Postoje pojmovi i koncepti koji su nam toliko razumljivi i normalni da ne sumnjamo u njihovu vjerodostojnost. Svakodnevno ih koristimo i čujemo u medijskom i stručnom prostoru. Ne sumnjamo jer su uvriježeni, a njima barataju profesori, profesionalci i ljudi čija stručnost u našim očima nije upitna.
Zato nam ne pada na pamet da se zapitamo ima li točnosti—znanstvene točnosti—u tim pojmovima. Da razmislimo jesu li možda posrijedi pseudoznanstveni konstrukti i mitologemi; koncepti sumnjive kvalitete koji, ako zagrebemo dublje, nemaju realne temelje? I trebamo li ih doista uzimati zdravo za gotovo?
U ovom kratkom ciklusu popularno-obrazovnih članaka pozabavit ćemo se upravo takvim pojmovima. U stilu Don Quixota bez straha od optužbi za ikonoklazam – jer samostalna borba protiv društveno uvriježenih i ukorijenjenih pojmova i koncepata je u startu izgubljena – pokušat ćemo za početak napasti i poljuljati vjetrenjaču pod nazivom geopolitika.
Za nestrpljive – o svemu odmah i ukratko
Geopolitika je koncept na rubu pseudoznanosti. Ona je nažalost preživjeli artefakt dubokih fantazija epistemički i metodološki površnih pokušaja raznih autora da na znanstven način opravdaju vlastite i državne ekspanzionističke i nacionalističke težnje. Da uz pomoć zemljopisne kartama objasne nužnost rata i obrazlože superiornost svoje zemlje.
Kako sad, zapitat ćete se—geopolitika je valjda ozbiljna stvar. Ona je svugdje oko nas. To su interesi i borba velikih zemalja. Stalno o njoj čitamo. Uzmimo na primjer Samuela Huntingtona ili Zbigniewa Brzezinskog. Oboje su ozbiljno i često baratali geopolitikom (i geostrategijom). Neka od njihovih najpoznatijih djela i koncepata nezamislivi su bez geopolitike. [1] O tome ćemo detaljnije u drugom dijelu. [2]
Prije nego što krenemo na osnovni dio našeg skromnog juriša, predlažemo čitateljima malu vježbu. Pročitajte slijedeće rečenice: a) Europa je postala mjesto gdje se prelamaju interesi Kine, Rusije i SAD-a; b) Europa je postala mjesto gdje se prelamaju politički interesi Kine, Rusije i SAD-a; c) Europa je postala mjesto gdje se prelamaju vanjskopolitički interesi Kine, Rusije i SAD-a i d) Europa je postala mjesto gdje se prelamaju geopolitički interesi Kine, Rusije i SAD-a.
Koja rečenica po vašem mišljenju zvuči ozbiljnije i bolje dočarava poruku? Ako ste bili iskreni, odabrali ste „d“ jer ima profesionalnu težinu. No u stvarnosti, ta je rečenica nepotrebna. Prve tri nam govore sasvim dovoljno. SAD, Rusija i Kina u Europi imaju svoje političke, ekonomske, propagandne, obavještajne, tehnološke, vojne i druge ciljeve. To je jasno.
No, kakve veze sa tim interesima ima „geo“ odnosno geografija – relativni položaj, brda, planina, rijeka, dolina, kontinenata te klimatski uvjeti? Tretiraju li navedene zemlje Njemačku i Indiju različito zbog toga što je prosječna godišnja temperatura u Njemačkoj 10,2°C a u Indiji oko 30°C? Je li Njemačka možda slabije pozicionirana u vanjskopolitičkim prioritetima velikih sila od Indije zato što ima samo jedan izlaz na more dok je Indija ogroman poluotok – subkontinent – okružena morima? Je li kao otočna država Velika Britanija privlačnija za od Francuske – je li po tim kriterijima Australija velesila? I vodi li SAD trgovinski rat sa Kinom zbog dominacije nad središnjim euroazijskim „otokom“ i nasušne potrebe za proširenjem svog životnog prostora? Želi li Kina osvojiti SAD zbog nekih njenih resursa, poput soje?
Ako vam ova pitanja zvuče infantilno i anakrono, onda znajte da je to srž klasične geopolitike. Ona uzdiže geografiju na poziciju ključnog faktora moći. Geografija je glavni čimbenik koji utječe na odnose zemalja, interese, politiku i gospodarstvo. Geografija je sudbina koja određuje budućnost—deterministički—neke zemlje te njenu uspješnost i položaj u svijetu.
Neslavni počeci i metafizički gulaš geopolitike
Za početak valja se kratko osvrnuti na izvorišne osnove geopolitike. Ona se razvila u stakleniku europskog romantičkog nacionalizma i hegelijanstva 18. i 19. stoljeća.[3] Nešto kasnije bila je obilno zalivena nacionalizmom, neo-hegelijanstvom te idejama socijalnog darvinizma. Još kasnije, geopolitika će zakoračiti u domenu nacizma i rasizma.[4]
Prisjetimo se Friedricha Ratzela i njegovog čuvenog Lebensrauma. Za manje upućene, Lebensraum, odnosno „životni prostor“ je prema Ratzelu bilo neko geografsko područje potrebno za održavanje populacije i egzistencije živih bića (ljudi).[5] Objekt njegove analize bio je je Volk (narod) za kojeg je Ratzel tvrdio da je ekvivalentan biološki definiranim vrstama.[6] Uvjeren da se radi o nekom „prirodnom zakonu“, Ratzel je tvrdio da Volk poput biljke mora rasti i širiti svoj Lebensraum ukoliko ne želi nestati sa lica zemlje. [7]
Ratzel je inzistirao na tome da je poljoprivreda najvažniji aspekt razvoja Volka. U stvari, romantičan odnos prema poljoprivredi bio je konzervativno, anti-modernističko i anti-industrijalno pomodarstvo koje je vladalo njemačkom akademijom 19. stoljeća. Ideja Lebensrauma dobro je primljena u konzervativnim krugovima zbog podudaranja sa društvenom debatom o tarifama na zrno – Ratzelova ideja je davala naoko znanstvenu potporu borbi maloga njemačkog čovjeka-seljaka protiv interesa kapitalista i velikih zemljoposjednika. Pored svega, Ratzel je bio imperijalist, žestoki pobornik kolonijalizma.[8]
Ratzelove ideje pokupili su i inkorporirali u svoja učenja drugi čuveni geopolitičari: Šveđanin Rudolf Kjellén i Nijemac Karl Haushofer. Haushofer se morao malo namučiti sa poljoprivrednom tezom Ratzela jer je u njegovo vrijeme geopolitika trebala opravdati ekspanzionizam Njemačke koja se dinamično industrijalizirala.
Haushofer je bio opsjednut kontinentima i prostorima. Njegova misao je težila ka sistematizaciji tih prostora ali je stalno klizila u grandioznu redundantnost. Iz tih razloga, Haushofer nije do kraja života mogao sročiti jasnu definiciju svoje intelektualne tvorevine, tvrdeći da je geopolitika „znanost o vezi zemlje i političkih procesa“, „umjetnost vođenja praktičke politike“, te „alat za političke akcije“.[9]
U smislu stjecanja prostora za države, koja su po Haushoferu bila živa dinamična bića, rat je bio „konačni veliki ispit prava nacije na postojanje“ (Haushofer je bio zaljubljenik u Meiji Japan i njegov red te vojnu disciplinu početka 20. Stoljeća. Rat i militarizam zauzimali su važno mjesto u njegovom konceptu).[10] Haushofer je podijelio svijet na četiri velike pan-regije u kojima su velike zemlje—SAD, Njemačka, Rusija i Japan—dominirale okomicama sjever-jug. Prema jednoj od vizija, Njemačka je trebala stupiti u koaliciju sa Rusijom i Japanom kako bi pobijedila bezdušnu i materijalističku Ameriku.
Pojam geopolitika Haushofer je posudio od spomenutog Kjelléna. Osim toga, od njega je posudio i pseudoznanstvene ideje poput države kao živog bića koje ne postoji zahvaljujući zakonima ili ustavima, već zbog „kategoričkog imperativa širenja svog prostora putem kolonizacije, stapanja i osvajanja“.[11] I granice su za njega bila živa, promjenjiva bića koja su tek političke linije koje privremeno suzdržavaju naciju u njenoj potrazi za novim prostorom.
Ideje Haushofera i Ratzela utjecale su na Hitlera, koji je u jednom govoru 1922. rekao: „Povijest nas je naučila…da nacija ne može postojati bez poljoprivrednika…Vlada može biti dugotrajno uspješna samo ako se prepozna potreba za sigurnošću Lebensrauma i vlastite poljoprivredne klase.“[12] Veza sa nacizmom i Hitler kasnije su postali veliki problem ne samo za lik i djelo Haushofera, već i za čitavu geopolitiku.
I Rudolf Kjellén je pokušavao je predstaviti objektivne činjenice koje su, koliko god se trudio, bile pod utjecajem njegovih subjektivnih, nacional-konzervativnih vrijednosti. Njegova ideja o državi kao živom biću koje je veće i važnije od sume svojih individua (pojedinac je ništa, država je sve, nacija je tek element države) je naravno trebala biti samo slikovita analogija a ne znanstveno dokazana definicija. No, Kjellen nije smogao povući crtu između analogija i realnog svijeta.
To ne čudi, jer je analogiju preuzeo od Fichtea, Hegela i uvaženih povjesničara Leopolda von Rankea i Heinricha von Treitschkea. Potonji su vrlo ozbiljno tvrdili da je država jedinstvena ličnost, čija je glavna osobina – moć. Ti su pogledi bili strahovito popularni u Njemačkoj početka 20. st. te je kao simpatizer Njemačke, Kjellen bio inspiriran da nastavi razvijati tu ideju.
Od filozofske organske analogije Kjellen je prešao na socijalni darvinizam. U njegovoj analizi moći prirodni atributi države su zauzimali centralno mjesto. Pri tome je čimbenike poput društva i vlade Kjellen smatrao relativno beznačajnima. Gotovo sto godina kasnije, Sven Holdar opisao je metodu Kjellena kao “ne-provjerljivu impresionističku generalizaciju“.[13]
Kjellen je razvio „zakon o geografskoj individualizaciji“. Odmah naglašavamo: pojam „zakon“ Kjellen nije koristio figurativno već ozbiljno i aksiomatski. Prema tom zakonu, konačni cilj države bio je dostizanje geografske individualizacije, odnosno ujedinjenje sa organskim prostorom.[14] Karakteristike takvog prostora bile su vanjske granice i unutarnja harmonija zbog bolje povezanosti. Najbolje granice su po Kjellenu bile pomorske granice. Iako je Kjellen smatrao da će željeznica poboljšati unutarnju harmoniju države, čvrsto je držao da su države koje imaju vodnu povezanost i ka dostup vodenim površinama superiornije. Idealan oblik države je prema Kjellenu bio koncentričan. Izduženi oblici bili su loši za obranu i komunikaciju.
Kao i drugi, Kjellen je smatrao da je rat jedini pravi ispit za države. Prije Prvog svjetskog rata, Kjellen je među svjetske sile prvog reda uvrstio Englesku, SAD, Rusiju i Njemačku. U drugoj kategoriji bile su Francuska, Japan, Austro-Ugarska i neočekivano Italija. Pri tome je Kjellen smatrao da su Engleska i Francuska sile na zalasku.
S druge strane, Britanac Halford Mackinder, čuveni kreator karte svijeta sa osovinskim područjem (eng. pivot) koje će kasnije dobiti ime Heartland, također je crpio inspiraciju iz njemačkog geopolitičkog korpusa. Njegova karta svijeta bila je drugačija od Haushoferove. U sredini je bio Heartland—odnosno Rusija. Niže je bio unutarnji srp (ili luk), od Europe do Japana. Još niže se rasprostirao najširi, vanjski srp, od SAD-a do Australije. Mackindera su zanimali odnosi „pomorskih i kopnenih sila“, čiji je konačni cilj bio kontrola Heartlanda. Mackinder je 1919. poetično pisao: „Tko vlada Istočnom Europom, upravlja Heartlandom; tko vlada Heartlandom, upravlja Svjetskim otokom; tko vlada Svjetskim otokom, upravlja svijetom.“[15]
Mackinder je prognozirao da će razvoj željeznice značajno oslabiti geografsku prednost Heartlanda i da će sile na ovaj ili onaj način, sa Zapada (savez na čelu sa Njemačkom) ili Istoka (kinesko-japanska osovina) osvojiti taj prostor.
Zbog povijesnih okolnosti, ishoda Drugog svjetskog rata, bipolarnog svijeta te britanske geneze, Mackinderove ideje bile su pošteđene.[16] Što ne znači ispravne. Naime, čak je Mackinderov apologet, suvremeni geopolitičar Colin Gray napisao je da Mackinderov rad ne predstavlja sveobuhvatnu teoriju već političku preskripciju koji su trebali utjecati na političke odabire kako bi se spriječila pojava nepovoljnog za Britaniju geopolitičkog i geostrateškog konteksta.[17] Sam Mackinder je prirodno svoj rad vrednovao kudikamo više i govorio da je njegov konačni cilj „stvaranje geografske formule koja se može primijeniti na bilo koju političku ravnotežu“.[18] Jasno je da takva sveobuhvatna formula odnosno teorija ne postoji i ne može postojati ni u politologiji ni u međunarodnim odnosima.
Slabost geopolitike je od samih početaka bila u tome što se znanost koristila kao argument za dubiozne političke ciljeve država. Tako, umjesto da znanstvena metoda sudi ideje, teorije i hipoteze, znanost je trebala zaogrnuti već gotove ideje i ideološka uvjerenja. Svi su poznatiji geopolitičari početka 20. stoljeća bili preširoki i nekonkretni a njihova teoretska baza sinkretistički ispremiješana. To je bila geografsko-nacionalna metafiziku i alkemija.
U kritici Haushoferove geopolitike, Holger Herwig ističe da su njegova djela prepuna kontradikcija i dvosmislenosti koja proizlaze iz njemačke filozofije i misticizma 19. stoljeća. „Nebuloze—piše Herwig—umjesto znanstvene discipline koju je Haushofer nastojao stvoriti“.[19]
U konačnici, francuski geografi Elisee Recluse i Paul Vidal de la Blanche vjerojatno su jedini koji su pokušali suprotstaviti se konfrontacijsko-nacionalističkoj naravi geopolitike te proučiti mogućnost kooperacije između velikih prostora.
Ne treba posebno naglašavati da se prognoze geopolitičara većinom nisu ostvarile te da su se odnosi među zemljama u 20., a pogotovo u 21. stoljeću razvijali neovisno o njihovom relativnom geografskom položaju. Granice su se fiksirale i – uz par iznimaka – ostale nepromijenjene. Veliki teritorij Heartlanda nije privukao pažnju velikih sila dok se teatar političkih i vojnih sukoba proširio na čitavu planetu. Pri tome su na važnosti dobile političko-geografske regije a ne veliki prostori. Zemlje čije je stanovništvo počelo strelovito rasti nisu krenule u boj za nove teritorije.
O novoj, pop-geopolitici i njenoj (ne)primjerenosti za opisivanje suvremenog svijeta čitajte u drugom dijelu.
O autoru:
dr.sc. Branimir Vidmarović je stručnjak za međunarodne odnose i kinesku politiku. Diplomirao je povijest međunarodnih odnosa na Moskovskom državnom sveučilištu za međunarodne odnose. Na istom sveučilištu je doktorirao suvremene kinesko-japanske odnose. Branimir Vidmarović je vanjski suradnik-poslijedoktorand na odsjeku za azijske studije sveučilišta Juraj Dobrila u Puli te analitičar portala Seebiz.eu.
[1] Za primjere vidi: Brzezinski, Z. (1997). The grand chessboard: American primacy and its geostrategic imperatives. Basic Books; i Huntington, S. P. (2002). The clash of civilizations and the remarking of world order. London: The Free Press.
[2] Kratki kritički osvrt na geopolitiku u kontekstu Huntingtonovog stvaralaštva napisao je Keck, Z. (2013). How Geopolitics Doomed the Clash of Civilizations. The Diplomat. Preuzeto sa: thediplomat.com/2013/09/how-geopolitics-doomed-the-clash-of-civilizations/
[3] Vidi: Kristof, L. K. (1960). The origins and evolution of geopolitics. Journal of Conflict Resolution, 4(1), 15–51. ili Zubov, A.v. (2016). Tsheta geopolitiki. Novaya gazeta, Moskva. Preuzeto sa: https://www.youtube.com/watch?v=q8MzRJKdQ4o
[4] Naznake nacionalizma i rasizma su bile vidljive u Govorima njemačkoj naciji filozofa Johanna Fichtea još 1808. Iako nije bio geograf njegov je nacionalizam postao podloga za daljnji razvoj njemačke geopolitičke misli. Fichte je među prvima razvio ideju kulturne i filozofske dominacije jedne zemlje i njene kulture nad drugima. „Ako Njemačka ne preuzme svjetsko vodstvo kroz filozofiju, Turci, crnci i sjevernoamerička plemena će nas nadjačati i dokrajčiti civilizaciju“, pisao je Fichte. Fichte je kasnije zagovarao totalnu izolaciju države u svrhu prosperiranja njemačke nacije.
[5] Ratzel, F. (1901). Lebensraum: a biogeographical study. Journal of Historical Geography xxx (2018), 1-22.
[6] Smith, W. D. (1980). Friedrich Ratzel and the Origins of Lebensraum. German Studies Review, 3(1), 51–68.
[7] Vidi: Stogiannos, A. (2018). The Genesis of Geopolitics and Friedrich Ratzel. Springer.
[8] Smith, W. D. (1980). Friedrich Ratzel and the Origins of Lebensraum. German Studies Review, 3(1), 51–68.
[9] Herwig, H. H. (2016). The demon of geopolitics: how Karl Haushofer educated Hitler and Hess. Lanham: Rowman & Littlefield. 122-124.
[10] Ibid. 100.
[11] Sicker, M. (2010). Geography and politics among nations: an introduction to geopolitics. New York: iUniverse Inc. 48.
[12] Baynes, N. H. (1969). The Speeches of Adolf Hitler April 1922-August 1939, vol. 1. New York: Howard Fertig. 385.
[13] Holdar, S. (1992). The ideal state and the power of geography the life-work of Rudolf Kjellén. Political Geography, 11(3), 307–323.
[14] Abrahamsson, C. (2013). On the genealogy of Lebensraum. Geographica Helvetica, 68(1), 42.
[15] Mackinder, H. J., & Mladineo, S. V. (1996). Democratic ideals and reality: a study in the politics of reconstruction. Washington, DC: National Defense University Press. 106.
[16] Ideje Alfreda Thayera Mahana najbolje su preživjele sve kritike. S jedne strane, Mahanova goepolitika mora, iako donekle imperijalna, nije bila vezana za njemački korpus. Mahan je bio „najrazumniji“ geopolitičar. S druge strane Mahan je kao Amerikanac automatski završio na pravoj strani povijesti kao iznimno uvaženi strateg te intelektualac.
[17] Gray, C. (2004). In Defence of the Heartland: Sir Halford Mackinder and His Critics a Hundred Years On. Comparative Strategy, 23(1), 22.
[18] Mackinder, H. J. (1904). The Geographical Pivot of History. The Geographical Journal, 23(4), 443.
[19] Herwig, H. H. (1999). Geopolitik: Haushofer, Hitler and lebensraum. Journal of Strategic Studies, 22(2-3), 218–241. doi: 10.1080/01402399908437762
