Kada govorimo o odnosu prema prošlosti koji je u Hrvatskoj naizgled nepovratno opterećen međusobno suprotstavljenim političko-ideološkim tradicijama i obiteljskim baštinama – a posebno kada taj govor o prošlosti dovedemo u vezu s temom ovog okruglog stola, naime pitanjem o slobodi govora i neformalno zabranjenim temama u Hrvatskoj – tada nam se nameće nekoliko točaka koje je u javnosti potrebno artikulirati.
Prvo, zašto govorimo o prošlosti? Drugo, o kojoj prošlosti govorimo? Treće, tko nam to onemogućava i zašto? Četvrto, što ćemo o prošlosti otkriti i – peto – kakve će to imati posljedice za hrvatsko društvo i hrvatsku državu?
Pa krenimo otpočetka. Prvo, o prošlosti govorimo jer nije razriješena; što nije razriješeno to i dalje traje. Nedavni pokop Jean-Michela Nicoliera o tome najbolje svjedoči – čak i ako je prošlost mrtva, ona ne prolazi dok je ne sahranimo, a preduvjet za to otkrivanje je povijesne istine. Jean-Michelova majka mir je pronašla tek kada je tijelo njezina sina otkriveno i pokopano; tisuće drugih Jean-Michela – i Ivana, i Mihaela – tek čekaju da im posmrtni ostaci budu otkriveni. Dotad, nema povijesne istine ni mira, kako u njihovim obiteljima, tako ni u hrvatskome društvu. Tereta bremenite prošlosti nije se moguće riješiti drukčije negoli istinom, i ta bremenita prošlost utjecat će na sadašnjost kroz mnoge društvene i političke patologije i devijacije sve dok se o njoj ne kaže cjelovita istina.
Drugo, prošlost o kojoj govorimo, nasuprot pojedinim neriješenim slučajevima iz Domovinskog rata, u većoj je mjeri ona davnija prošlost koja se tiče Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, a tek u manjoj mjeri povijest Domovinskog rata. Razloga je više: Drugi svjetski rat za Hrvate je bio građanski rat, što znači da se nisu, kao u Domovinskom ratu, zajednički oduprli agresoru nego da su ratovali – i ubijali se – međusobno, a takva vrsta sukoba ostavlja najdugoročnije teško razrješive društvene probleme (podsjetimo se činjenice da Amerikanci i dandanas raspravljaju o statusu spomenika južnjačkog generala Roberta E. Leeja, dakle o posljedicama Građanskog rata iz 19. stoljeća). Također, rasplet Drugog svjetskog rata uspostavio je arhitekturu moći koja, uz iznimku korekcija nastalih krahom globalnog komunizma, i danas definira međunarodne odnose. Zbog toga i živimo svojevrsni paradoks da Drugi svjetski rat za nas danas djeluje kao vječna sadašnjost, a Domovinski rat već kao davna prošlost, uz iznimku dva-tri komemorativna nadnevka godišnje. Od neizmjerne važnosti za trajnu aktualnost Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj jest što velik dio hrvatskih društvenih, a napose političkih elita svoje korijene vuče upravo iz komunističke nomenklature koja je u Hrvatskoj 1945. godine prigrabila svu društvenu moć, zbog čega te elite danas u politici, medijima, ekonomiji, obrazovanju i kulturi čine skupinu koja, premda fluidna i decentralizirana, zajednički interes ima u onemogućavanju otkrivanja pune povijesne istine o zločinačkoj naravi režima koji im je osigurao privilegirani društveni položaj.
Na pitanje, dakle, tko nam onemogućava slobodno govoriti o povijesnim temama i Drugom svjetskom ratu odgovor se sȃm nameće – onaj čija moć izvire iz nasljeđa tog rata. U Hrvatskoj se politički establišment po svojoj genezi sastoji od dva sloja: značajan dio proizišao je iz komunističke revolucije 1945. godine, a manji dio i iz demokratskih mijena te Domovinskog rata 1990-ih, zbog čega danas živimo u dva narativa o dvije ratne pobjede i bivanju na „pravoj strani“ i 1945. i 1991. godine. Taj je narativ problematičan na više razina. Općenito, u etičkom smislu, borba protiv Hitlera, ali za Staljina tek je borba dviju glava iste totalitarne nemani. No spustimo li se s te univerzalne razine na onu konkretnu, nacionalnu, problematično je „pravom stranom“ smatrati onu koja je Hrvatsku ponovno uvela u Jugoslaviju, a Jugoslaviju modelirala po uzoru na Sovjetski Savez, ostavljajući za sobom desetke tisuća žrtava. Taj narativ je, uostalom, i unutar sebe protuslovan: Jugoslavenska armija 1945. godine nije se borila za isto za što se Hrvatska vojska borila u Domovinskom ratu – da jest, Domovinski rat uopće ne bi ni bio potreban.
Znatan dio političkog i medijskog establišmenta stoga onemogućava otkrivanje punine istine u kojoj je mjeri komunistički dolazak na vlast bio zločinački, a progoni i ubojstva koje simboliziraju Bleiburg i Križni put daleko od tobožnje spontane osvete u koju bi nas neki i danas željeli uvjeriti, izbjegavajući činjenicu da je bila riječ o planskom čišćenju svih potencijalnih političko-ideoloških neprijatelja i suparnika, a koja se po svojim razmjerima – prema Martini Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest – približava brojci od 100 000 žrtava, i to u samo nekoliko tjedana proljeća 1945. godine, čime je komunistička ubilačka praksa, usporedbe radi, nadmašila sve četiri ratne godine djelovanja Jasenovca čak i prema njegovim službenim brojkama od nešto više od 80 000 žrtava, a čiju se vjerodostojnost također može dovesti u pitanje, ponajprije zahvaljujući empirijskim istraživanjima Nikole Banića koja, ukazujući na ponavljanje i izmišljanje imena kao i na pripisivanje jasenovačkim žrtvama mnogih pojedinaca koji su umrli na drugim mjestima ili čak preživjeli rat, dokazuju nevjerodostojnost tisuća imena s tog službenog popisa. (Uzgred rečeno, to ne znači da zločina nije bilo – samo da aktualni popis nije u cijelosti vjerodostojan.)
Što ćemo, dakle, o prošlosti otkriti posvetimo li joj se bez predrasuda, izbjegavajući uske okvire ideologizirane jugoslavensko-komunističke pseudohistoriografije? Prije svega, uočit ćemo da se svaku kritiku koja se u javnosti može čuti o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ako smo logički i etički dosljedni, može primijeniti i na Jugoslaviju. Oba režima u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega legitimirali su strani centri moći – Berlin s jedne, Moskva s druge strane. Oba režima po svojem su ustroju bila jednopartijske diktature. Oba režima odgovorna su za nebrojene masovne zločine. Oba su, ako hoćete, radi viših interesa žrtvovala dio hrvatskog etničkog i povijesnog teritorija. Ukazivati na nacionalnu motivaciju zločina za koje je odgovoran ustaški režim i tu pokušati uspostaviti razliku u odnosu na onaj titoistički također je, u povijesnom smislu, netočno, budući da su i komunisti činili nacionalno motivirane zločine, primjerice nad lokalnim Talijanima i Nijemcima, a ne treba zanemariti niti protuhrvatsku dimenziju zločina počinjenih na Bleiburgu i Križnome putu.
U tom kontekstu, ona izlizana fraza o dva totalitarizma ima smisla (iako, radi politološke preciznosti, bolje bi bilo slijediti Hannu Arendt pa reći da su oba ova „domaća“ režima bila diktature kojima su legitimitet udijelile totalitarna Hitlerova i totalitarna Staljinova vlast). Međutim, fraza o dva totalitarizma nema smisla kada je se rabi za suvremeni hrvatski politički i društveni život, budući da u njegovu središtu, institucionalno i politički, postoji nasljeđe jugoslavensko-komunističke diktature, dok je nasljeđe one ustaške uglavnom ograničeno na supkulturne i popkulturne fenomene od stadiona do hipodroma, dakle na ono što je u odnosu na politički establišment ipak društvena margina (koju nerijetko, umjesto pomno izgrađenih političko-ideoloških identiteta, karakterizira, ponajprije, intuitivno antiestablišmentski mladenački prkos). Zdrav odnos prema prošlosti, dakle, danas podrazumijeva demitologizaciju komunističke pseudohistoriografije, a svi fenomeni zbog kojih se ovih dana širi panika o neoustaštvu, zakrabuljenim crnokošuljašima i „kristalnim noćima“ između ostalog su proizvod upravo te nerazriješene prošlosti i njihovih posljedica u hrvatskome političkom i stranačkom životu.
Revizija povijesti je, dakle, u znanstvenome smislu poželjna. Ona, međutim, ne bi trebala biti instrumentalizirana u dnevnopolitičke svrhe, jer se onda ne bi razlikovala od propagandističke historiografije koja joj je prethodila. Na primjer, ne bi trebala služiti glorifikaciji ili autoviktimizaciji Hrvata – jer, s jedne strane, Jasenovac nije jedini logor u kojem su za trajanja Nezavisne Države Hrvatske počinjeni brojni zločini; sve i da se u historiografiji postigne konsenzus kako je pravi broj smrti u Jasenovcu manji od onoga koji se sada smatra službenim, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je postojalo i mnogo drugih logora gdje su također izvršeni mnogobrojni zločini, poput, primjerice, Jadovna. Onda, s druge strane: čak i da ustanovimo kako su Hrvati žrtve Bleiburga u većem broju negoli smo ranije mislili, velik broj komunističkih zločinaca odgovornih za masovne ratne i poratne zločine, od Teznog do Hude jame, i sami su bili Hrvati. Hrvatstvo, dakle, nije mjerilo moralne čistoće, ali kao Hrvati imamo pravo doznati istinu o vlastitoj povijesti, bilo onda kada služi Hrvatima na čast, bilo onda kada to nije slučaj.
Uostalom, vrijeme je da naučimo povijesne događaje promatrati u njihovoj cjelovitosti, kao višedimenzionalne, ponekad i moralno ambivalentne fenomene. Kao što je Franjo Tuđman ispravno ustanovio za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ona je u isto vrijeme bila „kvislinška tvorba i fašistički zločin“ te „izraz (…) političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“. Jasenovac je poprište zločina koje je i Alojzije Stepinac nazvao „najvećom ljagom (…) za Nezavisnu Državu Hrvatsku“ i, istodobno, logor koji je sustavnim preuveličavanjem broja žrtava pretvoren u protuhrvatski mit. Kao što se broj žrtava ustaškog režima u lažnoj povijesti sustavno uvećavao, tako se broj žrtava jugoslavensko-komunističkog režima, isprva, posve prikrivao da bi se nakon 1990-ih raznim institucionalnim opstrukcijama onemogućavalo istraživanja koja bi razotkrila prave razmjere komunističkih zločina. Istina je, za pretpostaviti je, da je u odnosu na javnu, medijsku i političku percepciju ustaških zločina manje nego što se mislilo a komunističkih više, ali to ne znači da onih ustaških nema ili da nisu moralno neprihvatljivi. Neodgovornim pristupom povijesti, međutim – kao i gušenjem javne rasprave o pravim razmjerima zločina i jednih i drugih, medijskim napadima na one koji se o tome usuđuju govoriti i znanstvenim tabuiziranjem problematiziranih tema u hrvatskoj historiografiji – politička elita u određenim društvenim skupinama proizvodi upravo onaj pogrešan zaključak na koji sam aludirao, i za sva je zastranjenja u hrvatskom društvu utoliko i suodgovorna. Ne zato što, kako misli ljevica, popuštaju „neoustašama“, nego zato što zbog preopterećenosti jugoslavensko-komunističkim nasljeđem onemogućuju da istina iziđe na vidjelo u svojoj punini.
Zadnje pitanje koje nam ostaje jest kakve će sve ovo imati posljedice na hrvatsko društvo i državu. Budućnost povijesnog revizionizma – u najboljem smislu te riječi – u Hrvatskoj se čini svijetlom. Novi naraštaji povjesničara i intelektualaca nisu opterećeni komunističkom mitologijom kao starije generacije i propitivat će Drugi svjetski rat i Drugo svjetsko poraće izvan okvira jugoslavenske dogmatike. Što se tiče reakcija drugih zemalja na nadolazeće promjene u hrvatskoj historiografiji, neke od njih će ih, naravno, nastojati iskoristiti protiv Hrvatske, kao dokaz neumrlog ustaštva, fašizma, nacizma i tome sličnog. Međutim, oni će tako djelovati što god mi u Hrvatskoj činili ili propustili činiti – naša pasivnost jednako kao i naša aktivnost bit će im dokaz za jedno te isto i povod za daljnju stigmatizaciju Hrvatske. I ustrajanje na starim zaključcima i kreiranje novih teza o hrvatskoj prošlosti oni će jednako iskorištavati za svoje unutarpolitičke potrebe pa se na njih stoga ne treba obazirati, nego jednostavno nastojati doseći povijesnu istinu.
Naposljetku, u trenutku u kojem utjecaj Drugog svjetskog rata na međunarodne odnose, kako se čini, nepovratno blijedi – u poznatim nam konstelacijama koje podrazumijevaju Rusiju i Ukrajinu, Trumpa, Ameriku i Kinu te trajnu nestabilnost bliskoga hrvatskog susjedstva – vidimo koliko se povijest može zloupotrebljavati za različite „denacifikacije“ i nove geopolitičke konfiguracije. Ne nasjedajmo, stoga, na okvire koje su nam nametnuli oni koji nam ne žele dobro, nego – otkrivajući istinu o svim dobrim i lošim stranama naše prošlosti – izgradimo samosvijest na temelju te istine, koja nas jedina može održati kao političku zajednicu za budućnost.
Tekst je pročitan kao izlaganje na okruglom stolu Sloboda govora – postoje li zabranjene teme? održanom u Hrvatskome saboru 26. studenog 2025.
Tvrdokorni stav koji je zauzeo stranački i partijski hrvatski vrh uz “povjesničare” koji se protive reviziji o broju od cca 83.000 likvidiranih u Jasenovcu je ne samo opasan nego i poguban, kako za hrvatski tako i za srpski narod.
Ukoliko se pod HITNO ne pristupi međunarodnoj reviziji i utvrdi stvarni broj žrtava, Jasenovac može ponovo postati okidač u nekoj novoj agresiji Srbije na Hrvatsku!
Iz pozicije Srbije to može i bit će shvaćeno kao velika hrvatska LAŽ te potvrda da je pravi broj žrtava Jasenovca u stvari i više od 700.000 ili 1.000.000 kako to tvrdi službeni Beograd!
Tko će tada biti kriv zbog tvrdokornog inistiranja na brojci od 83.000? Imamo li pravo samo priječi preko toga i popustiti onina koji tvrdo ustaju protiv revizionizma koji je temelj svakom tko sebe naziva povjesničarom???
Ako reviziju brane hrvatske intitucije i državni vrh bi li možda onda trebalo potražiti saveznike na drugoj, srpskoj strani? Na ljudima koji također žele doznati istinu i doprinjeti stabiliziranju odnosa hrvata i srba, odnosno dviju zemalja???
Povjesni revizionizm kako ga jugo ljevica naziva, je u biti obavezan, jer je ta povijest pisana u ne slobodnom i jednopartiskom sustavu gdje se svaki odmak od jednopartijskog razmišljana mogao platiti robijom ili smrti. Primjenimo čistu zdravu pamet.
Jako dobar članak i pravo osvježenje u moru hrvatskog tabloidnog žutila mainstream medija. Veliko pet !
Probati ću odgovoriti na pitanja kako mi se čini da je. Ne kažem da i je tako.
Prvo, zašto govorimo o prošlosti?
Istovremeno isti oni koji medijski zabranjuju razgovarati o prošlosti, stalno nameću teme o prošlosti. Društveno se ideološki vrtimo kao pas oko repa. Nije nam na čast.
Drugo, o kojoj prošlosti govorimo?
Govorimo o 2. svjetskom ratu, partizanima (YU komunisti), ustašama (HR fašisti), četnicima (SR Fašisti) i antifašistima (hibrid YU komunisti) koji su novijeg datuma i pojavili su se na ovim prostorima krajem devedesetih godina prošlog stoljeća.
Treće, tko nam to onemogućava i zašto?
Temu prošlosti nameću mainstream mediji i temu prošlosti strogo žandarski isti mainstream mediji medijskim vučjim čoporom moderiraju u svojim strogo zacrtanim ideološkim okvirima.
Četvrto, što ćemo o prošlosti otkriti
Gotovo sve se o prošlosti II svjetskog rata zna i veliki dio tog povijesnog neuništivog znanja je izvan zadanog medijskog okvira. Pređi crtu okvira i vukovi napadaju i grizu.
peto – kakve će to imati posljedice za hrvatsko društvo i hrvatsku državu?
Skoro nikakve posljedice. Sve je u emocijama i ništa više od toga. Ideološka povijesna priča je društveno plitka. Ali medijska voda u Hrvatskoj je jako duboka, a pravi dirigenti medijskog orkestra su daleko.
“Ne nasjedajmo, stoga, na okvire koje su nam nametnuli oni koji nam ne žele dobro, nego – otkrivajući istinu o svim dobrim i lošim stranama naše prošlosti – izgradimo samosvijest na temelju te istine, koja nas jedina može održati kao političku zajednicu za budućnost.” Upravo tako. Otkrijmo istinu o sebi samima. To je poziv na samospoznaju naroda. Hvala Matija!
Pronicljivo, nadahnuto, domoljubno, razumljivo i konstruktivno za budućnost hrvatske nacije. Bravo
Treba napomenuti kako izraz koji je na prvom Saboru HDZ-a 1990. izrekao Franjo Tuđman o NDH kako ona nije bila samo „kvislinška tvorba…“, je ocjena jugoslavenske Partije ali i tadašnje službene historiografije. Time je ondašnja jugoslavenska vlast potiskivala značaj proglašene nacionalne države, svodeći sve to na stranački okvir. Uostalom, Hrvate koji su rušili Jugoslaviju ne može se proglašavati kvislinzima, jer onaj tko ruši tvorevinu koja ga ugnjetava ne može biti izdajnik. Izdajnici su bili oni koji su nakazu od države obnovili, jer jedno je boriti se protiv Ustaša a drugo je rušiti hrvatsku državu.
Pitanje motivacije i svrhe zločina je od ključne važnosti za bilo kakvo rasuđivanje o moralnom karakteru ustaškog naspram jugoslavenskog režima. To je pitanje najčešće u potpunosti izostavljeno u kritikama jugoslavenskih zločina tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, razlozi za to su jasni – ustaški režim je moralno problematičniji od jugoslavenskog.
Ovo pitanje se može promatrati na dva načina : deskriptivno i normativno. Kod deskriptivne perspektive trebamo istražiti povijesne činjenice o zločinima i utvrditi jesu li ti zločini motivirani rasnom/etničkom netrpeljivošću, kod normativne perspektive je zadatak shvatiti ideološko tj. političko učenje koje se nalazi u pozadini zločinačkog djelovanja režima.
Deskriptivno tj. povijesno je nedvojbeno da su i ustaški i jugoslavenski režimi počinili zločine u kojima su žrtve bile na meti zbog svoje etničke pripadnosti, autor je na to i sam ukazao na primjeru talijanske i njemačke nacionalne manjine i njihovog odnosa s jugoslavenskom vojskom i režimom. Ipak, postoji bitna razlika u normativnoj svrsi tih zločina. Ustaški režim je radio progon nad Srbima, Židovima i Romima jer su smatrali da je etnička ili rasna homogenost jedna od primarnih zadataka nacionalne države; taj zadatak je u njihovima očima bio od egzistencijalne važnosti, on se morao ispuniti brzo i kroz najbrutalnije metode. Komunistička ideologija, koja je bila u pozadini titoističkog režima, u svojoj je srži internacionalnog karaktera i za nju je uspostavljanje višenacionalne političke zajednice poželjno – to je izvor jakosti i bogatstva, a ne izvor svih problema, kao kod nacionalističkog/fašističkog učenja. Kada je za uspostavljanje političke zajednice etnička pripadnost od najveće važnosti, a u njezinim zacrtanim granicama skoro 50% stanovništva ne pripada tom etnicitetu, nije čudno da će takav režim biti izuzetno moralno pokvarenog karaktera. Politički neprijatelj nije isto što i etnički/rasni neprijatelj, u prvom slučaju postoji otvorenost ka promjeni političkog stajališta tog neprijatelja, u potonjem slučaju nema te otvorenosti – etnički/rasni neprijatelj je po svojoj prirodi uvijek neprijatelj.
Camillus dragi, ustaški režim je fašistički i nema se što raspravljati o tome kada je sve jasno. Genocid nad Srbima, Židovima i Romima. ZDS je ustaški Pozdrav. Toliko smo se već u medijima načitali o ustašama da mi je ta priča već po malo dosadna. Estradno ideološki fenomen Thompsona i njegovo veličanje ustaštva je posebno priča.
Ali u medijima nikada ne čitamo teme vezane uz, kako se sada zovu, antifašiste, pa mi je to pravi izazov.
Kažeš ti „Komunistička ideologija, koja je bila u pozadini titoističkog režima, u svojoj je srži internacionalnog karaktera i za nju je uspostavljanje višenacionalne političke zajednice poželjno“.
Daj mi objasni Pakt Ribbentrop-Molotov 1939. godine. Komunistička centrala u Moskvi nadređena jugoslavenskim komunistima sklapa Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačkih fašista i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.
Tjedan dana nakon potpisivanja sporazuma, 1. rujna 1939. godine Njemačka je napala Poljsku. U skladu s odredbama tajnog protokola sovjetske snage su 17. rujna ušle u istočnu Poljsku i okupirale teritorij koji je prema sporazumu predstavljao sovjetsku interesnu sferu.
Nakon toga slijedi pokolj u Katynskoj šumi Postrojbe sovjetskog Ministarstva unutrašnjih poslova (poznatije kao NKVD) ubile su više tisuća poljskih časnika.
To je bio dio šire akcije NKVD-a u okviru koje je, prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva, ubijeno oko 22 000 poljskih državljana, časnika, policajaca, intelektualaca i druge elite. Ubijani su na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji.
Meni taj Pakt Ribbentrop-Molotov 1939. više djeluje fašistički, imperijalistički nego komunistički. Kako sada pak to ?
Pod pitanje, zašto je u Zagrebu u jugoslavensko vrijeme 70% milicije bilo srpskog porijekla a ono nešto Hrvata u miliciji možeš tražiti pod rubrikom izjašnjeni kao jugoslaveni ?
Toliko pitanja, a toliko malo odgovora.
P.S.
Nekakva gruba procjena je da su Titove komunističke snage između 1941. do 1946. izvan borbi likvidirale oko 200.000 ljudi. Samo za Srbiju je njihova neka komisija stavila procjenu na oko 90.000 ljudi.
“Ali u medijima nikada ne čitamo teme vezane uz, kako se sada zovu, antifašiste, pa mi je to pravi izazov.”
Štahan je dobro pokazao da je okupljajući mit liberalnih demokracija pobjeda na fašizmom, tako da ne vidim što je toliko čudno da će nacionalističke, parohijalne tendencije biti na meti medija koji stoje uz liberalni režim .
Što se tiče sovjetskog imperijalizma – da, to jest imperijalizam, ali to nije imperijalizam temeljen na rasističkim i fašističkim principima kao kod Njemačkog Reicha ili NDH. Nacisti su gledali na svijet i povijest kroz prizmu darvinističke borbe između rasnih skupina – rat je za njih prirodna posljedica borbe za resurse i nadmoć. Komunisti su na rat gledali kao privremeno stanje čovjeka, rat je nužno sredstvo u okončanju tog stanja. Sovjetski zločini nad poljskom političkom i vojnom elitom su izvedeni iz makijavelističkih principa tj. realpolitike, a ne iz ideoloških principa komunizma kao takvog. Sovjetski savez nije gledao na Poljake kao naciju koju treba istrijebiti, a na njenom prostoru naseliti…naseliti koga? Sovjetski savez (iako je bio dominantno ruskog stanovništva) nije bio ruska nacionalna država, njezin raison d’etre joj je davao prostor za prihvaćanje drugih nacija unutar iste političke zajednice. Uništenje vladajuće klase, čistke, premještanje stanovništva i sl. grozote staljinizma su uobičajene metode svake novonastale moderne države (od Francuske revolucije pa do Titove Jugoslavije).
Kada je u pitanju srpska dominacija u institucijama jugoslavenske države, to nije neobično s obzirom na to da su Srbi s ove strane Drine bili posebno vezani za Jugoslaviju – razloge za to možemo potražiti u brutalnosti ustaškog režima.
“Komunisti su na rat gledali kao privremeno stanje čovjeka, rat je nužno sredstvo u okončanju tog stanja. Sovjetski zločini nad poljskom političkom i vojnom elitom su izvedeni iz makijavelističkih principa tj. realpolitike,”
“komunisti” je vrlo općenit pojam za tumačenje određenog povijesnog događaja. Teorija za salonsku rapravu. Pričam ti priču. A komunistička sovjetska Rusija je brutalno u kratkom roku pogubila 22.0000 Poljaka, pripadnika društvene elite, da ih društveno obezglavi.
Staljin je određivao strategije i donosio odluke.
Na temelju dostupnih podataka o Staljinu može se pretpostaviti u osnovnim crtama da je imao:
paranoidni poremećaj ličnosti (izražena sumnjičavost, neprijateljstvo, tumačenje neutralnih radnji kao prijetnji),
antisocijalne osobine (okrutnost, manipulacija, nedostatak empatije),
narcističke crte (veličina, potreba za divljenjem).
Sa komunizmom je sve u redu u teoriji ali u praksi se pokazala kao najgenocidnija ideologija ikada. To bi trebali znati ovi koji na antifašističkim prosvjedima nose petokrake i pjevaju partizanske pjesme. Uzalud su ginuli dalmatinci na Sutjesci. Zavedena mladež sa vjerom u iluzornu pravdu.
Staljin je isto kao i njegov podređeni Josip Broz ili partner pa neprijatelj Hitler htio diktatorski vladati svime oko sebe do kraja svog života, a komunizam mu je samo bio alat da svoj životni cilj postigne. Stotine tisuća mrtvih ljudi koji su bili cijena njihovog životnog ambicioznog plana su im značili koliko i muha na prozoru.
Josip Broz Tito je primao masovno četničke koljače u partizanske redove, pa ih je masovno ubijao kada ga ostave. Baš pragmatično.
“Kada je u pitanju srpska dominacija u institucijama jugoslavenske države, to nije neobično s obzirom na to da su Srbi s ove strane Drine bili posebno vezani za Jugoslaviju – razloge za to možemo potražiti u brutalnosti ustaškog režima.”
Prije brutalnosti ustaškog režima je bila brutalnost jugoslavenskog kraljevskog režima. 1930. godine je u Hrvatskoj desetine četničkih udruženja sa tisućama članova koji u sred hrvatskog sela viču “Ovo je Srbija”, a žandari su i opet sve Srbi. U Bjelovaru npr. je 1935. godine u sukobu građana sa lokalnim četnicima ubijeno dvoje lokalnih Hrvata od strane žandara. Tada je zbog smirivanja situacije zabranjeno bjelovarsko četničko udruženje koje nastavlja rad ilegalno. Vrlo čest slučaj u Hrvatskoj do 1940. A u Hrvatskoj je HSS, nigdje nema ustaša. Kako to ?
“Teorija za salonsku rapravu. Pričam ti priču. A komunistička sovjetska Rusija je brutalno u kratkom roku pogubila 22.0000 Poljaka”
Već sam objasnio da postoji razlika između deskriptivnog i normativnog. Činjenica da su komunisti pobili poljsku elitu ne znači da su to napravili iz genocidnih namjera – pročitaj moj odgovor malo pažljivije.
“ali u praksi se pokazala kao najgenocidnija ideologija ikada”
Stvarno? Nacistički naum i pokušaj porobljavanja i uništavanja gotovo cijelog stanovništva Istočne Europe (zato što nisu bili Germani) je manje genocidna od makijavelističkih čistki staljinizma?
“. Stotine tisuća mrtvih ljudi koji su bili cijena njihovog životnog ambicioznog plana su im značili koliko i muha na prozoru.”
Jasno, ali to opet ne znači da su oni bili genocidni.
“U Bjelovaru npr. je 1935. godine u sukobu građana sa lokalnim četnicima ubijeno dvoje lokalnih Hrvata od strane žandara.”
Zato su im ustaše vratile tako što su pobile skoro 200 ljudi u Gudovcu kraj Bjelovara!
Pozitivno je što Štahan konačno jasno navodi kako socijalistička Jugoslavija NIJE bila totalitarni režim, kao što se redovito ponavlja u hrvatskoj javnosti. Nasuprot tome, smiješna je njegova tvrdnja da je Staljin legitimirao jugosocijalistički režim. Ne, on je legitimiran svojom antifašističkom borbom i pobjedom te bez problema međunarodno priznat, za razliku od NDH. Taj pokušaj izjednačavanja genocidne, hitlerovske NDH i socijalističke Jugoslavije nije uvjerljiv i može se pokušati samo falsifikatima, kao što Štahan i čini.
Odgovaram dragom Camillusu,
Različiti su teoretičari zaključili da su komunisti sa crvenom zvijezdom petokrakom počinili po broju žrtava najveće sustavne eliminacije stanovništva ili nekih njegovih društvenih grupa u povijesti ljudske vrste. Mislim da to nema previše veze sa teorijom marksizma i radničkih prava, a više ima veze sa patologijom ljudske destruktivnosti i bolesnom ambicijom da se vlada doživotno i bez mogućih suparnika.
Genocid je zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja.
Aristocid je namjerno ubijanje najtalentiranijeg, najinteligentnijeg, najproduktivnijeg i najdarovitijeg dijela neke populacije. Kako gubitak takvih pripadnika kod neke populacije izaziva trajno štetne posljedice za nju, ono je oblik genocida.
Democid je izraz kojeg je skovao politolog Rudolph J. Rummel s namjerom označavanja šireg područja masovnih ubojstava pod zapovjedništvom vlasti nego što označava pojam genocid.
Titov komunistički režim tijekom svog djelovanja uglavnom prepisuje političke metode progona i eliminacije već dobro razvijene i razrađene u Sovjetskoj Rusiji i koristi ih i prilagođava na svom terenu. Masovne likvidacije zarobljene protivničke vojske, masovne likvidacije i protjerivanje nepoćudnih naroda (Talijani, Nijemci), masovne likvidacije intelektualne elite ili svećenstva. Nema dvojbe da je jugoslavenski komunistički sustav zločinački. Sada bi mogli raspravljati kada Jugoslavija prestaje biti totalitarna, a postaje autoritarna, ali bez dvojbe je zločinačka i nedemokratska.
Mislim da je gubljenje vremena uspoređivati tko je zločestiji, komunizam ili fašizam. Oba su jako zločesti. Isto kao uspoređivati tko je bolji, a tko gori pedofil.
Pakt Ribbentrop-Molotov 1939. godine. je izvrstan praktičan primjer pravog lica zločinačkog komunizma. I zato ćemo teško išta o tome pročitati u hrvatskom medijskom prostoru koji se jako trudi održavati lijepu sliku o jugoslavenskom režimu. Ima još jako puno takvih primjera.
Znaš li ti dragi Camillus da je te 1939. godine bio veliki problem u Jugoslaviji na komunističkim sastancima taj Pakt objasniti članstvu ? Godinama im se govori protiv zla fašizma i onda odjednom šef iz Moskve sa fašistima potpiše partnerstvo u zločinu. Pa ti to objasni i opravdaj. Dosta je članova pred rat zbog toga razočarano napustilo komunističku partiju.
I pazi sada kako naši medijski kolumnisti panično brane zvijezdu petokraku.
Sanja Modrić, Telegram, 6.12.2025.
„U Ustavu se navodi da se državnost Republike temelji i na odlukama ZAVNOH-a. ZAVNOH je bio antifašističko tijelo, dio pobjedničke koalicije nad nacizmom i njegov je simbol crvena petokraka. Antifašizam je, znači, ustavna vrijednost Republike Hrvatske. Kad bi Hrvatska zabranila crvenu zvijezdu, dovela bi u pitanje ZAVNOH, partizansku borbu i saveznički status u Drugom svjetskom ratu“.
Da se iz Ustava izbaci ZAVNOH i da se zabrani javno pokazivanje komunističkih simbola što bi se desilo Hrvatskoj ? Veliko skoro ništa. Manje bi se uzbuđivalo desno dominantno biračko tijelo, a više bi se uzbuđivali Sanja Modrić i njoj slični fanatični pobornici raspale komunističke jugoslavenske države. Preživjela bi Hrvatska sve to valjda.
Ja znam sigurno da bi na Thompsonove koncerte dolazilo manje ljudi jer mu Sanjine isprazne partijsko parolaške kolumne povećavaju prodaju.
P.S.
Umjereno sam lijev. Za radnička prava i veće oporezivanje bogatih. Za brinuti o gladnoj djeci i osigurati besplatno školovanje i liječenje. Za korumpirane političare u zatvor. Za socijalnu državu. Ja jesam ljevičar, ali sam protiv simbola crvene zvijezde jer je to simbol zle ideologije. Ja sam antifašist i antikomunist.