Koncem 20. i početkom 21. stoljeća uvriježeno mišljenje među povjesničarima i političkim znanstvenicima bilo je da je geopolitika kao način promišljanja o odnosima među državama beznadno zastarjeli koncept potpuno neprimjeren svijetu koji se nalazi u procesu globalizacije (s američkim predznakom). Ubrzani tehnološki napredak (prije svega revolucija interneta), strelovit rast globalne trgovine, ali i jačanje prekograničnih prijetnji poput terorizma i klimatskih promjena stvorili su dojam sužavanja prostora, brisanja granica i pretvaranja svijeta u „globalno selo“. U kontekstu tih promjena, pobjednici globalizacije ne bi nužno bile prostorno najveće i najmnogoljudnije zemlje, ili one s najimpresivnijim nuklearnim arsenalom, već one koje bi se najbrže prilagodile sveopćoj transformaciji koja je – tako se činilo – nepovratno zahvatila čitav svijet.
Imperijalni refleks
Međutim, 2004. dogodilo se nešto čega gotovo nitko na Zapadu nije bio u cijelosti svjestan, a što će deset godina kasnije dovesti do epohalnog povratka politike prostora (Raumpolitik) i politike moći (Machtpolitik). Primanjem Litve, Latvije i Estonije u članstvo Europske unije i NATO-a (namjerno izbjegavam korištenje izraza proširenje EU i NATO-a), „kolektivni Zapad“ ušao je u prostor nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i izazvao imperijalni refleks ruske političke vrhuške. Na ovome mjestu valja odmah istaknuti kako narativ o opkoljavanju Rusije od strane NATO-a ne zaslužuje više od konstatacije da bi takvo opkoljavanje bilo ostvarivo jedino u slučaju pristupanja Kazahstana, Mongolije, Kine i Japana Sjevernoatlantskom savezu, a što nije moguće ni u teoriji (vidi osnivački ugovor iz 1949.), a kamoli u praksi. Drugim riječima, integracija triju baltičkih država u EU i NATO nije predstavljala nikakvu sigurnosnu prijetnju za Rusku Federaciju, ali je ugrozila njezin status velesile, s obzirom da prema tumačenju Carla Schmitta – vrlo popularnog u Moskvi unatoč njegovim bliskim vezama s nacistima – svaka velesila mora imati svoj vlastiti „veliki prostor“ (Großraum) koji se nalazi striktno izvan domašaja i utjecaja drugih velesila.
Kako bi spriječila ponavljanje istog scenarija na Kavkazu – još jednom području koje Rusija kao baštinica Ruskog Imperija i SSSR-a percipira kao svoje „dvorište“ – Moskva je 2008. vojno intervenirala u Gruziji, spriječivši Tbilisi da povrati kontrolu nad odmetničkim republikama Abhazijom i Južnom Osetijom. 2014. uslijedio je prijelomni trenutak koji će obilježiti međunarodnu politiku u narednih deset, sada već 11 godina. Okupacijom i aneksijom poluotoka Krima Rusija nije samo izvršila agresiju na susjednu Ukrajinu, nego i objavila rat dotad važećem liberalnom međunarodnom poretku, tj. poretku temeljenom na pravilima. Otvorena je Pandorina kutija, a zlodusi imperijalizma, ekspanzionizma, iredentizma i revizionizma pušteni su natrag u svijet. Od tog trenutka, predatorski instinkt većih i moćnijih država kao da je pušten s lanca.
Od 2016. nadalje, Turska je tri put vojno upadala u susjednu Siriju pogođenu višegodišnjim i vrlo kompleksnim građanskim ratom, uspostavljajući tzv. „sigurne zone“ uz svoju južnu granicu. Pravi cilj islamo-nacionalista Recepa Tayyipa Erdoğana: stvaranje neo-osmanskog Großrauma na Bliskom istoku i prevencija uspostave kurdske države koja bi – u teoriji – mogla posegnuti i za turskim teritorijem od Eufrata do granice s Iranom. 2020. i 2023. Azerbajdžan je vojnim operacijama vratio kontrolu nad etnički armenskim Gorskim Karabahom i trenutno s Ankarom pregovora o uspostavi „Zangezurskog koridora“ (na štetu Armenije) koji bi trebao spojiti turkofoni prostor od Egejskog do Kaspijskog mora – prvi korak u uspostavi nikad dosanjanog panturkijskog carstva koje u najambicioznijim planovima doseže Kineski zid.
Iskoristivši šokantno urušavanje režima Bashara al-Assada, Izrael je potkraj 2024. dovršio okupaciju Golanske visoravni, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu 17. prosinca dao se fotografirati na vrhu planine Hermon (2.814 m), na granici Sirije i Libanona. Zbog njegova izvanredna strateškog položaja, Izraelci Har Hermon zovu i „očima nacije“. Početkom godine, (po drugi put) izabrani predsjednik SAD-a Donald Trump šokirao je svijet nekoliko dana prije vlas
tite inauguracije polažući pravo na Panamski kanal i autonomni danski teritorij Grenland, a na svom profilu na društvenoj mreži Truth Social objavio je dvije karte Sjedinjenih Država koje uključuju i Kanadu!
Prostor i moć
Više nego očita tendencija u proteklih 10-11 godina jasno pokazuje da je prostor (Raum) ponovno u fokusu međunarodne politike. Širenjem prostora (kopnenog i morskog) pod svojom vlašću, država osigurava stratešku dubinu, povoljnije granice, kontakt sa saveznicima, brojnije stanovništvo, kontrolu nad prirodnim resursima i, u konačnici – prestiž. Peking izgradnjom umjetnih otoka u Južnom kineskom moru nastoji proširiti svoje teritorijalne vode i isključivi gospodarski pojas, a njihovom militarizacijom povećati domet svojih oružanih snaga, te prisvojiti golema prirodna bogatstva ovog tropskog mora i kontrolirati neke od najprometnijih trgovačkih puteva na svjetskim oceanima. Međutim, konačni cilj Kine jest vratiti status pomorske velesile, izgubljen još u 16. stoljeću.
Svjestan postepenog premještanja moći s „kolektivnog Zapada“ na Globalni jug, Trump je u danima pred svoju drugu predsjedničku inauguraciju javno obznanio ideju o kupnji, ili čak okupaciji najvećeg otoka na svijetu – Grenlanda. Ova ideja nipošto nije nova; prvi se put pojavila davne 1867., iste godine u kojoj su Sjedinjene Države od Ruskog Imperija kupile Aljasku. Akvizicijom ovog autonomnog danskog teritorija, na kojem živi jedva 57 tisuća ljudi, pretežno Inuita, SAD bi osigurao ključne resurse poput rijetkih zemnih metala, nafte i plina te – još važnije – izravan pristup Sjevernom polu. Ubrzavanjem topljenja arktičkog leda otvaraju se nove mogućnosti ekonomske eksploatacije ovog prostora, u vidu ekstrakcije energenata ali i korištenja novih i znatno kraćih te zbog toga isplativijih trgovačkih ruta između kontinenata. Kao i u kineskom slučaju, pravi cilj Trumpove polarne inicijative nije puka gospodarska dobit, nego odgađanje posustajanja američke moći (Macht) i osiguranje statusa globalne velesile za narednih 50-100 godina.
Teritorijalni fetišizam kao nova politička stvarnost
Povratkom prostora i s njime povezane moći u žižu međunarodnopolitičkih zbivanja, nekoć omražena geopolitika, tj. proučavanje odnosa među državama kroz prizmu geografije, doživljava revival. Velikodržavni projekti i hegemonske aspiracije na koje se donedavno s podsmijehom odmahivalo rukom, postali su politička stvarnost ili se s njima ozbiljno računa u glavnim gradovima velikih i regionalnih sila. Očekuje li danas itko više potpuno povlačenje Izraela iz Pojasa Gaze, poput onoga iz vremena premijera Ariela Sharona? Uzimajući u obzir duh vremena, kao i činjenicu slabljenja Irana i njegovih posrednika na Bliskom istoku, puno je vjerojatnije da će Jeruzalem krenuti u smjeru zaokruživanja Države Izrael, uključujući palestinska područja i strateški presudnu Golansku visoravan.
Trumpovo predinauguracijsko posezanje za Grenlandom, pa čak i Kanadom, može se činiti šarlatanskim ili pak megalomanskim potezom jednog neuračunljivog lidera; međutim, radi se o reakciji dijela američkog političkog establišmenta na rusko osvajanje petine ukrajinskog teritorija, kao i na kineske pretenzije prema Tajvanu i Južnom kineskome moru. Jednom pokrenuti, trendovi se teško preokreću; stoga je uputnije promišljati i djelovati kao da će upravo oni obilježiti razdoblje koje je pred nama. To se posebno odnosi na Hrvatsku koja ima čak dva otvoreno revizionistička i iredentistička susjeda.
