Teško je prešutjeti promjene u društveno-političkom raspoloženju koje se događaju u Hrvatskoj. Kao i u svijetu, i u Hrvatskoj je na djelu okretanje prema desno, odnosno događa se slabljenje i pucanje lijevoliberalnog konsenzusa koji je sve dosad diktirao društvene i političke procese. One paradigme koje obilježavaju svjetsku (naročito anglofonu) političku scenu još od davne 2016. godine, sad počinju puštati korijene u našem podneblju po ustaljenom zakonu kašnjenja. Iako se dinamika borbe ljevice i desnice na svjetskoj razini može prepoznati i kod nas, ona se u Hrvatskoj utjelovljuje kroz već postojeću podjelu na one koji podržavaju jugoslavensku/socijalističku ideologiju i one koji od nje zaziru. Premda napetosti između tih dviju silnica postoje otkad postoji i hrvatska država (pa i prije), one nikada nisu stajale u ravnopravnom položaju. Unatoč tome što je desnu opciju (barem po nekim anegdotalnim tvrdnjama) činila većina, ljevica je držala poluge moći i određivala što je društveno prihvatljivo, a što nije. Od krize Covid-19 i 2020. godine, ljevica je počela otvoreno demonstrirati svoju moć, pojačavši retoriku i medijski pritisak prema neistomišljenicima. Ovdje su se mogle čuti uvrede koje su već bile ustaljene u zapadnim društvima, poput “fašist”, “homofob”, “ekstremna desnica” itd., ali su se također još glasnije počele čuti one koje se vežu uz spomenutu jugoslavensko-domoljubnu podjelu kao što su “ustaša” i “revizionist”, a prethodno spomenuti termini počeli su se čitati u vidu društvenih podjela koje u Hrvatskoj postoje još od Drugoga svjetskog rata. Kao što je i u svijetu počela jasno pucati dominacija ljevice, tako se to počelo događati i ovdje, no s bitnom razlikom. U svijetu se već razmišlja o radikalnim razračunavanjima između ljevice i desnice te o radikalnim političkim preustrojima. U Hrvatskoj ćemo, vjerujem, tek početi pratiti onu dinamiku koja je u svijetu, napose u američkom i britanskom društvu, trajala od 2016. pa do 2020. godine, jer koncepti i svjetonazorski pogledi koji pokreću njihovu ljevicu i desnicu ovdje još nisu našli plodno tlo.
Fenomen Thompson
Prva jasna indikacija budućih kulturnih ratova je medijska prisutnost Marka Perkovića Thompsona. U trenutku pisanja ovoga teksta zavladala je (napokon!) tišina o Thompsonu, njegovim nastupima i svim postojećim i nepostojećim kontroverzama koje se vežu uz sada već ikoničnog glazbenika. Iako je zauzeo primjetan položaj punim povratkom na scenu s pjesmom Ako ne znaš što je bilo, njegov nastup na dočeku rukometaša početkom godine započeo je ono što sam odlučio nazvati poremećaj rastrojstva Thompsonom (odnosno TDS – Thompson derangement syndrome). Taj isti poremećaj pratimo s usponom Trumpa 2016. godine, kada je njegova osobnost počela raskrinkavati narativ lijevoliberalne elite. Velika većina se njegovih protivnika i kritičara nije mogla racionalno i staloženo suprotstaviti njegovim političkim stavovima i djelovanju, i sveli su svoju oporbu na sulude teorije zavjere, propagandu i vrijeđanje u pokušaju trajne stigmatizacije i delegitimizacije. Ne samo da to nije bilo uspješno, nego je došlo na naplatu pobjedom na izborima 2024. godine. Iako Thompson nije političar, on je bitan društveni, kulturni, te dugoročno i politički čimbenik. Zastupa jasnu nacionalnu i domoljubnu ideju, te pod okrilje tih ideja uključuje vjeru i tradicionalnu obitelj. Koliko god mu neki zamjerili određenu površnost u svjetonazoru, činjenica je da mu je svjetonazor koherentan te da nailazi na dobar odjek u hrvatskom društvu. Nastupom na dočeku u veljači 2025. godine, Thompson je konačno izašao iz tišine nametnute još od 2018. godine, a mainstream medijski aparat ga više nije mogao karakterizirati kao rubnu ekstremističku figuru. Činjenica što je njegov nastup morala pratiti svaka televizija koja ga je praktički demonizirala, značilo je trajno potapanje narativa o Thompsonu kao fašistoidnom izvođaču. Mediji i sad s mukom pokušavaju uskrsnuti taj narativ, ali mjeseci koji su uslijedili osudili su takav pothvat na propast.
Hipodromski koncert je nešto što nitko više nije mogao prešutjeti. Jedna od čestih opaski u svezi s Thompsonovim obožavateljima bila je ta da se radi o praznoglavcima koji jednako mogu otići na domoljubno nabijen koncert Marka Perkovića Thompsona i na “cajkušu” poput Aleksandre Prijović. Prije svega, zanimljivo je koliko je pozitivnog praćenja dobivala Aleksandra Prijović sa svojih pet napunjenih Arena u odnosu na Thompsonov svjetski uspjeh, no to samo govori o inklinacijama medija – kao i o dubini njihove zaluđenosti. Aleksandra Prijović može se pohvaliti s pet koncerata kojima je uspjela privući oko 90 000 ljudi. Thompson, s druge strane, može se pohvaliti s rekordnih 500 000 posjetitelja na jednom koncertu. Radi se o dva različita mjesta koncerta, ali postavlja se pitanje bi li Prijović mogla privući približno toliku brojku svojim nastupom (pa čak i nastupima). Treba uzeti u obzir činjenicu kako je na Thompsonovom koncertu bilo 500 000 isključivo zbog kapaciteta. Da je imao prostor veći od Hipodroma, tko zna kolika bi brojka zapravo bila. Takav uspjeh se nije mogao oprostiti, i krenule su apokaliptične najave oko organizacije i održavanja koncerta. Brojni ljudi koji su hrlili na koncert bili su prekriženi kao nacionalistički praznoglavci, a mediji su dovodili brojne stručnjake kako bi objasnili “psihozu” koju je fenomen Thompson uzrokovao. Nakon spektakularnog i bez ikakvog incidenta održanog koncerta, medijski aparat jednostavno je poludio. Kada se državni vrh, kojem je više stalo do Bruxellesa nego do države kojom upravljaju, predao thompsonovskoj euforiji ili mu barem dao podršku, mislim da svi znaju koliko je sati.
Kasniji pokušaji diskreditacije u domaćim i svjetskim medijima, umanjivanje hipodromskog uspjeha, hvatanje za organizacijski neuspjeh u Sinju te podsjećanje na upad zaluđene novinarke u Thompsonov dom otprije nekoliko godina pokazali su svu nemoć medija koji više nisu mogli okretati narativ na svoj mlin. Osim što su mu svojim negativnim praćenjem zapravo dali najbolju moguću pozornicu, oni su demonizirali sve one koji su se vezali uz vrijednosti koje Thompson predstavlja, a koje se mogu sažeti u trokrilaticu – vjera, ljubav i domovina. To su vrijednosti koje i u svom najpovršnijem smislu predstavljaju zdravorazumske pretpostavke većine Hrvata i čim tako ocrnite i otuđite većinu stanovništva, teško da više možete kontrolirati narativ, a pogotovo održati bilo kakvu moć. Kako je Goran Andrijanić primijetio, ne može se i ne smije se podcijeniti naboj kojeg je ovaj koncert (kao i ovaj sveukupni fenomen) proizveo. To znači da ne smije ostati na ovome. Ono što se površinski zagrebalo mora se sada produbiti, i ono što je sada u povojima mora se jasno i kvalitetno postaviti na noge, ako želimo postići bilo kakvu značajnu promjenu. Ono što ljevica u Hrvatskoj ima, a desnica već dugo nema, jesu promišljena organizacija i vanjska podrška. Kako se na svjetskoj sceni osjeća pomak udesno, podrške za takvo nešto ovdje svakako neće manjkati. Ono što manjka jest jasna i efektivna organizacija, koja mora obuhvatiti medijski prostor (naročito prostor društvenih medija), kulturu, društvo, te u konačnici i politiku. Šminkanje kakvo su nam dosad nudile površne i labave kolacije ne smiju više biti norma. Trenutna kaljuža zahtijeva konkretnije promjene, a takve promjene zahtijevaju konkretniji zahvat.
Fenomen Jergović
Naličje ovoga slučaja je bizarni slučaj napastovanja Miljenka Jergovića. Bizaran je jer se sastoji od prozivke starije gospođice i neukusnog grafita. Bizaran je jer Jergović isključivo na tome apsolutizira svoj položaj žrtve i državnih institucija kao tlačitelja. Bizarno je što u situaciji kada mu je život u opasnosti ne koristi fizičku zaštitu policije, nego preko svojih platformi uzdiže svoje spisateljsko djelovanje i napada neistomišljenike. Među mnogim piscima i intelektualcima postjugoslavenskog raspoloženja vlada određena autodivinizacija, po kojoj se ti isti pretvaraju u borce slobodne misli protiv uskogrudnih, često nacionalističkih režima. Ne smeta im što te institucije protiv kojih prosvjeduju često izdašno sufinanciraju izdavanje njihovih djela niti im smeta što upravo njihovi tekstovi diktiraju ono što je mainstream. Za taj im narativ ne smeta njihov položaj nedodirljivih arbitara kulture i stalna medijska izloženost u vidu javnih razgovora, dodjela nagrada i sl. Takva oksimoronska “kohabitacija” uzima se zdravo za gotovo, ali i to zadugo neće biti tako. Goran Andrijanić i Mirjana Kasapović su u svojim osvrtima već analizirali licemjerje ljudi poput Jergovića i lijevoliberalnog/jugoslavenskog miljea kojem pripadaju, pa ne bih volio trošiti riječi kada možete pročitati njihove oglede. Ovdje bih volio upozoriti na jednu Jergovićevu eskapadu od prije skoro četrdeset godina.
U beogradskom časopisu Politika 7. siječnja 1987. godine izlazi članak Maskenbal u crnim košuljama.[1] Radilo se o rođendanskoj proslavi koju su u Sarajevu organizirale Isidora Bjelica i Gordana Grozdanić. Šok je bio tome što je proslava tematski bila određena nacističkom ikonografijom i dekorom. U Oslobođenju je tri dana kasnije izišao popis svih sudionika, među kojima možemo pronaći i ime Miljenka Jergovića. Ono što je sablaznilo partijske službenike i dovelo ih u neugodan položaj bila je činjenica što su svi sudionici bili uspješni studenti koji su ovim istupom demonstrirali otklon od dominantne socijalističke ideologije. Sam perfomans bio je u znaku podrške tadašnjim slovenskim studentskim prosvjednicima koji su sami koketirali s nacističkom ikonografijom. Ovaj incident ne spominjem zbog nacističke ikonografije koja je ovdje bila samo alat, nego zbog onoga što je uslijedilo. O ovom se slučaju vijećalo i pisalo u tisku sve do jeseni te godine, kada su studenti dobili “drugarski” ukor zbog svog egzibicionizma i kada se o proslavi prestalo govoriti. U kontekstu strogih osuda pojedinaca diljem BiH, a i šire zbog minornih istupa poput pjevanja domoljubnih pjesama, postalo je jasno o kojem tipu ljudi se radi. To su pojedinci koji su na ovaj ili na onaj način imali zaštitu režima. Nije se radilo o običnim studentima, nego o onima čiji su roditelji ili djedovi (u slučaju organizatorice, djed joj je bio pukovnik KOS-a) bili na visokim državnim položajima. Sudionici toga rođendana, među njima i Jergović, uživaju regionalni i međunarodni uspjeh, te ih se uzima kao autoritete za društvena pitanja. To znači da su to svakako bili ljudi koji su bili na određeni način predodređeni za uspjeh, što dodatno ukazuje na sustav moći i podrške koji i dalje postoji. Ne treba nas stoga čuditi što je Jergović odmah dohrlio Milanoviću. To je Jergoviću bio sasvim logičan potez.
Ono što iz ove zgode iščitavamo o ljevici je njezin dvostruki standard. Zakoni, konvencije i privilegiji koji vrijede za ljevicu nikako ne mogu vrijediti za desnicu. Ili si naš ili si njihov – to je logika ljevice, što zapravo izražava schmittovsku podjelu na prijatelje i neprijatelje. Bujanje nacionalnog, po naravi desnog društveno-političkog naboja ukazuje na svu krhkost ljevice koja kreće u apsolutizaciju svog položaja žrtve, te zatim potpunu demonizaciju svoje oporbe, što nužno dovodi do kulturnih ratova, a zatim dodatne polarizacije i eskalacije.
Što nas čeka?
Kulturni ratovi krenuli su u anglofonom svijetu od trenutka kada je ljevica potpuno otkrila svoje karte, a desnica odlučila reagirati. Slično se događa u Hrvatskoj u kojoj nestaje monopol mainstream medija nad informacijama i hegemonija ljevice na društvenim mrežama. Ovdje izdvojeni fenomeni Thompsona i Jergovića služe samo kao paradigme, jer su se ovdje mogli navesti i primjeri molitelja na Trgu ili afera s djecom iz Zambije. Thompson i Jergović uzeti su kao primjer jer predstavljaju definitivnu prekretnicu. Thompson je razotkrio licemjerje političkih i medijskih elita te prokazao što zapravo misle o velikoj većini Hrvata u Hrvatskoj. Pokazao je također kako većina naroda diše i da postoji snažna oporba lijevoliberalnom poretku koja se treba organizirati i mobilizirati. Jergović je razotkrio pravu slabost i krhkost ljevice te njezinu spremnost da koristi i najniže oblike provokacije i demonizacije kako bi sačuvala svoj položaj. Ono što je najbitnije izvući iz svega ovoga je sljedeće: ne radi se više o asimetričnim protivnicima, nego ravnopravnim političkim opcijama koje će od ovog trenutka voditi svoje bitke na jednakoj ravni.
Naravno, desnica se ne smije zavarati. Pravi boj tek kreće, i proći će mnogo prije nego što se konkretno osvijesti, organizira i u konačnici etablira. Ono što svakako ide u prilog desnici je činjenica da sa svakom novom pukotinom u narativu ljevica postaje radikalnija i neorganiziranija. Za desnicu to će uvijek biti plodno tlo za djelovanje. To će biti izvrsne prilike koje će desnica napokon morati naučiti koristiti – inače uzalud svi thompsoni i jergovići.
____________________________________
[1] Detaljnije pročitajte u: Ivica Lučić, Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013., str. 196-205.
Ne vidim zašto se koriste pojmovi ljevica i desnica. Tzv. ljevica je Nova ljevia Marcusea i ostalih, ima joj sad 60 godina, i samo je još više poludjela u “woke” nakaznosti. Tzv. desnica su jednostavno uglavnom normalni ljudi, uz nešto konzervativaca i pravih desničara.
I uz to, rabimo pogrješno nazivlje.
Jugonostalgičari bi bili eventualno ljudi u godinama koji žale za prohujalom mladošću i djetinjstvom, uglavnom apolitični i bez kritičke svijesti. Osobe koje nisu nikad odrasle u svijesti o društvu, ljudskim karakterima, moralu, prošlosti i sadašnjosti. Kratka pamet i egoizam, sitnodušje.
U slučaju jugonacionalista, radi se, bar što se Hrvata tiče, o dvije razlikovnice:
* ovako ili onako, umanjuju hrvatski identitet i rade na njegovom slabljenju ili o ovisnosti o Srbiji (ni o Sloveniji, ni Makedoniji ni Bugarskoj)
* stalno gledaju prema Beogradu (i Srbiji) kao orijentiru
U tu kategoriju spadaju rani Andrija Torkvat Brlić, zreli i kasni Vatroslav Jagić, Viktor Novak, Ivo Andrić, Branko Pleša, Đuro Vilović, Lujo Vojnović, Grga Anđelinović, Miljenko Jergović, Stipe Šuvar, Johnny Štulić, Dragan Markovina, Dubravka Ugrešić, Goran Babić, Vladimir Dvorniković, Tvrtko Jakovina, …
U kategoriju jugonacionalisti ne spadaju jugoslavenski Hrvati ni hrvatski Jugoslaveni, u raznim fazama života
Jugoslavenski Hrvati u nekim fazama: Franjo Rački, J.J. Strossmayer, Ivan Broz, Đuro Šurmin, Miroslav Krleža, Tin Ujević, Ivan Meštrović, Ferdo Šišić, Dušan Džamonja, Antun Augustinčić, Vladimir Bakarić, Neven Budak, Nada Klaić, Mišo Kovač, ..
Hrvatski Jugoslaveni, u nekim fazama i nešto treće: Tomislav Maretić, Milan Rešetar, Petar Skok, Marko Vego, Herta Kuna, ..
A za ove navedene dostajat će nekoliko opisa iz novina
Miljenko Jergović
“Moram priznati da ja ne bih znao ni umio da pišem prozu o Tuđmanu ili Miloševiću. Nije da me njih dvojica ne zanimaju, jako me zanimaju, bavim se obojicom, evo već pola života, ali ja do njihovih razloga, pameti i koncepcije ne dopirem, iako puno o tome mislim, i volio bih jednom shvatiti kako tu stvari stoje. Ali, do koncepcije takozvanih običnih ljudi koji se nađu u centrifugi istorije i velikog i masovnog zločina mogu misliti i tu nalazim razloge i motivaciju. Od takozvanih velikih istorijskih ličnosti, u mojim knjigama se pojavljuje samo jedna, i to kao epizoda. To je Draža Mihailović u Dvorima od oraha. Moram priznati da, kada sam to pisao, bilo me je malo strah šta će ljudi u Hrvatskoj reći i ko će me i kako zbog tog Draže Mihailovića napasti. Jer, on nije prikazan kao sotona, što bi iz hrvatske perspektive bio red i obaveza, nego je prikazan kao jedna prilično tragična ličnost. No, dogodilo se da to niko živ nije primijetio. Iz toga zaključujem da su tu knjigu čitali ili ljudi koji su mi naklonjeni pa su razumjeli o čemu pišem, ili su mislili da je to neka moja ekscentričnost, ili nisu shvaćali o čemu je i o kome tu zapravo riječ. O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.“
Draža Mihailović kao trodimenzionalni tragičar? U usporedbi s Tuđmanom, pa i Miloševićem?
Nazdravlje.
Čak je u nizu stvari jugo-sumišljenik Velimir Visković bio zgađen:
Zagrebačke književne krugove prošlog je tjedna prodrmao konflikt između dva pisca – Velimira Viskovića, predsjednika Društva hrvatskih pisaca, te bosanskohercegovačkog književnika Ivana Lovrenovića, koji su se sukobili zbog kontroverznog autora “Sarajevskog Marlbora” Miljenka Jergovića. Naime, Lovrenović je podnio ostavku na članstvo u Društvu zbog “opake tvrdnje” Velimira Viskovića, koji je optužio Jergovića u časopisu Vijenac za ”reafirmaciju četništva”. Tu tvrdnju Visković je izrekao na temelju Jergovićeva intervjua u beogradskom Vremenu 2009. godine gdje je on vođu četničkog pokreta Dražu Mihailovića nazvao ”trodimenzionalnom ličnošću koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju”.
Visković je zatim u trećem Dnevniku HTV-a izjavio da se Jergović time prilagođava ”govoru beogradske čaršije”, jer želi otvoriti put za plasman svojih knjiga na srpskom tržištu. Zatim je Jergović u mostarskom Dnevnom listu rekao da “HRT, Velimir Visković i Hrvatsko društvo pisaca protiv njega vode hajku s jednim osnovnimn ciljem, a to je da ga se protjera iz Hrvatske ili da ode sam”. Uslijedio je zahtjev pisaca Borisa Dežulovića, Zlatka Galla, Nenada Rizvanovića i Ante Tomića, te Vlahe Bogišića, Jergovićeva šogora, a Viskovićeva šefa u Leksikografskom zavodu, koji su od Viskovića zatražili javnu ispriku. Visković je to rezolutno odbio.
Jurica Pavičić
Novakovo hrvatsko političko pisanje smeta Pavičiću, kao što mu je smetalo i hrvatstvo Ranka Marinkovića
Da je književni klasik Slobodan Novak za novinsko-književnoga prozaika Juricu Pavičića, razljućen njegovim političkim stavovima, napisao da je “turobna karikatura, nedostojno strašilo”, “ruševina nečeg bivšeg” i “kreten”, s pravom bi se uzbunio i uzjogunio cijeli lijevi medijsko-književni klan. No, kako je Pavičić time u subotnjem Jutarnjem listu častio Novaka, klan se nije uzrujao. Valjda im je bilo drago što je Pavičić starome Novaku “dao po labrnji”.
Pavičić je huliganski besramno “išamarao” Novaka ne samo zbog pisanja u zadarskome Hrvatskome listu nego i zbog emocionalne “izdaje”, kako napisa, nekoć mu zavičajno najdražeg i poetički najbližega pisca. Ispalo je kao da su Pavičiću Novakovi “Izgubljeni zavičaj” i “Mirisi, zlato i tamjan” toliko literarno i svjetonazorski bliski da bi ih, da ih nije napisao Novak, napisao sam, kad bi imao talenta. Ali uz jal, glavni je razlog za Pavičićevo ruženje vremešnoga klasika Novakovo hrvatstvo.
Glavni je Novakov krimen, po Pavičiću, što je od mladoga ljevičara, dalmatinskoga partizana i “suputnika revolucije”, bio za samostalnu Hrvatsku, za Tuđmana, i što se zalaže za promicanje nacionalnog identiteta. Pavičić ne može oprostiti književnome akademiku ono što je za Novaka esencijalno, njegovo hrvatstvo.
Kao anacionalnome Mediterancu, Pavičiću je neshvatljivo da Novak nadasve može biti Hrvat. Povrh svega toga, Novak je umjetnička veličina koja se ne može poreći. Da se to može, i Pavičićev bi naum bio vrlo lagan, sveo bi ga na “ognjštara”, natražnjaka i hrvatskoga primitivca. No, kako je Novak rođenjem građanin, građanski uljuđen, silno darovit i književno uspješan, uobičajena pavičićevska eliminacija različitih nije moguća. Osim bestidnom arogancijom i gubljenjem svake pristojnosti i mjere.
Pavičiću i njegovome društvu smeta Novakovo hrvatsko političko pisanje. Kao što im je svojedobno smetalo i hrvatsko očitovanje drugoga hrvatskoga književnoga klasika Ranka Marinkovića. Tome društvu najednom ni Marinković ni Novak nisu više bili književne veličine, nego samo maloumni Hrvati! Tako su i Marinković i Novak strpani u literarno-politički uskokrug sumnjivih dalmatinskih partizana koji su postali izuzetnim hrvatskim književnicima.
Tome su vrsnome ljudskome i lijepoknjiževnome uskokrugu pripadali pokojni Jure Kaštelan, Petar Šegedin i Ranko Marinković, a danas je još ostao Slobodan Novak. Novaka se ruži jer dijeli slične nacionalne vrijednosti, a podmeće mu se s anacionalne pozicije. Medijsko-književni redari okupljeni u “crveno jato” ne podnose ni Ivana Aralica iz istih razloga, premda je i on bio u partizanima. Kada je dobio Nagradu “Vladimir Nazor”, usplahirili su se i razgraktali jer da nagradu s Nazorovim imenom ne može dobiti “desničar Aralica”, usprkos svemu vrijednome što je napisao.
Pavičić Novaka, mimo svake pameti i poštenja, uspoređuje sa srpskim piscem, četnicima bliskim, Momom Kaporom! Kapor, koji se druži s četnicima, Pavičiću je očito isti kao i Slobodan Novak koji “misli Hrvatsku”! Ako je Kaporovo srpstvo četničko, onda je nedvojbeno i kamo smjera Pavičićeva usporedba Novaka s Kaporom. Ako je kulturno i civilizacijski prihvatljivo da “djelo otkupljuje pisca od biografije”, onda se možda uime literature može “otkupiti i Kapora”.
Stoga je nejasno s čime je, s kakvim djelom, Pavičićevo novinsko-književno pajdaško društvo nedavno “otkupilo biografiju” Đure Vilovića. Njegovim drugorazrednim “Picukarama”?, premda je Vilović bio četnik, združen s Dražom Mihailovićem, u četničkom štabu u selu Ba! Nejasno je samo u čemu je to “zastranio” i Slobodan Novak? Valjda u tome što je umjetnički neosporan i nacionalno svjestan.
Ante Tomić
Citiram pitanje i odgovor Ante Tomića da bi se shvatio kontekst: „Paralelno sa novim padom u “ponore nacionalizma”, u obe zemlje dominira tzv. kultura autoviktimizirajuće memorijalizacije. Suočavanje sa prošlošću, odnosno suočavanje sa istorijskim faktima prebačeno je na duboku marginu. Kuda sve to vodi? Da li je u pitanju tempirana bomba koja samo čeka da eksplodira? To mi je osobito bolno gledati, kakva smo sebična govna, nesposobna uživjeti se u tuđu muku, premda su nam muke jednake, jedni drugima činili smo identične svinjarije. Kninski Hrvati, tako, plaču da su ih devedeset prve Srbi otjerali iz njihovih kuća, a vesele se da su im devedeset pete istom mjerom vratili. Naslađuju se nesrećom svojih pravoslavnih susjeda, drago im je da su neke bolesne starice i uplakana djeca bježali na traktorskim prikolicama, a četiri godine ranije bili su u istoj situaciji. Kad ih slušate, takve okrutne, zlurade, lišene svake empatije, kršćane koji ne shvaćaju ni osnove kršćanskog morala – ne možete se pravo ni sažaliti nad njima. Dođe mi često da pomislim kako taj ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi.“
Karikirano, povijesno netočno, moralno i etički nepodnošljivo. Prije svega koji su to Kninski Hrvati? Prema popisu iz 1981. u Kninu je bilo 34.486 Srba i 4150 Hrvata. U Drugom svjetskom ratu Knin je bio najjače uporište četnika na teritoriju Hrvatske. Istina, Hrvata je 1945. bilo koliko tada i Srba, ali su ih Srbi od 1945. protjerali i sveli na manjinu. Tko je tu ološ? O kojim to kršćanskim vrijednostima jedan ateist i bezbožnik govori? I tko se to naslađuje sa čijom nesrećom? Tomić spominje noviju povijest 90-ih godina prošlog stoljeća, pa da krenem kronološki kako bi došli do istine. Raspad SFR Jugoslavije počeo je 1986. godine s objavom Memoranduma SANU-a u kojem srpski akademici tvrde da je u Jugoslaviji srpski narod bio obespravljen:
granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, odnosno Srbija se treba širiti na štetu drugih naroda, jer prema memorandumu Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku;
ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda na području SFRJ: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i znanstvenoj sferi;
jačanje protusrpskih snagaunutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci);
potreba za brzom vojnom akcijomda se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda;
Izravan poziv na rat za granice Velike Srbije na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. Događaji koji su slijedili samo su to potvrdili. Na 8. sjednici CK SK Srbije, u rujnu 1987., Slobodan Milošević došao je na čelo Partije, a 28. lipnja 1989. održao je onaj svoj poznati govor na Gazimestanu kada je rekao “nitko ne će da vas bije” i navijestio da će Srbija i ratom ako trebala da bude “cela”. Zatim slijede mitinzi po cijeloj Jugoslaviji i „događanje naroda“, „mitinzi istine“ ili „antibirokratska revolucija“ kojom su ukinute autonomne pokrajine i Ustav iz 1974. godine koji je još držao cjelovitu Jugoslaviju. I što je najvažnije zbog Kninskih Hrvata, koje Tomić izričito naglašava.
Miting u Kninu u tvornici TVIK je počeo ujutro 28. veljače 1989. kada je u jednom od OOUR-a organiziran zbor radnih ljudi na kojem se zahtijevalo da se osudi stajališta društveno-političkih struktura Hrvatske te da potpora stajalištima Predsjedništva SFRJ i Predsjedništvu CK SKJ o poduzetim mjerama za smirivanje stanja na Kosovu (a Kosovu je Milošević oduzeo status autonomne pokrajine) Oko 10 sati izašli su na ulice Knina i krenuli prema gradu i zgradi društveno-političkih organizacija. Bio je to početak mitinga koji je trajao do 20 sati i na kojem se po procjenama okupilo više od 5 tisuća radnika TVIK-a, Agroprerade, Dinare. Od 35 govornika iskočilo je ime Jovo Opačić, koji je govorio da su Srbi u miru porobljeni u svojoj državi, a da Predsjedništvo SKJ raspravlja o „nekakvom velikosrpskom hegemonizmu i unitarizmu sa ciljem da pomoću ove kominternovske, vatikanske izmišljotine prikrije i relativizira genocid nad srpskim narodom“.
Genocid kojega nikada nije bilo, genocid koji je proizvod velikosrpske politike iskazane i jasno napisane u „Homogenoj Srbiji“ Stevana Moljevića odnosno „Velike Srbije“ koja je „homogena“, etnički čista. To se još vidi u dokumentu pod naslovom „Organizacija Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta (SNOP)“, u instrukciji Draže Mihailovića „Elaboratu dinarske divizije“ i Valerijanovom memorandumu, dokumentu koji je Srpska Pravoslavna Crkva, episkopa Valerijana, vikara njegove svetosti Patrijarha predala 9. srpnja 1941. godine njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Ludwigu von Schröderu sa 100.000 ubijenih Srba od strane NDH, te ponovno generalu Heinrichu Dankelmannu, u kolovozu 1941. godine sa 180.000 pobijenih Srba od strane NDH, da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300.000 ubijenih Srba!