Nesklon tehničkim novotarijama, dugo sam odgađao uporabu tzv. umjetne inteligencije (dalje u tekstu: AI), ali sam naposljetku podlegao lijenosti, budući je trebalo odraditi suhoparan i dugotrajan rad, i taštini, jer nedostatak vremena i prilika nije opravdanje za (p)ostati anakron. Evo dokaza da i poroci mogu biti korisni…
Po dobroj slavenskoj navadi, uputno je za svoje propuste okriviti druge, no ovoga su puta (kao i uvijek!) zakazali hrvatski mediji. Krajem 2022. godine otpočela je tema AI-a te su naši medijski sveznadari velike jezične modele/aplikacije (OpenAI GPT, Anthropic Claude, Google Gemini, xAI Grok, Cohere Command…) opisali kao „računalne programe umjetne inteligencije za pisanje tekstova“, pisali o tomu hoće li roboti zavladati svijetom, odnosno hoće li AI razviti svijest, trebaju li djeca ići u školu ako imaju AI te prenosili izjave futurologa da nema mjesta panici. Potom su zasitili javni prostor toliko stupidnim napisima o AI-u, napose u razdoblju kad Hrvatski sabor ne zasjeda, do te mjere da ti se tema, poput hrvatske politike, jednostavno zgadi; i tako je prvi dio zadatka onepismenjavanja naroda uspješno obavljen. U današnje doba sedma sila igra ulogu prvoga mraka.
U tri se protekle godine tema AI-a pojavljivala sporadično, kao redakcijski filer-tekst, no posljednjih se tjedana uočava suptilna najava trovanja bunara, odnosno drugi dio zadatka. Uvertira je ravna znanstvenoj fantastici: vrlo se ozbiljno piše o opasnosti „pobune strojeva“ ili da AI zadobiva „svijest“. Isti oni koji misle ili znaju (da sprdnja bude veća) da su im baka i djed sišli s grane ili koji ljudsku svijest (starijim izrazom: dušu) svode na hrpu impulsa u mozgu sad tvrde da čovjek stvara (samo)svijest. Valja im dati za pravo; čovjek zaista može stvoriti samosvijest. Potrebna je ženska jedinka, muška jedinka (ali ne da se identificira, nego da jest muška, odnosno ženska), malo akcije, desetak mjeseci čekanja i rodi se samosvijest, no ustalio se drugi naziv za nj.
Nakon teorijskog imbecilizma, slijedi praktični imbecilizam u vidu medijskih napisa da AI nije dala, primjerice, dobre zdravstvene savjete. Zaista, generativni jezični model za obradu i isporuku teksta, unatoč mogućnosti da u nekoliko minuta obradi tisuće medicinskih tekstova, ne postavlja dobru dijagnozu i shodno tomu valjanu terapiju. Knjigom možemo podložiti stol ili ormar, škarama rezati kruh, ali i pištoljem upucati muhu; krivnja za nesrazmjer između oruđa i željenoga cilja nije nužno na oruđu. Nedostaje još jedino upozoriti da se AI ne traži pravni savjet, iako sve zakone može obraditi ekspresno, tako da liječnici i odvjetnici mogu odahnuti.
Dokaz da je neka tehnička, odnosno društvena pojava već (pre)dugo prisutna bez adekvatnog osvrta postaje očit kad se o njoj oglasi papa, pritiješnjen ne toliko voljom za doktrinarnim oblikovanjem, koliko nuždom za postavljanjem vrijednosnoga orijentira, kako kleru, tako i laikatu. Stav vrhovnoga poglavara najdugovječnije ljudske institucije izražen povodom 60. svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija, objavljen 24. siječnja na svetoga Franju Saleškoga (zaštitnika pisaca i novinara), vrijedi citirati jer je relevantan za naslovno pitanje:
„Dijaloška, adaptivna i mimetička struktura ovih jezičnih modela sposobna je oponašati ljudske osjećaje i tako simulirati odnos. Ova antropomorfizacija, koja čak može biti i zabavna, istovremeno je i varljiva, posebno za najranjivije. Previše ‘srdačni’ chatbotovi, osim što su uvijek prisutni i lako dostupni, mogu postati skriveni arhitekti naših emocionalnih stanja, čime napadaju i zauzimaju sferu ljudske intimnosti“ – upozorava Papa.
Ovakav problem postavljen je na jednak način kao što ga postaviše hrvatski (i svjetski) mediji – naopako. Ako čovjek nije kadar oruđe, jer tzv. umjetna inteligencija nije ništa drugo nego mnogo sofisticiraniji kalkulator koji funkcionira po principu: jezični input → jezični output, pojmiti, a kamoli koristiti kao oruđe, onda takvoga čovjeka ni neki bog, pa ni Bog, ne može spasiti. Ako čovjek traži od stroja pravni savjet, liječnički savjet, pa i automehaničarski savjet, bračni savjet ili psihoterapiju koju će (nekritički) primijeniti, ako smatra primjerenim voditi dijalog (podsjetimo na značenje riječi logos) s kalkulatorom, onda je taj čovjek drugoga čovjeka zamijenio strojem, stoga i sam zaslužuje biti zamijenjen strojem, primjereno vlastitu odabiru.
Štićenici svetoga Franje Saleškog, kakvi već jesu (blago siromasima duhom!), nisu i ne mogu biti odgovorni jer su takvi, osim prema samima sebi kao i svaki čovjek, stoga se savršeno uklapaju u takoreći strukturu prosjeka ispodprosječnosti, samoosmišljenu od mase za masu i po masi, za koju, nažalost, matematika tek treba iznaći formulu koliko je razlomaka (ljudi) potrebno zbrojiti da bi se dobio jedan cijeli (čovjek).
S druge strane, Papino iznošenje teološke implikacije da stvar, hrpa algoritama/kôda, postane „skriveni arhitekt emocionalnoga stanja“, da stvar „napadne i zauzme sferu ljudske intimnosti“, objelodanjuje krajnje nerazumijevanje problema ili (samo)ukidanje osnovnih postulata višestoljetne pa i tisućljetne doktrine. Oboje je stubokom zabrinjavajuće.
„Veliki dio ljudske kreativne industrije mogao bi biti urušen i zamijenjen oznakom ‘Pokretano umjetnom inteligencijom’, pretvarajući ljude u puke pasivne potrošače nepromišljenih ideja, anonimnih proizvoda, bez autorstva, bez ljubavi. Remek-djela ljudskog genija u glazbi, umjetnosti i književnosti bila bi pritom svedeni na puki prostor za treniranje strojeva… Odustati od kreativnog procesa i prepustiti strojevima vlastite mentalne funkcije i maštu znači pokopati talente koje smo primili kako bismo rasli kao osobe u odnosu prema Bogu i drugima. To znači sakriti naše lice i utišati naš glas“, napisa Papa.
Duboka je nepravda što se ovakav stav iznosi kao odgovor baš na pojavu tzv. umjetne inteligencije, kao da su se „pasivni potrošači nepromišljenih ideja, anonimnih proizvoda bez autorstva i ljubavi“ pojavili tek jučer i kao da već odavna čovjek „nije pokopao talente koje je primio kako bi rastao kao osoba u odnosu prema Bogu i drugima.“
Filmovi, glazba, književnost, slike – sve se već predugo radi po obrascu. Psihologija je već odavno utemeljila arhetipove (obrasce) ljudi, a sociologija klasificirala ljudske uloge (obrasce). Znanstveni se radovi, bilo prirodoslovni bilo humanistički, od seminara do disertacije pišu po obrascu. Prava se i obveze stječu – nakon što se ispuni obrazac. Političke se odluke donose po obrascu. Govori se i misli (diskurs onoga „za“ i „protiv“) po obrascu. Sam se život, u sferi intime i privatnosti, živi po obrascu. Djeca se odgajaju i vrjednuju po obrascu. Pa čak se i sakramenti dijele i primaju po obrascu. Car nije samo gol, on je goli – obrazac.
I sad, nakon što se pojavila tehnologija specijalizirana za stvaranje i obradu obrazaca, i to boljih i kvalitetnijih obrazaca no što su ovi ljudski, nastaje panika, odjekuje plač i škrgut zubi. Da je pravovremeno bilo „kreativnoga procesa“, uporabe „vlastitih mentalnih funkcija“ ili barem mašte, dolazak umjetne inteligencije ne bi bio dočekan sa strahom i upozorenjima, ne bi zbor masovnih medija, socijalista, sindikata i crkve jednoglasno pjevao svoj rekvijem, već bi tehnološki razvoj bio popraćen ovacijama, zahvalnošću i optimizmom, jer tehnika i tehnologija postoje radi služenja i koristi čovjeku, da mu olakšaju egzistenciju i boravak na ovome svijetu. Ponovimo, krivnja za činjenicu da je čovjek postao sluga tehnici, u najširem, ali i najgrubljem smislu – sluga stvari – ne leži na stvari, nego na čovjeku.
Koga će, dakle, zamijeniti AI? Riječima i procjenama Mustafe Suleymana (Microsoft AI), Daria Amodeija (Anthropic), Sama Altmana (OpenAI), Arvinda Krishne (IBM), Andyja Jassyja (Amazon), Jensena Huanga (NVIDIA), Marka Zuckerberga (Meta), Morgan Stanleya, Goldman Sachsa… znatan dio administrativnih, pravnih, bankarskih, računovodstvenih, informatičkih i inih poslova u vrlo kratko vrijeme, s time da posebno treba istaknuti stajalište Elona Muska, prema kojem, uz pretpostavku dovoljno razvijene AI, nema posla kojeg ne će zamijeniti tzv. umjetna inteligencija.
Ipak, Muska treba dopuniti; uz pretpostavku dovoljno razvijene AI, vjerujem da ne postoji čak ni društvena uloga koja ne bi bila zamjenjiva tom „inteligencijom“, počev od uloge političara, vjerskog poglavara, učitelja, odgajatelja, prijatelja pa sve do roditelja, što možda zvuči strašno, ali nije strašnije od toga da se čovjek, ni od koga prisiljen, ni od koga nagovaran, učinio toliko djeljivim i tako zamjenjivim.
To vodi prema odgovoru na pitanje: koga AI ne će zamijeniti? Samo onoga tko jest ili se učini nezamjenjivim, bilo u njegovu pozivu, zvanju i zanimanju ili društvenoj ulozi. Dakle, čovjeka potpunog i cjelovitog, bogolikog naspram majmunolikog, grešno i nesavršeno stvorenje naspram bezgrešnog i savršenog obrasca, živi duh naspram mrtvoga tijela, nekog zaista individualnog za razliku od nekog posve dividualnog.
Privilegij nezamjenjivosti dostupan je svakome, neovisno o porijeklu, staležu, rasi, spolu, narodnosti ili vjeroispovijesti; ali dolazi uz cijenu. Plaća se odricanjem od šablone: disciplinom mišljenja, ozbiljnošću poziva, odgovornošću za vlastitu riječ i vlastito lice. Čim čovjek pristane biti zbroj predvidivih reakcija i gotovih fraza, ostaje razlomak zamjenjiv učinkovitijim razlomkom. Dokle god, međutim, postaje osoba – nesvodiva, grešna i slobodna – tzv. umjetna inteligencija ostaje ono što jedino smije biti: alat, ne mjerilo istine, niti nadomjestak čovjekov.
Naposljetku, pojmovno rasulo uzrokuje društveno, kulturno i moralno rasulo: već u samome nazivu krije se podvala, jer latinsko intelligentia (od intelligere, tradicionalno tumačeno kao inter + legere) znači razabrati među stvarima i znakovima, odnosno spoznati, stoga može biti riječi o nečem umjetnom, ali nipošto o inteligenciji koja ostaje isključivo ljudska karakteristika. Tko to ne razumije, već je zamijenjen.
