Dragi čitatelji, 2025. je godina na Heretici, kao i u društvu, prošla u znaku povijesnih prijepora i kulturnoga rata. Veći dio najčitanijih tekstova stoga je i posvećen tim temama. Neki od eseja naših autora bili su ponajvažnijim pokretačem rasprava o kulturi i javnom financiranju ideologizirane književnosti, s njima i o njima se polemiziralo diljem mainstream medija, bili su referentna točka za daljnje rasprave (Boris Postnikov, graditelj ‘Književne Republike Jugoslavije’ Mirjane Kasapović), dok se neki drugi bave posebnim, specijaliziranim rukavcima te rasprave, recimo njezinim refleksijama u hrvatskoj kinematografiji (Kako je Dušan Vukotić zanemaren, maknut u stranu i na kraju bačen niz stepenice Zagreb filma Joška Marušića) ili književnosti kao takvoj (Sedam smrtnih grijeha današnjeg hrvatskog pjesništva Borisa Kvaternika).
Najpopularniji pojam za privlačenje publike na Heretici u 2025. godini očito je bio antifašizam, budući da ga sadrže čak dva među deset najčitanijih tekstova: Antifašisti u borbi protiv vjetrenjača Nevena Sesardića i O ‘hrvatskom’ antifašizmu i njegovim vrijednostima Davora Marijana. Pojedini eseji pratili su masovnija javna okupljanja u Hrvatskoj ove godine: najznačajnije od njih, dakako, koncert je Marka Perkovića Thompsona (Niprije nad Hipodromom Ratka Cvetnića), ali čitan je bio i osvrt na jesenji Marš protiv fašizma (Profesionalni aktivizam i proizvodnja neprijatelja Matije Jakšekovića). Na sve to nadovezuje se i pogled Matije Štahana na Budućnost povijesnog revizionizma u Hrvatskoj. Najčitaniji pak pogledi na globalna zbivanja varirali su od neposrednog hrvatskog susjedstva (Posljednji let za Lovćen? Crna Gora ususret generacijskim izborima 2027. Aleksandra Musića) do SAD-a (Nasilna narav suvremene ljevice Davora Dijanovića).
Donosimo, stoga, deset najčitanijih autora Heretice u 2025. godini.
10. Davor Dijanović: Nasilna narav suvremene ljevice
Dok se ljevici i tzv. progresivcima sve oprašta – od prijetnji i huškanja do otvorenih simpatija prema totalitarnim režimima – desnici se ne prašta ni pravo na govor. U slučaju ubojstva Charlieja Kirka čak se odbija jasno reći tko je, ideološki gledano, atentator i koji su mu motivi. Umjesto toga isprva su lansirane teorije da su ga možda ubili njegovi „još desniji“ istomišljenici, kako bi se pažnja skrenula s očitog ideološkog okvira. Ljevicu se, dakle, ni u kojem slučaju ne smije proglasiti nasilnom. Ona mora ostati sveta, sakrosanktna i bezgrješna – dok se desnicu neprestano demonizira i kriminalizira, pa čak i kada je sama žrtva. Da je neki desničar ubio lijevog aktivista sa svih bi naslovnica vrištalo kako je riječ o ekstremnom desničaru. U ovom slučaju toga nema. Štoviše, vrlo vjerojatno će se mainstream potruditi dokazati kako se uopće ne radi o ljevičaru, nego o nekom psihičkom bolesniku koji s ljevicom, dakako, nema baš nikakve veze.
Osim Nasilne naravi suvremene ljevice, Davor Dijanović je za Hereticu u 2025. godini objavio i ogled Antigeneza – pobuna protiv Postanka i razaranje temelja čovjeka.
9. Boris Kvaternik: Sedam smrtnih grijeha današnjeg hrvatskog pjesništva
Ipak, kome je zapravo u cilju ne objavljivati poeziju prema kriteriju izvrsnosti? Pa, očito pjesnicima koji su zasjeli u razna uredništva i književne odbore za dodjelu nagrada, a svjesni su toga kako sami nisu izvrsni. Neprekidno pumpanje iz štampe isključivo stihova sličnih njihovim jezičnim tumorima garancija im je da će za jedno desetak godina moći javno reći: Eto, vidite koliki je bio utjecaj našeg rada! Vidite koliko smo stilističkih sljedbenika imali! A dok šačica probranih marioneta trlja dlanove i plasira svoje splačine u javnost, stotine pjesnika vrijednih objavljivanja ne mogu ni pod cijenu života doći do izdavača, a kamo li nadati se kakvoj nagradi ili financijskoj potpori. To je stoga što je poetska scena, čini se, privatizirana od šačice umreženih imena koja koriste jedni druge kao štit i kao podršku iz sjene za stjecanje lovorika, povoljnih književnih osvrta i intervjua u medijima.
8. Joško Marušić: Kako je Dušan Vukotić zanemaren, maknut u stranu i na kraju bačen niz stepenice Zagreb filma
Upravo ovim redoslijedom kako sam naveo u naslovu, u naš javni (kulturni) prostor ušuljala se ta odvratna laž da bi tu i ostala. Kako naslov ne bi bio predugačak, izostavio sam i nastavak. Naime, ideološko podzemlje koje je osmislilo ovu diverziju kao dio plana Labrador 2, osokoljeno činjenicom „kako im dobro ide“, na kraju su ovom virtualnom odguravanju našeg uglednog umjetnika, nadodali i konkretnog egzekutora. A to je – Joško Marušić. Jednim rafalom riješit ćemo oba slučaja: Vukotića ćemo pripojiti srbijanskoj kulturi (kao Teslu, Andrića, Ruđera Boškovića…) kad ga već, eto, vi Hrvati nećete – mi sve uzimamo, nama svega fali, čitave epohe nam fale… A o istom trošku riješit ćemo se i tog prepredenog tipa kojega je sam Vukotić jednom javno nazvao „svojim nasljednikom“, a koji se od dalmatinskog spadala prometnuo u opasnog Hrvata.
Podružnica te zaplotnjačke filijale proteže se sve do grada New Yorka odakle se javio doživotni dopisni redatelj HAVC-a, a koji se devedesete godine odselio tamo zgrožen činjenicom da Hrvati doista dobivaju državu i da neće biti novog Karađorđeva. Nadao se dečko tamo velikoj karijeri i već prvoga dana svoga boravka u Velikoj jabuci dao si je tiskati posjetnicu na kojoj su bili njegovi podaci: na jednoj strani na engleskom, na drugoj na hebrejskom. Ali, ne bi Židovi bili najuspješniji narod u povijesti kad bi u svoje redove pripustili baš svakoga kome se to prohtije, pa jadni naš redatelj-štreber za trideset i pet godina Amerike nije tamo snimio ni kvadrat filma.
7. Matija Jakšeković: Profesionalni aktivizam i proizvodnja neprijatelja
Ako postoji posljednja lekcija iz ove analize, onda je ona jednostavna: kulturni ratovi uvijek dolaze u paru. Nijedna radikalna pozicija ne postoji sama, ona uvijek ima svoju sjenu, odnosno reakciju. Tako je i u Hrvatskoj. Iako je hrvatski prostor gotovo imun na stvaranje domaćih, duboko ukorijenjenih ekstremizama, nije imun na uvozni ekstremizam, a još manje na profesionalizirani aktivizam, a nije tajna da u Hrvatskoj djeluje cijeli niz profesionalnih aktivističkih organizacija koje žive od europskih fondova, državnih potpora, lokalnih grantova, međunarodnih organizacija, raznih programskih linija. Procjene govore o desecima milijuna eura godišnje koje završavaju u tzv. „civilnom sektoru“.
To nije problem samo po sebi, civilno društvo jest važan korektiv vlasti. Problem nastaje kada se aktivizam prestane baviti društvenim problemima, a počne se baviti održavanjem vlastitog smisla. Umjesto rada na terenu dobijemo ritam uličnih performansa, umjesto dijaloga dobivamo moralne osude, umjesto argumenata dobivamo parole, umjesto analize dobivamo „borbu protiv fašizma“ u zemlji u kojoj fašista uopće nema. Umjesto demokratskog nadzora, dobivamo kulturnu policiju. Upravo tu nastaje najopasniji mehanizam, jer kada profesionalizirani aktivizam ostane bez stvarnog neprijatelja onda ga mora izmisliti, budući da o neprijatelju ovisi njegova pozicija, njegova društvena moć, njegova medijska vidljivost, njegov politički utjecaj, njegova sposobnost povlačenja javnih financijskih sredstava. Ako neprijatelja nema – stvorit će ga, ako ekstremizam ne postoji – proglasit će ga, ako opasnost ne prijeti – konstruirat će je, ako društvo funkcionira – proglasit će ga opresivnim, to je logika svakog profesionaliziranog aktivizma, ne samo hrvatskog.
6. Aleksandar Musić: Posljednji let za Lovćen? Crna Gora ususret generacijskim izborima 2027.
Parlamentarni izbori 2027. u Crnoj Gori odredit će sudbinu države ne za razdoblje od četiri godine poslije izbora, nego za buduća desetljeća. Posljednji su to izbori na kojima se može zaustaviti sinergijski i multiplikativni učinak mnoštva negativnih procesa koji godinama razaraju Crnu Goru iznutra. Ti negativni procesi sadržajem i uzrocima nipošto nisu vezani samo za razdoblje posljednjih pet godina, no u tom razdoblju jesu intenzivirani. Crna Gora na svojem sada već mitskom europskom putu na papiru stoji bolje no ikad, no prava dinamika zbiva se unutar države, država pati iznutra. Ona ne vrši svoje temeljne dužnosti, vlast se boji ranjenog autokrata iz susjedstva, policija se boji nasilnika, podižu se spomenici ratnim zločincima, partijsko zapošljavanje je na vrhuncu, lokalni šerifi/kriminalci ponašaju se kao da su u drugoj državi, a sve to prati propagandno prepariranje umova kako Crnogoraca, tako i crnogorskih Srba.
5. Davor Marijan: O ‘hrvatskom’ antifašizmu i njegovim vrijednostima
Podjelu na temelju Drugog svjetskog rata, koji se proračunato i neprimjereno, ali sustavno banalizira na neodrživu relaciju ideološke ustaše – neideološki partizani, odnosno vrijednosno istovjetnu relaciju fašizam – antifašizam, nameće „ljevica“ koja pokušava zadržati kulturnu hegemoniju i moralno superiornu poziciju, te desnica koja pokapa svoje mrtve i rješava se povijesnih trauma. Za Tuđmanom danas daleko više poseže „ljevica“ koja ga je godinama vrijeđala i omalovažavala, a danas se protiv pokliča „Za dom spremni“ bori citirajući upravo njega. Na momente se stječe dojam da su „ljevičari“ najzagriženiji tuđmanovci danas. No koliko njih razumije da je to posljedica njihovog neprimjerenog nametanja jugoslavenskih sadržaja u hrvatsku formu u prethodnih 25 godina najvećim dijelom kroz „antifašističke vrijednosti“? Na Hipodromu je bio i prosvjed protiv takve politike, a ne ustaški dernek i žal za NDH.
4. Matija Štahan: Budućnost povijesnog revizionizma u Hrvatskoj
Budućnost povijesnog revizionizma – u najboljem smislu te riječi – u Hrvatskoj se čini svijetlom. Novi naraštaji povjesničara i intelektualaca nisu opterećeni komunističkom mitologijom kao starije generacije i propitivat će Drugi svjetski rat i Drugo svjetsko poraće izvan okvira jugoslavenske dogmatike. Što se tiče reakcija drugih zemalja na nadolazeće promjene u hrvatskoj historiografiji, neke od njih će ih, naravno, nastojati iskoristiti protiv Hrvatske, kao dokaz neumrlog ustaštva, fašizma, nacizma i tome sličnog. Međutim, oni će tako djelovati što god mi u Hrvatskoj činili ili propustili činiti – naša pasivnost jednako kao i naša aktivnost bit će im dokaz za jedno te isto i povod za daljnju stigmatizaciju Hrvatske. I ustrajanje na starim zaključcima i kreiranje novih teza o hrvatskoj prošlosti oni će jednako iskorištavati za svoje unutarpolitičke potrebe pa se na njih stoga ne treba obazirati, nego jednostavno nastojati doseći povijesnu istinu.
Naposljetku, u trenutku u kojem utjecaj Drugog svjetskog rata na međunarodne odnose, kako se čini, nepovratno blijedi – u poznatim nam konstelacijama koje podrazumijevaju Rusiju i Ukrajinu, Trumpa, Ameriku i Kinu te trajnu nestabilnost bliskoga hrvatskog susjedstva – vidimo koliko se povijest može zloupotrebljavati za različite „denacifikacije“ i nove geopolitičke konfiguracije. Ne nasjedajmo, stoga, na okvire koje su nam nametnuli oni koji nam ne žele dobro, nego – otkrivajući istinu o svim dobrim i lošim stranama naše prošlosti – izgradimo samosvijest na temelju te istine, koja nas jedina može održati kao političku zajednicu za budućnost.
Matija Štahan je, osim ovoga teksta, tijekom 2025. za Hereticu objavio i Dva tipa imperijalizma od Ukrajine do Palestine te Skicu za portret pape Franje.
3. Ratko Cvetnić: Niprije nad Hipodromom
Prvo pitanje: zašto Lepa Brena i ostale pjevačice iz regiona bez problema nastupaju na Hrvatskoj radioteleviziji, gostuju u talk-showovima, Brena čak na HTV-u besplatno reklamira svoje najlonke, dok se MPT na istoj adresi ne smije ni spomenuti? A kad koja njegova pjesma ipak bude izvedena, onda je to drugi izvođač i autorovo se ime ne izgovara? Pa čak i kad vodeći mediji srednje struje spletom okolnosti budu dovedeni u iznudicu, kao što je bio slučaj s dočekom srebrnih rukometaša na “glavnom trgu svih Hrvata”, u Katedrali duha odmah se služi pokornička misa: u istoj emisiji u kojoj je Brena reklamirala čarape prisavski egzorcisti raskužuju jednu svjetsku medalju i jednog nacionalnog hit-mejkera.
Ako idemo s pretpostavkom da se i ovdje estetski argumenti – pa čak i elementarni ukus – mogu slobodno ostaviti po strani, je li ovaj damnatio memoriae nastupio zbog “kontroverzija” oko Thompsonovih nastupa? Ako su kontroverzije kriterij, što ćemo s Breninim pjevanjem četnicima u Brčkom i Bijeljini 1993. i nastupima u odori vojske s kojom smo bili u ratu? U čemu je razlika? Odgovor je toliko jednostavan da ga se nitko ne usudi izreći: Marko Perković Thompson sudjelovao je u rušenju Jugoslavije, Lepa Brena nije.
Osim ovog osvrta, Ratko Cvetnić je za Hereticu u 2025. objavio i oglede Rim, a ne Beograd, Antifašizam kao pomirba, Dan selektivne amnezije i ‘Stop klerikalizaciji Božića’.
2. Neven Sesardić: Antifašisti u borbi protiv vjetrenjača
Iz toga što se u povijesnom pregledu u preambuli iznosi puka konstatacija da je uspostava temelja državne suverenosti u odlukama ZAVNOH-a (1943.) bila izražena nasuprot proglašenju NDH (1941.) nema apsolutno nikakvog valjanog načina da se izvede zaključak da se ustaške insignije i pozdravi stoga zabranjuju. Pokušaj da se iz početne deskriptivne (povijesne) premise izvuče ta normativna konkluzija jest elementarna logička pogreška koju jedino može objasniti opsesivna ideja da spominjanje NDH u Ustavu mora sadržavati osudu ustaških insignija i pozdrava. Ali te osude jednostavno nema. A ni zabrane. No, da odemo i korak dalje: čak i kad bi u normativnom dijelu Ustava postojala osuda ustaštva, odatle još uvijek ne bi slijedilo da bi ustaški simboli trebali biti zabranjeni. Kao što, uostalom, niti spominjanje odbacivanja komunizma u preambuli ne implicira da je korištenje zvijezde petokrake protuustavno i zabranjeno.
Neven Sesardić je, uz ovaj ogled, tijekom 2025. za Hereticu objavio i oglede Hrvatski i srpski nacionalizam u očima zapadnjaka, Treći čovjek Praxisa, Pohvale bez mjere – slučaj Milivoja Solara i Logička policija odgovara na žalbu Karmen Ratković.
1. Mirjana Kasapović: Boris Postnikov, graditelj ‘Književne Republike Jugoslavije’
Što radi hrvatsko Ministarstvo kulture i medija? U ideološkom smislu, najizdašnije je financijski podržavalo upravo postjugoslavensku književnost. Mnogi prvaci postjugoslavenske književnosti dobivali su godišnje novčane potpore za književno stvaralaštvo. Primjerice, 2025. Pogačar i Šnajder dobili su po 6.000 eura da bi mogli pisati svoje nove knjige i nije im to prva donacija te vrste. Kako sam navela, Ministarstvo znanosti i Grad Zagreb financijski su podržali i publiciranje Književne republike Jugoslavije s više tisuća eura, a Ministarstvo kulture stavilo je na popis djela koje javne knjižnice u Hrvatskoj mogu nabavljati javnim novcem. Postnikov je zaposlenik hrvatske države jer radi u Novostima, tjedniku srpske manjine u Hrvatskoj koji se financira iz državnoga proračuna. Sljubljen je s hrvatskim državnim proračunom, ali ne i s hrvatskim jezikom, književnošću i državom, nego pati za Jugoslavijom, jugoslavenskom književnošću i “zajedničkim jezikom”. Iz stanja razapetosti između ideološke fikcije i egzistencijalne stvarnosti može isplivati ako “postjugoslavija” formira svoj državni proračun pa se prikači na njega. Kako se to neće dogoditi, taj će jugoslavenski republikanac ostati dosmrtni korisnik hrvatskoga proračuna.
Uz ovaj ogled, Mirjana Kasapović za Hereticu je u 2025. objavila i tekstove Nacisti među Nesvrstanima – o ‘globalnom antifašizmu’, Etnički čistači i povijesni ponavljači, Ban Jelačić, konj Emir i antifašisti te Kako sam skrivila napad homoerotskih desničarskih grafitera na Juricu Pavičića?
