Upravo ovim redoslijedom kako sam naveo u naslovu, u naš javni (kulturni) prostor ušuljala se ta odvratna laž da bi tu i ostala. Kako naslov ne bi bio predugačak, izostavio sam i nastavak. Naime, ideološko podzemlje koje je osmislilo ovu diverziju kao dio plana Labrador 2, osokoljeno činjenicom „kako im dobro ide“, na kraju su ovom virtualnom odguravanju našeg uglednog umjetnika, nadodali i konkretnog egzekutora. A to je – Joško Marušić. Jednim rafalom riješit ćemo oba slučaja: Vukotića ćemo pripojiti srbijanskoj kulturi (kao Teslu, Andrića, Ruđera Boškovića…) kad ga već, eto, vi Hrvati nećete – mi sve uzimamo, nama svega fali, čitave epohe nam fale… A o istom trošku riješit ćemo se i tog prepredenog tipa kojega je sam Vukotić jednom javno nazvao „svojim nasljednikom“, a koji se od dalmatinskog spadala prometnuo u opasnog Hrvata.
Podružnica te zaplotnjačke filijale proteže se sve do grada New Yorka odakle se javio doživotni dopisni redatelj HAVC-a, a koji se devedesete godine odselio tamo zgrožen činjenicom da Hrvati doista dobivaju državu i da neće biti novog Karađorđeva. Nadao se dečko tamo velikoj karijeri i već prvoga dana svoga boravka u Velikoj jabuci dao si je tiskati posjetnicu na kojoj su bili njegovi podaci: na jednoj strani na engleskom, na drugoj na hebrejskom. Ali, ne bi Židovi bili najuspješniji narod u povijesti kad bi u svoje redove pripustili baš svakoga kome se to prohtije, pa jadni naš redatelj-štreber za trideset i pet godina Amerike nije tamo snimio ni kvadrat filma.
No, kao da je iz scenarija jednog od svojih očajnih filmova koje je za sve to vrijeme snimao u Hrvatskoj uzeo kratki dijalog u kome mu Vukotić „…u mraku kina Zagreb, za vrijeme Animafesta – gdje se nitko s njim nije htio družiti – tužno povjerava kako mu je direktor Zagreb filma Joško Marušić zabranio ulazak u tu kuću…“
Ne znam je li ta izmišljena rečenica izvađena iz scenarija njegova splitskog scenarista kome su Splićani na Pjaci na glavu nataknuli kantu dreka, jer je naš redatelj, dobitnik svih mogućih odlikovanja od mrske mu države, ušutio u trenutku kad je baš svaka riječ iz tog otužnog tekstića demantirana: niti je Joško Marušić ikada bio direktor Zagreb filma, niti je Animafest tada održan u kinu Zagreb, a niti je Joško Marušić bio tada direktor Animafesta. Direktor je tada bio časni i dobri Zvonko Festini.
No, može biti kako je istina da su ljudi Vukotića izbjegavali upravo zato, jer su ga vidjeli u društvu samodopadnog redatelja…
Neposredan povod ovoga moga teksta ipak nije ta nevjerojatna izmišljotina, nego jedan dokumentarni film.
Pojavio se, dočekan širokih ruku od brojnih naših besmislenih filmskih smotri, nekakav crnogorski film o Vukotiću, naziva Pobijedio si Vude, u kome nam Crnogorci predbacuju da smo zanemarivali tog velikog Crnogorca baš u vrijeme kad su Crnogorci palili i pljačkali Cavtat i Konavle i držali Dubrovnik u nedostojnoj izolaciji.
Prije toga su Pero Kvesić i Borivoj Dovniković u nekim ležernim intervjuima nabacivali kako je „…Vukotić maknut u stranu…“. Moj bivši asistent Kreč izjavio je, kao da se ispričava – „…ratno vrijeme i nije, znate, baš pogodno za umjetničku animaciju…“, a današnji direktor Zagreb filma Vinko Brešan u to „bacanje u stranu“ više i ne sumnja, pa elaborira kako su to „…napravili oni koji Vukotiću nisu ni do koljena…“ (Tek sad mi je palo na pamet da nije i on možda mislio na Joška Marušića).
Vidio sam, inače, samo reklamni insert iz tog filma koji se reklamira insertom iz dokumentarnog filma koji je o Vukotiću svojevremeno snimio Zoran Tadić(!).
Nakon prvih „zanemarivanja“ i „micanja u stranu“, uslijedili su mnogi tekstovi, vikipedije, biografije, filmografije… u kojima se kočoperi strašna sudbina našeg oskarovca. U nekima od tih („službenih“) tekstova stoji i kako je „…Vukotić letio niz stepenice Zagreb filma…“ Nekakav Rašeta u svom polupismenom tekstu umeće čak i dijalog: „E, nećeš u Zagreb film, Vukotiću!…“
Dušan Vukotić je, rekao sam to i napisao bezbroj puta, jedan od najvećih redatelja animiranoga filma koje sam znao. To je veliki kompliment, jer upoznao sam ih puno. K tome, on je i jedan od najznačajnijih autora Zagrebačke škole. I sada ću ponoviti da je njegov film Surogat po svojim svjetonazorskim i tehnološkim značajkama najbliži definiciji same Škole, upravo onako kako su to mislili Andre Martin i Georges Sadoul kad su po prvi puta zagrebačke crtiće okrunili epitetom Škole, prve nakon velikog Disneya, oduševljeni programom koji su vidjeli u Cannesu 1959. godine. Vukotić je i prvi dobitnik nagrade Oscar za jedan animirani film koji nije američki! Već sljedeće godine opet je za svoj film Igra gotovo osvojio još jednog Oscara.
Ali, velikom Vudu ne trebaju pretjerivanja kojih je provincijska literatura prepuna: da je on „otac“ Zagrebačke škole, „vođa“, „osnivač“, „najbolji, prvi i jedini“… Zagrebačka škola u svojoj kolekciji ima najmanje dvadesetak remek-djela, i brojni svjetski teoretičari često su o tom fenomenu pisali. No svi se oni uglavnom slažu da je najbolji i najvažniji film koji je u Zagrebu napravljen Don Kihot Vladimira Kristla, a odmah do njega Satiemania Zdenka Gašparovića. Surogat na toj „vječnoj ljestvici“ dijeli visoko treće mjesto s filmom Idu dani, Nedeljka Dragića. I to je mala božja kazna Vukotiću, jer je baš on spriječio Dragića da za taj film također dobije Oscara.
Čitav svoj život Vukotić je proživio u Hrvatskoj. Djetinjstvo u Šibeniku, a potom u Zagrebu. Nije volio putovati i nikada nije položio vozački ispit, niti je završio fakultet. Nije govorio ni riječi engleskog, ali je izvrsno govorio češki i bio je veliki prijatelj čeških autora.
U svakoj prigodi sebe je predstavljao kao dionika hrvatske kulture, a u političkom smislu, kao etnički Crnogorac, bio je komunist i titoist, ako tako možemo nazvati članove Saveza komunista kojima je jedina istinska ideologija bila „Titov put“, pa ma što to bilo. Kao i Tito, tu čarobnu floskulu je i Vukotić koristio naprosto da bi u svakodnevnom životu primjenjivao svoj autoritet.
Mnogi su ga se bojali. Ja sam mu se divio i mnoge njegove metode sam poslije i sam primjenjivao kao profesor. Na primjer, da nemilosrdno studentima ili zalutalima u crtani film, nedvosmisleno kažem istinu u lice: „Kolega, za vas je najbolje da promijenite profesiju…“
Vukotić mi je dao i vrlo važan savjet za profesionalni život: „Joško, ista patnja, ista kreativnost, talent, novac i zalaganje potrebni su ti da bi napravio i dobar i loš film. Pa ti je onda bolje napraviti dobar film…“
Nakon velikog uspjeha moga filma Riblje oko, Vukotić je javno izjavljivao da me je „…on stvorio“.
Nisam imao ništa protiv. To mi je imponiralo, jer Vukotić je rijetko nekoga hvalio. S vremenom, postali smo u animaciji istomišljenici, potom profesionalni suradnici, a na kraju i privatni prijatelji. Mnoge projekte radili smo zajedno, putovao sam s njim u njegov rodni kraj, u Crnu Goru.
Jednom prigodom, kad sam već postao umjetnički direktor u Zagreb filmu i kad sam stopirao jedan propali projekt, ozlojeđeni autor toga nesretnog filma htio me je uvrijediti pa mi je pred svima odbrusio, poput psovke: „Očito je, jednoga dana ti ćeš se pretvoriti u Vukotića!“ Kakav kompliment mi je dao, ni sam nije bio svjestan…
Sredinom sedamdesetih Vukotić i Dragić postaju članovi Američke filmske akademije među tek nekolicinom Europljana, a krajem tog desetljeća obojica postaju i članovi Centralnog komiteta saveza komunista Jugoslavije, najvažnijeg organa te privremene države nakon Doživotnog predsjednika.
No, već početkom sedamdesetih godina, bar kad je animacija u pitanju, Vukotić počinje biti „zanemarivan“. Naime, pomalo gubi interes za animaciju i sve više se okreće igranom filmu. Živi povučeno, izbjegava intervjue, ali inteligentno uzgaja vlastitu karizmu oskarovca i preko nje neupitni autoritet. I politički, naravno. Nažalost, njegovi igrani filmovi tek su nešto bolji od filmova Doživotnog dopisnog redatelja iz devedesetih.
Sredinom osamdesetih godina Zagrebačka škola kopni, ponavlja se već stotinama puta viđena estetika. Zagreb film je vlastodršcima sve skuplji, vitrine se ugibaju od nagrada, i nekoliko puta ozbiljno se razmišlja o likvidaciji kuće. Svjedok sam, pametni Vukotić nije htio biti grobar svog živog spomenika i u nekoliko navrata jednim telefonskim pozivom spašavao je Zagreb film.
Naravno, postavlja se krucijalno pitanje: kako to da Zagreb film na temelju svoje planetarne slave i izvrsno kompletirane kadrovske i tehnološke baze (tada vodeće u Europi), nije radio komercijalne filmove (serije za djecu), koje su u to vrijeme bile tržišna zlatna koka? Oni koji danas lažu da je Vukotić „otac“, pa čak i „autor“ serije Mali leteći medvjedi (koja je pokrenuta tek 1988. godine!), neka se jednostavno zapitaju: pa što se čekalo, ili, što je Vud čekao dvadeset i pet godina (!) nakon Oscara da se po prvi put uđe u jedan komercijalni projekt?
Odgovor ćete naći u jednom od zaključaka jednog partijskog sastanka u Zagreb filmu, negdje početkom osamdesetih, gdje se „…oštro osuđuju tendencije komercijalizacije našeg animiranog filma!..“
Dakle, razlozi su ideološki. Pitat ćete me, pretpostavljam, za seriju Profesor Baltazar. „Baltazar“ nikada nije produciran kao serija! To je skup pojedinačnih autorskih filmova s istom temom. A valja reći i to, da su tada vodeći autori, među kojima je bio i Vukotić, ismijavali taj serijal i prezirali ga kao „malograđanski“, jer je dobri profesor bio okružen u svome gradu samim nekim obrtnicima, a humanizirane životinje imale su „građanska obilježja“ pa čak i biblijska imena…
Ali, rekoh… Vukotić je bio neizmjerno pametan čovjek. Kako su se bližile devedesete, vidio je jasno kuda „titoizam“ vodi, nedvosmisleno se zgražao nad rastućim velikosrpskim oblakom koji se valjao k nama poput tornada, i… pametno se pripremao i za vlastitu tranziciju. U udobnosti prekrasnog stana na elitnoj adresi u Zagrebu i fantastičnog ateliera iznad njega (jednom se Fadil Hadžić našalio kako takav atelier nema ni Le Corbusier), vile u Bolu na Braču i pozamašne novčane ušteđevine, pomalo je napuštao dvije partijske organizacije kojima je pripadao (onu na Akademiji dramske umjetnosti i onu u Zagreb filmu). Ostao je do kraja (dokad se moglo) članom dviju nacionalnih akademija, Crnogorske i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Automatski je postao članom Hrvatske akademije kad se ona „preimenovala“, i otišao je u mirovinu kao – profesor režije igranog (!) filma.
Nikada nije dopustio da se u Zagrebu doista osnuje prava „škola“ animacije, neka obrazovna institucija za animirani film. (Tek 1999. godine ja, eto, osnivam studij animacije na Akademiji likovnih umjetnosti – 37 godina nakon Oscara!).
No, mnogi me pitaju, pa je vrijeme da i na to pitanje odgovorim, kao svjedok i sudionik: što je doista Vukotić radio na Malim letećim medvjedima?
Kako bih bio sasvim korektan i jasan, krenimo od onoga što o tome kažu dvije najpozvanije institucije: koproducenti serije. Na mrežnim stranicama Zagreb filma godinama je stajalo da je Vukotić na Malim letećim medvjedima bio – animator! To je doista prava uvreda za tog velikog znalca animacije. Vukotić nikada, nikada u svom profesionalnom životu nije bio animator. Čak ni na svojim filmovima, pa ni na Surogatu.
Ugledni koproducent serije, CinéGroupe iz Montreala, vrlo profesionalno na svojim mrežnim stranicama navodi sve ljude (desetke njih) koji su, u bilo kojoj funkciji, radili na seriji. Vukotića na tom popisu nema uopće!
Krajem osamdesetih, grupa slobodnih filmskih radnika čija je profesionalna sudbina bila vezana uglavnom uz Zagreb film, odlučila je revitalizirati ovu posrnulu i anakronu kuću. Počeli su, osim već spomenutog „tornada“, puhati i ovdje neki novi vjetrovi. Direktor Zagreb filma postaje dinamični Bogdan Žižić, a direktor proizvodnje Bruno Gamulin. Radnički savjet izabire dva umjetnička direktora: Joška Marušića i Dušana Vukotića.
Ja sam trebao stvarati neki novi koncept umjetničke produkcije u skladu s novim kretanjima u animaciji, a Vukotić, koji je imao instinkt „čistača“ iz krimi-filmova, trebao je dovršiti silnu zaostalu proizvodnju.
Istog časa povezao sam se sa Školom primijenjenih umjetnosti i tamo smo uveli animaciju kao izborni predmet! Tri generacije učenika maturirale su na animaciji i napravili izvrsne filmove.
No, htio sam ostvariti još jedan svoj san: realizirati mega-komercijalnu seriju na temelju slave Zagreb filma koja još nije potamnila. Za to je trebao veliki novac, a mi ga nismo imali. Ali, imali smo ugled, ljude i znanje. A ni moj autoritet tada već nije bio za podcijeniti.
Doista, nije važno „tko je koga nazvao“ i koliko god to patetično zvučalo, kunem se da sam ja angažirao Peru Kvesića da napiše neku ideju za seriju. Peru sam odlično poznavao iz studentskog i omladinskog tiska i često smo surađivali. Znao sam da je beskrajno talentiran, ali i beskrajno lijen i da na njega možeš računati samo u prvim trenucima suradnje. Tako je i bilo. „The rest is history“, rekli bi Ameri. Jacques Pettigrew, tada vodeći producent animiranih serija za djecu, bio je oduševljen Perinim sinopsisom i prije no što smo se vratili s pregovora iz Montreala, na račun „Zagreb filma“ već je bilo uplaćeno osam milijuna (ondašnjih) dolara.
Kompletan dizajn likova napravio je naš animator Neven Petričić.
Kad je produkcija krenula vidjelo se što sam i prije znao: imamo izvrsne i talentirane ljude, ali pojma nemamo o profesionalnoj produkciji. Produkcijske odnose postavili su Kanađani. Scenariji i dijalozi za pojedine epizode pisali su se u Kanadi, a knjige snimanja, glavni crteži, glavna i izvedbena animacija, kopiranje, koloriranje, izrada pozadina i trik-snimanje radili su se u Zagrebu. Radne kopije su opet putovale u Montreal i tamo se dovršavala postprodukcija.
Golem posao nas je čekao u Zagrebu. I Kanađani su predložili da će u Zagreb trajno poslati jednog svog čovjeka koji će supervizirati čitav dio zagrebačkog dijela produkcije, ali zajedno s jednim „našim“ čovjekom kojega ćemo mi odrediti. Pošteno i svrsishodno.
I tada sam odlučio ići na „sve ili ništa“! Predložio sam Vukotiću da on preuzme taj posao! Genijalni Vud vidio je svoju priliku za comeback i prihvatio je to objeručke. Radio je to izvrsno, odgovorno i predano. Kanađani su poslali u Zagreb Louisa Duqeta koji je kod nas tako živio pune tri godine i zajedno s Vudom nadgledao čitavu proizvodnju. To je bilo fantastično. Stotine ljudi je radilo na seriji i zgrada na Novoj Vesi konačno je sličila na jedan pravi svjetski produktivni studio!
Dakle, ako ćemo biti korektni: autori serije su Pero Kvesić i Neven Petričić. Dušan Vukotić je jedan od izvršnih producenata (za Louisa Duqeta Kanađani službeno navode da je bio line producer i iskreno ću reći, ne znam kako bih to preveo na hrvatski, a da bude profesionalno korektno).
Vukotić je potpuno podržao demokratske promjene koje su dolazile i, razvidno, u skoroj perspektivi donosile i osamostaljenje Hrvatske. Lijepo ga je bilo vidjeti, urednog, ozbiljnog, uvijek u odijelu i kravati, kako sjedi i prati predizborne skupove SDP-a. Ulijevalo je i to u ljude određeni optimizam i nadu da će možda ipak „sve proći dobro i u miru“…
Nekoliko dana nakon konstituiranja prvog demokratskog Sabora (30. 5. 1990.), u Zagrebu je održan 9. Svjetski festival animiranih filmova. Naravno, u posebnom ozračju. Na ceremoniji zatvaranja govorio je novoizabrani ministar kulture Vlatko Pavletić. I gle: na pozornicu se penje Dušan Vukotić (tada predsjednik Programskog odbora festivala), grli Pavletića i kaže: „To je moj šul kolega!“ Baš tako se izrazio. Poslije sam pokušao ući u trag tom „školskom prijateljstvu“, ali nisam uspio. Možda će u tome biti netko uspješniji od mene.
Ali… da će sve mirno proći, bilo je naivno zavaravanje…
Umjesto novih crteža za Male leteće medvjede (jedan studio iz Beograda također je radio za nas na seriji), prema Hrvatskoj su krenuli tenkovi i četnički dobrovoljci. Slijedile su zračne uzbune… U zemlji je vladala mučna i neizvjesna situacija. Zar će i ova generacija proći kroz rat?
U svim radnim organizacijama (kako se to onda govorilo) osnovani su krizni stožeri. Održan je i skup u Društvu hrvatskih filmskih radnika, s – nikada u njegovoj povijesti – toliko nazočnih ljudi. Gužva je bila sve dolje do Britanca. I na tom skupu donesena je odluka da se u svim institucijama koje imaju veze s filmom moraju osnovati krizni stožeri. Između ostalog, to je značilo i 24 satna dežurstva na portama, a svatko, baš svatko tko je trebao ući, morao se legitimirati, pa bio on i direktor.
Vud je bio strašno znatiželjan čovjek i volio je biti o svemu obaviješten. Kako je živio relativno blizu Zagreb filma – u Grškovićevoj ulici, znao se svakodnevno odšetati do porte i čavrljati s portirom. Najčešće ne bi ni ulazio u zgradu. Na porti bi saznao sve što ga je zanimalo. I tako se jednoga jutra dok je trajao krizni režim, došetao do porte u Vlaškoj. U Zagreb filmu nije bilo nikoga, ni žive duše, samo dobri čovjek Drago koji je dežurao na porti. Znali su se njih dvojica pola svoga života. Drago je bio jedan od onih dragocjenih djelatnika kojemu ništa nije bilo teško napraviti za svoju firmu, a Vuda je obožavao. I tako su malo čavrljali, a – po Vudovom pričanju – Drago mu je među ostalim rekao: „Vidiš, moj Vude, kakva su vremena došla. Ako bi ti sad htio ići gore, i tebe bih morao legitimirati…“ Vud nije imao nikakvu namjeru „ići gore“, još je malo „ubijao vrijeme“ s Dragom i otišao kući.
Ovo je poslije ispričao kako anegdotu.
(Je li upravo ova benigna anegdota poslužila kao predložak za opaki scenarij koji će nam dvadeset i pet godina kasnije pod nos staviti naši zaplotnjaci?)
Godine 1992. ja preuzimam Animafest, i već sljedeće godine Vijeću predlažem Vukotića za Nagradu za životno djelo. Živi sam svjedok kako mu je tadašnja ministrica kulture Vesna Jurkić Girardi rekla: „Gospodine Vukotiću, Vi možete – kad god hoćete, mimo svih natječaja, raditi film kakav god hoćete, s otvorenim proračunom…“ Tako je nastao i posljednji Vukotićev film – „Dobro došli na planet Zemlju“. Na Animafestu 1994. godine, kad je pred oduševljenom publikom primio statuu Vaska Lipovca, Vud se rasplakao! Poljubio je nagradu i rekao da mu je draža od Oscara, jer ju dobiva u svojoj zemlji. Tom prigodom, u Francuskom institutu priredili smo mu i izložbu kakvu u životu nije imao.
Ne sumnjam da je u svojim posljednjim godinama Vukotić bio snužden, pa i depresivan. Tu su starost, bolest, problemi za koje je samo on znao. Ne vrti se ni u čijem životu baš sve oko filma…
Nakon njegove smrti posjećivao sam povremeno njegovu udovicu, gospođu Lilu (nekada izvrsnu glumicu, sjetimo se njezine glavne uloge u jednom od najboljih hrvatskih filmova svih vremena Ne okreći se, sine).
Nakon Vudove smrti, ona je izričito inzistirala da jedino ja o Vudu govorim na komemoraciji koja je održana u Društvu hrvatskih filmskih radnika (sada djelatnika). Je li vam to logično da bi ona to tražila od čovjeka koji je samo koju godinu prije njezina muža „izbacio iz Zagreb filma“…
Istina, Vud je trebao dobiti nešto primjereniju monografiju, ali dobio je sasvim pristojnu ulicu, po njemu se danas na Animafestu naziva značajna nagrada.
Tipovi koji su smislili laž o njegovu „izbacivanju iz Zagreb filma“ sigurno su iz filmskog miljea. Naime, četvrt stoljeća im je trebalo da tu laž osmisle. Četvrt stoljeća kasnili su za stvarnošću.
Baš kao, uostalom, i cijeli hrvatski film.
__________________________________________________
P. S. Još samo nekoliko riječi o „zanemarivanju“.
U našoj crtanofilmskoj historiografiji svjesno su se zanemarivali ključni ljudi za nastanak Zagrebačke škole jer su bili „građanskog“ podrijetla ili se nisu ubili kad je stvorena NDH. Mislim na Nikolu Kostelca, Vjekoslava Kostanjšeka i braću Neugebauer. Walter Neugebauer je doista „otac“ našeg suvrememnog animiranog filma, a taj genij život je proveo praktički u emigraciji.
Koliko i kako je bio „zanemaren“ i „bačen“ niz stepenice Zlatko Grgić koji je pod stare dane išao tražiti kruh u Kanadu…
I konačno… Spomenuo sam prije film Satiemanija, biser naše filmografije. Znaju li ovi koji govore o ljudima koji Vukotiću „nisu bili ni do koljena“ što je s autorom tog vanvremenskog djela Zdenkom Gašparovićem? Treba li danas u dubokoj starosti i on, potpuno zanemaren, možda barem neku pomoć?
