Ratko Cvetnić: O užasima Trumpova povratka na vlast

“Gazda se vratio kući, pa će se i pijani susjedi polako početi trijezniti” – tako Boro Ristić, osječki antikvar i jedan od naših vodećih trumpologa, završava svoju kolumnu u Večernjaku. Jedna od postizbornih viralnih dosjetki pita se: “Zašto je Trumpova pobjeda dobra za demokraciju? Zato što sad znamo tko odlučuje”. Ali ovo ipak nije tekst o Trumpu nego o Demokratskoj stranci (a potom i o još jednoj), dakle o političkoj sili koja, uz pokoji ideološki “swing”, već dva stoljeća predstavlja stožerni dio političkoga života SAD-a. Ujedno – kako nas podsjeća Wikipedija – to je stranka s najdužim kontinuiranim djelovanjem u svijetu, vojska iz čijih su se redova na scenu penjali protagonisti jedne slavne povijesti, ikoničke figure poput Woodrowa Wilsona i F. D. Roosevelta. Mi stariji dobro pamtimo i obitelj Kennedy – početkom šezdesetih fotografija Johna Kennedyja držala se po našim građanskim i malograđanskim voncimerima – a u novije doba Demokratska stranka dala je američke predsjednike i vrlo utjecajne političare iz obitelji Clinton i Obama.

Što se, dakle, dogodilo 2020. godine?

Demokrati su te godine za predsjedničku utrku nominirali već pomalo ishlapjelog karijernog političara kako bi ga suprotstavili dotadašnjem predsjedniku, republikancu Trumpu. Već je, dakle, sama nominacija bila neobična, kao i odluka Demokrata da Bidenu pridodaju Kamalu Harris, wokericu o čijim se sposobnostima veoma dvojilo i u samoj stranci. Ostavimo ovdje po strani još uvijek nejasne okolnosti samih izbora i Bidenove pobjede, zanemarimo i neke značajke mandata koji je uslijedio – poput uvaljivanja sukoba SAD-a i Kine na ukrajinski teritorij – već se vratimo na činjenicu da se, gotovo iz dana u dan, takva odluka stranke počela otkrivati kao podvala: Bidenova sve vidljivija dezorijentacija stala je hraniti društvene mreže, najokrutniju medijsku platformu koju povijest poznaje. Sve se, dakako, intenziviralo u ovogodišnjoj kampanji: osobito kad je Trump izvanrednim medijskim refleksom iskoristio onaj metak koji mu je odnio uho (nije mu trebalo više od desetak sekundi da, svjestan kako su sve kamere svijeta upravo uprte u njega, odradi ono malo teatra s kojim će dobiti izbore). Ako je još bilo kakvih sumnji sve su nestale kad je Biden nastupio u sučeljavanju, koje će mu – kako je Ristić odmah ustvrdio – biti posljednje: to je bilo doista mučno gledati.

Prosječni glasač – onaj, po Churchillu, “najjači argument protiv demokracije” – nije u Americi ništa bistriji ni obrazovaniji nego kod nas. Razlika je, međutim, u demokratskoj tradiciji, a to drugim riječima znači – u racionalnom pristupu društvenim temama. Average Joe ne treba biti doktor politologije da se zapita – ako ovaj čovjek nije u stanju voditi državu (a ne bi bio u stanju voditi ni kantinu u staračkom domu), tko onda odlučuje? Ako netko drugi odlučuje, zašto se taj nije kandidirao? Vidi li stranka sve to?

Demokrati su prije tri mjeseca tu podvalu pokušali sanirati drugom podvalom: Bidena su, mimo svake procedure, zamijenili jednom potkapacitiranom aktivisticom, koja je – na svoju sreću i sreću stranke – imala premalo vremena da pokaže sve svoje minimume. Nije, dakle, nikakvo iznenađenje što su Demokrati, uz predsjedničke izbore, izgubili i Senat i Zastupnički dom i svih sedam prevrtljivih država – Kamalu bi u tim uvjetima satrao i Miro Bulj, a možda i sam Dragan Primorac – iznenađenje je što je podvala ipak dobila toliko glasova. Otriježnjeni Matt Bennett, jedan od profesionalaca iz Demokratskog think-tanka, na koncu zaključuje: vrijeme je da se stranka vrati zdravom razumu. “Make sense, not war”, mogli bismo reći.

A kako je to prošlo kod nas?

Večernjak u samo predvečerje izbora na naslovnici konstatira: “Dan D: Donald Trump i Kamala Harris potpuno su izjednačeni”, a slično se drže i ostali srednjostrujaški mediji, uključujući i HRT kao glavni partijski servis: “tijesna utrka”. Ukratko, i ovdašnji medijski mainstream shvatio je da su šanse gđe Harris minimalne. Rezultati izbora donijeli su kratkotrajno užasavanje, a onda je nastupila rezignacija. Naše novinarstvo kao da se još uvijek ne može iskobeljati iz osamdesetih, iz one mentalne i ideološke blokade koju utjelovljuje Šuvarova Bijela knjiga (čiji smo četrdeseti rođendan nažalost preskočili). U to smo doba od tri kandidata koje bi ponudila Partija trebali zaokružiti svu trojicu – to se zvalo praznikom stvarne (dakle ne formalne) demokracije – a sad nam Partija pokušava, i uglavnom uspijeva, podvaliti dva gojenca pa onda glasamo za jednoga od njih. Ne može se reći da razlike nema, ali smisao je jasan: partijska ponuda, čak i kad je očigledna podvala, treba biti jedina ponuda. Osamdesetih je na izbore izlazio socijalistički malograđanin, još uvijek opijen magijom Titove besplatnosti, a taj bi stalno zaokruživao onu trojicu i čudio se kako to da je rezultat uvijek isti. Može li taj dobričina, ili njegov potomak, danas napokon shvatiti ideju dvostranačkog – u osnovnoj liniji višestranačkog – sustava?

Bliže se praznici demokracije: ovih si hladnih dana trebamo poželjeti da nešto od trumpovskog rasola pretekne i do našeg sokaka.