Ovoga Božića ušli smo u tzv. Jubilejsku godinu Crkve. Prvi ovogodišnji broj Glasa Koncila, diskretno također nazvan jubilejskim, vrijedilo je sačuvati: uredništvo je angažiralo jake snage za vodič kroz ono što nas čeka u 2025., u godini u kojoj će Crkva u Hrvata – „diljem naših dviju domovina“, kako naglašava zagrebački nadbiskup Kutleša – biti ne samo dionikom Svete godine sveopće Crkve, nego i nezaobilazni sudionik obilježavanja 1100. godine hrvatskoga kraljevstva i splitskih crkvenih sabora. Ako dodamo da je tekuća godina i „superizborna“ (drugi krug predsjedničkih, te lokalni izbori, o kojima najizravnije ovise tolike egzistencije), ova nas zanimljiva podudarnost vraća povijesti dvaju paralelnih sustava koji su obilježili proteklih sto i nešto godina naše povijesti. To je i superprilika da se vratimo na jednu zanemarenu knjigu (i autora), naime na Darka Hudelista i njegov publicistički ep Rim, a ne Beograd (Alfa, Zagreb 2017.) koji na više od osamsto stranica evocira čitavu povijest odnosa Crkve i Partije, povijest sukoba koja, naizgled paradoksalno, dovodi do jedinog njihovog joint venturea – a to je stvaranje hrvatske države. No, to je zasebna priča.
Hudelist je potekao iz Poletove novinarske škole, ali u Globusu, u kojem je razvio svoju novinarsku karijeru, dugo su dvojili oko njegovih stvarnih dometa; prema redakcijskim sjećanjima jedini koji je postojano vjerovao u njega bio je pokojni Denis Kuljiš. Hudelistova profesionalna sklonost očinskim figurama, uključujući tu i očeve nacije poput Tuđmana ili Dobrice Ćosića, donijela mu je određene antipatije koje su se, osobno držim bez ikakvog razloga, prenijele i na njegov opus. Ali knjigama nisu naškodile.
Gdje je zaplet na kojem počiva Hudelistova priča? Ujedinjenjem iz 1918. godine Hrvati po prvi puta politički izlaze iz katoličkoga svijeta, a Katolička crkva dolazi u situaciju da više ne predstavlja većinsku konfesiju; k tome, Srpska pravoslavna crkva, državno preduzeće s neograničenim jamstvom, svoju katoličku posestrimu doživljava kao multinacionalnu kompaniju u vlastitom dvorištu. Zbog toga je pokušaj ratifikacije konkordata, posebnog sporazuma između jugoslavenske Vlade i Vatikana, potpisanog sredinom tridesetih, bila crta preko koje SPC ne želi prijeći. Upravo u vrijeme Titovog preuzimanja Partije, u Beogradu zbog ratifikacije izbijaju nasilni prosvjedi na kojima, vođena svojim motivima, Partija staje uz bok prosvjednika: SPC i KPJ zajedno protiv „vatikanskih ugovora“.
Na ovom mjestu Hudelist u priču uvodi važnog aktanta: to je Varaždinec Stjepan Krizin Sakač, „isusovac koji je Hrvatsku izvukao iz Jugoslavije“, kako ga opisuje na jednom mjestu. Naime, upravo u vrijeme natezanja oko konkordata Sakač, nekadašnji član Švicarske garde, povjesničar, bliski Stepinčev suradnik, smišlja dalekometni softver vjerskog, ali i političkog rekoncipiranja Crkve u Hrvata, koristeći za to seriju jubilarnih datuma, u prvom redu 1300. obljetnicu pohoda opata Martina, koja pada upravo u 1941. godinu. Povod je neosporan: pokrštavanjem, koje je započelo brzo nakon Martinove „vizitacije“ (oko 641. godine), te ulaskom u zajednicu kršćanskih naroda Evrope, Hrvati postaju – riječima Živka Kustića – „neizbrisivi iz povijesti svijeta“. Ali kako nesretna 1941., kao ni godine koje slijede, ne prolazi u svečarskom raspoloženju, čitav se koncept preko Stepinca seli u jednako nepogodno okruženje nove Jugoslavije gdje će u svojevrsnoj hibernaciji dočekati postkoncilsko vrijeme i normalizaciju odnosa SFRJ i Vatikana. A do tog je doba Duh Sveti uspio Hrvatima napuhati teološko-pastoralni dream team kakav ovdje doista još nije zabilježen – Šeper, Kuharić, Kustić, Šagi Bunić, Turčinović, Bajsić, Kršćanska sadašnjost, Glas Koncila… K tome i ona moćna gomilica predvođena Bonaventurom Dudom i Jerkom Fučakom koja je pod Kaštelanovim kišobranom skuckala Zagrebačku Bibliju. Sami Modrići i Gvardioli. Projekt aktivnog sjećanja 1975. godine dobiva naziv „Trinaest stoljeća crkve u Hrvata“, a opća mobilizacija vjerničkoga puka koja će uslijediti veže se na nekoliko ciljanih datuma, podcrtanih u vjerskom i političkom kontinuitetu Hrvatske: 1975. – Marijanska godina (1000. obljetnica prve crkve posvećene Djevici Mariji); 1978. – 900. obljetnica Zvonimirove bazilike; 1979. – Branimirova godina (1100. obljetnica „prvoga međunarodnog priznanja Hrvatske“), itd.
Iz jedne – ne najmanje važne – perspektive bila je to utakmica u brojkama koju je Crkva uspjela nametnuti Partiji i njenim sletovima: brojili su se hodočasnici u Rim, Šibenik, Mariju Bistricu, Solin, Herceg Novi, Knin, Zadar, Nin… Pri tome je svaka strana navlačila cifru na svoju stranu, ali je objema bilo jasno da brojke rastu. Finalni ogled održao se u Mariji Bistrici u rujnu 1984., na završetku Nacionalnog euharistijskog kongresa. (Dobro se sjećam te blage zagrebačke večeri uoči završetka Kongresa: M. je – o, mladosti! – slavila dvadeset i peti rođendan; nakon povratka iz bolnice bila je još u rekonvalescentskom stanju pa je nas uzvanika u lijepom građanskom stanu u Draškovićevoj bilo svega nekoliko – ali se zato s prozora te peterokatnice, među čijim stanarima su bili Marijan Matković i Enes Čengić, mogla čitavu večer promatrati tiha i beskrajna kolona koja se od Kaptola slijevala Vlaškom prema istoku grada i dalje, prema Bistrici).
To sutrašnje misno slavlje na otvorenom, kojim je Kongres završio, okupilo je u Mariji Bistrici izniman broj hodočasnika: Glas Koncila piše o 400 tisuća ljudi, a Vjesnik, najozbiljnije partijsko glasilo, izvješćuje o 100 tisuća nazočnih vjernika. Vic, koji je za one uvjete brzo postao viralan, mirio je obje perspektive: da, bilo je 100 tisuća vjernika, ostalo su bili udbaši. Nema viceva do onih u komunizmu. Hudelist ističe da je možda najpotpuniji rezime toga projekta dao baš partijski kadar zadužen za praćenje crkvenih gibanja, imotski vlaj Stipe Pojatina, inteligentan i obrazovan analitičar, čiji zaključak, inspiriran nekim formulacijama Šagi Bunića, vrijedi citirati: „… katoličanstvo se predstavlja odlučujućim činiocem povijesnog oblikovanja hrvatskog naroda i njegove svijesti, štoviše kao presudni element u formiranju i očuvanju svijesti kontinuiteta hrvatske državnosti.“
Evo nam, dakle, 2025. godine, i novog jubileja Crkve. Crkva je ustanova koja je – za razliku do Partije – odijeljena od države, ali nije odijeljena ni od društva ni od javnosti; upravo na tome počiva njena, željena ili neželjena, politička snaga. Uz to, kao institucija koja je opća, ali i mjesna, ona je – poput drugih nacionalnih institucija – koji put pozvana da radi ono što politika neće, ne zna ili ne može. Na primjer da bude „presudni element u formiranju i očuvanju svijesti kontinuiteta hrvatske državnosti.“ Ne treba stoga sumnjati u to da će mnogi jubilejski motivi izazvati osporavanja, pa i napade. Isto tako, ne treba sumnjati da će naša pučka, turbohrvatska državotvornost (rafinirana, kakva već jest) na periferiji jubilejskih događanja nataložiti dovoljno kiča da ga „protuprosvjednici“ proglase pravim sadržajem Jubileja. Ali, sve je to manje važno: bitan odnos Partije (koja se kroz Vladu i njene ustanove pojavljuje kao partner na jubilejskom projektu) definiran je upravo ovom bilješkom iz notesa Stipe Pojatine. Hoće li, dakle, Partija – koja se s „detuđmanizacijom“ ionako vratila pojmovniku osamdesetih – mirno gledati kako se Crkva opet upušta u onaj udruženi zločinački pothvat koji se sastoji u izvlačenju Hrvatske iz Jugoslavije?
Hudelist nam zapravo opisuje događaje koji će uslijediti i stoga njegova knjiga – zajedno s porukom iz naslova – treba ući u obveznu literaturu za ovu godinu.
