Stjepo Bartulica: Europska unija na raskrižju

Nije pretjerano ustvrditi da današnju Europsku uniju njezini osnivači ne bi prepoznali. Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi, političari duboko ukorijenjeni u kršćanskom shvaćanju ljudske osobe i društvenog poretka, danas bi vrlo vjerojatno bili izloženi optužbama da zastupaju „nazadne“, „ekskluzivne“ ili čak „ekstremno desne“ ideje. Ono što je u njihovom vremenu predstavljalo temelj za obnovu razorenog kontinenta – uvjerenje da politički poredak mora počivati na istini o čovjeku, na naravnom zakonu i kršćanskoj antropologiji – danas se sve češće marginalizira ili otvoreno osporava, pa čak i progoni. U takvom ozračju bi, da su danas živi i politički aktivni, i sami utemeljitelji europskog projekta mogli postati žrtve kulture otkazivanja, upravo zato što su polazili od pretpostavki koje su danas proglašene politički neprihvatljivima.

Europska integracija u svojem izvornom obliku nije bila tek tehnički projekt gospodarske suradnje. Ona je bila odgovor na moralni i politički slom Europe u prvoj polovici 20. stoljeća. Njezini su arhitekti shvaćali da bez duhovne obnove nema stabilnog mira među europskim narodima. Stoga su u središte postavili dostojanstvo ljudske osobe, supsidijarnost, solidarnost i poštovanje nacionalnih zajednica. Danas se, međutim, sve češće stječe dojam da je europski projekt izgubio svoju antropološku i civilizacijsku jezgru i temelj, te da je zamijenio kršćansku viziju Europe novim ideološkim paradigmama koje se predstavljaju kao „europske vrijednosti“. A što se pod tim pojmom „europskih vrijednosti“ danas podrazumijeva? U političkom diskursu Unije „europske vrijednosti“ postale su gotovo aksiomatski pojam lišen dublje rasprave o vlastitom sadržaju. No, sadržaj tog aksioma je upravo ono što izaziva zabrinutost. Vrijednosti koje su nekoć bile utemeljene na objektivnom shvaćanju ljudske naravi danas se redefiniraju u skladu s promjenjivim društvenim trendovima. Pojmovi poput braka, obitelji, života i slobode dobivaju novo značenje, često u suprotnosti s kršćanskom antropologijom koja je oblikovala europsku civilizaciju.

Posebno je znakovito da politička grupacija koja se formalno poziva na demokršćansku tradiciju, Europska pučka stranka (EPP), danas otvoreno podupire redefiniciju braka kao istospolne zajednice i promiče pobačaj kao temeljno ljudsko pravo. Time se ne radi tek o taktičkim političkim kompromisima, nego o dubinskoj promjeni vrijednosnog okvira. Ako je, prema socijalnom nauku Crkve, brak naravna zajednica muškarca i žene usmjerena na rađanje i odgoj djece, tada njegovo redefiniranje znači napuštanje naravnog temelja društva. Slično vrijedi i za pitanje zaštite ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Kada se pravo na pobačaj i eutanaziju uzdiže na razinu univerzalnog ljudskog prava implicitno se mijenja shvaćanje ljudskog dostojanstva.

Ovaj proces nije ograničen samo na zakonodavne inicijative. U institucijama Europske unije, osobito u Europskom parlamentu i Europskoj komisiji, primjetno je snažno promicanje tzv. „woke“ ideologije, koja počiva na radikalnoj reinterpretaciji identiteta, roda, povijesti i kulture. U ovom ideološkom okviru svako inzistiranje na biološkoj stvarnosti spola ili na komplementarnosti muškarca i žene lako se etiketira kao netolerancija. Organizacije civilnog društva koje brane kršćansku sliku čovjeka i pozivaju se na naravni zakon sve češće se svrstavaju pod oznaku „krajnje desnice“, čime im se implicitno uskraćuje legitimnost, a nerijetko i pristup europskim fondovima. Kultura otkazivanja tako postaje mehanizam discipliniranja javnog prostora. Ona ne zabranjuje izravno određene stavove, ali ih marginalizira, delegitimizira i financijski obeshrabruje. U takvom kontekstu pluralizam, koji bi trebao biti temelj liberalne demokracije, pretvara se u selektivnu toleranciju jer je dopušteno gotovo sve osim onoga što polazi od čvrstog uvjerenja o objektivnoj istini o čovjeku.

Paralelno s time, Europska unija snažno promiče zelenu tranziciju kao centralni projekt svoje budućnosti. Briga za okoliš sama po sebi nije sporna. Kršćanska tradicija uvijek je naglašavala odgovornost čovjeka za stvoreni svijet. Međutim, problem nastaje kada ekološka agenda poprima obilježja ideološkog apsolutizma. Kada se klimatska politika uzdiže na razinu nedodirljive dogme a svako propitivanje konkretnih mjera proglašava moralnim posrnućem koje uzrokuje antropocentrizam. Tada prelazimo iz sfere razborite politike u područje svojevrsnog „klimatskog kulta“. U tom okviru žrtve ove zelene tranzicije, i tu prvenstveno mislim na radnike, poljoprivrednike i male industrije, postaju kolateralne žrtve „višeg cilja“ koji se ne smije dovoditi u pitanje. Možemo stoga ustvrditi da su se na širem kulturološkom planu dogodile duboke promjene. Ondje gdje je kršćanstvo nekoć nudilo smisao, moralni okvir i objektivnu viziju čovjekove svrhe, danas se pojavljuju nove sekularne „religije“: ideologija identiteta, radikalni egalitarizam i ekološki mesijanizam. One nude vlastite dogme, vlastite heretike i vlastite obrede, ali bez transcendencije koja bi čovjeku omogućila da se izdigne iznad prolaznih ideoloških borbi. U tom smislu se Europa suočava s krizom identiteta koja je istodobno duhovna i politička.

Što će Europska unija biti sutra? Hoće li nastaviti putem sve dublje centralizacije i ideološke homogenizacije, ili će pronaći način da se vrati svojim izvornim načelima? Sve su snažniji pritisci velikih država članica da se ukine načelo jednoglasnog odlučivanja u ključnim područjima, osobito u vanjskoj i sigurnosnoj politici. Na prvi pogled takva reforma može se činiti kao tehničko pitanje učinkovitosti. Međutim, njezine posljedice bile bi dalekosežne jer načelo jednoglasnosti nije tek proceduralni detalj. Ono je izraz poštovanja prema suverenitetu država članica te predstavlja jedno od temeljnih načela EU projekta: supsidijarnost. Ono priznaje da Unija nije federalna država nego zajednica ravnopravnih naroda koji su svjesno odlučili surađivati, zadržavajući pritom ključne poluge vlastite političke autonomije. Ukidanje tog načela značilo bi da manje države, poput Hrvatske, više ne bi mogle spriječiti odluke koje duboko zadiru u njihove vitalne interese. U takvom scenariju Hrvatska bi snosila posljedice odluka donesenih voljom većine, čak i ako su te odluke suprotne njezinim nacionalnim prioritetima.

Hrvatski se narod zasigurno nije borio za svoju slobodu kako bi dobio novog gospodara. Kako bi Beograd zamijenio Bruxellesom. Domovinski rat nije vođen radi zamjene jednog centra moći drugim, nego radi prava na samoodređenje i očuvanje vlastitog identiteta. Članstvo u Europskoj uniji ne može i ne smije biti svrha sama sebi. Ono je sredstvo za jačanje gospodarskog razvoja, sigurnosti i međunarodnog položaja Hrvatske. Ako to sredstvo počne ugrožavati samu bit nacionalne suverenosti i kulturnog identiteta, tada je nužno otvoreno i razborito propitivati smjer u kojem se ide. A taj smjer u ovome trenutku ne izgleda obećavajuće. Pogotovo kada je u pitanju kulturni identitet Europe. Ako se od Hrvatske, Poljske ili Mađarske, da nabrojim samo neke članice, očekuje da se u ime „europskih vrijednosti“ odreknu svojih kulturoloških i identitetskih temelja koji su ujedno i temelji kršćanske vjere, ili da ih relativizira, tada se otvara ozbiljno pitanje o smislu takve integracije. Europa može biti zajednica različitosti samo ako poštuje stvarnu različitost, uključujući i pravo naroda da očuvaju vlastitu moralnu i kulturnu baštinu.

Budućnost Europske unije stoga ovisi o njezinoj sposobnosti da ponovno uspostavi ravnotežu između jedinstva i raznolikosti, između suradnje i suvereniteta, između tehničke učinkovitosti i moralnog temelja. Bez jasnog antropološkog uporišta Unija riskira da postane birokratski aparat koji upravlja tržištem i regulira ponašanje svojih građana, ali bez posredovanja smisla koji nadilazi puku tržišnu transakciju ili uvjetovano formiranu savjest građana. A politički poredak koji ne nudi smisao dugoročno ne može opstati. Pogledajmo samo kako je završilo Rimsko carstvo – nestalo u materijalnom blagostanju i moralnoj izgubljenosti. Ako Europa nastavi smjerom kojim trenutno ide, uz suglasnost EPP-a, ne može nego završiti u ruševinama kao Rimsko carstvo.

Za Hrvatsku je u ovom trenutku izazov dvostruk. S jedne strane, potrebno je aktivno sudjelovati u europskim procesima i tako jačati savezništva te koristiti mehanizme koji joj stoje na raspolaganju. S druge strane nužno je zadržati jasnu svijest o vlastitim interesima i granicama kompromisa, kao i svijest o vlastitom kulturološkom identitetu. To podrazumijeva političku hrabrost i intelektualnu jasnoću. Nije dovoljno pozivati se na „europski put“. Potrebno je precizno definirati što taj put znači i pod kojim uvjetima je prihvatljiv. A najvažnija stvar je ponuditi jasan i vidljiv cilj, odnosno, kraj tog puta. Ako Europa želi ostati vjerna svojem izvornom nadahnuću mora se vratiti pitanju istine o čovjeku. Sloboda bez istine pretvara se u samovolju a pluralizam bez moralnog temelja u relativizam. U tom procesu glasovi koji podsjećaju na kršćansku sliku čovjeka ne bi smjeli biti isključeni nego prepoznati kao sastavni dio europske baštine. U suprotnom Europa će nastaviti putem koji je udaljava od njezinih korijena i izlaže je novim oblicima ideološkog zarobljavanja. Put naprijed do željenog cilja podrazumijeva povratak. Povratak izvorima i korijenima Europe kakvu su u njenim početcima vidjeli Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi.

Vrijeme odluke možda dolazi brže nego što mnogi misle. Pritisci za institucionalne reforme, ubrzana integracija i ideološka homogenizacija nisu apstraktne teme, nego konkretni procesi koji će oblikovati političku stvarnost sljedećih desetljeća Unije. Hrvatska mora biti svjesna da njezina sudbina nije unaprijed određena nego ovisi o političkim izborima koje donosi danas. Članstvo u Europskoj uniji može biti snaga ili slabost, ovisno o tome koristi li se kao sredstvo za očuvanje identiteta ili kao razlog za njegovo postupno razvodnjavanje. Na kraju, pitanje što je Europska unija danas i što će biti sutra ne može se odvojiti od pitanja što Europa jest u svojoj biti. Ako se odrekne vlastitih duhovnih i kulturnih temelja postat će prostor bez unutarnje kohezije, podložan ideološkim modama i političkim pritiscima. Ako se, pak, usudi ponovno afirmirati svoje kršćansko nasljeđe i poštovati suverenitet naroda koji je čine, tada još uvijek može biti projekt nade. Hrvatska u tom procesu ne smije biti pasivni promatrač nego svjestan i odgovoran sudionik, odlučan u obrani svojega kršćanskog identiteta i dostojanstva suverenog naroda, jer Europa je, pa onda i sama Hrvatska, trenutno na raskrižju.