Predvidivo jedva popraćena u tzv. medijima srednje struje u Londonu je od 30. listopada do 1. studenog 2023. održana prva konferencija „Saveza za odgovorno građanstvo“ (Alliance for Responsible Citizenship). Ime inicijative možda je, kao što je primijetio američki politički komentator s mađarskom adresom Rod Dreher, „uistinu teško moglo biti dosadnije“, no imena uzvanika teško da su mogla koga ostaviti ravnodušnim. Među istaknutim pokretačima inicijative, uz barunicu Philippu Stroud i suradnike, zacijelo je najpoznatiji planetarno popularni kanadski psiholog Jordan Peterson. Niz najavljenih govornika koji je uključivao imena poput Ayan Hirsi Ali, povjesničara Nialla Fergusona, biskupa Roberta Barrona i mnogih drugih obećavao je jedinstven događaj. Da uz duhovne inicijatore u pozadini događaja stoje i ozbiljne organizacije poput Legatum Institutea i drugih „think tankova“ ne treba čuditi. Ambicije „visokog postavljanja ljestvice“, ako već ne i preuzetnost organizatora, zrcale se u akronimu inicijative ARC („arka“). Inicijatori zaista nisu skrivali svoje pretenzije. Upozoravajući na „kritičan trenutak zapadne civilizacije koja se nalazi pred mogućim rasapom“, uvjereni da mogu ponuditi odgovore na goruća pitanja, okupili su stotinjak govornika da bi pred više od 1500 slušatelja ponudili „bolju priču“ od one koja zadnjih desetljeća preplavljuje medijski svijet – i svijest – zapadnjaka.
Tehnički besprijekorno organizirana, u za tu prigodu prilagođenim prostorima Magazine London u sjevernom Greenwichu, prva konferencija ARC-a odisala je promišljenom i odmjerenom estetikom ne sasvim lišenom estradizacije. Izostanak crvenog tepiha, cadillaca i fotografskih bljeskalica nije u potpunosti uklonio ozračje „svijeta slavnih“ osjetan pri pojavljivanju niza, mahom putem internetske anglosfere poznatih osoba. Unutar sustava registracije koji je dopuštao komunikaciju i povezivanje sudionika bile su jasno odijeljene dvije kategorije uzvanika, naime, govornici i polaznici. Prvu je kategoriju činilo stotinjak, a drugu više od tisuću osoba iz javnog života: od poslovnih ljudi, ulagača, bivših i aktivnih političara, preko znanstvenika, odgojitelja, sve do aktivista i umjetnika. Trodnevni program, uobličen kao svakodnevno smjenjivanje niza predavanja, poticajnih govora i tribina bio je ispresijecan umjetničkim nastupima (od onih britanskog pjesnika-repera Joshue Lukea Smitha, slikara Makota Fujimure do kompozitora Samuela Andreyeva i drugih). Kombinacija očito odražava uvjerenje Jordana Petersona da „propozicijska“ dimenzija predstavljanja svake dobre ideje mora biti popraćena i prizivom na osjećaje čemu najbolje može poslužiti umjetnost u svim svojim oblicima. Uz nastupe (prema mišljenju mnogih promatrača neujednačene kakvoće) u službenom dijelu programa, osobito dragocjeno je bilo vrijeme predaha i obroka predviđeno za neslužbene susrete.
U svom „maksimalističkom“ shvaćanju dosega, uloge i budućnosti inicijative – koje je u nastupima nekih govornika poprimalo i mesijanske crte – inicijatori su očekivane ishode predstavili, ako ne u eshatološkim, a ono svakako u kategorijama povijesnog značaja. Nastupi su bili strukturirani unutar nekoliko velikih tema („Bolja priča“, „Društveno tkivo“, „Posao i uprava“ „Energija i okoliš“), a njihovo je praćenje bilo olakšano dostupnim ukusno uređenim tiskanim brošurama s „utemeljiteljskim“ člancima dijela izlagača. Što je, dakle, „bolja priča“? Koncept provučen kroz sva područja i primijenjen na širok spektar tema koji odražava mješavinu duboke zabrinutosti zbog smjera u kojem se zapadna civilizacija kreće, no istovremeno je prožet optimizmom koji obuhvaća širok spektar problema: od ekološke krize i pitanja obnovljivosti izvora, preko naravi i održivosti slobodnog tržišta, krize odgoja i obrazovanja, raspadanja društvenog tkiva, pa sve do filozofske krize smisla. Uz brojne stručnjake iz tih i mnogih drugih područja, u nekoj vrsti paradoksalnog ključa, nastup komičara Konstantina Kisina bio je dramatičan poziv na buđenje podsjećajući na klauna iz knjige Harveya Coxa.
Općenito nije lako tako raznolik i složen događaj okarakterizirati u svjetonazorskom ključu. Atributi dodijeljeni konferenciji, poput „anti-woke Davosa“, „seljačke pobune“ ili „desničarskog skupa“ uglavnom više govore o komentatorima nego o samom događaju. Proglasiti događaj tek „desničarskim skupom“ dokaz je tragične nesposobnosti dijela promatrača za uočavanje suptilnih nijansi, ako ne i odraz duboke iracionalnosti. Naime, velik dio govornika (a zacijelo) i uzvanika teško bi bilo opisati kao „desničare“, pa čak i kao konzervativce. Povjesničar Niall Fergusson eksplicitno se izjasnio „klasičnim liberalom“ pozivajući pri tom na ono što je opisano kao „savez konzervativaca i klasičnih liberala“. Potonji je izraz u hrvatskom govornom jeziku, nažalost, često pogrešno shvaćen ili sveden na pejorativno ili iskrivljeno značenje. Kako god bilo, pojam klasičnog (britanskog, racionalnog) liberalizma skovan unutar političke teorije zacijelo znatno bolje opisuje svjetonazorske pozicije dijela sudionika. Prema drugom kraju spektra većinu uzvanika zacijelo se ipak može opisati kao konzervativce različitih vrsta. Osobito je bilo zanimljivo vidjeti nekadašnje svjetonazorske neistomišljenike koji su se (ne ostavivši iza sebe sve svoje razlike) sada našli na istoj strani, što vjerojatno najbolje ilustriraju primjeri feministkinja „stare škole“ ili otriježnjenih ljevičara, zajednički suprotstavljenih nekima od danas dominantnih vrijednosti.
Među takvim zanimljivim pojavama svakako je Mary Harrington, kolumnistica britanskog medija UnHerd, autorica kovanice „reakcionarni feminizam“ i knjige Feminism Against Progress („Feminizam protiv napretka“). Njezinu uvjerenju da je transrodna ideologija kao prethodnica transhumanizma duboko antifeministički fenomen koji dodatno osnažuje muškarce u nadvladavanju ženama pridružila se Louise Perry, feministkinja i kritičarka seksualne revolucije, koja je govorila o tome kako je uporaba kontracepcije dovela do podvrgavanja žena. Iz njihovih je nastupa postalo očito da je razina ludila koja se očituje u tzv. (trans)rodnoj ideologiji dovela do otrežnjenja mnogih dojučerašnjih naprednjaka. Sama pak činjenica da nekadašnje feministkinje i diplomandice ženskih studija počinju braniti tradicionalnu ustanovu obitelji može se uistinu iščitati kao znak vremena.
Na tom tragu, bilo je upravo zgodno vidjeti i brojne donedavne američke ljevičare, poput fizičara Bretta Weinsteina kojeg je do otrežnjenja dovelo izbacivanje s kampusa njegova sveučilišta tijekom „Non-white day“ ili deklariranog homoseksualca Davea Rubina kako čavrljaju s brazilskim katoličkim reakcionarima ili sa zanimanjem slušaju propovijed bivšeg bankara i ulagača, a sad pentekostalnog pastora. Ti otpadnici od svojih političkih plemena u očima njihovih dojučerašnjih suboraca zacijelo su se diskreditirali kao „novi fašisti“, no upravo su neki od njih donijeli najveće osvježenje konferenciji. Na stranu bradati Amerikanci u kariranim košuljama od flanela i zaista egzotični Afrikanci, suit&tie bili su norma za znatan dio muških sudionika. No, usprkos toj površnoj uniformnosti znatnog dijela gostiju jedna od najupečatljivijih osobina događaja bila je velika intelektualna raznolikost.
Nasuprot ležernijoj pojavi i umjetničkoj ili filozofskoj auri dijela sudionika, „teške boje“ konferenciji svakako je dodalo pojavljivanje tek izabranog Govornika Zastupničkog doma SAD-a, Mikea Johnsona. Publici se obratio i senator Mike Lee, a Vivek Ramaswamy (tada još republikanski predsjednički kandidat) javio se iz stražnjeg dijela svojeg predizbornog autobusa. Općenito, tijekom konferencije na pozornici su se smjenjivali brojni bivši, aktivni ili aspirirajući političari od niza australskih i britanskih državnika poput nekadašnjeg izuzetno uspješnog Johna Howarda, Johna Andersona, Tonyja Abbota ili trenutne britanske ministrice Kemi Badenoch. Za budućnost projekta zacijelo je ipak od većeg značaja bio velik broj manje poznatih političara iz čitavog svijeta, poglavito deseci mladih ili aspirirajućih političara.
Nema sumnje da je susret – kao što je posvjedočio novinar s kojim sam razgovarao – bio pravi eldorado za ugovaranje nastupa, gostovanja, intervjua i budućih kontakata. Nemoguće je pri tom ne uočiti element estradizacije i podržavanja određenog dojma o glamuru osobito vidljivog u pauzama između dijelova programa. No, ostavljajući djetinjastu fascinaciju internetskim zvijezdama s jedne, kao i podrugljivi cinizam spram toga, s druge strane, teško je u kontinuiranom fluktuiranju sudionika ne prepoznati dinamičan protok društvenog i simboličkog kapitala. Prilika, za načelno sve sudionike, za pristupiti nekadašnjim australskim premijerima, očešati laktove s poznatim političarima, svojim junacima internetskog novinarstva ili intelektualnim junacima učinila je ARC za većinu sudionika zasigurno uzbudljivim, ako ne i iznimnim događajem.
Nakana pokretača bila je da inicijativa bude konstruktivna, konzervativna i nadom ispunjena alternativa politici zastrašivanja, manipulacije i bezumnih podjela. Za prividno elitistički zbor, središnja poruka ARC-a, idealistički naivno ili neiskreno poziv je slobodnim građanima, baštinicima zapadne civilizacije da se vrate svojim civilizacijskim izvorima i preuzmu odgovornost za svoje društvo i kulturu. Široko ocrtani korijeni, oslobođeni tereta postkolonijalne samokritike i sveprisutne uključivosti, u više su navrata opisani kao nasljeđe judeokršćanske baštine u čijem je središtu slobodan čovjek, stvoren na Božju sliku. No, usprkos neizrečenom, zacijelo i prividnom, konsenzusu – razlike u shvaćanju toga što su središnje vrijednosti (ako ne i Vrhovna Vrijednost) izvirale su iz mnogih govora. Dok su, recimo, Niall Fergusson i Ayan Hirsi Ali čvrsto naglašavali temeljni značaj liberalne demokracije, drugi su govornici naglašavali važnost priskrbljivanja obilja i slobodnog tržišta ili ljudskog dostojanstva. U dojmljivom nastupu američki je umjetnik Jonathan Pageau, govoreći kao kršćanin, podsjetio nazočne da budu vrlo oprezni s određivanjem najviše vrijednosti jer – kako je rekao – ta će sebi podrediti sve ostale i na kraju se pretvoriti u idola. Njegove riječi kao da su bile upućene ponajprije nazočnim gospodarstvenicima –ili je to tek potpisnik ovih redaka tako čuo?
Podsjećanje na ulogu Ronalda Reagana ili Margaret Thatcher u „pobjedi Zapada“ nad „Osovinom zla“ evocira i „stari savez“ konzervativaca i liberala protiv komunizma koji je, ponekad nazvan fuzionizmom, označio okupljanje slobodarskih političkih snaga na Zapadu tijekom 80-ih godina 20. stoljeća. Koliko god poziv na obnovu saveza izgledao privlačan – osim radikalno promijenjenih geostrateških okolnosti i naravi opasnosti – niz nezanemarivih razlika između dva svjetonazora taj projekt čini teško ostvarivim. Okupljanja poput konferencije Advancing Freedom u Madridu u rujnu 2023. barem nude okvir za konstruktivnu raspravu. Riječima Harrisona Pitta, iz konzervativne perspektive „liberalizam je jednostavno loše opremljen za rješavanje krize smisla koja pogađa dekadentna zapadna društva“, no klasični liberali, čini se, nemaju kamo nego u društvo konzervativaca. Međutim, kao što je isti uočio, u mogućem budućem savezu morat će igrati ulogu manjeg partnera jer, kad je riječ o mogućoj obnovi liberalno-konzervativnog partnerstva činjenica jest da je liberalna strana ta čiji je potencijal da ponudi smisao trenutno potrošen, zajedno s velikim dijelom modernističke paradigme.
Mnogi sudionici doslovno su shvatili potrebu govora o „boljim pričama“ pa su ponekad i bez potrebe i doslovno ponavljali tu frazu. Problem bezidejnosti nije promaknuo brojnim promatračima. Kako je napisao Sebastian Milbank, jedan od sudionika – i kritičara – ARC-ova okupljanja: inicijativa je uspjela stvoriti podlogu za oblikovanje „vitalne disidentske poruke“, no da bi uspjela „mora se osloboditi tereta diskreditiranih ideja“. Za Milbanka te ideje su poglavito „potrošeni politički koncepti i nostalgija za fuzionizmom iz 80-ih godina 20. stoljeća“.
Subjektivan dojam potpisnika ovih redaka je taj da je, nasuprot brojnim govornicima s „liberalnog spektra“ koji su rješenja vidjeli ponajprije u projektima ostvarivanja sveopćeg blagostanja i osiguranja nesputane osobne slobode, sentiment vrlo značajnog dijela publike ipak bio na onome drugom kraju spektra. Potvrđuje to dobro prihvaćanje nastupa biskupa Roberta Barrona o naravi slobode (protumačene u vrlo tradicionalnim katoličkim kategorijama) ili pravoslavnog umjetnika Jonathana Pageaua. Taj je dojam možda ipak ponajbolje sažela mlada Poljakinja završavajući svoj osvrt na raspravu riječima: „Usput, ne treba nam bolja priča na Zapadu – Evanđelje je jednako istinito i lijepo kao što je oduvijek bilo. Samo trebamo postati bolji pripovjedači!“
Na temelju neobaveznih razgovora i kontakata ARC je očito privukao i mnoštvo mladih, ili budućih, političara i aktivista iz srednje i jugoistočne Europe. U tom kontekstu osobito treba pohvaliti nesektaški duh okupljanja čije bi prihvaćanje bilo pravi blagoslov za hrvatsku „konzervativnu scenu“ zapletenu u kramarsko i besplodno strančarenje tako karakteristično za nacionalnu politiku. Prevlast anglofonih pokretača inicijative i neočekivana nadzastupljenost nekih nacija (Australija, npr.) zacijelo je rezultat prethodnih poslovnih, interesnih i osobnih veza. No, u publici su, premda je teško govoriti o brojevima, bili prisutni brojni, mahom mladi, Europljani. Široka paleta gostiju iz, kako su se organizatori pohvalili, 72 nacije svijeta otvara i pitanja mogućih veza s drugim inicijativama pokrenutim posljednjih nekoliko godina. Iz hrvatske perspektive diskreditirane ideje koje spominje Milbank nisu naravno isključivo one koje se tiču Ronalda Reagana ili Margaret Thatcher nego i živahni povijesni projekti poput onih koji prijete suverenitetu i cjelovitosti Republike Hrvatske, a tiču se neposrednog susjedstva.
Recimo, Mađarska je već dvije godine zaredom središte okupljanja – uz državnu potporu – mađarske inačice američke „Konferencije konzervativne političke akcije“ (Conservative Political Action Conference), postupno se pozicionirajući kao europsko središte i utvrda modernog konzervativizma. Na konferenciji u Londonu bilo je desetak ili više Mađara, od čega je visoku politiku predstavljala donedavna ministrica pravosuđa Judit Varga i njezin kolega parlamentarni zastupnik Zsolt Németh. „Znakom vremena“ zacijelo bi se mogla opisati i nazočnost američkog konzervativnog komentatora Roda Drehera kao predstavnika Mađarske. U društvu bivšeg slovenskog ministra Alojza Peterlea bio je slovenski zastupnik u skupštini i više mladih sunarodnjaka. Usput, Hrvatska je bila zastupljena s troje oporbenih saborskih zastupnika i nekoliko uzvanika u „slobodnom aranžmanu“. Zahvaljujući nazočnosti nekoliko gostiju iz Srbije saznali smo i za održavanje „Preko-kontinetalnog konzervativnog kongresa“ (Cross-Continental Conservative Congress ili CCCC – bez namjere dosjetke) u Beogradu koji je The European Conservative već okrstio „mlađim bratom američkog CPAC-a“. Inače, kao organizatori tog skupa navode se Jovan Palalić, zastupnik u Skupštini Srpske narodne partije, koalicijskog saveznika Aleksandra Vučića, i Nenad Popović, osnivač iste stranke, nekadašnji ministar i poslovni čovjek s jakim vezama u Rusiji.
Premda se dosadašnja „konzervativna okupljanja“ u Mađarskoj i Srbiji ne mogu (niti ih treba) uspoređivati s ARC-om, podudarnost na određenim područjima, kao i otvaranje mogućnosti umrežavanja sudionika podsjećaju na važnost hrvatske nazočnosti na takovim međunarodnim okupljanjima. Naime, umjesto očekivane sumnjičavosti i predvidljivog kritiziranja, poruka je to hrvatskim političarima, pa i javnim osobama u širem smislu koje se u perspektivi žele pozicionirati u konzervativnom spektru da su susreti poput ARC-ove konferencije, osim prilike za učenje i povezivanje, također i važna mjesta za zastupanje hrvatskih interesa. Izostanak hrvatske prisutnosti unutar pokreta u nastanku mogao bi otvoriti prostor za inicijative koje bi se mogle pokazati štetnima po Hrvatsku. Trenutni položaj Hrvatske kao „jedne od najposlušnijih briselskih kćeri“ i njezino udaljavanje od Mađarske i Poljske moglo bi se prije ili kasnije okrenuti protiv nje.
Konferencija još nije bila ni završila, a svemrežne stranice počeli su puniti osvrti sudionika. Sarkazam i kritika dijela (prema vlastitom uvjerenju) konzervativnih sudionika mogli su neugodno iznenaditi onoga koji ih je u pauzama viđao dok bezbrižno čavrljajući pijuckaju kavu. No, u svjetlu vrlo široko zacrtanih slobodarskih okvira okupljanja, kritika i neslaganje su očekivani, ako ne i dobrodošli. Stil, doduše, i razina argumentacije, ne mogu ne posramiti čitatelja naučenog na razinu javnog i političkog govora u Hrvatskoj. Ako ništa drugo, utješno je utvrditi da se zamjerke, opravdane ili ne, iz konzervativnog kuta, znatno dublje i promišljenije od onih koje su objavili lijevi mediji (poput Politica) gdje je manje-više svaki ulomak prikaza začinjen podsjećanjem na to da je ipak riječ o „desničarskom skupu“, „desničarskom ekonomistu“ i slično. Da ne bi slučajno neupućeni čitatelj pomislio da iz svega toga može izići i kakvo dobro.
Emotivan govor barunice Stroud na zatvaranju skupa nadopunio je Petersonov pokušaj sažimanja i budućeg usmjerenja. Nekad bi se reklo: ite, missa est. U Londonskom Magazinu zasvirala je pleh glazba i pjevači su pozvali okupljene da se pridruže plemenitom pothvatu. Uz ponešto, kako se to danas običava reći, susramlja, vjerujem da se većina nazočnih razišla zadovoljna doživljenim. Pitanje koje je kod mnogih zacijelo ostalo lebdjeti u zraku jest: kako u praksi primijeniti uzvišene pouke i dostojanstveni teret poistovjećivanja s lijepim idejama i pogledom na svijet? Povratak u hrvatsku stvarnost kod potpisnika ovih redaka potaknuo je niz pitanja poput onoga jesu li inicijatori svjesni svih poteškoća koje čekaju onoga koji bi želio okupiti konzervativce i liberale na prostoru poput ovog našeg?
Američki optimizam na podlozi podgrijane reganovštine ili britanska velikodušnost izrasla iz višestoljetnog uspješnog vladanja svijetom neupitno omogućuju širi pogled na civilizacijsku krizu, no isto tako očito odražavaju i prilično konkretne interese „velikih“. Koji su ulozi i što od inicijative mogu očekivati brojni „mali“? Diskurs ARC-ove konferencije općenito je bio na visokoj razini, lebdeći među idejama kulture, dostojanstva, slobode i blagostanja, i nudeći pravu okrepu duhu izmorenom provincijalizmom, sitničavim strančarstvom i mučnim nasljeđem totalitarizma. No, spuštanje plemenitih nakana, pa i dobrih ideja, u konkretnu stvarnost tražit će mnogo više od dobrih želja i slogana. To pogotovo vrijedi za dijelove svijeta u kojima je „preobilje povijesti“ dovelo do zamršenih odnosa među narodima i zajednicama stvarajući razne oblike povijesnog zlopamćenja i osporavanja kulturne baštine.
Svim tim (i bezbrojnim drugim) izazovima usprkos, bilo je fascinantno na jednom mjestu susresti tako velik broj ljudi koje bi donedavno bilo vrlo teško zamisliti zajedno. Svakom obliku suzdržanosti, skepse i cinizma nasuprot, teško se oteti dojmu da se na dokovima Temze ipak nešto dogodilo. Što točno, zasad je teško reći. Može li uistinu porinuta Arka doprinijeti rješavanju zastrašujućih problema koji prijete opstanku civilizacije? Prikladan savjet koji možda najbolje sažima izlaganja o sigurnosti, demografiji, obrazovanju i duševnom zdravlju bio bi onaj da je „svima kojima je na srcu preživljavanje zapadne civilizacije važno sjetiti se izvornog značenja riječi ekonomija: prije rasprave o najboljem zakonu (nomos) za njezin boljitak – najprije moramo imati kuću (oikos)“.
Suzdržavajući se od preuzetnih procjena i naivnog oduševljenja, nema sumnje da su mnogi od bezbrojnih kontakata uspostavljeni tijekom ta tri dana počeli rađati prvim plodovima.
Jordan Peterson je, izbačen s kanadskog sveučilišta, „uzvratio uslugu“ pokrenuvši vlastito online „sveučilište“ i novim nizom projekata povećao svoju vidljivost. Ayan Hirsi Ali nakon londonskog okupljanja potvrdila je svoje obraćenje na kršćanstvo, štoviše u javnom susretu sa svojim nekadašnjim mentorom Richardom Dawkinsom lijepo je ocrtala kraj dosega utjecaja tzv. „Novih ateista“. Nekadašnji ljevičar Brett Weinstein u Washingtonu je organizirao „skup za spas Republike“. Pregled djelovanja niza sudionika ARC-ove konferencije u proteklih godinu dana bio bi dojmljiv pothvat. No, događaj koji je sve te pojedinačne pothvate, inicijative i projekte zasjenio zasigurno je pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u. Iako kontrarevolucija očito nije započela uz pucnjavu i prevrate, pa čak ni kroz političko djelovanje, niz novouspostavljenih mreža i inicijativa koje su postale vidljive od prošlog studenog daje naslutiti da je pokret (ili barem njegove temeljne intencije) zaživio. Za sabiranje plodova i prosudbu daljnjeg smjera njegova razvitka bit će zgodno pričekati sljedeće okupljanje inicijative najavljeno za veljaču 2025.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
