali kad se pod istom optužbom nađu i nerad i obvezatna procesna radnja, i propust suca i posljedica loše zakonske konstrukcije, kritika prestaje razlikovati uzrok od posljedice. A mišljenje kojemu su sve okolnosti jednako krive obično završava tako da stvarni uzrok ostaje nedirnut.
Tko doista želi drukčiji postupak, mora zato razgovarati i o tomu koliko pravnih lijekova valja dopustiti, kako urediti dostavu, koliko se javnih sredstava dodjeljuje stručnim službama, kako unaprijediti vještačenja i koliko je zakonodavac spreman vlastitu normativnu proizvodnju učiniti preglednom. O tim se pitanjima odlučuje u politici, proračunu i zakonu; konačna politička odgovornost provjerava se na izborima. Na izborima se, doduše, ne može izmijeniti pravomoćna presuda niti se smije glasovanjem utvrđivati nečija krivnja. Ali ondje se može pozvati na odgovornost one koji godinama obećavaju brže suđenje ne odustajući od proizvodnje svega što ga usporava. Nevolja je samo što je predizborno govoriti o „sporim sucima” mnogo zahvalnije nego biračima objasniti razliku između žalbe, revizije, ponavljanja postupka, uredne dostave i pravomoćnosti.
Posebno je privlačna navada po kojoj se složenost prava predstavlja kao mana onoga tko ga primjenjuje. U javnosti se potom zahtijeva da sudac istodobno bude besprijekoran poznavatelj svake norme, nepotkupljiv arbitar, nepogrešiv psiholog, izvrstan administrator i čarobnjak s rokovima. U najnovijoj varijanti od njega se traži i da sve navedeno obavlja za cijenu društvene omraženosti. Ako takav čovjek postoji, nije posve jasno zašto bi uopće pristao biti sudac. Čudnije je što u hrvatskom pravosuđu još uvijek postoji mnoštvo ljudi koji pristaju.
III
Najzad dolazimo do prigovora koji osobito lako raspaljuje javni gnjev: kazne su blage. Okrivljenik izlazi iz sudnice, čitatelj izlazi iz takta, a sudac se u nekoliko redaka pretvara u suučesnika. I ovdje bi, prije nego što se izrekne presuda o presudi, možda vrijedilo pogledati što se doista kažnjava, koga se kažnjava i kojim sredstvima. Prema Državnom zavodu za statistiku, 2025. osuđeno je 13.456 punoljetnih počinitelja kaznenih djela, 6,7 posto više nego 2024. U strukturi izrečenih kazni i mjera uvjetna kazna zatvora sudjelovala je sa 79,4 posto, a bezuvjetna sa 18,7 posto. Godinu ranije ti su udjeli iznosili 81,9 i 16,3 posto. Premda bi se iz prvoga postotka bez napora dala sastaviti propovijed o sveopćoj popustljivosti, posljednja dva para brojki govore nešto manje zgodno: udio bezuvjetnoga zatvora porastao je. Statistika, nažalost, ne poštuje potrebu naslovnice za nepromjenjivim neprijateljem. [7][8]
Udio od 79,4 posto obuhvaća kaznena djela različite težine, počiniteljske okolnosti i zakonom predviđene sankcije. U kaznenom se pravu ne odmjerava apstraktna odbojnost prema kriminalitetu nego kazna određenomu čovjeku za određeno djelo. Hrvatski Kazneni zakon, u članku 41., među svrhama kažnjavanja navodi i izražavanje društvene osude, odvraćanje od novih djela, jačanje povjerenja u pravni poredak i ponovno uključivanje počinitelja u društvo. Članak 47. zahtijeva odmjeravanje kazne prema stupnju krivnje i drugim relevantnim okolnostima, među kojima se izrijekom nalaze i posljedice koje je pretrpjela žrtva. Članak 56. dopušta uvjetnu osudu u zakonom određenim okolnostima. Što se javnosti katkad ne sviđa konačni rezultat, lako je razumjeti. Teže je razumjeti zašto se od suca očekuje da kaznenu politiku zakonodavca proglasi nevažećom čim se pred sudnicom pojave kamere. No ondje gdje zakon ostavlja prostor za odluku, njegova primjena postaje i pitanje sudačkoga izbora.
Ipak, svu odgovornost za blagost kazni bilo bi odveć udobno prepustiti zakonodavcu. On za pojedino kazneno djelo propisuje raspon upravo zato da bi se kazna mogla odmjeriti prema utvrđenoj krivnji i okolnostima slučaja. Unutar toga raspona sudac raspolaže slobodom koja se mora opravdati razlozima; zakon mu, pod određenim pretpostavkama, dopušta čak i silazak ispod posebnom odredbom propisanoga minimuma. No mogućnost ublažavanja još nije preporuka da se njome služi kao pravilom. Kada donja granica umjesto granice postane gotovo poželjna početna točka, a iznimka od nje uobičajen način odmjeravanja, pod krinkom individualizacije počinje se oblikovati zasebna, znatno blaža kaznena politika. Još je istraživanje 277 pravomoćno okončanih predmeta ubojstva, razbojništva i teških prometnih kaznenih djela, iz razdoblja od 1992. do 2002., pokazalo sklonost sudova donjim dijelovima zakonskih raspona i primjeni ublažavanja ispod posebnog minimuma. Riječ je o povijesnome uzorku, ne o statističkome opisu današnjih presuda; dovoljno starom, međutim, da se taj problem više ne može predstavljati kao tek jučerašnja novinska senzacija. [9]
Povećanje udjela bezuvjetnih zatvorskih kazni u jednoj godini ne rješava to pitanje: govori o odnosu različitih sankcija, a gotovo ništa o tomu na kojemu se dijelu zakonskoga raspona zaustavila svaka pojedina kazna. Ni prenapučenost zatvora ne pruža takav odgovor. Vijeće Europe utvrdilo je da su početkom 2025. hrvatski zatvori imali 123 zatvorenika na stotinu raspoloživih mjesta. Moguće je, dakle, da zatvorski sustav puca pod vlastitim opterećenjem, a da se kazne za pojedina djela istodobno uporno odmjeravaju pri donjim granicama. U tomu nema proturječja: broj mjesta u zatvoru i razmjernost kazne različita su pitanja. Kad bi prenapučenost bila dokaz strogosti kaznene politike, izgradnjom nekoliko novih zatvorskih krila preko noći bi se promijenila i pravednost već izrečenih presuda. Takvu bi pravnu teoriju, pretpostavljam, bilo teško obraniti čak i pred najrevnijim zagovornicima napretka. [10]
Može se, uostalom, zamisliti društvo toliko moćno da se odrekne kažnjavanja i da mu upravo nekažnjavanje bude najraskošniji dokaz vlastite snage. Takvoj bi milosti, međutim, morala prethoditi moć: sposobnost da se kazni, odlučnost da se zaštiti žrtva i sigurnost da se odricanjem od sankcije slabijega ne prepušta jačemu. Ista se vanjska suzdržanost susreće i ondje gdje se društveni poredak počeo umarati od samoga sebe. U ostarjelim zajednicama granice ostaju ispisane u zakonima, ali slabi volja da ih se brani; odustajanje se tada s osobitom otmjenošću naziva čovječnošću, a nemoć zauzima mjesto milosti. Razlika je na papiru gotovo nevidljiva. Postaje razmjerno jasna onomu tko s posljedicama tuđe blagosti mora živjeti.
U povijesti je takvo dostojanstveno povlačenje dovoljno poznat prizor, premda se o njegovim suvremenim pojavnim oblicima govori razmjerno malo. Razlozi su možda razumljivi: mnogo je ugodnije raspravljati o stupnju razvijenosti kaznene politike nego o tomu je li zajednica izgubila zanimanje za patnju ljudi koje bi morala štititi. Kada društvo počinje vlastitu iscrpljenost tumačiti kao moralno postignuće? Ponegdje se već razvila čitava retorika obzira prema počinitelju; žrtvi, koja snosi manje zanimljive posljedice, obično preostaje prikladna sućut. Hrvatska, u tome pogledu, pripada najsuvremenijemu dijelu Zapada. Sudjelujemo u njegovoj svečanosti napretka i, prema potrebi, u njegovu tihom urušavanju. Ako je ravnodušnost prema konkretnomu čovjeku jedan od znakova civilizacijskoga zamora, o našoj europskoj pripadnosti doista ne treba dvojiti.
Tko nakon toga još uvijek želi tvrditi da je svaka uvjetna osuda znak sudačkoga moralnog posrnuća, neka najprije zatraži od zakonodavca da iz Kaznenoga zakona ukloni uvjetnu osudu. Pođimo i korak dalje; tko priječi da se organizira referendum kojim bi se, recimo, iz kaznenih zakona uklonio institut zastare? I, ako puk tako odluči, a Ustavni sud prethodno dopusti, nijedno kazneno djelo nikad više ne će otići u zastaru.
Tko, naprotiv, vjeruje da je svako zatvaranje izraz zaostale osvetničke ćudi, neka objasni na koji će način država zaštititi ljude od počinitelja koji nastavljaju nanositi teško zlo. Pravo nije zamišljeno kao mehanička vaga na kojoj se količina javnoga ogorčenja pretvara u godine zatvora. Njegova je zadaća teža: odmjeriti kaznu tako da njezina strogost ne bude proizvoljna, a njezina blagost ne postane ravnodušnost.
I uza sve to ostaje uvažavanja vrijedna činjenica da se o svakoj sudskoj odluci može voditi rasprava, da se nezakonite odluke mogu pobijati u propisanom postupku i da se ni sudbena vlast ne smije skrivati iza vlastite neovisnosti. No nešto je sasvim drugo neuspjeh pojedinca pretvoriti u bit čitave institucije, a ograničenja zakona u osobnu krivnju njegovih primjenjivača. Država koja je stvorila nepregledan normativni sustav, zatim ga povjerila sudovima na primjenu i na kraju im zamjerila što primjena traje, izvela je pothvat dostojan osebujna spomenika. Ako se već na trgovima podižu spomenici neznanim junacima, možda bi jednom valjalo podići i jedan znanim djelatnicima hrvatskoga pravosuđa. Ne zato što su bezgrešni, nego zato što se od njih neumorno traži da u ime prava odgovaraju i za ono što pravom nikada nisu odlučili urediti.
Uostalom, sudovi nisu jedina ustanova o kojoj se sudi u Hrvatskoj. Oni su tek ustanova kojoj se sudi najradije. U tome je možda i završna ironija: o hrvatskom se pravosuđu svakoga dana izriče presuda u postupku u kojemu se dokazivanje obično smatra suvišnim.
_______________________
[1] Zakon.hr, naslovnica, podatci o obuhvatu baze važećih propisa: 870 zakona i više od 10.000 podzakonskih propisa, stanje baze 20. listopada 2026. (pristupljeno 24. listopada 2026.).
https://new.zakon.hr/
[2] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Izvješće predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosno sutkinje ovlaštene za obavljanje poslova sudske uprave o stanju sudbene vlasti za 2025. godinu, Zagreb, travanj 2026., str. 14–17, 26–27, 77–78, tablice 9, 10 i 66. Petogodišnji zbrojevi u tekstu izračunani su iz godišnjih podataka tablice 9.
https://www.vsrh.hr/EasyEdit/UserFiles/izvjestaji/2026/IZVJESCE-PREDSJEDNIKA-VSRH-O-STANJU-SUDBENE-VLASTI-ZA-2025-final.pdf
[3] Državni zavod za statistiku, „Procjena stanovništva Republike Hrvatske u 2025.”, priopćenje STAN-2026-3-1, Zagreb, 4. rujna 2026., tablica 1 (procjena sredinom 2025.).
https://podaci.dzs.hr/2026/hr/121477
[4] Eurostat, „How many judges does the EU have?”, Eurostat News, 17. srpnja 2026., podaci za 2024.; izvorna serija crim_just_job (profesionalni suci na 100.000 stanovnika).
https://ec.europa.eu/eurostat/web/products-eurostat-news/w/edn-20260717-1
[5] Europska komisija za učinkovitost pravosuđa Vijeća Europe (CEPEJ), CEPEJ Study on the Judicial Systems in the EU Member States: Country Fiche — Croatia (2024 Data), CEPEJ(2025)21rev, objavljeno 2026., str. 1–2 i 14: broj sudaca, usporedba s europskim medijanom, priljev i rješavanje prvostupanjskih parničnih predmeta.
https://rm.coe.int/croatia-country-fiche/48802c1537
[6] Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Izvješće Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske o radu državnih odvjetništava u 2025. godini, Zagreb, travanj 2026., str. 38–39, „Struktura prijavljenih poznatih osoba — sve osobe”.
https://dorh.hr/sites/default/files/dokumenti/2026-05/Izvje%C5%A1%C4%87e%20GDORH%20o%20radu%20dr%C5%BEavnih%20odvjetni%C5%A1tava%20za%202025.%20godinu.pdf
[7] Državni zavod za statistiku, „Punoljetni počinitelji kaznenih djela prema vrsti odluke u 2025.”, priopćenje PSZ-2026-1-1, Zagreb, 9. travnja 2026., uvodni osvrt i tablice 1 i 3.
https://podaci.dzs.hr/2026/hr/121397
[8] Državni zavod za statistiku, „Punoljetni počinitelji kaznenih djela prema vrsti odluke u 2024.”, priopćenje PSZ-2025-1-1, Zagreb, 8. travnja 2025., uvodni osvrt i tablice 1 i 3.
https://podaci.dzs.hr/2025/hr/96987
[9] Damir Kos, „Zakonska i sudska politika kažnjavanja županijskih sudova u Republici Hrvatskoj – ubojstvo, razbojništvo i teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa”, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, god. 11, br. 2 (2004.), str. 435–474, osobito sažetak i nalazi istraživanja 277 pravomoćno okončanih predmeta (1992.–2002.).
https://hrcak.srce.hr/87559
[10] Vijeće Europe, „Serious overcrowding and increasing proportions of older and women detainees in European prisons”, objava rezultata SPACE I — 2025, Strasbourg, svibanj 2026., usporedba popunjenosti zatvorskih kapaciteta na dan 31. siječnja 2025.
https://www.coe.int/en/web/prison/-/serious-overcrowding-and-increasing-proportions-of-older-and-women-detainees-in-european-prisons