Marko Paradžik: Posljednji Hrvat u Hrvatskoj?

Prikaz knjige Davora Dijanovića Hrvatska – država koja se samoukida

Posvećeno kumčetu Antunu Stjepanu

Ovo je knjiga koja bi se trebala čitati počevši od sredine, konkretno od poglavlja „Demografija: ključno strateško pitanje hrvatske budućnosti” i to ne zato jer se u njemu spominje moja malenkost, već zato što je Davor Dijanović glede toga pitanja ono što bismo mogli nazvati filozofom koji propovijeda primjerom. Naime, taj pravaški intelektualac, književnik, publicist, novinar, magistar međunarodnih odnosa i diplomacije te doktorand povijesti na Fakultetu hrvatskih studija otac je petero djece.

Nije hrvatskoj javnosti nepoznata crna demografska slika kao ključna ugroza hrvatske budućnosti, međutim, s obzirom na to da se taj problem aktivno i efektivno ne rješava nije na odmet uvijek iznova ga aktualizirati i rezimirati. Davor to radi tako da ponavlja poražavajuće posljedice u brojkama i uzroke bijele kuge, nastavljajući se na misao poznatog demografa Tade Jurića, političara Tomislava Jonjića i svoje razgovore s don Antom Bakovićem. U vezi s tim središnjim i odlučujućim problemom opstojnosti Hrvatske kao države Davor podsjeća na potencijalno i neiskorišteno rješenje – izvandomovinsku Hrvatsku.

Nakon toga, možete se slobodno prebaciti na prethodno poglavlje pod nazivom „Kultura kao bojno polje”. Po tom sam pitanju možda opet pristran i to ne zato što se opet spominje moja malenkost, već zato jer u tom poglavlju leži i rješenje i problem izložen u središnjim poglavlju ove knjige. Ovdje se Dijanović nadovezuje na misao pape Ivana Pavla II. o takozvanoj kulturi smrti kao jednim od uzroka loše demografske slike.

Dijanović nemilosrdno i hrabro razotkriva i paradokse djelovanja Ministarstva kulture (sada i medija), koje bi gledano kroz prizmu Gramscijevog koncepta kulturne hegemonije mogli nazvati antihrvatskim, a čije je postavke usvojila, nazovimo ju tako, kulturnjačka mafija i jamačno blagoslovila aktualna ministrica Nine Obuljen Koržinek. Dotiče se i pokušaja ideološke revolucije u školsko-obrazovnom sustavu pod egidom zdravstvenog odgoja (u biti seksualizacije djece, što je također dio kulture smrti), zatim udara na hrvatski jezik, primjerice kada se na ljevici javio veliki otpor Zakonu o hrvatskom jeziku, čiji je prijedlog, po mom mišljenju junački, podnijela Matica hrvatska. Naposljetku analizira balkansko stanje (zlo)duha kroz analizu fenomena popularizacije cajki i Aleksandre Prijović u Hrvatskoj, kao oblika srpskog kulturnog osvajanja i na temelju podrobne analize donosi težak zaključak: „Hrvatska prožeta takvom kulturom čini akt samoukidanja!”

Dakle, ako izgubimo hardver etnički homogene nacije kroz demografski slom i ako izgubimo kulturu kao softver, što je to nego samoukidanje države? Upravo su spomenuti Srbi naše povijesno breme, što Dijanović sugerira naslovom prvog poglavlja. Nažalost oni su dio jugoslavenskih mitova, s mitskom ličnosti Josipa Broza Tita čije falusoidne štafete i danas drže u znojnim ljevicama maštajući o projektu jugosfere presvučene u novo ruho Zapadnog Balkana, čineći tako uslugu velikosrpskim presizanjima na hrvatske zemlje opisanim od Dijanovića kroz povijest i sadašnjost.

Čini se kako se svugdje u svijetu ljevica pravi da mrzi vlastitu zemlju, ali da jedino kod nas to zbilja jest tako. Davor između redaka misli samomrzećih Hrvata (njegov izraz skovan po uzoru na samomrzeće Židove) iščitava pravi problem naše ljevice: ona nije hrvatska, već jugoslavenska. Apsurd takve kobne zablude vidjeli smo nedavno u potpori krajnje lijevih grupacija u Hrvatskoj prosvjedima studenata u Srbiji, čiji je svjetonazor dobrim dijelom krajnje desni. „Naša” jugoslavenska ljevica ne zna ili ne želi znati što bi joj sve radila i što joj je sve radila srpska krajnja desnica. Neizostavan je dio srpske i naše jugoslavenske mitologije Jasenovac (Dijanović tu spominje i dekonstruktiviste tog mita). Ona podupire mit o ugroženom Srbinu – pogonsko gorivo velikosrpske ideologije i SPC. U tom kontekstu spominje obavještajne, pardon kulturne, centre izgrađene novcem hrvatskih poreznih obveznika. Imamo li još negdje u svijetu primjer gdje jedna država transparentno i sustavno financira neprijateljske elemente druge države?

Vjerojatno će zbog ovih poglavlja Davor Dijanović biti proglašen šovinistom, ksenofobom, fašistom, nacistom; i to od strane jugoslavenske ljevice i srpske desnice istovremeno. Davor, unatoč tome što mu ime navodno zaziva boga rata u slavenskoj mitologiji, ne mrzi već iznosi jednostavnu i genijalnu misao Ivana Oršanića: Jugoslavija je loša i za Srbe i za Hrvate, svaki narod se treba mirno i odvojeno razvijati u vlastitoj državi na vlastitom teritoriju. Usput rečeno, Davor Dijanović je o tom velikom i relativno nepoznatom misliocu (što vjerojatno nije slučajno) napisao knjigu „Filozofska, politička i državnička misao Ivana Oršanića”.

Zadnje poglavlje knjige „Htvatska – država koja se samoukida” daje odgovor na pitanje kako dalje, kroz misli hrvatskog političkog pisca dr. Ive Korskog o kojemu je objavljen informativni tekst u Dijanovićevoj prvoj knjizi „Hrvatska u žrvnju jugosfere”. Moram priznati da sam iz te knjige prvi put čuo za Korskog, što govori nešto i o našem obrazovnom sustavu. Sve su knjige Davora Dijanovića organski povezane hrvatskom niti, to je ključ razumijevanja posvete ove knjige hrvatskim mučenicima kroz stoljeća. Davora u njegovoj završnoj misli, da je život svakodnevna borba, a predaja nikad nije opcija nadahnjuje panteon hrvatskih mučenika i intelektualaca, stoga nije niti čudno da je uz ovu i spomenute knjige također napisao dvije kraće knjige o hrvatskim velikanima: „Europski obzori književno-publicističke ostavštine Antuna Gustava Matoša” i „Politička misao Ante Starčevića u svjetlu modernih europskih integracija”.

Vratimo se korak unazad sa zadnjeg poglavlja na predzadnje poglavlje, „Na geopolitičkoj vjetrometini”, toj pravoj strasti Davora Dijanovića, inače autora brojnih geopolitičkih analiza u kolumnama i podcastu „Geopolitički objektiv”. Analiza mu se proteže od srednje Europe do Balkana, smjestivši Hrvate u zapadni kulturni krug. Spominje ponovno aktualnu Inicijativu tri mora, saveza zemalja od Poljske do Hrvatske kao tampon zonu prema ruskom svijetu, nakratko zaboravljeno prije ruske agresije na Ukrajinu. Zatim se prebacuje na Bosnu i Hercegovinu trezveno važući potencijalne opcije za tu najbitniju hrvatsku vanjskopolitičku orijentaciju, čime se neminovno ponovno vraća na ideologiju tzv. srpskog sveta i novi nacrt Velike Srbije te njezin propagandni rat protiv Hrvatske, te zaključno promatra moguću budućnost Europe zalažući se za Europu jakih i suverenih država.

Za kraj, preostalo nam je poglavlje „U mraku balkanske krčme: ekonomija, društvo, mediji i politika”, što je ako smijem primijetiti posebno prikladan naziv, uzevši u obzir da je spomenuto Davoru omiljena tema u kafiću uz cigaretu i gemišt. U tom poglavlju opisuje jugoslavenske korijene hrvatske korupcije i njezin sadašnji klijentelistički model upravljanja državom, pa i samu duboku državu ispunjenu birokratima iz bivše države.

Ovu publicističkim stilom napisanu knjigu čitao sam nevjerojatnom lakoćom, čuvajući svoje troje djece, te uživao u ispreplitanju Davorove misli s mislima svjetskih velikana kao što su primjerice G. K. Chesterton i Roger Scruton u društvu hrvatskih velikana poput Ante Starčevića i Antuna Gustava Matoša. Imao sam osjećaj da se nalazim u velikoj dvorani duhovne Valhale prepunoj dobrog piva i da čujem pjev Valkira i vila s Velebita. Psovali smo zajedno šestosiječanjsku, ili kako je Davor naziva, termidorsku koaliciju, čudili se SOA-i i vladajućem režimu kako im protivnici preuzimaju medije, a oni daju srpskim obavještajcima naš novac, spremali smo se tako za konačnu bitku protiv nostalgičarskih Jugoslavena i njihovih prijatelja ekstremno desnih Srba (ima li ljevice uopće među njima?) sakrivenih u žbunju duboke države s jednim jedinim ciljem – ukinuti državu Hrvata. Podnaslov knjige evocira hrvatski preporod pa ste i vi pozvani urediti vlastiti vrt za početak tako što ćete, ako već niste, stvoriti novi život kroz zasnivanje višečlane obitelji. Ono što također možete odmah učiniti jest javiti se Davorovom j.d.o.o. izdavaštvu Dijanović mediji radi kupnje ove knjige i tako poduprijeti poduzetništvo tog bjelovarskog fantasta. Osim ako vam je svejedno ili možda čak i drago, hoće li autor, taj borbeni stekliš, biti posljednji Hrvat u Hrvatskoj…