Teško je prešutjeti promjene u društveno-političkom raspoloženju koje se događaju u Hrvatskoj. Kao i u svijetu, i u Hrvatskoj je na djelu okretanje prema desno, odnosno događa se slabljenje i pucanje lijevoliberalnog konsenzusa koji je sve dosad diktirao društvene i političke procese. One paradigme koje obilježavaju svjetsku (naročito anglofonu) političku scenu još od davne 2016. godine, sad počinju puštati korijene u našem podneblju po ustaljenom zakonu kašnjenja. Iako se dinamika borbe ljevice i desnice na svjetskoj razini može prepoznati i kod nas, ona se u Hrvatskoj utjelovljuje kroz već postojeću podjelu na one koji podržavaju jugoslavensku/socijalističku ideologiju i one koji od nje zaziru. Premda napetosti između tih dviju silnica postoje otkad postoji i hrvatska država (pa i prije), one nikada nisu stajale u ravnopravnom položaju. Unatoč tome što je desnu opciju (barem po nekim anegdotalnim tvrdnjama) činila većina, ljevica je držala poluge moći i određivala što je društveno prihvatljivo, a što nije. Od krize Covid-19 i 2020. godine, ljevica je počela otvoreno demonstrirati svoju moć, pojačavši retoriku i medijski pritisak prema neistomišljenicima. Ovdje su se mogle čuti uvrede koje su već bile ustaljene u zapadnim društvima, poput “fašist”, “homofob”, “ekstremna desnica” itd., ali su se također još glasnije počele čuti one koje se vežu uz spomenutu jugoslavensko-domoljubnu podjelu kao što su “ustaša” i “revizionist”, a prethodno spomenuti termini počeli su se čitati u vidu društvenih podjela koje u Hrvatskoj postoje još od Drugoga svjetskog rata. Kao što je i u svijetu počela jasno pucati dominacija ljevice, tako se to počelo događati i ovdje, no s bitnom razlikom. U svijetu se već razmišlja o radikalnim razračunavanjima između ljevice i desnice te o radikalnim političkim preustrojima. U Hrvatskoj ćemo, vjerujem, tek početi pratiti onu dinamiku koja je u svijetu, napose u američkom i britanskom društvu, trajala od 2016. pa do 2020. godine, jer koncepti i svjetonazorski pogledi koji pokreću njihovu ljevicu i desnicu ovdje još nisu našli plodno tlo.
Fenomen Thompson
Prva jasna indikacija budućih kulturnih ratova je medijska prisutnost Marka Perkovića Thompsona. U trenutku pisanja ovoga teksta zavladala je (napokon!) tišina o Thompsonu, njegovim nastupima i svim postojećim i nepostojećim kontroverzama koje se vežu uz sada već ikoničnog glazbenika. Iako je zauzeo primjetan položaj punim povratkom na scenu s pjesmom Ako ne znaš što je bilo, njegov nastup na dočeku rukometaša početkom godine započeo je ono što sam odlučio nazvati poremećaj rastrojstva Thompsonom (odnosno TDS – Thompson derangement syndrome). Taj isti poremećaj pratimo s usponom Trumpa 2016. godine, kada je njegova osobnost počela raskrinkavati narativ lijevoliberalne elite. Velika većina se njegovih protivnika i kritičara nije mogla racionalno i staloženo suprotstaviti njegovim političkim stavovima i djelovanju, i sveli su svoju oporbu na sulude teorije zavjere, propagandu i vrijeđanje u pokušaju trajne stigmatizacije i delegitimizacije. Ne samo da to nije bilo uspješno, nego je došlo na naplatu pobjedom na izborima 2024. godine. Iako Thompson nije političar, on je bitan društveni, kulturni, te dugoročno i politički čimbenik. Zastupa jasnu nacionalnu i domoljubnu ideju, te pod okrilje tih ideja uključuje vjeru i tradicionalnu obitelj. Koliko god mu neki zamjerili određenu površnost u svjetonazoru, činjenica je da mu je svjetonazor koherentan te da nailazi na dobar odjek u hrvatskom društvu. Nastupom na dočeku u veljači 2025. godine, Thompson je konačno izašao iz tišine nametnute još od 2018. godine, a mainstream medijski aparat ga više nije mogao karakterizirati kao rubnu ekstremističku figuru. Činjenica što je njegov nastup morala pratiti svaka televizija koja ga je praktički demonizirala, značilo je trajno potapanje narativa o Thompsonu kao fašistoidnom izvođaču. Mediji i sad s mukom pokušavaju uskrsnuti taj narativ, ali mjeseci koji su uslijedili osudili su takav pothvat na propast.
Hipodromski koncert je nešto što nitko više nije mogao prešutjeti. Jedna od čestih opaski u svezi s Thompsonovim obožavateljima bila je ta da se radi o praznoglavcima koji jednako mogu otići na domoljubno nabijen koncert Marka Perkovića Thompsona i na “cajkušu” poput Aleksandre Prijović. Prije svega, zanimljivo je koliko je pozitivnog praćenja dobivala Aleksandra Prijović sa svojih pet napunjenih Arena u odnosu na Thompsonov svjetski uspjeh, no to samo govori o inklinacijama medija – kao i o dubini njihove zaluđenosti. Aleksandra Prijović može se pohvaliti s pet koncerata kojima je uspjela privući oko 90 000 ljudi. Thompson, s druge strane, može se pohvaliti s rekordnih 500 000 posjetitelja na jednom koncertu. Radi se o dva različita mjesta koncerta, ali postavlja se pitanje bi li Prijović mogla privući približno toliku brojku svojim nastupom (pa čak i nastupima). Treba uzeti u obzir činjenicu kako je na Thompsonovom koncertu bilo 500 000 isključivo zbog kapaciteta. Da je imao prostor veći od Hipodroma, tko zna kolika bi brojka zapravo bila. Takav uspjeh se nije mogao oprostiti, i krenule su apokaliptične najave oko organizacije i održavanja koncerta. Brojni ljudi koji su hrlili na koncert bili su prekriženi kao nacionalistički praznoglavci, a mediji su dovodili brojne stručnjake kako bi objasnili “psihozu” koju je fenomen Thompson uzrokovao. Nakon spektakularnog i bez ikakvog incidenta održanog koncerta, medijski aparat jednostavno je poludio. Kada se državni vrh, kojem je više stalo do Bruxellesa nego do države kojom upravljaju, predao thompsonovskoj euforiji ili mu barem dao podršku, mislim da svi znaju koliko je sati.
Kasniji pokušaji diskreditacije u domaćim i svjetskim medijima, umanjivanje hipodromskog uspjeha, hvatanje za organizacijski neuspjeh u Sinju te podsjećanje na upad zaluđene novinarke u Thompsonov dom otprije nekoliko godina pokazali su svu nemoć medija koji više nisu mogli okretati narativ na svoj mlin. Osim što su mu svojim negativnim praćenjem zapravo dali najbolju moguću pozornicu, oni su demonizirali sve one koji su se vezali uz vrijednosti koje Thompson predstavlja, a koje se mogu sažeti u trokrilaticu – vjera, ljubav i domovina. To su vrijednosti koje i u svom najpovršnijem smislu predstavljaju zdravorazumske pretpostavke većine Hrvata i čim tako ocrnite i otuđite većinu stanovništva, teško da više možete kontrolirati narativ, a pogotovo održati bilo kakvu moć. Kako je Goran Andrijanić primijetio, ne može se i ne smije se podcijeniti naboj kojeg je ovaj koncert (kao i ovaj sveukupni fenomen) proizveo. To znači da ne smije ostati na ovome. Ono što se površinski zagrebalo mora se sada produbiti, i ono što je sada u povojima mora se jasno i kvalitetno postaviti na noge, ako želimo postići bilo kakvu značajnu promjenu. Ono što ljevica u Hrvatskoj ima, a desnica već dugo nema, jesu promišljena organizacija i vanjska podrška. Kako se na svjetskoj sceni osjeća pomak udesno, podrške za takvo nešto ovdje svakako neće manjkati. Ono što manjka jest jasna i efektivna organizacija, koja mora obuhvatiti medijski prostor (naročito prostor društvenih medija), kulturu, društvo, te u konačnici i politiku. Šminkanje kakvo su nam dosad nudile površne i labave kolacije ne smiju više biti norma. Trenutna kaljuža zahtijeva konkretnije promjene, a takve promjene zahtijevaju konkretniji zahvat.
Fenomen Jergović
Naličje ovoga slučaja je bizarni slučaj napastovanja Miljenka Jergovića. Bizaran je jer se sastoji od prozivke starije gospođice i neukusnog grafita. Bizaran je jer Jergović isključivo na tome apsolutizira svoj položaj žrtve i državnih institucija kao tlačitelja. Bizarno je što u situaciji kada mu je život u opasnosti ne koristi fizičku zaštitu policije, nego preko svojih platformi uzdiže svoje spisateljsko djelovanje i napada neistomišljenike. Među mnogim piscima i intelektualcima postjugoslavenskog raspoloženja vlada određena autodivinizacija, po kojoj se ti isti pretvaraju u borce slobodne misli protiv uskogrudnih, često nacionalističkih režima. Ne smeta im što te institucije protiv kojih prosvjeduju često izdašno sufinanciraju izdavanje njihovih djela niti im smeta što upravo njihovi tekstovi diktiraju ono što je mainstream. Za taj im narativ ne smeta njihov položaj nedodirljivih arbitara kulture i stalna medijska izloženost u vidu javnih razgovora, dodjela nagrada i sl. Takva oksimoronska “kohabitacija” uzima se zdravo za gotovo, ali i to zadugo neće biti tako. Goran Andrijanić i Mirjana Kasapović su u svojim osvrtima već analizirali licemjerje ljudi poput Jergovića i lijevoliberalnog/jugoslavenskog miljea kojem pripadaju, pa ne bih volio trošiti riječi kada možete pročitati njihove oglede. Ovdje bih volio upozoriti na jednu Jergovićevu eskapadu od prije skoro četrdeset godina.
U beogradskom časopisu Politika 7. siječnja 1987. godine izlazi članak Maskenbal u crnim košuljama.[1] Radilo se o rođendanskoj proslavi koju su u Sarajevu organizirale Isidora Bjelica i Gordana Grozdanić. Šok je bio tome što je proslava tematski bila određena nacističkom ikonografijom i dekorom. U Oslobođenju je tri dana kasnije izišao popis svih sudionika, među kojima možemo pronaći i ime Miljenka Jergovića. Ono što je sablaznilo partijske službenike i dovelo ih u neugodan položaj bila je činjenica što su svi sudionici bili uspješni studenti koji su ovim istupom demonstrirali otklon od dominantne socijalističke ideologije. Sam perfomans bio je u znaku podrške tadašnjim slovenskim studentskim prosvjednicima koji su sami koketirali s nacističkom ikonografijom. Ovaj incident ne spominjem zbog nacističke ikonografije koja je ovdje bila samo alat, nego zbog onoga što je uslijedilo. O ovom se slučaju vijećalo i pisalo u tisku sve do jeseni te godine, kada su studenti dobili “drugarski” ukor zbog svog egzibicionizma i kada se o proslavi prestalo govoriti. U kontekstu strogih osuda pojedinaca diljem BiH, a i šire zbog minornih istupa poput pjevanja domoljubnih pjesama, postalo je jasno o kojem tipu ljudi se radi. To su pojedinci koji su na ovaj ili na onaj način imali zaštitu režima. Nije se radilo o običnim studentima, nego o onima čiji su roditelji ili djedovi (u slučaju organizatorice, djed joj je bio pukovnik KOS-a) bili na visokim državnim položajima. Sudionici toga rođendana, među njima i Jergović, uživaju regionalni i međunarodni uspjeh, te ih se uzima kao autoritete za društvena pitanja. To znači da su to svakako bili ljudi koji su bili na određeni način predodređeni za uspjeh, što dodatno ukazuje na sustav moći i podrške koji i dalje postoji. Ne treba nas stoga čuditi što je Jergović odmah dohrlio Milanoviću. To je Jergoviću bio sasvim logičan potez.
Ono što iz ove zgode iščitavamo o ljevici je njezin dvostruki standard. Zakoni, konvencije i privilegiji koji vrijede za ljevicu nikako ne mogu vrijediti za desnicu. Ili si naš ili si njihov – to je logika ljevice, što zapravo izražava schmittovsku podjelu na prijatelje i neprijatelje. Bujanje nacionalnog, po naravi desnog društveno-političkog naboja ukazuje na svu krhkost ljevice koja kreće u apsolutizaciju svog položaja žrtve, te zatim potpunu demonizaciju svoje oporbe, što nužno dovodi do kulturnih ratova, a zatim dodatne polarizacije i eskalacije.
Što nas čeka?
Kulturni ratovi krenuli su u anglofonom svijetu od trenutka kada je ljevica potpuno otkrila svoje karte, a desnica odlučila reagirati. Slično se događa u Hrvatskoj u kojoj nestaje monopol mainstream medija nad informacijama i hegemonija ljevice na društvenim mrežama. Ovdje izdvojeni fenomeni Thompsona i Jergovića služe samo kao paradigme, jer su se ovdje mogli navesti i primjeri molitelja na Trgu ili afera s djecom iz Zambije. Thompson i Jergović uzeti su kao primjer jer predstavljaju definitivnu prekretnicu. Thompson je razotkrio licemjerje političkih i medijskih elita te prokazao što zapravo misle o velikoj većini Hrvata u Hrvatskoj. Pokazao je također kako većina naroda diše i da postoji snažna oporba lijevoliberalnom poretku koja se treba organizirati i mobilizirati. Jergović je razotkrio pravu slabost i krhkost ljevice te njezinu spremnost da koristi i najniže oblike provokacije i demonizacije kako bi sačuvala svoj položaj. Ono što je najbitnije izvući iz svega ovoga je sljedeće: ne radi se više o asimetričnim protivnicima, nego ravnopravnim političkim opcijama koje će od ovog trenutka voditi svoje bitke na jednakoj ravni.
Naravno, desnica se ne smije zavarati. Pravi boj tek kreće, i proći će mnogo prije nego što se konkretno osvijesti, organizira i u konačnici etablira. Ono što svakako ide u prilog desnici je činjenica da sa svakom novom pukotinom u narativu ljevica postaje radikalnija i neorganiziranija. Za desnicu to će uvijek biti plodno tlo za djelovanje. To će biti izvrsne prilike koje će desnica napokon morati naučiti koristiti – inače uzalud svi thompsoni i jergovići.
____________________________________
[1] Detaljnije pročitajte u: Ivica Lučić, Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013., str. 196-205.
