Written by 09:28 Hereze, Ogledi

Matej Pribanić: Kako je pukla ljubav između Velikog brata i Ministarstva istine

Posljednjih desetak godina izloženi smo drastičnom padu kvalitete novinarstva u Hrvatskoj i svijetu. Struka koja se prije temeljila na plasiranju točnih i provjerenih informacija počela se s vremenom pretvarati u struku koja plasira informacije koje se podudaraju s njihovim političkim stajalištima ili stajalištima njihovih vlasnika, odnosno sponzora. Završeno je vrijeme slobodnog i nepristranog novinarstva koje ima dovoljno hrabrosti javno kritizirati vlast, poput tjednika Feral Tribune u svoje vrijeme, a počelo je vrijeme novinarskih kuća koje vladajućima služe kao Ministarstvo istine iz romana 1984. britanskog književnika Georgea Orwella. Svrha Ministarstva istine u romanu jest manipulacija dokumentima i povijesnim podacima u korist vlasti. Današnji mediji objeručke su prihvatili navedenu ulogu, a može se primijetiti da u posljednje vrijeme izrazito uživaju biti propagandno oruđe režima.

Jedan od primjera pretvorbe medija u Ministarstvo istine može se locirati u ožujku 2020. kada se Andrej Plenković u ulozi Velikog Brata u tajnosti sastao s glavnim urednicima tiskanih medija te nacionalnih televizija i radija gdje se razgovaralo o načinu na koji će buduće Ministarstvo istine pratiti i izvještavati o koronavirusu. Veliki Brat je nekoliko puta naglasio predstavnicima Ministarstva da treba promovirati rad Vlade, njezinog stožera i isticati pravovremeno donošenje mjera. Ministarstvo istine oduševljeno je prihvatilo veću ulogu i važnost u širenju propagande pa je Večernji list nedugo nakon sastanka na naslovnoj stranici hvalio Velikog Brata i njegov stožer te upozoravao građane na poštivanje propisanih mjera za opće dobro. Nakon što su u javnost procurile informacije o tajnom sastanku, Vlada se ubrzo pravdala da je on organiziran s ciljem „…zajedničke odgovornosti u borbi protiv lažnih vijesti te pravodobnog i točnog informiranja javnosti o svim okolnostima epidemije“. Kasnije se saznalo da je 17 predstavnika medijskih kuća sudjelovalo na sastanku, a zanimljivo je spomenuti da se nitko od njih u tom trenutku nije žalio na uplitanje politike u nezavisnost i nepristranost medija, osim Hrvatskog novinarskog društva koje je vjerojatno više pogodila činjenica da oni nisu bili pozvani, nego to što se Vlada uplitala u rad njihove struke.

Novoosnovano Ministarstvo istine ubrzo je nakon sastanka krenulo u propagandnu ofenzivu s kampanjom #ostanidoma i uzdizanjem članova stožera u nacionalne heroje i superjunake. Svaki oporbeni političar koji se usprotivio sastanku i mjerama stožera bio je javno prozivan i stavljen na stup srama u medijima. Voditelj Dnevnika Nove TV, Saša Kopljar, jednom je prilikom opleo po oporbi zbog toga što nije podržavala prijedlog zakona o masovnom praćenju mobilnih uređaja ističući da zakon ima diktatorske tendencije. Dotični „nepristrani“ voditelj tada je izjavio: ”Zamislite, Krešimir Beljak čak tvrdi da je bi usvajanje takvog zakona značilo uvođenje diktature u Hrvatsku?!”, a zakon branio tvrdnjom da bi se tako moglo pratiti poštuju li građani mjere samoizolacije. Medijska propaganda u posljednjih godinu i pol dana bila je više nego odvratna, licemjerna i pristrana. Svakodnevno smo mogli slušati i gledati nove epizode serijala „Moj prijatelj Vili i članovi stožera“ u kojima su građane zastrašivali brojkama zaraženih i preminulih nakon čega bi uredno dolazila poruka #ostanidoma.

Jedna od odredbi sastanka Velikog Brata i Ministarstva istine bila je sprječavanje širenja panike među građanima, ali Ministarstvo je u širenju panike ugledalo priliku za povećavanje svog utjecaja u javnom životu tako da je ta odredba svjesno zanemarena. Zbog toga su u informativne emisije pozivani samo oni koji su zajedno s Ministarstvom dijelili ljubav prema širenju panike i zazivanju ukidanja ljudskih prava. Ljudi poput Igora Rudana, Ivana Đikića i Saše Sriće dobili su svojih 15 minuta slave u medijima gdje su potvrđivali iznesenu propagandu te s velikim zadovoljstvom širili paniku i zazivali najstrože moguće mjere jer „stoka sitnog zuba“ (čitaj: građani) nije dovoljno vješta u pridržavanju mjera te ih se mora smjestiti u tor radi „njihove vlastite sigurnosti“. Druga odredba sastanka, borba protiv lažnih vijesti, također je doživjela vješte manipulacije u svrhu zastrašivanja. Početne epizode serijala „Moj prijatelj Vili i članovi stožera“ davale su podatke o broju umrlih s COVID-om te godištu preminule osobe, ali s vremenom je došlo do uklanjanja sufiksa „s COVID-om“ te godišta osobe jer među stanovništvom nije izazivalo dovoljnu razinu panike. Bivši zaposlenik CNN-a, Charlie Chester, uhvaćen je na tajnim snimkama gdje se hvalio da su koristili smrtnost od COVID-a za poboljšanje gledanosti, a vrlo vjerojatno su i naši mediji koristili slične metode. Ministarstvo je također redovito plasiralo lažne informacije o Švedskoj, koja se nije usudila zatvarati svoju „stoku“ u tor, gdje su „ljudi padali kao muhe od COVID-a“, iako su video snimke jasno pokazivale da je navedeno laž. Osim Švedske, u istu svrhu širenja panike iskorištene su Indija i Sarajevo gdje se manipuliralo fotografijama kako bi se javnost uvjerilo u postojanje masovnih COVID grobnica u Sarajevu te danonoćno kremiranje preminulih u Indiji.

Svaki heretik koji se usudio ukazati na propagandu medija i njihovih ljudskih oruđa za paničarenje proglašavan je neznalicom, antivakserom, ravnozemljašem te ostalim predivnim nadimcima, a njihova oruđa branjena su prefiksom „dr.sc.“ ispred svog imena jer je javno poznato da su takve osobe nepogrešive i bogomdane. S vremenom su školarci i studenti postali bešćutni „bioteroristi“ koji nemaju obzira prema svojim starijim sugrađanima zbog kršenja mjera javnog okupljanja i življenja bez straha iako se Ministarstvo teškim mukama trudilo usaditi ga u sve sfere života. Prilikom snimanja nove u nizu paničnih reportaža N1 televizije s Alemkom Markotić, jedan se gospodin te listopadske večeri usudio upitati novinarku N1 i gospođu Markotić zbog čega se ne pridržavaju mjera koje je odredio upravo njezin stožer. Vješti kamerman snimio je cijeli događaj, a urednici ga još bolje montirali kako bi se prikazao „napad“ lokalnog „pijanca, prostaka i marginalca“ na uzvišene članove društva. Cjelokupna snimka kasnije je pokazala da su upravo zaposlenici N1 isprovocirali reakciju prolaznika, ali šteta je već bila počinjena.

Ovdje dolazimo do licemjerja većine zaposlenika Ministarstva jer su i oni sami redovito kršili mjere, ali ih je blagoslov Velikog Brata štitio od pridržavanja istih. Redovita javljanja iz propagandnih studija pokazivala su te božje poslanike uredno bez maski, iako su bile propisane u zatvorenim prostorima, dok su u isto vrijeme opominjali narod za nepridržavanje mjera zbog kojih su prisiljeni zazivati nove i snažnije mjere. Ostali primjeri licemjerja bili su nedavni izvještaji s lokalnih izbora i dodjele nagrada HND-a gdje se također nisu pridržavale mjere koje su dotični zagovarali.

Treba istaknuti da nisu svi članovi Ministarstva potpali pod utjecaj Velikog Brata i stožera, a primjer tome je Marko Perožić, novinar N1 televizije, koji je COVID paničaru Nenadu Banu postavio kritičko pitanje u očekivanju ozbiljnog odgovora. Perožić je Bana upitao je li možda pretjerao prilikom zazivanja novog lockdowna u prosincu? Znanstvenik Ban nije očekivao takvu profesionalnost struke od jednog novinara pa je u nedostatku argumentiranog odgovora počeo zamuckivati, crveniti se, podsmjehivati i izvlačiti se od davanja konkretnog odgovora. Slična stvar dogodila se u Kanadi gdje je novinarka upitala pripadnike Javnog zdravstva na temelju kojih podataka su došli do zaključka da je Kanadi potreban treći lockdown. Isto kao i gospodin Ban, članovi Javnog zdravstva nisu smogli snage odgovoriti novinarki na jedno sasvim normalno i razumno pitanje već su se krenuli izmotavati i prekidati novinarku. Lijepo je znati da i dalje postoje ljudi koji svoj posao novinara shvaćaju profesionalno. Nažalost, oni se trenutno mogu nabrojati na prstima pa se možemo samo nadati da će s vremenom i ostatak izaći iz začaranog kruga Orwellove distopije.

Posljednjih nekoliko mjeseci stvari su se ipak počele polagano mijenjati. Prozivanje novinara i HND-a od strane predsjednika Milanovića pokazalo je krhkost Ministarstva istine. Uspoređujući novinarske i televizijske kuće s bivšim Yutelom i sovjetskim medijima, kojima više niti građani ne vjeruju, predsjednik je uzburkao duhove unutar HND-a. Tako smo saznali ono što je dugi niz godina bio javna tajna, a to je da HTV nije neovisan o političkim i ostalim utjecajima različitih centara moći, te da HND to jako dobro zna. Iako su osudili prozivanje Milanovića, dobro je znati da su barem priznali činjenicu da nisu nepristrani te da im vladajući upravljaju programom i informacijama koje iznose u javnost. Ugledavši se na predsjednika, Veliki Brat također je odlučio ukoriti HND optuživši ih za slab uspjeh njegovog kandidata na lokalnim izborima u Zagrebu.

Dolazi do odmaka Ministarstva istine od njezinog začetnika Velikog Brata, a nedavni odgovor novinarke RTL Direkta, Mojmire Pastorčić, jasan je pokazatelj da puca ljubav donedavno dvije nerazdvojive „institucije“. Dotična novinarka odgovorila je Velikom Bratu da je posao novinara izvještavati provjerene i točne informacije, a ne lažne vijesti. Zanemarit ćemo činjenicu da je upravo njezina medijska kuća bila jedan od sudionika tajnog sastanka i da su upravo u njenoj emisiji dolazili gosti koji su širili paniku i dezinformacije proteklih godinu i pol dana. Možda članovima Ministarstva konačno neke stvari sjedaju u glavu nakon toliko vremena, a možda se zaokret može pripisati pronalasku novog Zlatnog teleta u liku i djelu Tomislava Tomaševića koji je preuzeo ulogu nepogrešivog božanstva poput Augusta u doba Rimskog Carstva. Naime, Tomašević već dugi niz godina dobiva neizmjeran medijski prostor i može se pohvaliti kao jedini kandidat na izborima kojemu nije pronađena niti jedna mana, odnosno svako ukazivanje na moguće mane Ministarstvo je vješto branilo. Kroz dogledno vrijeme jasnije će se vidjeti hoće li Tomašević zadržati status „uzvišenog“ ili će se novinari polagano početi odmicati od njega kada pokaže svoje nesavršenosti.

Činjenica je da se sadašnje novinarstvo mora drastično promijeniti ukoliko želi povratiti ozbiljnost i profesionalnost među svojim članovima. Poneki strani mediji već su krenuli u tom smjeru pa su tako znanstvenici britanskog Vladinog savjeta priznali korištenje tamošnjih medija u svrhu zastrašivanja i provođenja mjera za koje su kasnije izjavili da su bile “neetične” i “totalitarne”. Premijer Ontarija u Kanadi ispričao se građanima zbog uvođenja strogih mjera koje je donio zbog novinarskog pritiska, a povukao nakon pobune građana. Julian Reichelt, glavni urednik njemačkog lista i portala Bild, nedavno je u svojim novinama tražio oprost djece zbog štete koju su njihovi tekstovi nanijeli njihovim životima u posljednjih godinu i pol dana te priznao licemjerje novinarskih kuća te njemačke Vlade u donošenju odluka.

Istu stvar trebali bi napraviti i naši mediji ukoliko žele vratiti trunku dostojanstva koju su izgubili u prethodnom razdoblju. Uzrokovali su neizmjernu štetu hrvatskim građanima u proteklih godinu i pol dana što se tiče javnog života, zdravstvene i ekonomske situacije te drugi niz stvari svojim zastrašivanjem i propagandom u režiji Velikog Brata i Stožera. Ironično je da su u vrijeme kada su maske postale nezaobilazni modni dodatak te iste maske pale s lica mnogih novinara i time pokazali njihova stvarna lica. Lica koja su pristrana, manipulativna i totalitaristički nastrojena, s manjkom empatije prema svojim sugrađanima koji su zbog njih izgubili dio svoje slobode i ljudskih prava. Promjene su nužne, postoje i svijetli primjeri koji pokazuju da je to moguće, ali je upitno želi li Ministarstvo pustiti status i moć koja im je dana u zadnjih godinu i pol dana u zamjenu za profesionalizam i stručnost. Možemo se samo nadati da među njima postoje Winstoni Smithovi koji će uvidjeti stvarnost situacije u svojoj struci i krenuti u njezinu rekonstrukciju.

(Visited 236 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 2. 6. 2021.
Close