Život i djelovanje pape Franje polariziralo je politički i društveni život Zapada posljednjih dvanaest godina. Oni koji imaju desnije inklinacije češće su bili skloni kritizirati ga, nego li ga smatrati pripadnikom njihove strane u trenutnim društveno-političkim previranjima, a kritike na račun pape Franje varirale su od zabrinutih upozorenja sve do invociranja antikrista pri spomenu njegova imena. Nažalost, ovakve polemike uvukle su se i među naše desničare, koji su mahom katolici. Ono što usložnjava situaciju u tim polemikama je činjenica što je strahovanju od lijevoliberalnog poretka koji sebi želi podrediti cijeli svijet pridruženo i nacionalno pitanje koje čak i tridesetak godina nakon Domovinskoga rata nije riješeno na zadovoljstvo sviju.
Stoga je logično da je govor o pokojnom papi Franji i odnos prema njemu u velikoj većini slučajeva bio isključivo u okvirima ovih gorućih problema. Točka na i ovakvog stanja bila je kontroverza oko kanonizacije Alojzija Stepinca u čiji su se proces uvukle strukture SPC-a s ciljem ‘pravilnog vrednovanja’ lika i djela znamenitog blaženika. Lako je razumjeti frustracije i zbunjenost izazvane postupcima pape Franje, ali se jednostavno ne može opravdati činjenica što su brojni analitičari podlegli medijskim karikaturama pape Franje, umjesto da su se okrenuli stvarnim djelima i riječima pokojnoga prvosvećenika. Uz svu njegovu pastoralnu nerazboritost i medijsku nesnalažljivost (koje su često i same preuveličane) papa Franjo često je bio žrtva medijskog aparata koji je htio izvitoperiti njegov lik i djelo kako bi ga iskoristili u vlastite ideološke svrhe. Žalosno je što su mnogi podlegli ovom karikaturalnom narativu, i ne samo podlegli – nego umjesto da suzdrže sumnju pred osobom koja bi im trebala biti duhovni otac i pastir te istraže što je zapravo rekao, oni su s punom žestinom krenuli na njega. Frustraciju povećava činjenica što su se mnoge kontroverze mogle pobiti jednostavnim pretragama po internetu.[1]
Ovaj tekst ne nastaje tek kao apologija pape Franje, nego kao odgovor na sve snažniji trend onoga što je bl. Merz u jednom svom rukopisu nazvao nezdravim nacionalizmom. Ovo je posebno relevantno za hrvatske nacionaliste koji drže katoličanstvo integralnom sastavnicom svoga identiteta. Trenutni svjetski trendovi koji se mogu obuhvatiti (također Merzovim) terminom nezdravi internacionalizam mnoge tjeraju u drugu krajnost po kojoj se svaki ‘nadnacionalni entitet’ smatra automatski i neprijateljskim. Ovakva je pretpostavka praktično i povijesno pogrešna, pa njezina dosljedna primjena obećava samo štetu i razaranje. Govor o katoličanstvu i nacionalizmu zapravo je pitanje slaganja prioriteta, a ne pitanje poništenja jednog nauštrb drugoga. Činjenica je da smo obrnuli prioritete, i taj obrat mogao bi biti fatalan.
Šlagvort – Slučaj Stepinac
Šok je nastupio 2016. godine kada je formirana mješovita skupina katoličkih i pravoslavnih stručnjaka čiji je zadatak bilo vrednovanje života i djela Alojzija Stepinca. Komisija je zaključila svoj rad 2018. bez ikakvih rezultata. Valja odmah naglasiti da cilj komisije nije bio poništiti Stepinčevu kanonizaciju niti promijeniti ocjenu njegova života i djela. Činjenica što je već blaženik govori što Vatikan zapravo misli o njemu, a to je da u njemu vidi sveca i heroja na koga se univerzalna Crkva može ugledati. Jasno je kako je kanonizacija Stepinca i političko pitanje, upravo zbog upliva srpske pravoslavne strane u cijelu priču. Osnivanje komisije bio je pokušaj stvaranja mosta između ove pravoslavne i katoličke zajednice. Činjenica što ništa nije postignuto nije krivnja pokojnoga pape. Možemo mu zamjeriti neinformiranost i određenu naivnost o situaciji, ali njegovu cijelu namjeru neopravdano je osuditi.
Nažalost, osuda je svakako ustupila i po toj osudi papa Franjo našao se među globalističkim zlikovcima svijeta. Kod nekih je čak uklopljen u one prosrpske snage na svjetskoj sceni kojima je u interesu poništenje hrvatskog nacionalnog identiteta. Lako je ovakve optužbe iščitavati u komentarima ispod nečijih objava ili videa, ali postaje poražavajuće kada na ozbiljnim platformama vidimo čak i primirise ovih stavova, što upućuje da čeznemo više za političkom, a ne katoličkom kanonizacijom. Njegov kreposan i uzorit život skloni smo promatrati tek u okviru njegova domoljublja, ne uključujući u kontekst njegovu primarnu ulogu katoličkog biskupa. Njegove smo poteze, istupe i stavove često skloni tumačiti kao izraze njegova domoljubnog hrvatstva, a njegovu odanost Crkvi kao politički čin, olako gubeći iz vida njegovu pastirsku odanost svome stadu i sinovsku odanost svojoj Crkvi i njezinu namjesniku. Često se kitimo Stepinčevom humanošću i požrtvovnošću tijekom Drugoga svjetskog rata, bez svijesti da se upravo radi o temeljnim vrednotama Katoličke Crkve čiji je poziv skrbiti se za spas i dobrobit svakoga čovjeka. Ovo su kvalitete zbog kojih ga je Crkva prepoznala kao sveca, i on jest svet čovjek koji prebiva u Kraljevstvu Nebeskom, i vjerujemo da će službena potvrda Crkve uskoro i uslijediti. Ono što mi moramo prihvatiti kao narod jest Stepinac koji je prije svega Kristov učenik i od Krista postavljen pastir. Njegovo hrvatstvo i domoljublje razumijevamo i cijenimo tek u kontekstu njegova bogoljublja. Njegovo herojsko držanje i pred ustaškom diktaturom i pred komunističkim totalitarizmom bilo je prije svega kršćansko. Ustuknuti u tom trenu značilo je prije svega izdati Krista, a zatim i sve one koji su Kristovi. Stepinac je upravo gledao svoj narod kao Kristov. Ne u smislu obećanog naroda, nego onog naroda koji će po Kristu i s Kristom i u Kristu postići svoju puninu i spasenje, i to je primjer kojeg trebamo nasljedovati. Stepinac je glavom platio zbog svoje odanosti Svetoj Stolici. Kako onda danas možemo olako odbacivati njezin autoritet, ili još gore – podlegnuti zlonamjernim kritikama i karikaturama koje nemaju nikakve utemeljenosti?
Katoličanstvo i nacionalizam
Odnos prema bl. Alojziju Stepincu može jasno osvijetliti odnos između katoličanstva i (u ovdje konkretno hrvatskog) nacionalizma, no prije nego što prijeđemo na sami odnos, valja nam općenito progovoriti o naravi nacionalizma i katoličanstva. Tek kada to usvojimo, bit će nam lakše iznijeti njihove dodirne točke, ali i određene nekompatibilnosti.
Tako, ako bismo htjeli razumjeti ideologiju nacionalizma, mi moramo razumjeti moderni fenomen nacije. Njego često poistovjećujemo s pojmom naroda, ali čak i površinska analiza otkriva da ne možemo te pojmove u potpunosti izjednačiti. Uistinu, nacija ne može postojati bez naroda kao njezinog temeljnog sadržaja, kao što kultura, jezik, geografski položaj i povijest također igraju veliku ulogu u oblikovanju nacije, ali opet nisu ono što je u krajnjoj liniji definiraju. Kako je Ernest Renan u svom eseju Qu’est-ce qu’une nation? objasnio, nacije se nisu oblikovale po isključivom oslanjanju na odrednice jezika, rase, religije i geografije. Naprotiv, sagledamo li povijesno fenomen nacija, vidimo da one nisu proizvod organske geneze, već smišljene konstrukcije. Naravno, nacije se nisu mogle tek tako konstruirati. Iako nacije postoje pod pretpostavkom drevnosti, odnosno davne utemeljenosti u prošlosti, zapravo se radi o stvaranju narativa koji je okupio zajednicu ljudi u jednu cjelinu. Nacija se formira Renanovim rječnikom svakodnevnim plebiscitom, odnosno stalnim posviješćivanjem velikih djela prošlosti i u stalnoj želji da ih se još više učini u budućnosti. Kako Renan navodi u svom eseju, mora doći do zaboravljanja svoje društvene prošlosti i prihvaćanja nove sveobuhvatne prošlosti.
Kako smo ranije naglasili, nacija je paradoksalno nov fenomen, ali istovremeno pretendira na drevnost svojeg postojanja. Narativ o slavnoj prošlosti ključni je sastojak nacionalne svijesti i primarni razlog nacionalnog okupljanja. Utemeljenje tog narativa je mitopejsko, a ne povijesno, i zbog toga u suvremenim nacionalnim društvima vlada stalna tenzija između narativa nacije i onoga što historiografska znanost donosi. U 19. stoljeću taj raskorak nije toliko bio očit, ali s napretkom suvremene historiografske znanosti sve je jasniji i sve ga je teže premostiti. Ono što usložnjava ovaj fenomen je odnos pripadnika nacije prema njoj samoj. Kao što smo rekli, nacija nije naravna datost kao što su jezik i geografija, nego uvjerenje koje valja usvojiti. Nacija za nacionalizam nije tek opis, nego dužnost. Nacija je toliko vrhunaravna da ima pravo zahtijevati i apsolutnu žrtvu. U tom smislu nacionalizam nadilazi obično domoljublje koje se konkretno veže uz obitelj i dom kojima netko pripada. Nacija u sklopu nacionalizma pretendira biti ono što Tillich naziva predmetom krajnje zaokupljenosti. Drugim riječima, ona predstavlja oblik sekularnog poganstva. Nacionalizam kao ideologija je primarno (uzmemo li jedan kolektiv kao individuu) individualistička. Ona je prvenstveno ideologija širih masa i okuplja koletkiv, ali taj kolektiv djeluje samostalno držeći svoj interes apsolutnim. Kako je Andrew Willard Jones primijetio u svojoj knjizi The Two Cities, osobe u sklopu nacija podređuju sve svoje etničke, duhovne i društvene odrednice nacionalnosti kojoj pripadaju. U toj koncepciji nacija postaje (djelomično ili potpuno, podsvjesno ili svjesno) izvor krajnjeg bitka. Taj bitak naravno nije univerzalan, jer je svijet sastavljen od niza nacija koje mogu postojati u međusobnom miru ili međusobno ratovati. Ono što je bitno za njihovo djelovanje je nacionalni interes, i on sam po sebi određuje i opravdava postupke. Tom tipu poganstva suprotstavlja se univerzalnije katoličanstvo.
Za razliku od nacionalizma, katoličanstvo je duboko povijesno uvjerenje, odnosno, u svoje uvjerenje uključuje povjesnost. Iako nauk Katoličke Crkve govori o univerzalnim ontološkim i kozmološkim istinama, ono se nedvojbeno predstavlja kao religija koja sudjeluje u povijesti. Trojedini Bog Katoličke Crkve nije tek deistički princip koji nema doticaja s povijesti. Upravo suprotno. Bog Staroga i Novoga Zavjeta ulazi u povijest i to u konkretnim povijesnim razdobljima te konkretno djeluje. Židovska, a zatim i kršćanska religija podrazumijevaju povijesno pamćenje, odnosno promišljanje o povijesti koja ima svoj konkretan početak i svoj konkretni smjer. Biblijski junaci poput Adama i Eve, Abrahama i Mojsija, kraljeva i proroka Izraela, osoba Isusa Krista i njegovih učenika nisu tek apstrakcije ili poučni primjeri. Oni su konkretni povijesni akteri čije djelovanje predstavlja temelj kršćanskog nauka, posebno katoličkog. Zbog toga je Crkva više nego neke druge institucije rigorozna u istraživanju svoje prošlosti i provjeri autentičnosti svjedočanstava koja su ostala. Katolička Crkva odvažno proklamira istine o svemiru i stvarnosti koje se tiču konkretne povijesne zbilje, i sigurno to ne bi činila da ne postoji čvrsto uvjerenje i snažna argumentacija za to. Tko imalo zagrebe u nauk Crkve odmah mu postaje jasna neodrživost njezinih doktrina, ako ne postoji povijesna podloga onog što naučava.
S tim na umu prelazimo na drugu bitnu stavku katoličkog uvjerenja, a to je konkretnost njezina životnog nauka. Katoličke teze o Bogu, stvarnosti i čovjeku pretpostavljaju određeni način života. Njezine tvrdnje nisu tek opisni teoremi ili izričaji ideala, nego definicije stvarnosti koja se tiče ne samo određene zajednice, nego svega što postoji. Katolička Crkva se u pravom smislu riječi zaokuplja onim krajnjim bitkom po kojem sve postoji i tvrdi da se taj bitak otvorio čovjeku po osobi Isusa Krista koji je došao otkupiti svijet od grijeha. Pretpostaviti ove stvarnosti znači biti u odnosu s njima. Zato postoji život utemeljen na redovitoj molitvi, sudjelovanju u sakramentima i zajedničarenju s ljudima, a sve te aktivnosti vođene su po jasnim moralnim principima. Ovakav stav djeluje napadan suvremenom uhu jer smo uzeli zdravo za gotovo stav da su religije kao takve stvar osobne preferencije, a to je jednostavno daleko od istine. Prihvatiti određenu religiju znači prihvatiti određeni stav prema krajnjoj stvarnosti, odnosno prihvatiti jednu intrepretaciju postojanja svega kao istinitu. Kada malo razmislimo, svaki čovjek (svjesno ili nesvjesno) bira taj predmet svoje krajnje zaokupljenosti. Kako se čovjek po svojoj naravi ne može promatrati kao produkt materijalizma ili ovozemnog, predmet krajnje zaokupljenosti mora zadovoljiti njegovu duhovnu stranu koja dominira i upravlja onom čistom materijalnom. Takva vrsta čežnje prisutna je u svakom čovjeku, te iako se ispoljava među različitim zajednicama na različite načine, ona ipak ukazuje na jedno dublje zajedništvo (ili barem na potencijal za njega) koji postoji između svih ljudi. Nacionalizam kao takav drži da ispunjenje te čežnje, odnosno taj krajnji bitak, leži u naciji, apsolutizirajući pritom jednu (Andersonovski rečeno) zamišljenu zajednicu naspram svih drugih. Nacija je u tom poimanju prizma kroz koju se sve ostalo vrednuje. Katoličanstvo, s druge strane, apsolutizira sami Bitak koji se objavio kao Trojedini Bog – Otac, Sin i Duh Sveti te kroz prizmu Svetoga Trojstva promatra ne samo ljudsku zajednicu, nego sve što postoji.
Ovo je temeljni raskorak između katoličanstva i nacionalizma. Međutim, iako se čini da će ova dva fenomena jednostavno ostati suprotstavljena, u nama se budi čežnja za njihovim pomirenjem. Kao što smo naglasili, nacija je konstruiran fenomen, ali nije fenomen koji nastaje iz vedra neba. On ima svoje utemeljenje u stvarnim datostima određene zajednice. S druge strane moramo uvažiti i naše inklinacije prema katoličanstvu, koje mislim da ne trebam pretjerano objašnjavati. Zato se moramo s nužnim optimizmom, ali jasnim oprezom pozabaviti pitanjem pomirenja ovih dviju krajnosti.
Zdravi i nezdravi nacionalizam
Bl. Ivan Merz na ovo pitanje nudi odgovor u svom rukopisu Katolicizam i nacionalizam u kojem razlikuje pojmove ‘zdravog’ i ‘nezdravog’ nacionalizma. Nacionalizam je za Merza usko vezan za domoljublje te je nadogradnja na njega u smislu da pobuđuje narodni ponos i čuva njegovu posebnost, potičući ga na stalni rast i na velika djela. Ovakav nacionalizam ostaje zdrav ako je on podređen višem redu stvarnosti, odnosno naravnom zakonu i zakonu Svete Crkve. Nacionalizam postaje nezdrav ako sebe i svoje zahtjeve postavi iznad naravnog i moralnog zakona te ih počne uvjetovati. Ono što su Merz i njegovi suvremenici kritizirali bilo je upravo oboljenje nacionalizma, čega su simptomi bili podvrgavanje religije ideološko-političkim svrhama i izjednačavanje stranačkih interesa s onima nacionalnim. Nacionalizam tako shvaćen pretvara se idolopoklonstvo koji kao temelj ima nacionalni narativ koji vlastitoj naciji daje apsolutnu važnost. Tako shvaćen nacionalizam, kako citira Merz, provocira sumnju i mržnju i nastoji nametnuti strani jezik i stranu misao i rađa ogorčenošću i katastrofama. Takav nacionalizam potpiruje stalne napetosti koje izrađaju trzavice i sukobe čiji je konačni cilj podjarmljivanje poraženoga. Dodamo li ovoj konstataciji Renanov uvid da se nacija gradi i jača na zajedničkoj patnji i žrtvi (naime, prema Renanu nacionalnom jedinstvu više pridonosi zajedničko žalovanje nego zajednička radost), postaje sasvim jasno da je spirala nasilja neminovna za postojanje nacija. Kada postoji spremnost na ovakvu krajnju žrtvu, ne treba dugo dok ne dođe elita koja će parazitirati nad ovim osjećajem, a ne treba previše objašnjavati kako ambicije dovode do sukoba. Ovu tendenciju Merz i suvremenici uvidjeli su ranije, posebice na narodima koji su dobivši ili stekavši neovisnost postajali jednaki u nepravdi sa svojim nekadašnjim tlačiteljima. Ne iznenađuje zato što Merz ovaj rukopis započinje tvrdnjom kako je Prvi svjetski rat bio dobrim dijelom posljedica nacionalnih antagonizama.
Ako nacionalni interes stavimo kao primarno mjerilo stvarnosti, mi gubimo objektivno moralno uporište. Vrhunaravnost nacije i njezinih potreba ne podrazumijevaju univerzalni moralni okvir. Kako napomenusmo ranije, nacionalizam je ideologija koja pojedinu zajednicu drži primarnim središtem djelovanja. U tom smislu svaka nacija ima pravo skrbiti za svoje interese, kakvi god oni bili i na koje god načine ih bilo potrebno ostvariti. Stoga se bilo kakav internacionalni čimbenik u ovoj koncepciji smatra se u najboljem slučaju nužnim zlom, a vrlo često nametom kojeg se valja u pravo doba riješiti. Budući da ne živimo u utopijskim uvjetima, interesi različitih nacija često se suprotstavljaju, pa je pitanje tog interesa često i pitanje preživljavanja. Jedini zakon takvog poretka je zakon jačeg, a snaga nacije mora se iznova borbom potvrđivati, inače je nacija u opasnosti da u slabosti podlegne svom neprijatelju.
Katoličanstvo s druge strane pretpostavlja svojevrsni internacionalizam, što često para uši domoljuba i nacionalista koji (često vrlo opravdano) internacionalizam promatraju kao prijestup protiv njihovih sloboda, ali zapravo se radi o nečemu posve suprotnom. Katoličanstvo je univerzalno (te samim time internacionalno) jer ono što propovijeda tiče se ne samo svakog čovjeka, nego svega stvorenog. Katoličko uvjerenje utemeljeno je na zajedništvu svega stvorenoga po Bogu Stvoritelju te na njihovoj međusobnoj upućenosti. Sve što postoji dijeli iste korijene i samim time isti konačni cilj. Tako je u svjetlu katoličanstva jednostavno nelogično postaviti naciju (ili bilo što drugo) kao predmet naše konačne zaokupljenosti i onoga što nam određuje sustav vrijednosti. Potrebno je nešto što u svojoj naravi nadilazi sve stvoreno, a to je u katoličanstvu Bog koji se raduje biću. Stoga katoličanstvo nije neprijatelj nacionalnog identiteta, nego ona stvarnost koja ga može ne samo očuvati, nego dodatno obogatiti. Kršćanstvo kao takvo je religija koja teži inkulturaciji, ne zato jer želi podilaziti drugim kulturama i narodima kako bi ih pridobila, nego zbog čvrstog uvjerenja u univerzalnost evanđelja. Odjek prave Istine leži u svakoj zajednici, a svjetlo kršćanstva je u punini ostvaruje. Drugim riječima, katoličanstvo ne briše identitet kako bi ga prilagodio sebi, nego ga oblikuje i ostvaruje u njegovoj punini. Dok trenutni sekularni internacionalizam nastoji ostvariti kozmopolitsko društvo raskorijenjeno od konkretnih kultura i tradicija, katolički internacionalizam objeručke prihvaća tu raznolikost, obogaćuje je i smješta raznolike identitete u kontekst konačne okrenutosti Trojedinome Bogu. Kada Pavao piše kako više neće biti Židov ili Grk, on ne tvrdi da će Židovi ili Grci prestati biti ono što jesu, nego da će nestati radikalna granica zbog koje ti narodi nisu mogli prepoznati da su zapravo braća. Dok mi činjenicu jednog te istog čovječanstva uzimamo zdravo za gotovo, bez daljeg razmišljanja, katoličanstvo slijedi sve implikacije te stvarnosti, pokazujući kako su svi ljudi upućeni jedni na druge i kako to duboko zajedništvo mogu ostvariti po Gospodinu koji ih je stvorio. Iako se suvremeni um podsmjehuje na ovo, ovakav tip društvenog uređenja bio je u jednom trenutku i proživljen. Iako uz svoje brojne hrapavosti, europsko društvo srednjega vijeka bilo je uvelike oblikovano ovom katoličkom univerzalnošću. Pravi narodni razvoj brojnih plemena koja su došla tijekom i poslije propadanja Zapadnog Rimskog Carstva počeo je prihvaćanjem kršćanstva i prijanjanjem uz papinski autoritet koji je ponudio okvir za trajno jedinstvo. Sazrijevanje takve vizije dogodilo se u 11. i 12. stoljeću kada u Europi nalazimo brojne kraljevine, kneževine, komune i zajednice koje su u svojoj etničkoj, geografskoj i kulturnoj raznolikosti funkcionirale po istim duhovnim i moralnim paradigmama. Miješali su se narodi i jezici, mijenjali su se vladari, ali sve u jedinstvu Res Publicae Christiane – u jedinstvu kojeg je svatko bio svjestan. Unutarnje trzavice, napetosti i ratovi nisu valjani argumenti protiv ovog pogleda, jer su se i sami sukobi vodili upravo po paradigmama po kojima su živjeli. Na kraju krajeva, katoličko uvjerenje pretpostavlja stalnu tenziju između Države Božje i države ljudske, pa je stoga protiv svega onoga što će potkopavati božju dimenziju nauštrb ljudske dimenzije. Raspletom srednjega vijeka politička i društvena koncepcija upravo je išla u tom smjeru te je, nažalost, korak po korak trajno okrenula narode jedne protiv drugih.
Zašto pišem?
Pišem ovo svjestan da se među hrvatskim domoljubima i nacionalistima razvija nezdravi nacionalizam, odnosno podređivanje katoličkog identiteta onom nacionalnom, što je pogreška koja može dovesti do pogubnih posljedica. Pogreška je prije svega jer za vrhunaravni princip uzima fenomen koji je plod konstrukcije, a ne prirodne ili metafizičke datosti. Kao što smo ranije rekli, nacija je utemeljena na konstruiranoj kolektivnoj prošlosti i spremnosti za krajnju žrtvu za tu zamišljenu zajednicu. Također valja napomenuti kako nacije nisu vječne. Iako se pozivaju na drevnost i kontinuitet od najranijih dana kojeg valja čuvati i danas, zapravo se radi o anakronizmima koji služe održavanju trenutnog nacionalnog narativa. Nacija tako kao fenomen ne postoji od pamtivijeka, nego je proizvod novijeg razvoja povijesti, i nema nikakvog jamstva da će ovakav tip društvenog organziranja opstati u budućnosti. Povijest nam upravo pokazuje suprotno, jer brojni narodi (koju su temelj nacije) nastajali su i nestajali, te iako su se neki očuvali do današnjice, ogroman broj njih ostao je zameten u prošlosti. Nacionalizam je stoga u nezdravoj mjeri sekularna idolatrija jer za univerzalno dobro i cilj uzima propadljiv i prolazan fenomen koji nije dovoljno ukorijenjen u stvarnost i prošlost.
Podrediti naciju katoličanstvu, odnosno zakonitosti koja je iznad nje, znači osloboditi naciju od bespotrebnih tereta. Prijanjajući uz naravni i moralni zakon koji nadilazi pojedini identitet olakšava odnos s prošlošću jer joj sada možemo pristupiti bez utvaranja. Kontekst katoličanstva znači kontekst sveopće stvarnosti i našega mjesta u njemu, pa svjesni našega mjesta postajemo svjesniji našeg konkretnog identiteta. Naš narodni identitet ne biva dokinut nego uzdignut, pridružen bratstvu naroda koji jednakim uvjerenjima i ritualima hode ka istome cilju. Naše domoljublje nije dokinuto, nego mu je dan plemenitiji smisao, jer ljubav koja nas veže za rodno mjesto i zajednicu biva oplemenjena ljubavlju prema Stvoritelju koji nam ih je omogućio. U konačnici, katoličanstvo daje odgovor na konačna pitanja postojanja za koji nam nacija i nacionalizam sami po sebi ne mogu dati odgovor. Pitanje konačnog smisla ne može se riješiti čistom snagom volje jer nema uporišta u objektivnoj stvarnosti. Prihvatiti naciju kao vrhunaravnu datost znači prionuti uz ideologiju koja priječi autentično iskustvo stvarnosti. Takva skučenost je pogubna, što brojni primjeri iz naše povijesti mogu jasno pokazati.
Dati katoličanstvu primat znači prionuti uz trajniji i sveobuhvatniji oblik identiteta koji će podići našu nacionalnu borbu iznad sitnog politikanstva te ga usmjeriti na duboke kulturne, duhovne i društvene rane koje valja čim prije zaliječiti. Tim činom naš identitet dobiva konkretnost, puninu i smisao. Katoličanstvo je trs oko kojeg se nacije pletu i po kojem (zdrave) nacije u konačnici i opstaju. Želimo li da uistinu bude Bog i Hrvati, mora prije svega biti Bog kao vrhunaravni princip, pa tek onda Hrvati koji postoje tek po Božjoj volji. Želimo li Stepinca kao hrvatskog pastira, moramo ga prvo gledati kao pastira Božjeg stada. Želimo li dobrohotnost pape, tu istu dobrohotnost po sinovskoj dužnosti moramo pokazati njemu. Želimo li katoličanstvo pri našem hrvatstvu, moramo prije svega htjeti hrvatsvo koje je podređeno i utopljeno u katoličanstvo. Obrnuti ovaj poredak znači dovesti se u nedorečenosti i kontradikcije koje mogu značiti i našu skoru propast. Stoga je izbor sasvim jasan, jer će se kumiri iznova podizati i rušiti, a Njegova će se riječ iznova podsmijehivati svakom idolopoklonstvu.
_______________
[1] Volio bih se odmah ograditi od optužbe kako slijepo branim postupke pape Franje bez ikakvog promišljanja o njima. Postoje potezi i istupi koji će se vrlo moguće u budućnosti ocijeniti kao pogreške, ali temeljni nauk koji je promulgirao sadrži puno sadržajnih uvida te je u skladu s njegovim prethodnicima, a pogotovo s dugostojećom tradicijom Crkve. Za bolji uvid preporučujem odlazak: New Polity, What We Got from Pope Francis, https://www.youtube.com/watch?v=7axWCgpI0tA.
