Written by 09:37 Hereze, Ogledi • One Comment

Tomislav Kardum: Možemo! ne može! zamijeniti SDP

Uslijed neprijeporno odličnog rezultata Tomislava Tomaševića kao kandidata Zeleno-lijeve koalicije, kolokvijalno poznate kao Možemo!, po svojoj najpoznatijoj sastavnici, u javnosti je počela cirkulirati teza po kojoj će Možemo! posve istisnuti SDP, preuzeti njegovo biračko tijelo i zaprijetiti HDZ-u na idućim izborima („premijerka Sandra Benčić“). Takve teze počivaju na fundamentalnom nerazumijevanju socioekonomskih i kulturoloških faktora koji utječu na glasače u Hrvatskoj i izvan nje.

Iako je za SDP u deset najvećih gradova glasalo ukupno samo 76 tisuća birača, u svojim tradicionalnim ruralnim uporištima (Hrvatsko Zagorje, Podravina, Primorje, Gorski Kotar, otoci) SDP je uglavnom obranio svoje pozicije, pa donekle i u trećem najvećem gradu u Hrvatskoj, Rijeci. Ono što se trenutno događa na lijevoj sceni vjerojatno je trajnija podjela na primarno urbanu zelenu novu ljevicu i primarno ruralni, “tradicionalni” SDP. Zeleno-lijeva koalicija izvan gradova praktički i nema organizacije, a u ruralnim sredinama promicanje vožnje biciklom (u sredinama gdje prosječni vlak vozi 50 kilometara na sat), veganstva i eko proizvodnje zasigurno neće imati pretjeranog odjeka. Možemo će tako na svoju stranu pridobiti „svjesne“ ljevičare iz većih sredina, dok SDP-u ostaju birači s jedne strane tradicionalne povijesne podjele. Odnosno, glas za SDP određivat će primarno odnos prema povijesti – folklorno pozitivan odnos prema naslijeđu Jugoslavije.

Osim spomenutih konkretnih pitanja, ispred Možemo! se postavlja i problem suvremenih identitetskih pitanja. Naime, birači SDP-a izvan većih gradova su, po samoj prirodi stvari, prilično konzervativni, čemu sigurno pridonosi i činjenica da su njihovi birači u prosjeku i najstariji. To, dakako ima implikacije na SDP-ovu politiku. Iako Možemo! trenutačno skriva svoje stavove u identitetskoj sferi, koji su na liniji europskih zelenih stranaka, odnosno previše „progresivni“ za prosječnog hrvatskog birača, predstavljajući se, uz medijski poguranac, kao primarno meritokratska i antikoruptivna opcija, oni to neće moći činiti dugo, kao što to nije mogao ni Most koji se sada iz antikoruptivnog pokreta primarno dezideologiziranih poruka pretvorio u klasičnu nacionalno-konzervativnu stranku.

Širenje platforme Možemo! izvan gradova ograničava i klasna struktura vodstva, kao i birača. Primjerice, „pučki tribun“ Tomislav Tomašević na Tuškancu je osvojio čak 55, 65 posto glasova. Tako uspješan rezultat u četvrti koja bi – po izvornom značenju riječi „ljevica“ i „desnica“ – trebala glasati za „desnicu“, povlači sa sobom i balast. Ipak, treba napomenuti da to nije samo hrvatski fenomen – 48 posto radnika s „plavim ovratnicima“ na francuskim bi predsjedničkim izborima, prema anketi, glasalo za Marine Le Pen, dok bi za trenutačnu socijalističku gradonačelnicu Pariza Anne Hidalgo glas dalo 2, a za čelnika Zelenih Yannicka Jadota 4 posto birača iz radničke klase. Sirotinja iz predgrađa kojoj do posla autom ili javnim prijevozom treba sat i pol začudo nema sluha za biciklističke staze!

Fenomen rascjepa ljevice već je zabilježen u Velikoj Britaniji. Iako zbog britanskog izbornog sustava koji cjepkanje stranaka čini nelogičnim (pobjednik dobiva mandate u izbornoj jedinici), nije došlo do rascjepa unutar Laburističke stranke, a ta se stranka suočava s istim problemima kao i hrvatska ljevica. Novi čelnik Keir Starmer tako je počeo govoriti o patriotizmu kako bi pridobio tradicionalne laburističke glasače – koji su mahom glasali za Brexit – a koje je odbio (pre)progresivan eurofilski centar u Londonu. Naime, Konzervativna je stranka „razbila“ tzv. Crveni zid, tradicionalno laburističkih općina, u Midlandsu na sjeveru Engleske. Laburisti su nedavno izgubili i na izborima za Donji dom u okrugu Hartlepool, u kojemu konzervativci baš nikada nisu pobijedili, a sada je konzervativni kandidat dobio 52 posto glasova.

Kako se navodi u prethodnom broju Economista, Laburistička je stranka utemeljena kao „progresivni savez“ manuelnih radnika i „umnih radnika“ (workers by brain). Manuelni radnici su 1951. činili 70 posto birača laburista, a danas čine manje od 40 posto. Manje od 10 posto laburističkih zastupnika u parlamentu bili su pripadnici radničke klase, znatno manje od trećine u 1983. Rušenje spomenika, nametanje krivnje zbog britanske kolonijalne povijesti, uvođenje 453. rodne zamjenice i sl., odgurali su društveno konzervativne laburiste torijevcima, koji su pak zauzvrat morali prihvatiti znatno više intervencionistički pristup ekonomiji. Laburiste pak danas čine mladi, visokoobrazovani stanovnici gradova i manjine. Zvuči poznato?

Hrvatski je scenarij utoliko drukčiji što SDP i dalje ne odustaje od svoje tradicionalne politike, pa će i zadržati društveno konzervativnije današnje glasače ljevice. Ukoliko se pak krene nadmetati u „ljevičarenju“ s Možemo! u identitetskim politikama, njegovi bi društveno konzervativni glasači lako mogli naći utočište u sve centrističkijem HDZ-u. Realnost je ipak da SDP na državnoj razini ne može pasti ispod 15 posto te da niti Možemo! ne može rasti preko 15-20 posto.

(Visited 610 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 13. 6. 2021.
Close